nedjelja, 10. prosinca 2017.

Drama socijalnih radnika: Kontratransfer nakon razvoda


U Velikoj Britaniji je prag[i] dobrobiti test koji se primjenjuje da bi se odredilo trpi li dijete ili postoji li vjerojatnost da će pretrpjeti značajnu štetu dok je u skrbi roditelja. [dio teksta ispušten zbog specifičnosti sustava u VB] Kriteriji praga dobrobiti su na ovoj poveznici: here dok je sažetak na ovoj poveznici: (podaci sa stranice: http://www.childprotectionresource.online)
Test "Dva stupnja" u postupcima povezanim sa skrbi
Da bi se opravdalo uvođenje nadzora ili promjena skrbi, sud mora zadovoljiti Test "Dva stupnja":
Prvi stupanj prag – pokazuje postoje li dovoljni razlozi za nadzor ili promjenu skrbi – odnosno, drugim riječima slučaj mora prelaziti prag. Taj je prag prijeđen ako se sud usaglasi:
·                  da se dogodilo nešto što je djetetu nanijelo značajnu štetu,
·                  ili da nešto predstavlja ozbiljan rizik od značajne štete koju bi dijete pretrpjelo u budućnosti,
·                  ili da se dogodilo nešto što pokazuje da je dijete izvan kontrole roditelja.
[ispušteno zbog specifičnosti sustava u VB]
Drugi stupanj – dobrobit – čak i u slučajevima kad je prijeđen prag, postupanje suda mora biti u najboljem interesu djeteta. Ne događa se uvijek da se donosi odluka o promjeni roditeljske skrbi svaki put kad se djetetu nanese značajna šteta (ali je takva odluka vjerojatna).
Zbog toga vidimo da kriteriji praga jesu činjenice koje oni koji su nadležni za predmet, moraju dokazati u slučajevima odlučivanja o roditeljskoj skrbi. Ako prag nije prijeđen, sudac ne može razmatrati koje će korake poduzeti i zaključuje postupak. Zato je od ključne važnosti da već u početnoj fazi djelatnici nadležnih institucija odrede na čemu će temeljiti kriterije određivanja praga i da doznaju hoće li se roditelji s time složiti ili će biti potrebno suđenje na kojem će se preispitati dokazi tih institucija.
Njihovi će djelatnici morati dokazati da se nešto dogodilo prije ili na sam dan kad su podnijeli zahtjev za novu odluku o roditeljskoj skrbi ili o nadzoru. Pritom se mogu oslanjati i na podatke koji su im bili dostupni nakon toga datuma, dok god su ti podaci relevantni za ono što se događalo prije zahtjeva sudu. Vidi: R G (Care Proceedings: Threshold Conditions) [2001].

Kako se izaziva značajna šteta?

·                  ILI onim što roditelji čine ili propuštaju činiti za svoju djecu (tj. vjerojatnije je da će se smatrati "njihovom pogreškom")
·                  ILI zato što je dijete izvan roditeljske kontrole (što se ne smatra nužno "pogreškom" roditelja).
[dio teksta ispušten zbog specifičnosti sustava u VB]
Ipak, bez obzira na to okrivljuje li se roditelje za ono što se događa djeci, mora postojati jasna veza između značajne štete i onoga na što se djelatnici socijalne skrbi oslanjaju.
Lady Hale je u slučaju Re J [2013] UKSC 9 izjavila:
Uvijek se iznova u tim slučajevima naglašava da su uvjeti koji čine prag tu da bi zaštitili i dijete i obitelj od nepotrebnog uplitanja države. Za takvo uplitanje mora postojati osnova u obliku jasno postavljenog cilja. Bez toga nema "potrebe društvene zajednice" radi koje bi se država uplitala u obiteljski život djeteta i njegovih roditelja koji se štiti u Čl. 8 Europske konvencije o ljudskim pravima. Osnovana sumnja dovoljna je osnova da bi vlasti istraživale i čak donijele privremene zaštitne mjere, ali ne može biti dovoljna osnova za dugoročnu intervenciju, koja često podrazumijeva izuzimanje djeteta i smještaj izvan obitelji, kako to sadrže presude o skrbi o djetetu.
Radeći na području odnosa nakon razvoda, kad se djeca opiru ili odbijaju odnos s jednim roditeljem, terapeut MORA razumjeti način na koji funkcionira suradnja pravosuđa i stručnjaka mentalnog zdravlja. Ta povezanost, koja je zapravo način na koji pravosuđe daje moć intervencijama djelatnika mentalnog zdravlja, potrebna je u svim slučajevima otuđenja od roditelja, gdje dinamika koja je uzrok djetetova odbijanja roditelja najčešće ispunjava kriterije praga.
Ovo nije kao uobičajena područja rada terapeuta. Svatko tko na tome radi mora biti svjestan da neka ponašanja koja vidi u roditelja kojem se dijete priklonilo vjerojatno ima podrijetlo u prikrivenim psihološkim problemima. To područje posuto je minama iznenađenja za nesvjesnog stručnjaka, a među njima nije najmanja činjenica da roditelj kojemu se dijete priklonilo (ili roditelj otuđitelj) drži veliku moć, bar do točke kad sudac presudi da je prijeđen prag dobrobiti djeteta.
Ono što mnogi stručnjaci koji rade na ovom području ne razumiju jest da se otuđenje od roditelja iskazuje pomoću korištenja ponašanja moći i kontrole od strane jednog roditelja. Taj roditelj može biti psihički bolestan ali istodobno i visoko funkcionalan i može izgledati kao da je potpuno suradljiv u većini scenarija. Taj se roditelj najčešće oslanja na ponašanje djeteta koje odbacuje roditelja kao na dokaz da je odbačeni roditelj i prije bio loš u odnosu s djetetom. Osim toga ga se vidi i kao vrlo sposobnog u praktičnim roditeljskim vještinama. Tek kad od takvog roditelja tražimo da učini nešto što zaista ne želi učiniti (npr. učiniti da se dijete vidi s odbačenim roditeljem), tad se vide temeljna disfunkcionalna ponašanja. Susret s takvim roditeljem za stručnjaka koji nije svjestan vlastitog subjektivnog materijala u susretu s roditeljem koji je visoko manipulativan može biti težak jer je takav roditelj sposoban za ekstremnu manipulaciju. Zato tako puno socijalnih radnika u Velikoj Britaniji, kad u slučajevima otuđenja dođu do točke gdje se prešao prag dobrobiti, ostavljaju dijete koje trebaju spasiti njegovoj sudbini, i umjesto toga ulaze u savez s roditeljem otuđiteljem.
Već se dulje vrijeme bavim slučajevima u kojima socijalni radnici nisu uspjeli prepoznati da je otuđeno dijete zlostavljano od strane roditelja kojem se priklanja. U takvim slučajevima, čak i kad postoji jasna presuda o emocionalnoj šteti, događa se da se socijalni radnici opiru ideji da se dijete treba izdvojiti od roditelja otuđitelja i nastavljaju na problem gledati kao na situaciju "on je rekao/ona je rekla"[ii]. U više slučajeva tijekom posljednih pet godina nisam se dobro razumjela sa socijalnim radnicima koji na sudu imaju ono što smatram nesrazmjernom količinima moći u određivanju primjene rješenja u nekom slučaju, tj. hoće li se dijete npr. premjestiti u udomiteljsku obitelj, kako se djetetu može pomoći i tko to treba učiniti. U takvim situacijama, gdje je jasno da socijalni radnici imaju vrlo ograničeno znanje o otuđenju od roditelja TE ih bolesni roditelj manipulira, nedostatak svijesti o sebi u socijalnih radnika postaje jako očit.
Kao terapeuti moramo ispuniti niz kriterija da bismo sigurno radili na ovom području, a jedan od tih kriterija jest dubinsko znanje o sebi. Budući sam kroz sve godina rada u terapiji i pod supervizijom, svjesna sam da bi bez tog rada, staza kojom kročim bila posuta mojim vlastitim projekcijama i mojom vlastitim materijalom kontratransfera. Radeći sa socijalnim radnicima koi ne moraju biti u terapiji i koji imaju superviziju koja im se pruža unutar političkog ideološkog okvira (obitelji se analizira koristeći tradicionalni feministički model patrijarhalne moći i kontrole), lako mi je vidjeti kako u slučajevima otuđenja djeteta od roditelja upadaju u zamke potvrdne predrasude[iii] i reakcija temeljenih na kontratransferu.
