Zašto je otuđenje djeteta zlostavljanje djeteta i zašto se kažnjavanje tog zlostavljanja nikad ne može prelamati preko djeteta

Objavljeno u veljači 2017.

Roditelj djetetu polomi noge i tvrdi da je dijete palo. Roditelj ozlijedi dijete i kaže mu da si je samo krivo za to. Dijete je seksualno zlostavljeno. Dijete je zanemareno i prepušteno sebi. Roditelj se angažira u kampanji mržnje i ocrnjivanja drugog djetetova roditelja, uvodeći dijete u enkapsuliranu deluziju da je taj roditelj štetan i da čini loše stvari.

Pitanje: Što je od navedenog zlostavljanje djeteta a što nije?

Odgovor: Sve navedeno jest zlostavljanje djeteta.

Pitanje: Što se od navedenog treba kažnjavati i u kojim slučajevima treba dijete zaštititi od patnje i štete?

Odgovor: Sve navedeno i u svim navedenim slučajevima.

To prema voditelju CAFCASS-a (službe za zaštitu djece u UK) nije tako. On ovoga tjedna u svojoj začudnoj izjavi za Telegraph kaže da otuđenje od roditelja JEST zlostavljanje djeteta ali ga se ne može kažnjavati jer bi se kažnjavanje "prelomilo preko djeteta". Što u velikoj mjeri pokazuje uvjerenje brojnih stručnjaka koji rade na ovom teškom problemu, uvjerenje da se otuđenje od roditelja odnosi na roditelje koji se loše ponašaju, da se radi o sukobu i da se radi o oba, a ne samo o jednom roditelju. Da je to pitanje spora oko kontakta čak i kad se radi o tomu da jedan roditelj djeluje protiv drugog i da bi kažnjavanje otuđitelja prouzročilo patnje djeteta.

Krivo, krivo, krivo. Krivo u puno aspekata.

Otuđenje od roditelja NIJE pitanje spora oko kontakata, već se radi o pokazivanju moći jednog roditelja nad drugim, korištenjem djeteta kao vodiča kontrole.

Otuđenje od roditelja NIJE pitanje sukoba među roditeljima iako izvana, naivnom i nesvjesnom stručnjaku, može tako izgledati, već se radi o postupcima jednog roditelja, koji često nije zdrav i koji čini da dijete odbaci drugog roditelja, zbog čega se odbačeni roditelj osjeća uznemireno, povrijeđeno, ima osjećaj da ga se ne čuje i ljuti se zbog izostanka pomoći.

Otuđenje od roditelja NIJE stvar roditelja koji se ponašaju loše, već se radi o jednom roditelju koji se ponaša loše i o drugom koji je uvučen u očajničku borbu da bi spasio odnos s djetetom.

Otuđenje od roditelja JEST zlostavljanje djeteta, i kao i svako zlostavljanje djeteta ono je za dijete štetno. Ne intervenirati radi zaustavljanja i kažnjavanja počinitelja posebice ako počinitelj odbija prestati s takvim ponašanjem i ako ne pokazuje uvid u ono što čini, štetno je za dijete.

Narativa da se interveniranje u ovoj vrsti zlostavljanja djeteta prelama preko djeteta navodi me na razmišljanje da CAFCASS sam koncept problema otuđenja od roditelja smatra nečim što je nemoguće riješiti. Nadalje, ideja da je terapija ono što je tim obiteljima potrebno na istom je tragu (obično slijedi ideju da se ništa ne može učiniti).

U stvarnosti, bez najmoćnije od intervencija i najčvršće sudske kontrole, roditelj otuđitelj jednostavno nastavlja s takvim zlostavljanjem djeteta. Kad se o tome govori u medijima, potrebna je jasna i čvrsta podrška da bi se roditelje otuđitelje odvratilo od nauma. Nažalost, dok postoji ideja da se kažnjavanje prelama preko djeteta i kad je iznosi voditelj CAFCASS-a, poruka svakom takvom roditelju jest nastavi kao i dosad, ne možemo te zaustaviti. Što zaista nije čvrst i jasan pristup koji je potreban za rješavanje ovog problema.

