Što otuđeni roditelji ne znaju i što im otuđitelji neće reći

Objavljeno u lipnju 2014.

Ovaj je tekst dio procesa završetka knjige koju pišem o otuđenju od roditelja. Dostupne su i naše terapeutske coaching usluge za otuđene roditelje, prema modelu koji smo razvili u Family Separation Clinic. Pristup je isključivo naš i temelji se na deset godina rada s roditeljima koji su otuđeni od svoje djece. To je pristup s kojim postižemo uspjehe, i u kombinaciji s našim novim priručnikom - handbook, to je pristup za koji znamo da će vratiti moć u ruke otuđenih roditelja. Temelji se na tome što otuđeni roditelji ne znaju, i što im otuđitelji neće reći. Mi taj pristup vidimo kao jednu od tajni razrješenja otuđenja djece i on vraća moć u ruke ljudi koji to mogu najučinkovitije učiniti. U vaše ruke.

Pristup koji smo razvili i dalje ga razvijamo, ključ je razumijevanja kako otuđitelji uspijevaju otuđiti drugog roditelja i kako uspijevaju zadržati dinamiku koja održava i nastavlja otuđenje. Zaboravite sudove, zaboravite pristrane stručnjake, zaboravite ljude koji dobijaju plaću za posao koji ne obavljaju, zaboravite sve što su vam rekle organizacije koje se temelje na zastupanju prava roditelja. Kad otuđenje pogodi vašu obitelj, to se događa zbog posebne dinamike koja nema veze ni sa kim i ni sa čim ali je usko povezana s vama i s vašom obitelji. Sudovi, pristrani stručnjaci i sva ostala pantomima koja okružuje vašu obitelj u času kad je pogodi otuđenje, samo su statisti u većoj drami. Vodeće uloge u toj drami igrate vi i drugi roditelj vašeg djeteta, osoba koju ste nekoć voljeli dovoljno da biste s njom začeli dijete. Kad to shvatite, već ste na putu razumijevanja dinamike u vašoj obitelji koja je stvorila i održava dinamiku otuđenja. Kad u toj drami počnete više učiti o sebi, tad počinjete razumijevati što možete mijenjati da bi popustila tenzija u dinamici koja održava otuđenje. Pristup koji koristimo temelji se na izreci ako uvijek činite ono što ste uvijek činili… uvijek ćete dobiti ono što ste uvijek dobivali… ako želite nešto drugo… činite nešto različito.

Naše terapijske coaching sesije imaju za cilj pomoći vam da činite nešto različito.

Uvijek me zaprepasti kad shvatim da su otuđeni roditelji pri našem prvom susretu često posve nesvjesni o čemu se radi i kako je došlo do otuđenja. Govore mi o posljednjem susretu sa svojom djecom i kako su se djeca od njih povukla, bez ikakve svijesti o tome na koji su im način puno prije otuđenja djeca davala signale da nešto nije u redu. Nakon što bih provela neko vrijeme s otuđenim roditeljem i roditeljem otuđiteljem i njihovom djecom, imala sam priliku promatrati, analizirati i razumjeti načine na koje djeca daju signale da nešto nije u redu. (To mi je također omogućilo da razgovaram s roditeljima koji otuđuju djecu, neki svjesno a neki nesvjesno i da ih razumijem na dubljoj razini).

Međutim, jedan od razloga zašto sam napisala ovaj priručnik jest da dam otuđenim roditeljima što više alata i strategija koje će im omogućiti da uoče i upravljaju onim što se događa puno prije nego što ih pogodi otuđenje. Prevencija je uvijek bolja od liječenja otuđenja i rješavati problem prema strategijama koje ga uklanjaju uvijek je bolje nego raditi s djetetom koje je već otuđeno i potpuno vas odbija vidjeti. Čak i u takvim slučajevima, koristeći tehnike koje sam razvila i o kojima pišem u ovoj knjizi, posljednjih smo mjeseci imali pozitivne rezultate u radu s obiteljima gdje se otuđenje potpuno učvrstilo.

No, ovaj tekst nije reklama za knjigu, knjigu ćete kupiti ili nećete, jednako kao što ćete imati terapijske sesije s nama ili nećete. Ne nastojim koristiti svoj blog da vas uvjerim da kupujete stvari od mene, već pišem što više mogu da bih besplatno pomogla onima kojima je pomoć potrebna i uvijek možete moje tekstove upotrijebiti na način za koji smatrate da je za vas najbolji.