U svojem radu o pet reakcija kontratransfera, Dr Alan Carr -Principal Clinical Psychologist, Department of Child and Family Psychiatry, Norfolk, piše o različitim načinima na koje stručnjaci pomagačkih djelatnosti doživljavaju reakcije kontratransfera. Radeći na poboljšanju razumijevanja socijalnih radnika i CAFCASS-a·· u području otuđenja od roditelja, istraživala sam kontratransfer i problem koji zbog toga nastaje na sudu. U takvim slučajevima, vidjela sam da se socijalni radnici ne slažu sa stručnjacima i odbijaju prihvatiti njihove savjete, ostavljajući djecu na skrbi očito bolesnog roditelja, temeljem toga što taj roditelj pruža dovoljno dobru svakodnevnu praktičnu skrb. Argumenti u takvim slučajevima jesu da su oni protiv izuzimanja djeteta od toga roditelja zato što bi to štetilo privrženosti primarnom (iako bolesnom) roditelju. Također sam vidjela i socijalne radnike koji zaobilaze sudske odluke i vode slučajeve sukladno projekcijama svojih uvjerenja o situaciji. U svim takvim slučajevima stručnjaci suočeni s takvim odlučnim neznanjem bespomoćni su, zato što socijalni radnici pred sudom imaju nesrazmjerno preveliku moć (to je moje mišljenje) u usporedbi sa svojim kompetencijama na ovom području.
Dakle, što mi koji znamo o otuđenju, možemo učiniti?
Jedna od stvari koju možemo učiniti jest ukazivati na realnost onoga što se nalazi ispod vanjskog lika socijalnog rada u Velikoj Britaniji.
Drugo, možemo pružiti edukaciju i modele rada koji su učinkoviti u slučajevima otuđenja i demonstrirati neučinkovitost postojeće edukacije socijalnih radnika i njihovih usluga.
I, na koncu, možemo im dati podršku da rade bolje, zato što radeći zajedno s njima, prepoznajem da usprkos tomu da ih većina ima moć koja je nesrazmjerna njihovoj ideji odgovornosti za otuđenu djecu, oni razumiju da je potrebno zaštiti djecu od zlostavljanja, a neki od njih prepoznaju realnost takvih pojava i žele pomoći. Neki također znaju da će se njih smatrati odgovornima kad se skandal o tako zlostavljanoj djeci konačno prepozna. Pružanje pomoći, informacija i podrške da bi radili bolje i osiguravali ispravne ishode za djecu, jednako je važan korak kao i kritiziranje socijalnih radnika. Ne žmire svi pred problemom, nisu svi socijalni radnici nesvjesni štete koja se nanosi.
Rad Dr Carr zanimljiv je zato što ukazuje na jednu od prevalentnih tema na ovom području, tj. na reakciju kontratransfera u socijalnog radnika koji vidi dijete žrtvu i želi ga spasiti. Tako Dr Carr piše –
Ulogu Žrtve karakterizira bespomoćnost, Počinitelja karakterizira agresivnost, dok ulogu Spasitelja karakterizira pomaganje. U bazičnoj drama spasitelj pomaže žrtvi pobjeći od počinitelja. U kompleksnijim dramama sudionici u kritičnim točkama mijenjaju uloge. Npr. pomagač-spasitelj može postati agresivni počinitelj ako žrtva ne prihvati njegovu pomoć da bi izbjegla agresiju prvotnog počinitelja.
Ova kontratransferna reakcija često se vidi u socijalnih radnika koji koriste feministički model patrijarhalne moći i kontrole i koji vide (žrtvu) majku u odnosu s muškarcem za kojeg smatraju da je zlostavljač (socijalni radnik kao spasitelj) i koji će, kad majka ne prihvati da je muškarac uzrok problema, zaprijetiti majci (socijalni radnik zamjenjuje svoju ulogu spasitelja ulogom počinitelja) oduzimanjem djeteta (žrtve).
U klasičnom slučaju otuđenja od roditelja, najčešća kontratransferna reakcija socijalnih radnika lijepo je prikazana u crtežu iz rada Dr Carr –
Screen Shot 2017-12-09 at 11.21.11
Ta reakcija, koja podrazumijeva da oboje roditelja vidi kao počinitelje, a dijete kao žrtvu, stavlja socijalnog radnika u ulogu spasitelja. Najčešći ishod pri toj reakciji jest da socijalni radnik neće djelovati temeljem dokaza struke o tome da je jedan roditelj bolestan, a drugi nije, i umjesto toga će problem preraditi u situaciju "on je rekao/ona je rekla", uz preporuku za terapiju. U novijim najavama CAFCASS-a da su oni sad stručnjaci na području otuđenja od roditelja i da su svi slučajevi hibridni i potrebna im je intenzivna terapija, jasno je da reagiraju potpuno sukladno takvom kontratransferu.
Pri otuđenju od roditelja ne radi se o "kontaktima". Iako se problem javlja u situacijama nakon razvoda i iako, u početku, može vanjskom svijetu izgledati kao konflikt, tu se ne radi o visoko-konfliktnom razvodu, ne radi se o komunikaciji, i ne radi se i nikad se nije radilo o situaciji "on je rekao/ona je rekla". Ono o čemu se tu radi jesu posljedice ponašanja jednog roditelja, reakcija drugog roditelja i otpornost (ili nedostatak otpornosti) u djeteta. To je razlog zašto su u nekim obiteljima neka djeca jako zahvaćena otuđenjem, a druga uopće nisu. To je razlog zašto je u nekim slučajevima uzrok problema roditelj s poremećajem ličnosti, dok u drugom slučaju nema poremećaja ličnosti.
Ono što u Velikoj Britaniji trebamo jest jednako razumijevanje onoga što se događa nakon razvoda i načine na koje raspad obitelji izaziva neprilagođene reakcije na promjene. Treba nam razrađen program edukacije za sve stručnjake koji se susreću s djecom i roditeljima nakon razvoda roditelja. Svi koji rade taj posao trebali bi imati znanja o vlastitom subjektivnom biću i, da bi izbjegli projiciranje vlastitih neriješenih problema na obitelji s kojima rade,  trebali bi redovito biti u terapiji.
Ovaj zaključak Dr Carr navodi na realistično razmišljanje –
U svakom od ovih slučajeva, socijalni radnik se identificira sa zlostavljanim djetetom, i veliki dio emocija o roditeljima koje procjenjuje ima korijene u osjećajima toga socijalnog radnika u vezi s njegovim vlastitim roditeljima.
I, na koncu, ovaj se kontratransfer može pojaviti u socijalnih radnika koji su kao djeca bili žrtve zlostavljanja.
Što znači da u prvim redovima reakcije države na problem otuđenja od roditelja, gdje jedan roditelj neriješenu traumu iz djetinjstva projicira na drugog roditelja pomoću lažnih optužbi za zlostavljanje, imamo veliku vjerojatnost da imamo neke djelatnike koji na te obitelji projiciraju vlastite neriješene traume iz djetinjstva.
To objašnjava zašto tako puno djelatnika koji vide ovaj problem uopće nije u stanju poduzeti ono što je potrebno. Razlog je taj što je identificiranje sa zlostavljanjem za koje pretpostavljaju da dijete trpi toliko snažno da ne uspijevaju jasno sagledati problem.
Zato moramo jasno artikulirati problem, pomoći socijalnim radnicima da ga razumiju, naučiti ih kako intervenirati koristeći moć koju posjeduju.
Budući da otuđenje od roditelja traži izmjenu moći i odvija se u prostoru oko praga dobrobiti, tu se moć može koristiti odgovorno za brzo i trajno oslobađanje djeteta od problema. Moć koju ima država a koje su nositelji socijalni radnici, povežimo s onim intervencijama stručnjaka mentalnog zdravlja za koje se zna da pomažu otuđenoj djeci, i skandal oko zlostavljanja djece nakon razvoda roditelja koji se odvija tijekom posljednjih pet desetljeća, spremno i brzo može se u Velikoj Britaniji riješiti.
Drama socijalnih radnika – sve što je potrebno jest promjena načina razmišljanja.
______________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2017/12/09/the-drama-of-being-a-social-worker-counter-transference-in-the-post-separation-landscape/