Roditelje otuđitelje se može zaustaviti od nanošenja značajne štete svojoj djeci – ništa ih ne zaustavlja tako kao mogućnost promjene odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti (promjena moći) i ništa brže ne pokazuje razliku između nezdravog roditelja i onoga koji se našao uronjen u nesvjesnu bitku s drugim roditeljem.

Svakodnevno radim s otuđenom djecom. Nitko mi ne može tvrditi da otuđenje od roditelja nije teško zlostavljanje djeteta i da to teško zlostavljanje ne treba zaustaviti da bi se djecu zaštitilo. I ako roditelj otuđitelj odbija prestati s takvim ponašanjem, tad treba koristiti najstrože moguće kazne. Svi smo vikali kad je dijete P. umrlo. Gdje je odgovarajuća reakcija kad roditelj otuđitelj ubija um i psihološko biće djeteta?

U najtežim slučajevima na kojima sam radila, do trenutka kad ih se spašava djeca više nemaju zdrave pameti i toliko su zbunjena, toliko poremećena i tako potpuno uvučena u um roditelja otuđitelja da to ima teške posljedice za njihovo mentalno zdravlje. Kao što je jedan roditelj rekao o svojoj kćeri koja je puno godina nakon što ju je majka bila otuđila od njega završila u umobolnici, 'patite djeco, jer ćete patiti i kad odrastete'.

Nikad ne bismo rekli da su drugi oblici fizičkog, psihičkog ili emocionalnog zlostavljanja nekažnjivi zato što bi se kažnjavanje prelomilo preko djece. Zašto onda tako govorimo o otuđenju od roditelja?

Zato što državne agencije i ustanove za zaštitu djece zapravo ne razumiju zbilju zlostavljanja kakvo je otuđenje od roditelja, što je zapravo prisiljavanje djeteta da se vrati natrag u mehanizme suočavanja poput infantilnog stanja uma pri splitting-u (op.prev.: crno-bijelo viđenje svijeta). Rezultat toga je da se ono još uvijek smatra sporom oko kontakata ili pitanjem roditeljskih prava. Nije ni jedno od toga.

Otuđenje od roditelja u svojem istinskom obliku jest okrutno prema djetetu jer mu otima pravo na nevino i nesvjesno djetinjstvo. Ono mu nameće probleme odraslih s kojima se ne trebalo nositi i nanosi štetu psihološkom i čak i biološkom razvoju djeteta. To je trajna šteta koja se prenosi generacijama i to je ostavština koju ni jedno dijete ne bi trebalo baštiniti. Ono šteti djetetovoj budućnosti utječući na perspektivu, ono je uzrok straha i ljutnje kojima se ne može upravljati i također stalne uznemirenosti s kojom se dijete ne može nositi zbog potisnutih osjećaja krivnje i srama.

Zaštita djeteta od takve štete uz pomoć najsnažnije intervencije i mjera kažnjavanja koje su dostupne, nikad se ne može prelomiti preko djeteta, samo ga može osloboditi da može živjeti zdravo i u miru.

To bi trebao znati svatko tko radi s razvedenim obiteljima.

____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2017/02/14/why-parental-alienation-is-child-abuse-and-why-punishing-such-abuse-can-never-rebound-on-a-child/

NEOBIČAN ZADATAK UČENJA ŽIVLJENJA S DVA RODITELJA U JEDNOM TIJELU

Ovoga se tjedna nastavljam fokusirati na oporavak djece od otuđenja. Ovo je drugačiji aspekt posla kojI radim i u kojem sam pomogla brojnoj djeci da se presele od jednog i žive s drugim roditeljem. To znači da sam se mogla fokusirati na načine na koje se djeca oporavljaju od otuđenja, te im aktivno pomagati pri izranjanju iz otuđenog stanja svijesti.

Otuđena djeca žive samo s jednim roditeljem unutar sebe. To zvuči čudno pa mi dopustite da objasnim. Kao psihoterapeut fokusiram se na razumijevanje osjećaja s kojim ta djeca zaista žive, s intrapsihičkim i internaliziranim svijetom osjećaja u koji su uronjena. Djeca nisu odrasli i postoji ogromna razlika između njihovih osjećaja i osjećaja odraslih. (Kad govorim o odraslima, govorim o onim odraslima koji su postigli osjećaj neovisnosti i osjećaj vlastitog ja kojeg doživljavaju kroz svoju osobnost. Neki odrasli ne mogu doživjeti sebe kao posebnu osobnost, već svoj unutarnji svijet doživljavaju kao uronjen ili stopljen sa svijetom svoje djece ili drugih ljudi, ili ponekad predmetima, mjestima ili osjećajima koje ne razumiju. To su ljudi za koje kažemo da imaju psihološke probleme ili mentalne poremećaje).