Međutim, ono što ne mogu u tekstovima, to je prilagodba vašeg osobnog terapijskog puta. Svaki otuđeni roditelji ima svoj specifični terapijski put zato što je svaka situacija otuđenja posebna i samo vaša.

Za sad ću se fokusirati na ključni dio – kako otuđenje nastaje, što je to što vi, kao otuđeni roditelj ne znate i što je to što vam roditelj otuđitelj u vašem obiteljskom sustavu definitivno neće reći.

Reakcija otuđenja nastavak je dinamike koja je postojala među vama, odraslima, i prije kraja vašeg odnosa, jedino što se sad odvija kroz vašu djecu. Ukratko, vi doslovce još uvijek imate odnos sa bivšim partnerom vašeg djeteta koje predstavlja kanal za održavanje toga odnosa.

Je li to šokantno?

Jeste li iznenađeni, bijesni, zgađeni?

Što osjećate u vezi s tom činjenicom?

Većina će vas, bez sumnje, reagirati na pitanje o tome što osjećate o tome na način da će mi govoriti o razlozima zašto njihovi bivši partneri čine to što što čine, kako ih drugi ljudi podržavaju i kako su za to odgovorni sudovi/stručnjaci/država/socijalna skrb/sve i svatko.

To nije pitanje koje sam vam postavila. Pitanje koje sam vam postavila jest –

što osjećate u vezi s tim?

Govoriti o osjećajima u situaciji otuđenja, za otuđene roditelje može biti strahovito teško. To je zato što su prošli kroz najstrašnije moguće iskustvo, gledali kako im se djeca sustavno okreću protiv njih i bili su nemoćni to zaustaviti. Što pomalo liči na gledanje kako netko lomi svaku kost vašeg djeteta dok ste to nemoćni zaustaviti ili nekome drugom pokazati što se događa. To oduzimanje mogućnosti da skrbite o svojem djetetu i zaštitite ga, stvara proces u kojem se, da ne biste izgubili zdrav razum, morate udaljiti od te strahovite emocionalne i psihičke boli. I onda prolazite kroz period koji se naziva distanciranje u kojem počinjete racionalizirati što se događa kako biste se obranili od poplave patnje kroz koju prolazite. Kad to radite kroz dulje vrijeme, otupite i više ne možete osjećati ništa. Što vam omogućuje da funkcionirate, da, ali ukida vaše normalne reakcije koje čine zdravo funkcioniranje tijela i duše. Kad otupite, samo je još mali korak do odvajanja/oslobođenja.

Ukratko, formula prema kojoj se ovo događa vrlo je slična ciklusu moći i kontrole koju feminizam tako jako voli –

Zlostavljanje (kontrola nad vašom djecom) – pokušaji da zaustavite zlostavljanje (sud i centri za socijalnu skrb) – neuspjeh u zaustavljanju zlostavljanja (predrasude stručnjaka i pravosuđa, svi gledaju na drugu stranu) – psihološki stres (strahujete za svoj zdrav razum jer nitko ne sluša) – ponovno pokušavate (i ne uspijevate jer nitko ne razumije) – započinje otupljivanje (morate preživjeti) – odvajanje/oslobođenje (da biste dugoročno preživjeli).

Prepoznajete li išta od toga?

Mnogi otuđeni roditelji koji nam dolaze po pomoć otupjeli su i ne mogu osjećati, posebice očevi koji se suočavaju s navedenim ciklusom opetovano, često i godinama bez ikoga da ih čuje.

Osjećaji su zato vrlo važan dio ponovnog uspostavljanja funkcionalnog roditelja u vama, ponovno uspostavljanje funkcionalnog roditelja u vama veliki je dio priprema da možete upotrijebiti strategije koje će vam poslužiti da postignete promjenu dinamike.

Za jako puno vas, spoznaja da više niste u stanju imati osjećaje povezane s onim što se dogodilo, doći će kao otkriće.

Za roditelje otuđitelje, međutim, to je znanje koje čuvaju za sebe kao tajnu. Kad vas roditelji otuđitelji uspiju dovesti do točke na kojoj više ne možete osjećati ništa o tome što vam se događa s djetetom, gotovo su stigli na željeno odredište u pokušajima da vas se riješe. Ne da riješe djecu, ni da riješe obitelj, već da sebe riješe vas.