[*]Kontratransfer možemo odrediti kao nesvesni emotivni odgovor terapeuta na nesvesni sadržaj klijenta.
[i] Prag je granica nakon koje nešto ispunjava uvjete za početak postupanja. Npr. kod ispita je prag granica broja bodova iznad kojeg je kandidat položio ispit.
[ii] U svojim drugim tekstovima K. Woodall objašnjava da je tumačenje situacije pomoću "on je rekao/ona je rekla" raspodjela odgovornosti za situaciju na oba roditelja, kad to nije primjereno konkretnom slučaju.
[iii] Potvrdna predrasuda (engl. confirmation bias) – u kongnitivnim znanostima i psihologiji, to je sklonost nekritičkog prihvaćanju svega što potvrđuje naše stavove, tj. tendencija traženja ili tumačenja informacija na način da potvrđujemo vlastita unaprijed stvorena uvjerenja.
·· Pandan našem sustavu centara za socijalnu skrb.

utorak, 25. srpnja 2017.

Otuđenje od roditelja kao negativno iskustvo iz djetinjstva

Objavljeno 10.7.2017. (by karenwoodall)
U subotu sam govorila u Centre for Child Mental Health u Londonu na konferenciji  ‘Too much Pain‘ (Previše boli) o problemu otuđenja od roditelja kao o problem mentalnog zdravlja djece. Tema je očito dotakla mnoge prisutne i morala sam odgovoriti na puno pitanja. Raspravljali smo o suočavnju roditelja i djece u kontekstu osjećanja nakon gledanja filma Resilience početkom dana.
Nakon gledanja toga filma shvatila sam da iskustvo otuđenja od roditelja nije samo problem mentalnog zdravlja djece, već da se radi i o utjecaju njihova mentalnog zdravlja na njihovo fizičko zdravlje. Zapravo je najgore da se radi o javno-zdravstvenom problemu gdje je za djecu otuđenu od roditelja vjerojatnost da će njihov životni vijek – obratite pozornost na ovo – biti 20 godina kraći od životnog vijeka njihovih vršnjaka. Dopustite da ovo objasnim.
Resilience (Otpornost) je film o grupi ljudi u SAD-u koji su zapazili da su ljudi s problemima fizičkog zdravlja s kojima su radili, također imali puno zajedničkoga u povijesti svojeg djetinjstva. Jedna od tih stvari bila je seksualno zlostavljanje. Zatim je tu bilo svjedočenje nasilju,i razvod ili rastava roditelja. Sve su to, kao nešto što je utjecalo na fizičku dobrobit njihovih pacijenata, članovi tima uočavali slučajno. Da bi utvrdili ima li za to dokaza, započeli su longitudinalno istraživanje. Ono što su našli, bilo je šokantno. Toliko šokantno da isprva ni sami nisu mogli vjerovati. Pacijenti koji su izvijestili o negativnim iskustvima iz djetinjstva češće su patili od srčanih bolesti, carcinoma, dijabetesa i drugih bolesti koje mijenjaju život. Za neke je bolesti taj rizik bio tako visok, da se može reći da im je skratio životni vijek za dvadeset godina.
Negativno iskustvo iz djetinjstva opisuje se kao događaj ili niz događaja pri kojima je dijete prepušteno suočavanju s problemom bez pomoći bilo koje odrasle osobe kojoj vjeruje i s kojom je sigurno. Seksualno zlostavljanje, svjedočenje nasilju, razvod ili rastava, oduzimanje odnosa djeteta s roditeljem s kojim je imalo stabilnu privrženost, sve se to smatra negativnim iskustvima iz djetinjstva koja povećavaju razinu kortizola u tijelu i izazivaju traumatsku reakciju na svijet, što mijenja DNK doživotno. Jednostavno rečeno, tijelo djeteta koje je proživjelo traumatske događaje bez podrške odraslih kojima vjeruje, ostaje stalno u stanju opće opasnosti i sa životom se suočava kao da je opasan za njegovu dobrobit. Tijekom vremena ovaj udar na stanični život u tijelu i nastale promjene dovode do fizičke bolesti. Dodajmo tomu nastojanja djeteta koje raste da fizičke probleme s kojima se suočava liječi na svoju ruku, pušenjem, alkoholiziranjem, uzimanjem opijata, kockanjem, brzom vožnjom i slično, i imamo okruženje u kojem toksični stress izaziva nepovratne promjene.
Tim koji je započeo ovo istraživanje primijetio je da su djeca koja su im dolazila imala problema s ponašanjem, za koje su njihovi roditelji smatrali da je ADHD (poremećaj pažnje s hiperaktivnošću). Međutim, umjesto da ih liječe lijekovima, ovi su stručnjaci počeli educirati roditelje i pomagati djeci da nauče mindfulness meditaciju (mindfulness = pažnja) i odveli ih na uzbudljiv izlet u šumu. Ono što se dogodilo, bilo je zapanjujuće. Djeca su počela reagirati na podršku koja im je pružena i naučila su kako isključiti traumatsku reakciju u mozgu, i to dovoljno učinkovito da su mogla promijeniti svoja ponašanja. Tim je shvatio da ta djeca nemaju ADHD već su traumatizirana i pokušavaju se nositi sa životom kako znaju.
Paralele s djecom s kojom radim, osupnule su me. Za mnogu od otuđene djece koja mi dolaze, roditelji kažu da su unutar autističnog spektra. Zaista, dok su u otuđenom stanju uma, lako je u to povjerovati. Otuđena često šute ili govore jednosložnim riječima, često su njihova ponašanja repetitivna i emocionalno su teško predvidiva. Osim toga ne reagiraju na društvene zahtjeve koje im drugi upućuju i mogu izgledati neuljudna, teška i često ih se opisuje kao djecu koja žive u vlastitom svijetu. Ta ista djeca, kad se ponovno spoje s prije odbačenim roditeljem, izgledaju potpuno drugačije. Živahna su i izgledaju kao da su se vratila u život. Lica im više nisu zamrzunuta, u stanju su razgovarati o širokom rasponu tema. Smiju se i smiješe i pokazuju primjerene emocionalne reakcije, poput empatije i suosjećanja. Je li moguće da otuđena djeca pokazuju traumatsku reakciju, pitala sam se tijekom filma. Bez sumnje. Film je pokazao da gubitak stabilne privrženosti tijekom razvoda, plus ovisnost o nepredvidljivom roditelju koji na prvo mjesto stavlja vlastite potrebe, jest jedno od najtoksičnijih traumatskih iskustava koje dijete može doživjeti.
Tim u SAD-u, koji je proveo ovo istraživanje, govori kako su im se smijali i ismijavali ih kad su započeli svoj rad te su ih kritizirali ljudi koji su govorili da se opću populaciju ne može pitati o djetinjstvu da ih se ne bi psihološki uništilo. Jasno su upozoravali ‘Ostavi se toga’. Jedna od pojava s kojom se suočavamo u našem radu posljednjih dvadeset godina, u odgovor na našu tvrdnju da razvod šteti djeci jest opetovano ‘Ne možeš tako govoriti’,. Na jednom nam je sastanku voditelj istraživanja čak rekao ‘Ako ćete govoriti da razvod šteti djeci, onda zapravo zagovarate brak a to ne možemo dopustiti.’ Iako neću navoditi ime ove osobe, njezina uloga u feminističkom istraživačkom društvu opstaje i upravo je to društvo ono koje već pedeset godina kontrolira feminističku politiku u vezi s razvodom i ušutkuje i izruguje se svakome tko se bavi mentalnom i fizičkom dobrobiti djece u situacijama razvoda. Nikad nisam razumjela zašto je ljudima koji se bave pravima žena toliko teško shvatiti da su potrebe i iskustva djece odvojeni od potreba i iskustava njihovih majki. Štoviše, jasno je da je socijalna politika oblikovana tako da potrebe djece smatra neodvojivima od potreba njihovih majki. Ali one to nisu. Ovaj film pokazuje da nisu. Odvajanje djece od odnosa s voljenim roditeljem uzrok je značajne štete, što pokazuje jedna od najvećih research studies (istraživanja) takve vrste u svijetu.
Dok sam gledala kako je tim u SAD-u jednostavno odradio posao usprkos protivljenjima, i otkrio istinu o emocionalnim korijenima fizičke bolesti, uglavnom unutar srednjeg sloja s kojim su radili, odlučila sam da će to biti sljedeće što ću raditi na tom području. Podići javnu svijest o činjenici da negativno iskustvo gubitka voljenog roditelja vodi do traumatske reakcije koja stvara značajno viši rizik za loše zdravlje u odrasloj dobi. Otuđenje od roditelja nije jednostavno pitanje prava rodielja, to nije samo pitanje mentalnog zdravlja djeteta, to je javno-zdravstveni problem jednako kao što je i pitanje zaštite djeteta. Zaštita djeteta od traumatskog iskustva pri kojem je bespomoćno jest problem za hitno rješavanje svih nas. Iznalaženja načina za slanje ove poruke društvenim zajednicama koje se bave zdravljem i dobrobiti djece, moj je sljedeći zadatak.
