‘Hvala za ovaj tekst
Karen. Iz perspektive odrasle osobe koja je bila otuđena kao dijete, mogu reći
da je ono što pišeš potpuno točno. Nema te terapije za mene ni za moju otuđenu
majku koja bi bila promijenila ponašanje moga oca ili okolnosti. A moj bi otac
morao surađivati i sudjelovati tijekom godina intenzivne terapije, da bi
promijenio svoje ponašanje. Dok sam god bila pod utjecajem oca, nema terapeuta na
cijelom svijetu koji bi me bio u stanju natjerati da maknem svoje obrane.
Zapravo sam potisnula svoju ljubav prema majci da bih emocionalno preživjela u
skrbi oca, i zato sam postala nesvjesna svojih vlastitih osjećaja. Iz moje
perspektive kao djeteta, nitko nije bio tako moćan kao moj otac, i dok nije
uklonjen iz mog života, živjela sam onako kako je on želio. I vrijedno je
opaziti da sam od djece ja bila najmanje ispranoga mozga: moja je sestra
aktivno odbacivala i 'mrzila' našu majku. Ja sam samo bila otupljena i
neutralna, poslušno slijedeći plan našeg oca.' Iz A Mother Erased*
U subotu sam pisala o opasnostima terapije u slučajevima
otuđenja djeteta od roditelja i o načinu na koji se često preporuča ali se
rijetko (ili nikako) ne vidi nikakav stvarni utjecaj bez snažne pravosudne
prisile na promjenu ponašanja. Odlučila sam, u ozračju potrebe za edukacijom i
informiranjem, da ova tema zaslužuje ozbiljan tekst u kojem su dokazi jasno
izneseni. Osim toga sam potaknuta ovo napisati i temeljem komentara kojim sam
započela ovaj tekst, riječi odrasle osobe koja je kao dijete bila otuđena od
svoje majke i koja je sad otuđena od svoje djece. To je jedan od dokaza da je
ovo trans-generacijski problem i da nije nešto što bismo mogli i trebali
jednostavno izbjegavati ili zanemarivati. Predugo je pitanje gubitka djeteta
nakon razvoda zagorčavalo živote ljudi diljem svijeta i nije da se u vezi s tim
ne može ništa učiniti. Puno se može učiniti, čak i u najsloženijim obiteljskim
situacijama, ali to što se može, nije terapija ni u kojem od svojih uobičajenih
značenja.
Članica sam International Parental Alienation Studies Group** koju je okupio William Bernet M.D koji je professor Emeritus na
Vanderbilt University. On je psihijatar koji je opsežno pisao o
otuđenju djeteta od roditelja i urednik Handbook for Mental Health and Legal
Professionals***
(2013). Professor Bernet osim toga koordinira izradom opsežne bibliografije o istraživanjima otuđenja
djeteta od roditelja koja je dostupna javnosti. Ova baza informacija
sadrži bogatstvo istraživanja o postojanju i utjecaju otuđenje djeteta od
roditelja na djecu i njihove obitelji i vrijedan je izvor za svakoga tko radi
na ovom području, ili jednostavno želi bolje razumjeti probleme. Iz te baze
informacija, i temeljem mojih vlastitih istraživanja. otkriva se bogatstvo
studija koje su analizirali i ocijenili drugi stručnjaci, a koji pokazuju da
nema dokaza da terapija u svojim standardnim oblicima pomaže u slučajevima
otuđenja djeteta od roditelja.
U tu sam bazu podataka utipkala izraz 'terapija' da vidim što ću
dobiti i našla sam popis od 39 radova, od kojih neki opisuju načine na koje se
klinička slika nađena u slučajevima otuđenja djeteta od roditelja povezuje s
različitim modelima terapije. Svatko koga to zanima može učiniti isto. Osim
toga sam analizirala dokaze iz The Handbook for Mental Health and Legal
Professionals (2013) i našla sam cijelo poglavlje koje je napisao Richard
Sauber, koje je posvećeno načinu na koji bi se terapija trebala povezati s
pravosudnim rješenjima da bi bila učinkovita. Na svojim tablicama (str. 194-5),
on pokazuje razliku između uobičajenih oblika psihoterapije i one koju je
naredio sud. Po mojem je iskustvu to srž problema koji mi u Velikoj Britaniji
moramo riješiti da bismo bili u stanju redovito uspješno terapijski
intervenirati u slučajevima otuđenja djeteta od roditelja. Trenutačno, iako
sudovi u Velikoj Britaniji ne mogu narediti terapiju, imamo različite lepeze
pristupa da bismo pružili podršku obiteljima u takvoj situaciji, od kojih
većina uključuje pristanak na terapiju u njenom standardnom obliku.