Općenito govoreći, djeca svijet doživljavaju na neograničen način kad su mlada. S odrastanjem uče razlikovati između "mene i tebe", "ovdje i tamo", "prije i poslije", itd... Postepeno se granice njihovih osjećaja izoštravaju i ona mogu definirati i osjećati u sebi razliku između onoga što osjećam ja i što osjećaš ti. Postepeno djeca uče da se svijetom osjećaja može upravljati,  da se on može oblikovati i razlikovati. Odrastajući, djeca više nisu preplavljena svojim osjećajima i više ne gube vrijeme koristeći svoje osjećaje za upravljanje svijetom. Nauče prevoditi svoje osjećaje u riječi i razgovarati s drugima koji mogu imati slične ili drugačije osjećaje.

Sve ovo nastaje u odnosu s ljudima oko njih i ukoliko je dijete u zdravim odnosima, gdje roditelji imaju svijest o vlastitom ja i svjesni su vlastitog osjećaja sebe, djeca će započeti proces stvaranja vlastitog ja i vlastitih osobnih granica. Ukoliko nemaju odnose sa zdravim odraslima, ili pak ako jedan emocionalno nezdrav odrasli stekne moć i utjecaj nad djecom, ona gube sposobnost za razlikovanje vlastitog, suverenog ja. Ta djeca plutaju u bezvučnom, bezgraničnom moru emocionalnih reakcija. Ta djeca brzo postaju otuđena te ne steknu sposobnost da definiraju i oblikuju internalizirani svijet koji dovodi do razvoja vlastitog ja.

Kad radimo s otuđenom djecom, doživljavamo unutarnji raskol i eksternalizaciju negativne energije prema otuđenom roditelju. U trenu, dijete zatvara sliku roditelja u ladicu u svom umu dok istovremeno projicira mržnju na pomisao o toj osobi u vanjskom svijetu. Kažem pomisao na tu osobu s razlogom, jer ozbiljno otuđena djeca projiciraju toliko misaone mržnje prema otuđenom roditelju da će ušutkati svakoga tko im samo pokuša osvjestiti njihove misli. Otuđenjem dijete ostvaruje dva iznimno zahtjevna psihološka zadatka, razdvaja u sebi sliku objekta (odnos koji je nekoć imalo s roditeljem kojeg je voljelo) i niječe ga do razine da ga potiskuje u podsvjesno te projicira toliku mržnju i negativnost prema njemu, da ne može više podnijeti izvlačenje iz one ladice da bi se taj osjećaj razmotrio. Koristeći teoriju objektnih odnosa možemo reći da je stvorilo obrambeni mehanizam protiv nemogućeg položaja u kojem je pod pritiskom negativnosti prema jednom roditelju (oboje su unutarnji objekti u djetetovom poimanju svijeta). Splittinogom jednog objekta i pospremanjem u ladicu svojeg uma, gomilajući negativnost i mržnju prema njemu, čvrsto i zauvijek zatvarajući tu ladicu, dijete se nada da će razriješiti dilemu ljubavi prema oba roditelja u svom jednom tijelu. Dijete nakon toga doživljava samo jednog roditelja u svom tijelu i to u obliku internaliziranog objekta u svom poimanju svijeta. Mislite o djetetu kao o babuški, gdje je uvijek unutra još jedna manja lutka. Kod zdravog djeteta, dvije će lutke unutra uvijek predstavljati dva roditelja, svaki će biti nositelj osjećaja koje dijete smješta u jednu od tih babuški koje izazivaju osjećaje koje dijete gaji prema svakom roditelju. Kod otuđenja, dijete jednu od tih babuški posprema duboko u ladicu, tu ladicu zatvara, te zatvorena babuška nesvjesno živi u djetetu sve dok psihološki razvoj djeteta ne pomakne ladicu i otvori je. Kad se to dogodi, izlaze moljci i leptiri, dobri i loši osjećaji koje je dijete bilo u nju zatvorilo. Dijete koje je odraslo bez pomoći da otvori tu ladicu, može biti preplavljeno osjećajem krivnje i stida zbog saznanja da je sudjelovalo u namjernom ubijanju i potiskivanju jednog od tih roditelja koji su živjeli u njegovoj psihi.