U meni je ostao duboki osjećaj nepravde, tuge i žalosti zbog sve djece čiji su životi uništeni na ovaj način. Među mnogima od njih prepoznajem tu traumatsku reakciju na patnju, reakciju koja im trajno stvara probleme u svakodnevnom životu. Ipak sam osjetila i nalete nade dok sam gledala način na koji je istraživački tim razvio širok raspon reakcija koje pomažu u slučaju takvih problema. U zajednicama gdje se taj rad obavlja, nasilje je palo na zapanjujuće niske razine, obiteljski odnosi se nastavljaju umjesto da se prekidaju, a i broj uputnica za djecu radi liječenja ADHD-a drastično je pao. Održavanje pažnje, aktivnosti na otvorenom, školske inicijative gdje se djeci pomaže da progovore o svojim osjećajima i brigama u vezi s onim što se događa u njihovom svijetu od dobi od četiri godine, izgradnja perspektive tako da djeca ne postanu žrtve zarobljavanja bolesti uma njihova roditelja. Krasna je scena u kojoj su prikazana djeca koja pišu pisma ‘Gđi Kendra’ izmišljenom liku kojeg igra voditelj drama terapije koji prima pisma i odgovara djeci na njih kao Gđa Kendra, pomažući, savjetujući i pažljivo osluškujući.
Jasno je da djeca trebaju i žele razgovarati o svojem svijetu i da, kad govore, koriste vlastiti jezik metafora koji, ako ga ne razumijemo, može izgledati tajnovito.
Djeca koja mi kažu da više nikad neće otići tati jer ‘on stavlja grah u lazanje’, kažu mi nešto o stvarima koje čuju u svojem domu i o tome što to njima znači. Tata je možda i stavio grah u lazanje, ali je li to ono što djetetu zaista smeta? Ne. Ono što dijete brine jest da mama ne smatra da ga tata dobro hrani ako stavlja grah u lazanje. To, kao i mamina povećana uznemirenost kad dijete dolazi kući, u djetetovu se umu prevodi kao da kod tate nije sigurno zbog graha u lazanjama. Žao nam je toga djeteta koje reagira na maminu traumatsku reakciju podrijetlom iz njezina vlastita djetinjstva. Žao nam je te mame koja u djetinjstvu nije imala nikoga da joj pomogne. Žao nam je tog oca koji ne može zaštititi to dijete. I žao nam je djelatnika socijalne skrbi koji podržavaju traumatske reakcije ovog djeteta i omogućavaju mu da temeljem toga osnova zauvijek odbaci svojeg oca.
Ovaj mi je film iskristalizirao svrhu i razloge zašto radim ovo što radim. Pravo djeteta na nesvjesno djetinjstvo slobodno od traumatskih reakcija uvijek je bilo u središtu moje prakse i to mi se deseterostruko naglasilo ovoga vikenda. Jednoga će dana ta priča o negativnim iskustvima otuđenja od roditelja u djetinjstvu i posljedice traume na djecu biti naširoko poznata. Od sad će to biti okosnica moje prakse, sudjelovat ću nastojanjima da se taj skriveni problem dovede na svjetlo dana.
Vikend sam završila u Pragu gdje, skupa s brojnim europskim kolegicama i kolegama čekam prvi sastanak European Association of Parental Alienation Practitioners.
Ti su ljudi, od koji su mnogi imali negativna iskustva u djetinjstvu od 6 ili više bodova (ljudi u pomagačkim profesijama često su oni koji su preživjeli traumatična djetinjstva, no stvar je u tome da smo naučili prevladati utjecaj trauma učenjem i razvijanjem zdravih načina opstanka u svijetu, ponekad i tijekom desetljeća skrbi o sebi) i koji su, posljedično, otvoreniji za realitet koncepta emocionalne traume iz djetinjstva kao korijena fizičke bolesit. S njima ću podijeliti svoje viđenje filma dok budemo raspravljali o potrebi skrbi o sebi i zaštiti od trauma sebe samih kao stručnjaka. Jasno mi je da mi kao stručnjaci radimo sa skupinama traumatizirane djece koja se s traumom suočavaju na jedini način koji znaju, i koja koriste jezik koji razumije mali broj ljudi. Planirajući podizanje svijesti, standarda rada i razvoja edukativnih modela diljem Europe, ključno za naš plan bit će pomoći drugima da razumiju jezik otuđenoga djeteta, jedinog jezika koji to dijete može koristiti, jezika kojeg je prvi prepoznao i opisao Richard Gardner, i ulaza koji može osvijetliti realtitet onoga što se događa djetetu.
To je naš glavni zadatak. To je naša predanost otuđenoj djeci. To je način na koji će se javno posvijestiti skandalozan način rada pružatelja obiteljsko pravne zaštite pod utjecajem feminističkog programa rada zbog kojega se autentični glas djeteta ušutkuje predugo vremena.
To je moj program mog daljnjeg rada.
*Tijekom godina su me puno kritizirali zbog stavova o dominaciji prava žena u području socijalne politike prema razvodu u Velikoj Britaniji. Ne ispričavam se zbog toga, ali znam da se zbog dominacije toga programa rada lako može iskonstruirati teza da su moja stajališta nekako ekstremna ili ‘anti-ženska’. Ona to nisu. Imam povijest rada na jednakosti spolova pri čemu sam istraživala i radila na tom području u Oxfamu. Moj mi je rad pokazao da je feministička politika kad se radi o obitelji tijekom osamdesetih i devedesetih podržavala uvjerenje da su žene u podređenom položaju pri razvodu i da njihove potrebe dolaze na prvo mjesto, a da su potrebe djece neodvojive od potreba njihovih majki. Ovaj pristup koji već niz godina vlada u službama obiteljsko pravne zaštite, u CAFCASS-u, među socijalnim radnicima, itd., prouzročio je da su majke, kao i očevi, izgurane iz života svoje djece i prouzročio je da djeca gube voljene roditelje zbog nedostatka istinskih vještina i svijesti struke mentalnog zdravlja od koje se očekuje da pomogne djeci na obiteljskim sudovima. Program rada na ‘glasu djeteta’, napisan u sjeni feminističke politike, ide korak dalje i analizira potrebe žena i djece u okviru patrijarhalnih povlaštenosti umjesto u okviru razumijevanja njihova mentalnog zdravlja i potreba za podrškom. Tako glas djeteta, koji je često glas dominantnog i ne-zdravog roditelja, uglavnom se prihvaća doslovce umjesto da ga se rastumači na pravi način. Najtragičnije pri tome, za mene, jest to što se majke čija djeca kažu da ih ne žele vidjeti, smatra onima koje su to prouzročile time da su učinile nešto zaista, zaista loše. Nedostatak edukacije stručnjaka mentalnog zdravlja, nedostatak rodne svijesti i nedostatak razumijevanja kako socijalna politika izaziva naročite ishode u životima razvedenih obitelji nastavlja se i u pruženim uslugama i u razvoju politike u Velikoj Britaniji. Posebno je u socijalnom radu zabrinjavajuće to da intervencije prema modelu socijalnog rada na dijete stavlja teret 'izbora' koji ono jednostavno nije opremljeno nositi. Dok se politika i praksa rada s razvedenim obiteljima u Velikoj Britaniji i diljem svijeta ne bude razumjela u okviru KAKO mentalnog, TAKO I fizičkog zdravlja i dobrobiti, nastavit ću kritizirati propuste države i njezinih agencija i smatrat ću one koji u tim agencijama rade ne propitujući navedeno, sudionicima u trajnom zlostavljanju djece. Ovaj mi je film objasnio zašto je to potrebno, pokazao mi je zašto je važno govoriti, dao mi je hrabrosti da nastavim govoriti i raditi na način za koji znam da mijenja živote djece. Jednoga ćemo se dana osvrnuti na ono što smo činili otuđenoj djeci i pitati 'zašto'.
Do tog dana nastavljamo uporno raditi.
___________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/07/10/the-adverse-childhood-experience-of-parental-alienation/