Sauber ističe, u poglavlju iste knjige (str. 194), razliku
između terapije po rješenju suda i standardnih oblika terapije. On raspravlja o
načinu na koji forenzički terapeut kojeg je imenovao sud mora pratiti dvostruke
zahtjeve: smjernice suda i etičke smjernice svoje struke. To je zaista složeno
i spada u ona pitanja koja vodeća tijela savjetovanja i psihoterapije u Velikoj
Britaniji još nisu prepoznala, iako HCPC,
vodeće tijelo za psihologe i nezavisne socijalne radnike nudi zaštitu za
članove koji rade i kao vještaci¨.
Zato će se svatko tko radi kao terapeut u slučajevima otuđenja
djeteta od roditelja suočiti sa stvarnošću onoga što se traži u toj ulozi ako
ona treba dovesti do uspješnih ishoda za djecu. Možda zbog ovoga tako puno
ljudi nudi standardne oblike terapije i vjeruje da, ako ona ne djeluje, to je
jednostavno zato što su roditelji takvi da im se ne može pomoći. Popularni i
redovito preporučani oblici terapije su obiteljska terapija, posebice
sistemska. Međutim, kako se vidi iz Woodall (2016) taj pristup nikako neće pomoći u slučajevima kad
je nužno promijeniti dinamiku moći i držati roditelje odgovornima za njihovo
ponašanje. Svatko tko je imalo istraživao ovo područje i čitao najnovije radove
autora Gottlieb (2012), Fidler, Bala i Saini (2012), (Baker i Sauber
(2013) Lorandos, Bernet i Sauber (2013), mora biti svjestan da je terapija u
svojim standardnim oblicima kontraindicirana u slučajevima otuđenja djeteta od
roditelja.
Zašto se onda terapija i dalje preporuča?
Možda se to događa zato što malo ljudi u Velikoj Britaniji
zaista razumije što je potrebno, a još ih je manje voljno poduzeti rad u
formatu koji je neophodan da bi se pomoglo djeci. Smatram da se to ne događa
zato što nema dokaza što je zaista potrebno, jednostavno se nema volje. Osim
toga, postoje terapeuti kojima je svaki rizik odbojan i koji, da ne bi prekoračili
smjernice svojeg upravljačkog tijela, nisu voljni raditi na načine koji su
potrebni pri radu s otuđenim roditeljima. Ti su roditelji često iznimno
suprotstavljački i svadljivi.
Rezultati istraživanja pokazuju da je sud bitan dio terapijskog
procesa (Bala, Fidler i Saini 2012). Obitelji u kojima postoji otuđenje djeteta
od roditelja promijenit će se samo kad nad njima postoji kontrola i vanjska
motivacija. (Drozd u intervjuu s Bala, Fidler i Saini 2012). Zato bilo koja
terapijska intervencija koja se u takvim slučajevima pruža, mora biti
konstruirana unutar pravosudnog okvira koji je određuje i kontrolira izvana. I
zato je nužna povezanost između suda i struke mentalnog zdravlja koji
podržavaju te obitelji. Na ovom području oni ne mogu jedno bez drugog.
Iako takve terapijske intervenciju mogu sadržavati elemente
različitih modaliteta, kognitivnih, bihejvioralnih,
dijalektičko-bihejvioralnih, psihodinamskih i terapija usmjerenih rješenju, da
spomenemo samo neke od vrsta terapijskih pristupa koji su korisni u takvim
slučajevima, sve te intervencije vodi sud i one se razlikuju od standardne
terapije po tome što su otvorene za kontrolu te za njih ne vrijede ista pravila
povjerljivosti (Sullivan and Kelly 2001).