Djeca koja imaju jednog roditelja s kojim se identificiraju, kojeg su svjesna i na kojeg projiciraju sve dobro, i roditelja koji je zanijekan, odvojen i potisnut, ne znaju da u svojim tijelima imaju oba roditeljima i kao rezultat toga ne znaju da imaju dvije strane sebe samog. Ovo je težak scenario za dijete koje se tad susreće s realnošću da postoje dva roditelja u jednom tijelu, dva objekta prema kojima se odnose u svojem internaliziranom osjećaju svijeta. Zbog toga je razrješavanje podijeljenog stanja uma, dilema tijela u ladici, kako ga nazivam, toliko važno. Suočavanje s tijelom u ladici (koje je na sreću još živo) jest ogroman zadatak ukoliko se dogodi spontano (što se i događa kad se mozak mladih ljudi razvije toliko da može sagledavati stvari i pojave). Odjednom se crno-bijelo viđenje roditelja čini smiješnim, iznenađujućim ili je samo čudno. S druge strane, čini se i preplavljujuće sramotnim i nemogućim da se popravi. Kad se um napregne u pokušaju da pronađe perspektivu, život s oba roditelja u jednom tijelu postaje nevjerojatna borba dok dijete samo pokušava pronaći tko je sve vrijeme bio u pravu a tko u krivu.

I u tome leži srž problema s kojim se suočavaju otuđena djeca. Ona nisu naučila da oba roditelja mogu biti ljudi koji nekad čine dobre, a nekad loše stvari. Zaustavljena u razvoju (ili realnije, u regresiji), ta djeca žive u crno-bijelom svijetu. Otkriće da imaju dva unutarnja objekta, a ne jedan može biti zastrašujuće, i ta djeca često provode puno vremena pokušavaju eksternalizirati i ponovno pospremiti u ladicu jedan od objekata. Ovaj je scenario kad se djeca spoje s prije odbačenim roditeljem – zato što jedan svakako mora biti loš, ona sad odbacuju onog roditelja koji je prouzročio mržnju prema roditelju. Učenje kako se odnositi prema dvoje ljudi izvan sebe samih nakon što su bili naučeni odnositi se prema jednom od njih u sebi, za tu je djecu poseban zadatak. Otkriće da je drugi roditelj netaknut nakon što iskoči iz te ladice za dijete je olakšanje, ali stavljanje oba roditelja u isti prostor jest delikatan zadatak koji zahtijeva fokus i vrijeme.

Zato otuđenje jest zlostavljanje. Ne zato jer je to problem kontakta u kojem dijete ne viđa drugog roditelja, već zato jer je u pitanju mentalno zdravlje djeteta koje treba vremena za oporavak. Iako je relativno lako otvoriti ladicu za dijete bilo suočavanjem s odvojenim objektom (odbačenim roditeljem) bilo silom ili manipulacijom, sprečavajući da dijete tad odbaci drugog roditelja je doista teraputski zadatak koji zahtijeva znanje i strpljenje. Pomaganje djeci s ovim neobičnim zadatkom stvaranja odnosa s oba roditelja unutar jednog tijela povezano je s poznavanjem načina na koji dječji um funkcionra, kako se oporavlja i što je potrebno da bi dijete zadržalo ravnotežu tijekom vremena.

Čim više znam o tome što treba djetetovom umu da se oporavi od toga što mu je učinjeno, tim više znam da se otuđivanje više ne smije ignorirati.

Jednoga dana djeca neće trebati ubijati drugog roditelja i trpati ga duboko u ladicu, daleko od svojih misli da bi preživjela. Jednoga dana, bit će nas više koji znamo koliko ih otuđivanje oštećuje i tada ćemo se više baviti prevencijom nego oporavkom.

Do tad, borimo se.

______________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/02/02/the-peculiar-task-of-learning-to-live-with-two-parents-in-one-body/