subota, 15. srpnja 2017.

Što je to uspješan tretman otuđenja od roditelja?

Ovoga sam tjedna započela s kodifikacijom[i] principa rada s otuđenom djecom i njihovim obiteljima što će poslužiti za izradu edukativnih programa. Tijekom svojeg rada pročešljala sam slučajeve u kojima sam postigla brzu reunifikaciju djece i roditelja kojeg su do tad odbacivala. Ono što mi je uvijek bilo jasno pri takvom radu, jest da se tu ne radi o terapiji u tradicionalnom smislu, a stvarni se rad na reunifikaciji ne postiže razgovorom pri redovitim sesijama u uredu terapeuta. Rad na reunifikaciji obavlja se aktivno, uglavnom u situacijama gdje djeca brzo prolaze kroz psihološku promjenu. Uspješna reunifikacija znači da se dijete oslobađa reakcije otuđenja i prelazi iz nedostatka perspektive kao uzroka stanja uma koje nazivamo splittingom, u integriranu perspektivu pri kojoj je u stanju vidjeti ono što prije nije bilo u stanju pripustiti u svoju svijest. Ponekad se ta promjena dogodi u trenu, ponekad je potrebno malo vremena. Međutim, kad se ispravno postupa, do integracije dolazi unutar par sati do najdulje par dana.
Edukacija u području svijesti o otuđenju od roditelja može dati uvid u to kako razmišljati o pomoći otuđenoj djeci, no apsolutno nema zamjene za učenje o principima i praksi stvarnog procesa reunifikacije. Onaj tko kaže da reunifikacija traje mjesecima ili godina, i da je, da bi se postigla, potrebno redovito dolaziti na sesije s terapeutom, taj ne radi na reunifikaciji već na nečemu drugom. U Velikoj Britaniji, gdje neki terapeuti tvrde da rade na slučajevima otuđenja od roditelja, ali nisu u stanju pokazati brzu reunifikaciju, opstaje problem da se roditelje i djecu podvrgava praksi koju međunarodna istraživanja ne priznaju. Čini se da se to događa i u drugim država Europe i diljem svijeta.
Reunifikacija otuđene djece znači da iz stanja uma psihološkog splittinga ona brzo prelaze u integrirano stanje uma. To se vidi kao topla reakcija na roditelja kojeg je do tad odbacivalo. Osoba koja nije u stanju prepoznati je li došlo do reunifikacije s odbačenim roditeljem, nije 'stručnjak'. U nekim slučajevima otuđenja u Velikoj Britaniji, odbačene se roditelje uvjerava da se dijete oporavilo u situaciji gdje je dijete još uvijek u poziciji da odlučuje hoće li vidjeti toga roditelja. To nije oporavak, to je nešto drugo, i obično nastaje u situacijama gdje ljudi koji sebe smatraju 'stručnjacima' na ovom području donose odluke o roditeljima i djeci sa stajališta pri kojem smatraju da je oboje roditelja aktivno pridonijelo problemu.
Mnogi terapeuti koji primjenjuju sistemsku terapiju, npr., ne vjeruju u koncept čistog otuđenja. Zapravo sam u Children's Mental Health Centre (Centar za mentalno zdravlje djece) prošloga tjedna od jednog takvog terapeuta čula da ljudi s poremećajima ličnosti obično ulaze u brak ili izvanbračnu zajednicu s onima koji imaju slične poremećaje ličnosti.
Ovoga tjedna, na blogu o osnivanju Europskog udruženja napisan je komentar da je većina slučajeva otuđenja od roditelja hibridna, što znači da je oboje roditelja pridonijelo otuđenju. Kad sam 2013. držala edukaciju za terapeute iz sistemske terapije, čula sam to isto, tj. da u takvim slučajevima svaki roditelj pridonosi problemu i da zato koncept čistog otuđenja nije valjan. To je toliko potpuno mimo saznanja iz međunarodnih istraživanja, da je otvoreno uvredljivo za odbačene roditelje i smatram da je opasno za djecu. Ako se troši vrijeme da se zdravi roditelj 'dovede u red' da bi se umirilo nezdravog roditelja, djeca gube jedinu priliku da se oslobode teške situacije s kojom se suočavaju i da povrate pozitivni odnos s roditeljem koji im može pomoći.
Kad radim na reunifikaciji djece s roditeljem, cilj mi je vratiti ih u odnos s odbačenim roditeljem na zdrav i normalan način i što je brže moguće. To na početku može malo potrajati, zato što je za postizanju dobre dinamike za brzo oslobođenje, potrebno posložiti dinamiku oko djeteta. Ne započinjem s reunifikacijom dok nemam primjerene uvjete, što u čistim i teškim slučajevima otuđenja znači da se dijete izuzima iz skrbi roditelja otuđitelja i predaje izravno (kad je god to moguće) na skrb prije odbačenog roditelja. Tijekom izuzimanja djeteta i predaje, poduzimam intervenciju kojom dijete prelazi iz stanja splittinga u stanje integracije. Upravo se time postiže trenutačni nestanak otuđenja i povratak djeteta u topli i normalni odnos s prije odbačenim roditeljem. To sam ove godine provela s jedanaestero djece, a prošle s dvadeset-sedmero.
Ono što mi je vrlo očito jest da izuzimanje i predaju MORA provoditi netko tko može pružiti i učinkovitu intervenciju pri kojoj dolazi do promjene perspektive djeteta. To mi se potvrdilo ove godine dok sam radila s djecom koju ja nisam izuzimala i predavala, već su to obavljali socijalni radnici ili djelatnici socijalne skrbi. Kad radim s tom djecom, što od mene traže zbog stalnih problema s ponašanjem te djece, jasno uviđam da u slučajevima izuzimanja i predaje bez učinkovite intervencije, dijete ostaje otuđeno i u stanju splittinga. Jednostavno rečeno, izuzimanje djeteta i predaja zdravom roditelju funkcionira, no samo kad se djetetu omogući da tijekom transfera od roditelja otuđitelja zdravom roditelju, riješi stanje splittinga u svojem umu. Time postaje sasvim jasno da povezanost pravosuđa i struke mentalnog zdravlja, pri kojoj pravni okvir omogućuje učinkovite intervencije stručnjaka mentalnog zdravlja, jest od ključne važnosti u procesu reunifikacije.
Učinkovita intervencija koja mijenja perspektivu djeteta kodificirana je unutar skupa vještina terapeuta ili nekoga drugog tko provodi izuzimanje i predaju djeteta. U SAD-u je uobičajeno poslati dijete na program reunifikacije poput Family Bridges[ii] ili High Road Protocol[iii]. U Velikoj Britaniji praksa je izravno izuzimanje djeteta od jednog i predaja drugom roditelju, ili se koristi prijelazna 'stanica' poput ustanove. Iako radim i jedno i drugo, draža mi je izravna predaja djeteta roditelju kojeg je dijete prije odbacivalo, zato što pri korištenju prijelazne 'stanice', sudjeluje previše drugih ljudi čiji osjećaji i uvjerenja mogu omesti djetetovu sposobnosti učinkovite promjene. Kad radim izravno s djetetom, lakše mi je osigurati psihološku intervenciju koja rješava splitting. Kad moram djelovati uz više drugih, djelatnike socijalnog rada i udomitelje i educirati ih kako će održavati ispravnu dinamiku, taj je rad puno složeniji. To je zato što intervencija koja izaziva promjenu u djetetovu umu ovisi o mojoj sposobnosti održavanja integrirane dinamike oko djeteta. Ovdje je primjer jedne takve intervencije.
Nick i ja u postupku reunifikacije radimo zajedno, i prošle smo godine takav postupak poduzeli na jugozapadu Engleske, jednoga hladnog dana u studenom. U pitanju je bilo dvoje djece, u dobi od 12 i 9 godina, koja su potpuno odbacivala svoju majku i oboje se žestoko protivilo tome da je ikad više vide. Toga smo dana s djecom koju smo preuzeli od udomitelja s kojim su živjela nekoliko tjedana (mi nismo djecu bili predali udomiteljima i ona su 'zaglavila' u udomiteljskoj obitelji te nisu bila u stanju susresti se s majkom, niti se vratiti ocu za koga je ocijenjeno da im je nanio veliku štetu). Majka te djece stigla je ranije i nervozno je sjedila u igraonici gdje smo trebali imati prvi sastanak. Djeca su vukući noge i ljutito došla u susjednu prostoriju, oboje je bilo namrgođeno i do krajnosti bijesno zato što su to morala učiniti. Prije toga sam se sa svakim od djece susrela u njihovoj školi i čula sam isto mrgodno gunđanje kakvo izbija iz sve otuđene djece
Toga su dana oboje zajednički gunđali u kutu i pokazivali iste uvježbane i pretjerano dramatične reakcije koje se viđaju u velikom broju te djece. Rekli su nam da ne mogu ući u tu sobu, jer je njihova mama čudovište koje bi ih ozlijedilo. Rekli su i da je ne poznajemo dovoljno, da je pred nama draga, a prema njima grozna čim okrenemo leđa. Ovakva litanija fraza toliko mi je uobičajena u takvim situacijama da se uopće nisam dala zbuniti i, ponašajući se kao ravnateljica škole, ponukala sam ih da uđu u sobu gdje je majka mirno sjedila. Trčeći preko sobe do suprotnog kraja od mjesta gdje je sjedila majka, oboje je djece odlučno sjelo okrenuvši leđa majci koja je sad izgledala uznemireno i nesretno. Dali smo joj znak da duboko diše i jednostavno sjedi tu gdje je. Mi smo sjeli u druga dva dijela sobe i opustili se.
O otuđenoj djeci znam da imaju sustave internaliziranog radara u stanju najvišeg stupnja pripravnosti. Stanje psihološkog splittinga javlja se u bistre i osjetljive djece koja su zloupotrebjena za čitanje emocionalne temperature prostora gdje obitavaju. Ta su djece oprezna i znala sam da će to što sjede okrenuta leđima svima nama u njih izazvati izvjestan osjećaj nelagode zato što neće moći pomno pratiti naše emocionalne reakcije. Tako se nakon još malo namrgođenog gunđanja, starije dijete okrenulo da nas promotri. Još prije sam majci dala uputu da ne gleda izravno ni u jedno od djece dok joj ne dam znak. Uzvratila sam pogled gledajući dijete netremice. Dijete je opet okrenulo leđa. No, znala sam da je to dijete sad svjesno da je u sobi netko tko ima više kontrole od djece.
Najsnažnije reunifikacije događaju se u tišini, i to se dogodilo i u ovoj situaciji. Dok je majka mirno sjedila, a ja pažljivo gledala oboje djece, primjetila sam da starije dijete isprepliće prste na rukama. To je postalo još izrazitije kad sam primijetila opuštanje ramena i spuštanje brade što se događa kad je dijete na rubu suza. Kad suze poteku, otpor se slama i došao je trenutak za ponovno povezivanje. Dala sam znak majci da priđe, a Nick je prišao mlađem djetetu. Majka je sjedila na podu iza starijeg, dok je Nick sjedio prekriženih nogu i igrao se križić-kružić s mlađim. Blago sam spustila ruku na rame starijeg djeteta. Ono se okrenulo, ali ne prema meni, već prema majci za koju je osjetilo da sjedi iza nje. Majka je raširila ruke i dijete joj se smjestilo na krilo i rasplakalo. Mlađe dijete, koje je u početku promatralo zbunjeno, prepoznalo je to ponašanje, okrenulo se i učinilo isto. Ostavili smo ih sve tri zagrljene koliko je god potrebno. Kad se dogodi reunifikacija, najbolje je da teče što je intenzivnije i dulje moguće. Ljubav njihove majke, koju su djeca prije odbijala, bila je sve što im je bilo potrebno za cijeljenje.
Rad na reunifikaciji nije standardna terapija i on zahtijeva nešto što nisu standardne vještine i razumijevanje. Ono što taj rad zahtjeva nije lako kodificirati ali to činimo da bismo mogli druge educirati da mogu raditi ono što mi radimo. Ako se ne može aktivno pokazati uspjeh u toj areni, svijest i znanje nemaju puno za ponuditi u smislu podrške otuđenoj djeci i njihovim obiteljima. Apsolutno je nužan cijeli paket da bi se na tom području postigla promjena. Mi to pružamo u Family Separation Clinic, i to je ono što ćemo dati kao osnovu rada Europskom udruženju koje se bavi otuđenjem od roditelja.
Radeći na svojoj disertaciji i analizirajući sve elemente intervencije s djecom, jasno uviđam da otuđeno dijete nema roditeljsku skrb ni jednoga od svojih roditelja, jer ga jedan koristi kao medij za obradu vlastitih psihičkih problema, dok drugog reakcija otuđenog djeteta spriječava da na bilo koji način značajnije pomogne djetetu. Zato su otuđena djeca psihološki u opasnom prostoru i intervencija koju primjenjujemo vraća ih u prostor psihološke integracije i sigurnosti u odnosu sa zdravim roditeljem. Čineći to, koristimo kontakt očima i govor tijela da bismo presložili krajolik kojim je dijete naviklo dominirati. Uz priču i metaforu, koristimo jezik djeteta da im kažemo da je pomoć tu i da vise ne snose odgovornost. Hrabrost da se to učini u svijetu koji djecu opterećuje time da moraju činiti izbore i donositi odluke za koje nemaju zrelosti, jedna je od sržnih vještina za svakoga tko djeluje u ovom području.
Za sad je prepričavanje tijeka reunifikacije (uz svu potrebnu anonimizaciju radi zaštite identiteta, ali uz uvijek prisutne vidljive principe i relacijsku dinamiku), najbolji način da prenesemo realitet o tome kako izgleda uspješni tretman otuđenja od roditelja. Radeći dalje, kodificirani principi rada bit će dostupni i drugima, a intenzivne dukacije poput onih koje ove godine održavamo u Francuskoj i SAD-u, započet će proces formiranja skupine stručnjaka. Kako EAPAP[iv] oživljava, sve će ovo biti u osnovi našeg edukativnog rada u Europi, da bi se omogućilo da više ljudi može uspješno raditi s djecom.
Ostavljam vas s razmišljanjem o onoj majci i dvoje djece skutrene u njezinu krilu. Djeca su je 'mrzila' dvije i pol godine. Svakom su stručnjaku s kojim su bila u kontaktu pričala o njezinu zlostavljanju (pokazalo se da je sve to bilo lažno). Toga hladnog dana u studenome sjedila su s njom tijekom četiri sata, nakon čega su svi otišli na pizzu i igru tenpin kuglanja. Nakon tri dana otišla su s njom doma i s njom od tad žive. Kad sam ih posljednji put posjetila, starije dijete i ja kuglali smo se u vrtu, dok je mlađe dijete radilo zvijezdu. "Kako ide?" pitala sam dok sam bacala kuglu preko travnjaka. "Oh, znaš, opet je cool," reklo je starije dijete. Mama je kucnula na prozor i pozvala nas na čaj i kolače. Prije mi je još rekla o osjećaju traume kad su djeca došla doma. "Kao da moj um i tijelo nisu zaista mogli pojmiti kroz što sam sve prolazila," rekla mi je, "kao da sam glasno lupala na staklo prozora da svijetu kažem da su mi djeca u opasnosti, a nitko nije čuo." Mlađe je dijete ušlo i zgrabilo veliku krišku čokoladne torte "Idem dolje igrati se malo s xxx" i odjurilo je. "Uzmi kaput," vikala je mama dok su djeca žurila kroz vrata. Pogledala sam starije dijete. Pogledi su nam se susreli i dijete je slegnulo ramenimam kao da kaže 'luda braća!'
Popila sam čaj s majkom. Na televiziji se emitirao Spiderman i ulicom je prošao prodavač sladoleda. Život je opet postao običan.
Ovako izgleda uspješan tretman otuđenja od roditelja. Ništa više i ništa manje od toga.
_______________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/07/15/what-is-success-in-treating-parental-alienation/