U najnovije vrijeme pitanje etičnosti stručnjaka mentalnog
zdravlja koji rade na području otuđenja od roditelja raspravlja Dr Childress na svojem blogu na kojem ističe da sržni koncepti
ove reformulacije Gardnerijanskog koncepta otuđenja od roditelja nužno vodi
tomu da svi terapeuti koji preporučaju standardnu terapiju za otuđenje krše
etičke principe American Psychological Society. Iako Childress u svojem
pristupu problemu može izgledati kontroverzan, postoji nešto u onome što je
učinio u reformuliranju koncepta i povezivanju tih pitanja s DSM V. Kad bi se,
kako on to tvrdi u svojem pristupu, svi stručnjaci oslanjali na istraživanja i
međunarodno priznati dijagnostički okvir, standardna bi terapija u takvim
slučajevima otpala, zato što dokazi pokazuju da nije učinkovita TE da se njome
riskira pogoršanje problema u djece.
U sjeni takvoga okvira, automatski bi bilo lakše povećati
pružanje intervencija koje su se pokazale učinkovitima, tj. kombinacija
sistemskog rada koji je u svojoj prirodi psiho-edukacijski, uz prisilu na
promjenu ponašanja putem postavljanja ciljeva i vanjskog praćenja od strane
suda. (Bala et al 2012). Svi bi takvi slučajevi bili podložni trijaži i svaki u
kojem se uoči da se dijete vraća u otuđena ponašanja bio bi dalje psihološki
procijenjen radi određivanja prisutnosti poremećaja ličnosti. Ovaj strateški
pristup za procjenu i trijažu slučajeva znači da bi oni tvrdokorni slučajevi
koji su na sudu godinama, uz niz uključenih stručnjaka, mogli biti riješeni unutar
dvadeset-šest tjedana koji su sad određeni kao vrijeme kroz koje se slučaj mora
riješiti na sudu.
Dug je put pred Velikom Britanijom prije nego što dostigne točku
u kojoj se ovaj pristup rutinski koristi u sudskom postupku, ali nas to ne
treba spriječavati u naglašavanju dobre prakse iz drugih pravosudnih sustava i,
kad god je to moguće, pokazivanju učinkovitosti tih pristupa. Najbliže rješenju
što je Velika Britanija trenutačno u području rješavanja problema u tom
kombiniranom terapijskom i sudskom pristupu jest promjena odluke o roditeljskoj
skrbi, pri čemu se dijete dodjeljuje drugom roditelju i temeljna dinamika moći
se time mijenja. U sjeni takvog postupanja puno se može postići. Roditelji se
često urazume ili bar postaju voljni sudjelovati u terapiji. To međutim ne
znači da se time iskuljučuje sud, daleko od toga. Svi slučajevi terapije
trebaju ostati pod budnom paskom suda, sve dok se dijete potpuno ne oporavi od
reakcije otuđenja i dok se ne vidi da slobodno prelazi iz doma jednog, u dom
drugog roditelja. U nekim slučajevima to nije moguće. Npr. u slučajevima kad
roditelj ima poremećaj ličnosti koji ne reagira na terapiju, kontakt između
djeteta i toga roditelja može se ograničiti.
Svaki terapeut koji je upoznat s istraživanjima i koji je poduzeo
promjenu odluke o tome s kojim će dijete roditeljem živjeti, upoznat je i s
psihološkim splittingom djeteta. Psihološki mehanizmi suočavanja, koji vode do
pojave idealizirane/demonizirane podjele osjećaja prema svojim roditeljima,
jako štete djeci (Baker &Sauber 2013, Bernet i sur. 2013, Clawar &
Rivlin 1991, Dunne & Hendrick 1994, Gardner 1998, Johnstone 2003, Kelly
& Johnstone 2001, Wallerstein & Kelly (1980) Waldron & Joanis 1996,
Warshak 2001).
Dijete koje na površini tvrdi da mrzi roditelja i koristi slabe
i podmetnute razloga za to, koje izgleda uključeno u pretjerano blizak odnos s
roditeljem za kojeg tvrdi da ga voli preko svake mjere i koje izkazuje mržnju
jednostavno govoreći da ništa ne osjeća prema drugom roditelju, mora se
rutinski procijeniti na splitting. Psihološki splitting uzrok je neizmjerne
patnje djece (Baker 2007) i u srži problema otuđenja djeteta od roditelja nije
čak ni odnos koji dijete gubi s jednim roditeljem (iako je i to dovoljno
strašno), već psihološke posljedice splittinga na dobrobit djeteta tijekom
cijelog života. (Gottlieb 2012). Ovo je dovoljan razlog za intervenciju i
dokazi koje pružaju istraživanja Amy Baker i sur., kao i razgovori s odraslima
koji su kao djeca bili otuđeni od roditelja, a koji su danas i sami otuđeni od
svoje djece (vidi gornji komentar), trebali bi stručnjacima mentalnog zdravlja
dati poticaj da zaustave ovaj štetni generacijski slijed, pružajući prave
intervencije koje su na pravi način povezane s djelovanjem pravosuđa.