Ono što vam majke koje otuđuju djecu ne govore jest da su njihovi napori usmjereni na to da se riješe vas i bilo kakvog podsjetnika na vas (i u nekim slučajevima radi osvete).

Ono što vam očevi koji otuđuju djecu ne govore jest da su njihovi napori usmjereni na to da vas i dalje imaju pod kontrolom da bi vas mogli izbrisati (i u nekim slučajevima radi osvete).

Ono što vam roditelji otuđitelji, bez obzira na spol, ne govore, jest da su to što vam sad čine, činili i prije nego što je vaš odnos završio. Samo što sad koriste dijete kao kanal kojim će to nastaviti činiti.

I, da, neki su mentalno bolesni, kad je nužno dijete od njih maknuti, a neki nisu ali se ipak angažiraju u poznatom obrascu ponašanju kojem se nisu u stanju odhrvati.

Sve ovo znači da razumjeti što se događa vašoj djeci znači razumjeti što se događa vama. To znači povlačenje vaših projekcija okrivljavanja (viđenja druge osobe kao jedinog uzroka problema) i razmišljanje o tome kako ste vas dvoje stvorili ples – dinamiku koja je sada zarobila i čvrsto drži vašu djecu.

Ono što vam roditelji otuđitelji neće reći, ali mi HOĆEMO, jest da je moć promjene onoga što se događa vašoj djeci jednako u vašim rukama kao što je u njihovim. Roditelji otuđitelji su u strahu, u velikom strahu da to ne doznate.

Upravo je zato još i važnije da vi to doznate.

____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2014/06/08/what-alienated-parents-dont-know-and-what-alienating-parents-dont-tell-them/

Od rascjepljenosti do otpornost: Put oporavka otuđenog djeteta

Objavljeno 21. ožujka 2017.

Tijekom oporavka, otuđeno dijete prolazi kroz niz psiholoških promjena koje su izrazite i prepoznatljive i koje pratimo u našem radu s djecom nakon intervencije (tj. promjene odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti).

Djeca tijekom oporavka krpaju stanje psihološkog splitting-a**, onog koje su koristila kao obranu od nepodnošljive dileme kad su bila prisiljena odabrati voljeti jednog roditelja i izgubiti drugog. To nije lagani put oporavka. Iako je na početku brz, kad su otuđena djeca u stanju odmah prijeći iz stanja potpunog odbacivanja roditelja u prihvaćanje i pokazivanje topline, da bi se to postiglo, potrebno je zadovoljiti određene uvjete.

Djeca tijekom oporavka prolaze kroz znani proces od odbacivanja roditelja do prihvaćanja i tad se suočavaju s tugom, sramom i osjećajem krivnje. Nakon toga slijedi potraga za smislom (zašto se to dogodilo meni), te potraga za povjerenjem (kako mogu vjerovati da odrasli oko mene govore istinu). Tad se djetetu mora pomoći da stekne i održi perspektivu koja je bila uništena reakcijom otuđenja. Posljednja faza oporavka djeteta jest razvoj otpornosti, da bi dijete bilo u stanju razaznati da je 'izbor' odbacivanja roditelja bio pod prisilom drugog roditelja koji ih je stavio u nemoguću situaciju. Kad se dođe to ove razine, djeca shvaćaju da su njihove potrebe na prvom mjestu i da priklanjanje bilo kojem roditelju ne pomaže. Također shvaćaju kako izgleda zdravo roditeljstvo i zadovoljna su unutar presložene hijerarhije autoriteta koja upravlja njihovim životom.

Pomaganje djetetu da postigne to stanje oporavljenog sebe poduzima se u mjesecima nakon reunifikacije. Pokušaji da se to učini s djetetom koje i dalje živi u situaciji u kojoj na njega utječe roditelj otuđitelj neetično je ponašanje stručnjaka, jer se od djeteta traži da se promijeni u uvjetima koji se nisu promijenili. Za stručnjake je ovo ključno i to je razlog zašto je uska suradnja između stručnjaka mentalnog zdravlja i pravosuđa od životne važnosti. Sav nam naš rad s djecom, kao i istraživanja ovog područja jasno pokazuju da otuđena djeca reagiraju na dinamiku koju stvaraju odrasli oko njih. Iako djetetova ranjivost na tu dinamiku određuje hoće li doći do otuđenja ili ne, stručnjak koji od djeteta traži da promijeni svoje ponašanje, šteti tom djetetu. Jedini ispravan način obavljanja ovoga posla jest da stručnjak mentalnog zdravlja prihvati odgovornost za zagovaranje prava konkretnog djeteta na sudu, da bi se promijenila dinamika i da bi se onda provela intervencija koja će osloboditi dijete. Nakon toga može započeti terapijski rad s djetetom.