[i] Sinonimi: sistematizirati, organizirati, struktirirati, katalogizirati, klasificirati, kategorizirati...
[ii] Family Bridges vodi dr. Richard Warshak
[iii] High Road Protocol vodi Dorcy Pruter, recenziju programa je proveo i stručni savjetnik joj je dr Craig Childress. Vidi http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/search?updated-max=2016-10-01T20:58:00%2B02:00&max-results=7
[iv] European Association of Parental Alienation Practitioners

subota, 8. srpnja 2017.

Izmjena odluke o roditeljskoj skrbi pri tretmanu otuđenja od roditelja nije nuklearna opcija

Ovih dana čitam da je promjena odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti nuklearna opcija nuclear option za tretman otuđenja od roditelja u Velikoj Britaniji. Rasprava je nastala temeljem presude public judgement prema kojoj je jedno dijete dodijeljeno na zajednički život ocu. Dok traje burna prepirka koja se temelji na tvrdnji da je dijete već previše oštećeno da bi mu pomogla promjena sudske odluke (sudac je to smatrao posebno neprihvatljivim argumentom majke), riječi na kraju odluke jasne su dijete danas odlazi ocu.
Ta odluka, koja bi jednako tako mogla glasiti dijete danas odlazi majci, zato što i očevi otuđuju majke iz života djece, razlog je da se mnogi osjećaju nelagodno dok o tome razmišljaju. Zbog toga je, čini se, neki nazivaju 'nuklearnom opcijom'. Ali, je li to nuklearna opcija? Ako se promatra iz perspektive izraženih želja i osjećaja otuđenog djeteta, da, moguće je tako razmišljati. No, ako se promatra iz perspektiva toga što otuđenje od roditelja jest, i štete koju dijete pritom trpi, ne, ona to nije. Uopće nije nuklearna. Zapravo je to jedina zdrava odluka koja se može donijeti za dijete koje je zarobljeno u nemogućoj dilemi. Kad se odluka donese i provede, oni koji su je smatrali nuklearnom opcijom često su jako iznenađeni preokretom u djeteta već pri dolasku u dom roditelja kojeg su prije 'mrzila'. Kad bi ljudi više znali o otuđenju od roditelja i šteti koju ono nanosi djetetu, možda bi se osjećali manje nelagodno zbog donošenja i provođenja takvih odluka. Možda je onda uopće ne bi smatrali nuklearnom opcijom, već jedinim odgovorom na utvrđenu činjenicu da se to konkretno dijete ne može nositi s dinamikom koju nameće roditelj koji djeluje protiv drugog roditelja ili koju čak, ponekad, nameće oboje roditelja u visoko konfliktnoj situaciji.
Već sam prije o tome pisala ali je potrebno ponoviti. Dijete koje roditelj otuđuje djelujući protiv drugog, jest dijete čije je emocionalno i psihološko biće oštećeno. Ozljede ne možemo vidjeti jer nisu fizičke, no da jesu bile bi reda veličine polomljenih ruku i nogu. Neka djeca s kojima sam radila nakon promjene sudske odluke jasno su pokazala, kako sposobnost da se u trenutku ponovno povežu s prije odbačenim roditeljem, tako i duročno oštećenje zbog onoga što im je roditelj otuđitelj učinio uništavajući njihovu perspektivu i vjeru u odrasle. Iako se djeca u primjerenim okolnostima relativno lako ponovno povezuju s prije odbačenim roditeljem, dugoročne posljedice uništene perspektive i vjere u odrasle jasno se prepoznaju. Nema ničega 'nuklearnog' u oduzimanju teško oštećenog djeteta i predaji drugom zdravom i punom ljubavi roditelju kao što se to događa pri izravnim promjenama prebivališa djeteta. Ono što ljudi, kad govore o opasnostima od prekida privrženosti pri promjeni prebivališta, zaboravljaju, jest da je dijete već doživjelo jedan prekid privrženosti time što je bilo prisiljeno odabrati gubitak jednog roditelja. Prekid privrženosti koji se vidi pri otuđenju od roditelja čini da dijete zakopava ljubav koju je osjećalo prema jednom roditelju. To čini u procesu ulaženja u psihološki splitting. Okrutno je prema djetetu da ono mora prolaziti kroz taj proces dok je, u sebi, svjesno toga što je moralo učiniti da bi preživjelo pritisak koju mu je nametnut. Dodatno je okrutno prema djetetu da mora odgovarati na pitanja o tome voli li ili mrzi roditelja.[i] U svojem radu, kad vidim dijete u takvu položaju, činim sve što je u mojoj moći da izbjegnem povećanje takvog pritiska na to dijete.
Otuđena djeca očajnički trebaju da odrasli oko njih preuzmu odgovornost za psihološki i emocionalni prostor i odluke o njima koje odgovaraju njihovu unutarnjem realitetu a ne onome što ona govore. Dok to čine, odrasli moraju jako pažljivo osigurati da se primjereno diferencira obiteljska dinamika tako da intervencija bude u skladu s problemom. Učinimo to kako treba i dijete je brzo izbavljeno iz nevolje. Ako se to čini na krivi način, dijete se još dublje gura u bezdan, bez nade da će iz njega izaći tijekom svojeg djetinjstva.
Možda je ono što ljudi najčešće zaboravljaju istina da, izvan retorike koju čujemo od odbačenog roditelja, dijete voli toga roditelja, ali to ne može pokazati. Vjerujući da ta ljubav postoji u nesvjesnom umu djeteta i djelujući skupa s dovoljno dobrim odbačenim roditeljima koji su spremni i u stanju su odraditi ono što je potrebno za izgradnju platforme za oporavak svoje djece, stručnjaci mogu i trebaju pokazati hrabrost u svojim odlukama. Da je učinjena šteta fizička, djetetove bi ruke i noge bili polomljene i to što je šteta psihološka, emocionalna i mentalna ne znači da ona nije teška i da neće biti trajna.
Kad se susretnem s otuđenim djetetom, svaki put vidim manje više isto. Vidim malo uplašeno biće koje je naučeno upravljati svijetom pomoću previše anksioznog i povlaštenog ponašanja. Dijete koje je naučilo kontrolirati svijet pomoću odbijanja i dijete koje je zarobljeno u deluziju da je roditelj kojeg odbacuju opasan. Otuđena djeca sanjaju o tome da su zatvorena u ormare, da ih proganjaju vukovi s pandžama i da ih se napada nožem. Ove teme, koje se ponavljaju, čini se da im je u glavu utuvio roditelj s kojim su stopljena. Zaključana vrata i ormari jesu noćne manifestacije načina na koji se nesvjesni um nosi s potiskivanjem misli o odbačenom roditelju.
Kad radim s djecom pri preseljenju od jednog roditelja drugom, što može biti jednako složeno kao hod po žici ili sasvim jednostavno, kao npr. pri preuzimanju djece nakon štole i odvođenje roditelju za kojeg kažu da ga mrze, znam da ono što radim nije provođenje 'nuklearne opcije', već primjerena intervencija radi pomoći djetetu da povrati normalno, zdravo djetinjstvo. Zato radim ovo što radim, zato što djeca zaslužuju biti nesvjesno zadovoljna i osjećati se sigurno u skrbi zdravog roditelja. Otuđena djeca to nisu, ali trebaju biti, radi čega su odluke o promjeni roditeljske skrbi u primjereno diferenciranim[ii] slučajevima neophodne, one su jedina, a ne nuklearna opcija.

The Family Separation Clinic pruža usluge skrbi pri preseljenju drugom roditelju, u paketu od 12 tjedana koji uključuje podršku prilikom preseljenja i podršku do točke kad dijete povrati normalno reagiranje na prije odbačenog roditelja te nakon toga intenzivnu terapiju da bi djeca dovršila svoj proces oporavka. Nakon dvanaest tjedana dijete se ponovno susreće s roditeljem otuđiteljem i pruža mu se podrška pri susretima pod nadzorom (u većini slučajeva) da bi postiglo što uravnoteženiji odnos u datim okolnostima. Za navedene usluge molimo pošaljite email na adresu: office@familyseparationclinic.co.uk
Napomena: Nije moguće otići na sud i tražiti da se Family Separation Clinic angažira u vašem slučaju. Potrebno je slijediti protokol: Prvo nas morate izvijestiti i tražiti od nas dokumente koje je potrebno podastrijeti sudu. Klinika radi na slučajevima otuđenja gdje postoji sumnja ili presuda i rijetko se uključuje u postupke u ranoj fazi. Kad Vaš odvjetnik ili Vi želite zahtijevati 'part 25 expert' (vrijedi samo za Veliku Britaniju), morate kontaktirati Kliniku i izvijestiti nas da ćete to učiniti. Pri tom morate podastrijeti pravovaljanje dokumente i informacije u prilog svojem zahtjevu, koje ćemo mi osigurati. Upite šaljite na: office@familyseparationclinic.co.uk




[i] Zabranjeno je to izravno pitati, no upravo to, samo neizravno, čine u nas posebni skrbnici i nesavjesni stručnjaci mentalnog zdravlja i socijalne skrbi kad ispituju 'volju i mišljenje djeteta', čime, htjeli to ili ne, ulaze u savez s roditeljem otuđiteljem. Zato mnogi stručnjaci smatraju da ispitivanje volje i mišljenja djeteta ima smisla samo na početku postupka razvoda i ako nema sukoba među roditeljima.
[ii] Karen Woodall u svojim drugim tekstovima objašnjava što smatra diferencijacijom: dijagnostički postupak pri kojem nedvojbeno utvrđuje radi li se zaista o otuđenju.