Povezanost intervencija mentalnog zdravlja s pravosudnim
postupcima ključ je rješavanja takvih slučajeva i puno se toga u Velikoj
Britaniji može učiniti odmah da bi došlo do pozitivne promjene. Nije da ne
postoje mehanizmi pomoću koji se to može dogoditi, problem je u tome da se za njih
uglavnom ne zna, pa se premalo koriste. Slično tomu, nedostatak svijesti
stručnjaka, interes za probleme otuđenja djeteta od roditelja ili posvećenost
razumijevanju i radu na rješavanju toga problema od strane onih koji rade u
sudskoj areni, uključujući i to kako se ovi problemi rješavaju u drugim
zemljama, ne bi nas trebali spriječavati da uvijek naglašavamo alternative vrlo
tužnim i duboko uznemirujućim ishodima koje viđamo u previše slučajeva tijekom
previše godina.
Bibliografija:
Baker, A. (2007) Adult children of Parental Alienation
Syndrome:Breaking the Ties that Bind New York: W W Norton.
Baker, A. and Sauber, R. (2013) Working with Alienated Children
and Families New York & London: Routledge
Clawar, S S. & Rivlin, B V. (1991) Children Held
Hostage: Dealing with Brainwashed and children. Chicago: American Bar
Association Press.
Dunne, H. & Hendrick, M (1994) The Parental Alienation
Syndrome an analysis of sixteen cases, Journal of Divorce and Remarriage 21
(3/4) 21-38
Gardner, R. (1992) The Parental Alienation Syndrome a Guide for
Mental Health and Legal Professionals. Cresskill, NJ: Creative Therapeutics inc
Gottleib, L. (2012) The Parental Alienation Syndrome. Illinois:
Charles Thomas
Johnstone, J.R. (2003) Parental Alignements and Rejection
: An empirical study of children of divorce. Journal of the American Academy of
Psychiatry and Law. 31, 158-70
Kelly & Johnstone (2001) Rethinking Parental
Alienation and Redesigning parent-child access services for children who resist
or refuse visitation. Paper Presented at at the International Conference on
Supervised Visitation. Munich, Germany.
Sullivan, M.J. & Kelly, J.B. (2001) Legal and psychological
management of cases with an alienated child. Family Court Review, 48. 115-134
Waldron, K.H. & Joanis,D.E. (1996) Understanding and
Collaboratively treating Parental Alienation Syndrome, American Journal of
Family Law, 10, 121-133
Wallerstein, J.S. & Kelly, J.B. (1980) Surviving the
Breakup. How Children and Parents Cope with Divorce. New York: Hyperion.
Warshak, R. (2001) Current Controversies regarding Parental
Alienation Syndrome. American journal of Forensic Psychology. 20 (31-52).
Woodall, N. (2016) Why Systemic Family Therapy cannot help in
cases of Parental Alienation. Retrieved from https://nickwoodall.wordpress.com/2014/10/21/why-systemic-family-therapy-cant-help-in-cases-of-parental-alienation/
_________________________
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/05/31/prisoners-of-a-parents-mind-on-the-futility-of-therapy-in-alienation-cases/
* Izbrisana
majka. Knjiga nije prevedena na hrvatski.
** Međunarodna skupina znanstvenika koja proučava
otuđenje djeteta od roditelja.
***
Priručnik za stručnjake mentalnog zdravlja i pravnike
¨ Preuzeto
iz standarda za prihvaćanje pritužbi HCPC-a: Registrirani
članovi često donose odluke koristeći svoje stručno znanje, vještine i
iskustvo. S tim se odlukama neće svi složiti. Nećemo se baviti propitivanjem ni
analizom odluka registriranih članova osim u slučaju postojanja dokaza da se
djelovali neprofesionalno – npr. ako su svjesno dali lažne iskaze ili se
ponašali izvan opsega svojih kompetencija. Slično tomu, nećemo se baviti propitivanjem
i analizom aspekata koji se odnose na njihovu ulogu vještaka, osim ako postoje
dokazi da su djelovali neprofesionalno.
Nema komentara:
Objavi komentar