Stručnjak koji obavi posao oslobađanja djeteta, također može pružiti i terapijsku pomoć na putu oporavka djeteta. Povezanost djeteta s terapeutom je snažna, zato što je dijete već poklonilo povjerenje tome stručnjaku koji je čuo njegov neizrečeni narativ i djelovao u korist djeteta. Djeci koja se oporavljaju jasno je da nisu željela odbaciti jednog roditelja, no shvatili su upute da to trebaju učiniti, upute koje se ponekad daju riječima a nekad neverbalno, ponašanjem koje se prenosi u intra-psihičkom svijetu u kojem obitavaju roditelj otuđitelj i dijete. Kad se tu intervenira, to s djetetovih leđa skida teret odgovornost za izbor. To stvara povjerenje i izgrađuje volju da se bude vođen u terapijskom radu.

Nekoj djeci taj rad po prvi put pruža priliku da shvate da su njihove potrebe odvojene od potreba roditelja, nekoj pruža potvrdu da svoj život mogu živjeti pod vlastitom kontrolom, a ne pod kontrolom roditelja koji je svojim postupcima progutao osjećaj njihovog nezavisnog bića. Sav se taj rad odvija u kratkotrajnoj terapiji koja u većini slučajeva ne traje dulje od šest mjeseci nakon intervencije. Na kraju te faze rada, dijete bi se trebalo potpuno oporaviti u smislu odnosa s prethodno odbačenim roditeljem i trebalo bi već biti na putu ponovnog uspostavljanja odnosa s roditeljem otuđiteljem.

Međutim je cijeljenje rascijepljenog (spliting) stanja uma škakljiv zadatak i bitni uvjeti za terapijski rad moraju biti zadovoljeni da bi se to postiglo i postavilo temelje za sav budući rad. Ti bitni uvjeti jesu da je dijete postiglo toplo prihvaćanje prije odbačenog roditelja i da je taj roditelj osnažen da djetetu pruži presloženu hijerarhiju autoriteta pri kojoj će se dijete dalje razvijati. U tim uvjetima, koji nastaju tijekom prvih dana nakon reunifikacije, dijete proživljava resetiranje vanjske dinamike koja zauzvrat potiče njegove unutarnje promjene. To dijete često dolazi u situaciju reunifikacije iz svijeta gdje je bilo stopljeno (enmeshed) s roditeljem otuđiteljem, i u kojem je bilo odgovorno za donošenje odluka za koje je bilo premlado da ih uopće može donositi.

Pomaganje djetetu da doživi toplinu i sigurnost koja postoji u odnosu s roditeljem koji na njega djeluje blagotvorno, važan je dio toga rada. Smanjivanje tjeskobe i zbunjenosti postiže se pomaganjem djetetu da prepozna svoje potrebe i kako se one sad zadovoljavaju.

U prvim danima reunifikacije djeca su često opterećena osjećajima krivnje i srama koji nastaju zato što se kognitivni nesklad* koji je prije postojao u njihovim životima sad promijenila. Otuđena djeca duboko u sebi znaju da je ono što čine loše i, ispod oštrih objava mržnje i odbacivanja, ona osjećaju veliku krivnju i sram zbog toga. Kad ih se oslobodi iz te zamke u kojoj ona jesu, ona se suočavaju s tim osjećajima i traže oprost. Kad ga dobiju mogu krenuti dalje. Oslobađajući dijete od ovih snažnih osjećaja, prije odbačeni roditelj vraća se u poziciju autoriteta. Pomaganje roditeljima da prepoznaju kad dijete traži oprost iako to roditelj ne zahtijeva od djeteta, i važnost davanja oprosta dio je onoga što stručnjak mora omogućiti da bi tijek oporavka nastavio smjerom koji je dobar za dijete. Mnogi prije odbačeni roditelji jednostavno su toliko presretni da im se dijete vratilo u normalu, da mogu previdjeti te važne faze. Vođenje roditelja tijekom oporavka djeteta, suštinski je važan dio vještine pružanja skrbi nakon reunifikacije.