četvrtak, 6. srpnja 2017.

Nepodnošljivo iskustvo otuđenog djeteta: Što smo naučili na putu oporavka

Vratila sam se iz Belfasta gdje sam održala prezentaciju za 110 odvjetnika Law Society of Northern Ireland (Odvjetnička komora Sjeverne Irske) na Childrens Order Conference, o povezanosti pravnika i stručnjaka mentalnog zdravlja u vođenju slučajeva otuđenja od roditelja. U razgovorima s nazočnima bilo mi je jasno da je zanimanje za otuđenje djeteta od roditelja kojeg je prije voljelo prisutno među mnogima s kojima sam se susrela. Također je jasno i iz mojih drugih kontakata s ljudima diljem Velike Britanije da ljudi razumiju otuđenje od roditelja na prilično sofisticiranoj razini. Ono što ne znaju jest što činiti u takvim slučajevima. Ono što također često ne znaju ili ne shvaćaju, jest da otuđenje od roditelja može prekrivati druge probleme u odnosima s 'odabranim roditeljem' i da je po tome i po mnogočemu drugome, to puno veće od problema kontakata djeteta s roditeljem.
Veliki dio mojeg rada odvija se s djecom koja se oporavljaju od otuđenja nakon odluke o promjeni roditeljske skrbi, tj. kad se dijete premješta da živi s roditeljem kojeg je odbacivalo. Rad s djetetom koje od snažnog odbijanja pokazuje povratak normalnog odnosa punog ljubavi s roditeljem, jasno pokazuje izazove s kojima se ta djeca suočavaju. U osnovi, nepodnošljiva pozicija otuđenog djeteta takva je da se treba ticati svakoga tko radi u području mentalnog zdravlja djece, zato što je to zlostavljanje djeteta na najdubljoj razini psihe u razvoju. Bilo da je otuđenje prouzročeno namjerno ili kroz nesvjesnu podršku djetetovih krivo usmjerenih napora za prilagodbu da bi se nosilo sa životom nakon razvoda roditelja, krajnji je rezultat taj da se dijete zlostavlja na razini koja mijenja život. Zato što je to zlostaljanje tako skriveno i tako se često pripisuje vanjskim čimbenicima koje se prelako može odbaciti ili previdjeti ('bave se pravima roditelja', 'to je situacija on je rekao/ona je rekla'), štetu koja se nanosi na temeljnoj razini osobe u razvoju i čak na strukturu mozga, u potpunosti se zanemaruje. Pri otuđenju od roditelja ne radi se o roditeljskom sukobu, ne radi se o pravima roditelja da imaju odnos s djetetom, ne radi se o tome treba li roditeljstvo biti podijeljeno, ni o tome bi li presumpcija podijeljenog roditeljstva riješila problem, to je opasan i razoran oblik emocionalnog i psihološkog zlostavljanja koje provode pojedini roditelji, a podržava ga naš sustav obiteljskog zakonodavstva. Otuđenje od roditelja jest pitanje mentalnog zdravlja djece i, poput ispiranja mozga i zavođenja djece u Rochdale-u[1], to je problem koji od našeg pogleda skrivaju stavovi i uvjerenja o roditeljstvu nakon razvoda koji su prevalentni u našem društvu.
Otuđenje od voljenog roditelja zastrašujuće je, osamljeničko i zbunjujuće iskustvo za dijete, i nije bitno u kojoj je dobi niti kako je došlo do toga da mu je psihološki mehanizam za suočavanje podijelio osjećaje na savršeno dobre i potpuno loše, život s otuđenjem jest nešto što dijete smatra nepodnošljivim. Postoje razlozi zašto su otuđena djeca tako često šutljiva, ili ljutita, ili trebaju 'zaštitu' roditelja s kojim su u savezu. To da se moraju suočiti s užasom odabira da izgube jednog voljenog roditelja jednostavno je nepodnošljivo iskustvo za njih. Razgovori s djecom koja se oporavljaju od otuđenja omogućili su mi izravan uvid u put koji su prešla da bi postala otuđena, i put koji su prešla da bi izišla iz toga stanja. Ono što temeljem rada s djecom jest jasno, je da je svatko od njih, u dobi od 6 do 18 godina znao da živi dvostruku svijest u kojoj je dijete bilo svjesno da je ono što govori i čini krivo, ali nije imalo izbora već je to moralo govoriti i činiti. Život s boli, sramom i zbunjenošću zbog onoga čega je svjesno, dok istodobno očajnički pokušava ne biti toga svjesno, postavlja posebne zadatke pri oporavku djeteta nakon što se prevlada otuđenje.
Kako sve više razumijem kako i zašto djeca postaju otuđena, tako i prepoznajem načine na koje su djeca u našem društvu nevjerojatno ranjiva na emocionalnoj i psihološkoj razini. Bez suvereniteta nad svojim bićem, djeca za zadovoljenje svojih osnovnih potreba ovise o odraslima svake minute svakog dana.
Što bolje razumijem otuđenje, vidim, čujem i osjećam realitet života djece u razvedenim obiteljima i vidim kako otuđenje ne nastaje samo zbog hladne i proračunate odlučnosti jedne strane protiv druge, već je često jednostavno rezultat nemogućnosti djeteta da se nosi s dekompenzacijom odrasle osobe koja je u očaju i depresiji zbog razvoda. Ove obitelji gdje otuđenje postaje djetetovo jedino utočište, velika su tragedija zbog nedostatka podrške okruženja, nedostatka znanja o tome kako raditi s djecom koja su osjetljiva na ulaženje u savez i odbacivanje i nedostatak skrbi ili zanimalja našeg društva kao cjeline za to kako pomoći djeci. Sve ove godine od kad radim ovaj posao, svi milijuni koje je država sasula u agencije volonterskog sektora, NSPCC (National Society for the Prevention of Cruelty to Children) i druge, život djeteta u situaciji razvoda roditelja i dalje ostaje nepodnošljiv i nerazumljiv. Iako te organizacije kažu da rade za djecu, istina je ta da se iza te krinke njihov etos uvelike temelji na feminističkim principima po kojima su prava žena na prvom mjestu, a potrebe djece nedjeljive su od potreba njihovih majki. Što znači da se onim majkama kojima se nakon razvoda djeca 'priklone' vjeruje, a majke koju djeca ne žele vidjeti smatraju se lošim. Očevi su pak uglavnom opasni, za jednokratnu uporabu i odbacuju se. Zaboravlja se stvarno iskustvo djetata u situacijama razvoda roditelja, zaboravlja se strah, zbunjenost, činjenicu da u razvedenoj obitlji samo djeca moraju nastaviti odnos s objema stranama od kojih je svaka ukopana u neprijateljski rov. Zaboravlja se činjenica da u našem sustavu, pitati dijete što želi i osjeća, i to sve usred rata ili u situaciji kad jedna strana vodi psihološki rat dok se druga jednostavno trudi učiniti što treba, jest pomalo kao djetetu polomiti noge i onda ga pitati koje cipele žele obuti.
U svojem radu s otuđenom djecu spoznala sam, na najdubljoj razini, načine na koje je šteta koje se djetetu nanosi otuđivanjem i emocionalna i psihološka KAO I sistemska zato što utječe na razvojne faze djeteta i mijenja životne ishode djeteta. Oporavak od otuđenja nije za dijete lagan iako se normalne reakcije na odbačenog roditelja mogu vidjeti već nakon par sekudni kad se promijeni temeljna dinamika moći[i]. Međutim, oporavak ne znači samo odnos s prije odbačenim roditeljem. Pred djetetom je put oporavka s posebnim zadacima o kojima sam pisala u tekstu http://drkarenwoodall-na-hrvatskom.blogspot.hr/2017/07/otpornost-odgovornost-i-oporavak.html. Tek ako se djetetu pomogne da svlada te zadatke može doći do integracije njihova podijeljena bića. Ako se to ne učini, dijete ostaje u stanju splitting-a, ali obrnuto, tako da sad roditelj kojem se prije bilo 'priklonilo', postaje odbačen. Za mene je to najjasniji dokaz da se temeljni izazovi otuđenja od roditelja ne oslanjaju samo na odnose s roditeljima već na emocionalnu i psihološku štetu koja se mora popraviti ako želimo da dijete zacijeli. I, da, postoje mnogi prije odbačeni roditelji koji se iskreno trude riješiti taj temeljni problem djeteta i koji omogućuju da se djetetu pomogne da nastavi odnos s roditeljem kojem se prije bilo 'priklonilo' a sad je u riziku da ga odbaci. No, postoje i oni drugi (i to je činjenica koju moramo prihvatiti), koji će, kad su dobili dijete, dopustiti odbacivanje roditelja s kojim je dijete prije bilo u savezu, i koji smatraju da imaju pravo na to. Jednako tako postoje i roditelji kojima se dijete bilo 'priklonilo', a koji će potpuno napustiti dijete kad se dijete preseli prije odbačenom roditelju, koji će djetetu dopustiti odbacivanju drugog roditelja. Dijete nastavlja patiti. Patnja je duga i ne prolazi.
Patnja djece jest ono čime se primarno bavim. Štetom koja im se nanosi u odnosima nakon razvoda i kako, kad je ekstremna, poput otuđenja od roditelja, ta šteta izaziva cjeloživotne probleme. Ne pišem kao nezainteresirani promatrač, nekoć sam bila samohrani roditelj, udata sam za muškarca koji je imao zajedničku roditeljsku skrb nad djecom tijekom niza godina, pomajka sam i baka. Time i s profesionalnog i s osobnog stajališta razumijem kako razvod utječe na djecu. Znam kako utjecaj razvoda čini da se djeca bore u svakoj fazi svojeg života. I razumijem otuđenje od roditelja sa svakog stajališta s kojeg se može razumjeti. Zato znam da je ono jedno od najkobnijih i najproblematičnijih iskustva koje dijete može doživjeti.
Prouzročiti da dijete, koje bi trebalo biti nesvjesno slobodno da se igra i raste i izroni sa svojim netaknutim identitetom, učiniti da se djetetovi osjećaji o voljenim odraslima podijele u dobre i loše, jest ukrasti djetinjstvo i zamijeniti ga nečim drugim. Stravom, strahom i teretom koji ni jedno dijete ne bi smjelo nositi.
Učeći od otuđene djece, namjeravam postići da njihovi glasovi, njihove želje i osjećaji postanu što je glasniji moguće. Govorit ću ja jer ona jedino mogu imati ispade. Govorit ću ja jer su ona spriječena.
Ova djeca, koja su među nama stalno, spadaju u najranjiviju djecu u našem društvu i zaslužuju da se o realitetu njihove patnje glasno progovori. Što namjeravam nastaviti činiti.

Govorit ću o 'Missing Children in the Lives of Good Enough Parents' (Nestala djeca u životima dovoljno dobrih roditelja)  na Missing Children Europe Conference 15. lipnja 2017.
i
o 'Too Much Pain' (Previše boli) na Child Mental Health Centre  Conference 8. srpnja 2017.
__________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/05/20/the-unbearable-experience-of-the-alienated-child-lessons-from-the-recovery-journey/



[1] U Rochdale-u je seksualno zlostavljano 47 maloljetnih djevojčica. Osuđeno je 12 muškaraca. 2015 se, Greater Manchester Police ispričala zato što nije pravodobno reagirala i istražila optužbe u periodu od 2008 do 2010.





[i] Karen Woodall u prijašnjim tekstovima objašnjava što je promjena dinamike moći. To je sudska odluka o promjeni roditeljske skrbi koja se provodi odmah, bez odgode.

srijeda, 5. srpnja 2017.

Otpornost, odgovornost i oporavak: Cijeljenje rana od otuđenja od roditelja

Pomaganje djeci i mladima da zacijele nakon otuđenja nije težak zadatak kad se razumije proces kroz koji moraju proći da bi to postigli. Pri pomaganju djeci i mladima u takvim okolnostima Postoji jasna staza koju je lako slijediti. To znam zato što sam tu stazu slijedila s jedanaestero djece samo ove godine i ona se dobro oporavljaju. Prošle sam godine tu stažu slijedila s četrdesetero djece i svi se dobro oporavljaju, tako dobro da s većinom više ne moram raditi. Tijekom svojeg radnog vijeka slijedila sam tu stazu i brojnoj djeci, mladima i odraslima, pomogla da zacijele od posljedica otuđenja od roditelja. To nije teško, osobito ako je odbačeni roditelj zdrav i s njim se može raditi, zato što je taj roditelj ključan za ravnotežu djeteta (bilo koje dobi) koja mu je očajnički potrebna da bi krenulo na put oporavka.
Od otuđenja se može zacijeliti kad otuđeno dijete može na umu, u srcu i u duši držati tri stvari:
·       Ono nije krivo za 'odluku' da odbaci roditelja i taj mu roditelj to oprašta.
·       Ono ima dva roditelja, od kojih je jedan zdrav i pruža stabilnost i ravnotežu, a drugi nije. Roditelja koji nije zdrav treba razumjeti da bi s njim mogao imati odnos i ne odbaciti ga.
·       Ono ima pravo tražiti sklad u svojem životu.
Ni to nije teško. Ako se nauče potrebne vještine i postigne potrebno razumijevanje otuđenje ne mora trajati cijeli život. Tad će nestati i nikad se neće vratiti. Iako su posljedice otuđenja značajne, cijeljenje znači da se obrazac otapa i borba oko djeteta prestaje zauvijek. Zato razumijevanje kako pomoći djetetu u oporavku (što je predmet mojega trenutačnog rada) jest bitan zadatak za svakoga tko želi biti uspješan u tom poslu.
Ne podržavam srceparateljne priče očaja zbog otuđenja od roditelja. Ne cijenim predstavljanje problema kao preteškog da bi ga se riješilo, prevelikoga da bi se njime upravljalo i previše mračnoga da bi se itko njime bavio. On to nije. Reakcija otuđenja u djeteta izazvana je infantilnim obranama psihološkog splittinga. Terapijski rad s djetetom/adolescentom/odraslom osobom jest povesti ju na mjesto prvotne ozljede i suočiti je s realitom koji poriče. Zato je rad na reunifikaciji otuđene djece s odbačenim roditeljem tako bitan i zato promjena odluke o roditeljskoj skrbi bez toga rada jednostavno samo postiže odbacivanje roditelja kojem se dijete prije bilo 'priklonilo'.
Bez suočavanja sa zdravim roditeljem, sav rad na reunifikaciji samo je šapat na vjetru. Ako se dijete ne povede stazom oporavka, sve su terapijske intervencije puste riječi. Samo kombinirano suočavanje sa splittingom i odbačenim objektom, zdravim roditeljem, upravljanje dinamikom moći oko djeteta i reorganizacija djetetova sustava internaliziranih uvjerenja i osjećaja privest će otuđenje kraju. Kad se to obavi, onda otuđenja više nema zato što otpornost koja je djetetu nedostajala, razumijevanje i svjesno prihvaćanje stvarnosti dovodi dijete u ravnotežu. Tako je s otuđenom djecom bilo koje dobi.
Problem otuđenja od roditelja nije teško riješiti kad se zna što činiti i kad se za to ima hrabrosti. Postoji jasan pristup, korak po korak, za uklanjanje unutarnje i vanjske štete koju je prouzročilo otuđenje i svatko tko radi u ovom području treba ga znati i koristiti. U zbilji bi svaki stručnjak koji radi s otuđenom djecom trebao biti sposoban pomoći djetetu da se oporavi u roku od 12 tjedana, koristeći poznate i provjerene korake. Dijete, koje je prisiljeno koristiti psihološki splitting kao mehanizam obrane, mora naučiti da je, kad se vanjske okolnosti riješe i kad odnos s odbačenim roditeljem zacijeli, njegov doživotni zadatak razumjeti, nositi se s tim, i upravljati ponašanjima roditelja koji je prouzročio problem – bez odbacivanja toga roditelja. Fascinira me broj djece koja su, kad ih se oslobodi roditelja otuđitelja, u stanju pobrojati ponašanja toga roditelja koja su prouzročila problem. Djeca koja su oslobođena dovoljno brzo mogu brzo i ukazati na takva ponašanja, ona koja su odrasla s psihološkim splittingom trebaju više vremena, a odrasli koji su proživjeli dio života u takvom stanju uma trebaju još više vremena. No, uz primjerenu intervenciju, obavljenu sa sigurnošću i kompetentno, baš svatko razumije što mu je učinjeno i kako i, na koncu, zašto mu je to učinjeno (iako to nije nešto na što se fokusiramo u početku terapijskog rada s djecom, transgeneracijska svijest jest dio procesa oporavka).
Za mlade ljude u procesu cijeljenja odnosa s odbačenim roditeljem to može izgledati kao dilema u kojoj su konstantno zarobljeni, zato što o tome ne mogu razgovarati s roditeljem otuđiteljem. Što znači da je zadatak terapije da im pomogne prihvatiti nemogućnost življenja s roditeljem koji je u stalnom neprijateljstvu prema drugom roditelju i izvede ih iz djetinje fantazije da bi trebali biti u stanju imati dva roditelja koji prihvaćaju međusobni odnos. Treba ih izvesti iz djetinjstva u kojem su se zaglavila sa svojom primarnom ozljedom – splitting-om u odraslo doba gdje ih čeka perspektiva, integracija i prihvaćanje ambivalentnosti.
Izgradnji otpornosti, u smislu uvođenja razumijevanja, cjelovitosti i konzistencije u živote otuđene djece, pomaže se u odnosu sa zdravim roditeljem i terapeutom. S tim roditeljem često tijesno surađujem tijekom perioda koji im omogućuje ojačati stabilnost iznutra i izvana, a koja je nedostajala u djetetovu životu. To je intenzivan rad, ali nakon perioda od 12 tjedana, on postaje nepotreban zato što je ogromna dobobit za dijete od ponovno zdravog odnosa. Kad su koraci oporavka prijeđeni, napredak prema rješenju nastavlja se sam po sebi.
Izgradnja otpornosti pri oporavku od otuđenja odgovornost je svih stručnjaka na ovom području. Trebaju razumjeti kako i onda to činiti. A kad se zna kako, poteškoće poput otuđenja djeteta, nestaju zauvijek.
 _______________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/04/22/resilience-responsibility-and-recovery-healing-the-wounds-of-parental-alienation/