Dijete kojem je oprošteno ulazi u fazu traženja značenja i ima postavljene temelje za povratak u zdravu budućnost. Kad se dođe to ove razine, vrijeme je da se razmišlja o ponovnom uspostavljanju odnosa s roditeljem otuđiteljem. Ovo je osjetljiva faza, ali se ne može preskočiti, zato što, ako dijete mora izgubiti jednog roditelja da bi vratilo drugog, oporavak neće biti potpun.

Nažalost, u nekim slučajevima roditelj otuđitelj neće ili ne može pomoći djetetu u ovoj fazi i nastavlja sa svojim izopačenim sustavom uvjerenja, odbijajući viđati dijete, a u nekim situacijama čak i potpuno nestaje. To se često viđa u situacijama kad roditelj ima poremećaj ličnosti i u najtežim slučajevima otuđenja gdje roditelj ima deluzijski poremećaj i ne može promijeniti svoja uvjerenja. Kad je to u pitanju, djeci se mora pomoći da razumiju objektivnu stvarnost stanja uma toga roditelja i mora im se pomoći da uvide da je to odgovornost toga roditelja. U ovoj je fazi od ključne važnosti spriječavanje da se djeca vrate u prethodno stanje odbacivanja roditelja u situacijama povratka stare dinamike (ako me roditelj ne želi vidjeti to je sigurno zato što sam učinio nešto loše), kad su bila ispunjena ponašanjima posramljivanja i usađivanja osjećaja krivnje.

Nakon ponovnog uspostavljanja odnosa s roditeljem otuđiteljem dijete počinje tragati za smislom i onda i za povjerenjem pri čemu nastoje presložiti i uklopiti značenje prošlosti i iznutra i izvana. Izazovi za djecu uključuju mogućnost da se roditelj otuđitelj nije promijenio, te se ona suočavaju s kognitivnim neskladom[i], no ovoga puta prema roditelju otuđitelju. Spriječavanje da dijete ponovno počne koristiti mehanizam splittinga da bi se s tim nosilo, jest ključni dio terapijskog rada i postiže se stalnim izlaganjem djeteta kontaktima s roditeljem otuđiteljem u tandemu s terapijom. Važno je da to obavlja jedan strunjak, jer se time osigurava jedna konzistentna osoba na koju se dijete može osloniti. Stručnjak koji je ponovno uspostavio odnos između djeteta i prije odbačenog roditelja, radit će s djetetom i tim prije odbačenim roditeljem, a također će i nadzirati kontakte s roditeljem otuđiteljem, dok će drugi stručnjak raditi s roditeljem otuđiteljem, ako je taj roditelj spreman na to.

Ovaj rad traje najdulje šest mjeseci nakon čega je dijete, kad je to moguće, u takvom odnosu s oba roditelja koji je što je moguće bliže normalnom. Samo kad su prisutne ozbiljne kontraindikacije, poput izostanka prihvaćanja da je djetetu nanesena šteta i izostanka promjene ponašanja, smatrat ćemo potrebnim nastaviti s nadzorom. Iako možemo nadzirati kontakte i dulje od šest mjeseci i to i činimo, nakon šest mjeseci oslanjamo se na roditeljske koordinatore, koji pružaju usluge upravljanja organizacijom djetetova vremena sa svakim od roditelja na način da je dinamika čvrsto postavljena tako da se spriječi korištenje prijašnjih obrazaca ponašanja roditelja.

Put oporavka otuđenog djeteta je predvidiv i dobro reagira na terapiju. Kad se djeca oporave, ona nastavljaju živjeti normalan i zdrav život. Ovaj se posao temelji na intervencijama koje nastoje prvo promijeniti dinamiku djetetova okruženja, nakon čega je terapijski rad učinkovitiji. Razumijevajući ovo, stručnjak u ovom području mora prvo omogućiti odgovarajuće uvjete koristeći sudski postupak. Ozdravljenje može započeti tek kad se to postigne.

_________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2017/03/21/from-division-to-resilience-the-recovery-journey-of-the-alienated-child/

---

** Splitting je rascjep pri kojem nema integracije dobrog i lošeg, te osobe vide svijet crno ili bijelo, postoji samo savršenstvo ili nešto što je potpuno loše. I kratkoročno i dugoročno štetno je za svaku osobu a posebice za djecu koja se razvijaju.

* Npr. da pojednostavimo: "Ako se ružno ponašam prema nekome, onda taj sigurno nije dobar. Da bih prevladao kognitivni nesklad (osoba je dobra, a ja se ponašam ružno), mislit ću i govorit ću ružno o njemu". I obrnuto.