Jedna od šokantnih značajki rada na reunifikaciji jest način na
koji se djetetovo podijeljeno stanje uma zrcali u odbačenog roditelja. To je
problem, zapravo je vrlo veliki problem, kad je potrebno probuditi prekinuti
odnos između djeteta i roditelja, zato što je, da bi podijeljeno stanje uma u
djeteta zacijelilo, potrebno i da odbačeni roditelj postigne potpuno
integrirano stanje uma.
Na početku rada na reunifikaciji shvatili smo da se moramo
nositi ne samo s djecom koja su u splittingu¨,
već i s problemima koji nastaju s naglim promjenama načina na koje dijete
održava obrambeni mehanizam splittinga. U prijevodu to znači da se u prošlosti
rad na reunifikaciji morao poduzimati pristupom izazivanja naglog kratkog šoka
izuzimanja djeteta od roditelja, što nam je postavljalo zadatak rješavanja
djetetove snažne anksiozne reakcije i istodobnog pružanja podrške odbačenom
roditelju da ostane čvrst u uvjerenju da dijete može i da će izroniti iz
otuđenog stanja uma. Iako je to učinkovito, također postoje i rizici pri
provedbi, zbog mnogih različitih vanjskih utjecaja. Kad to učinimo potpuno
ispravno, sa svim stručnjacima koji misle isto, proces reunifikacije je brz, a
djetetov susret s odbačenim roditeljem može se održavati dovoljno dugo da
reakcija otuđenja s njega spadne i da izrone zdrave reakcije djeteta. Kad to ne
učinimo ispravno, a to je kad svi stručnjaci u timu nisu potpuno posvećeni
procesu, dijete dobija signal da nije sigurno odbaciti reakcije otuđenja i te
se reakcije nastavljaju, ostavljajući odbačenog roditelja s osjećajem
nesigurnosti i neizvjesnosti. U takvim se okolnostima ništa ne može promijeniti
i dijete će nastaviti odbacivati toga roditelja.
Viđala sam slučajeve koji su bili neuspješni zato što socijalni
radnici nisu bili sasvim u stanju podržati rad na reunifikaciji. Viđala sam
stručnjake kako prikriveno odbacuju presude s kojima se ne slažu. Zanemarivanje
presuda poznata je strategija nekih stručnjaka koji ishode nastoje prilagoditi
svojim uvjerenjima. U takvim sam okolnostima naučila da biti stručnjak u ovom
području nije samo teško, već također i opasno. Rad na ovom području, kad se
radi kako treba, sličan je radu stručnjaka za demontažu eksplozivnih
naprava na polju punom mina. Zadržati hrabrost da se nastavi i da se u tome
podrži i odbačenog roditelja jest potrebna kvaliteta, posebice ako smo okruženi
ljudima čija moć nije razmjerna vještinama koje posjeduju. U takvim
okolnostima, sve na što se možemo osloniti da bismo premostili jaz između odbačenog
roditelja i otuđenog djeteta jest ljubav među njima. Ljubav koja je zamrznuta u
vremenu i koju dijete poriče. I nema ničega, baš ničega što izaziva više
tjeskobe na ovom svjetu, gdje se na glas djeteta previše oslanja i previše ga
se uzdiže, od djeteta koje poriče da voli roditelja.
Zato i ne čudi da tako puno stručnjaka taj posao ne obavlja
dobro. Zato i ne čudi da ih tako puno odbija preuzeti rizike i jedino prati
površinski glas djeteta. Da istinski razumiju, bi li ti stručnjaci bili tako
povučeni i tako odlučni u tome da su desenzitizacija i mekani mekani pristup
pravi put? Da zaista znaju da je dijete kojem pomažemo dijete pod prisilnom
kontrolom, bi li spremno pustili odbačenog roditelja da provodi sate, tjedne i
mjesece čekajući da oni kažu da je dijete spremno? Nadam se da ne bi. No, tko
zna?
Dijete koje odbacuje roditelja to čini zato što se
identificiralo s agresorom. Jednako kao što se zlostavljana žena identificira s
muškarcem koji je tuče zato da bi se psihološki zaštitila, jer zna da ne može
pobjeći i ako to pokuša možda će pretrpjeti kobnu štetu, tako se i dijete, koje
se navodi da iznosi laži i izmišlja priče o roditelju, identificira s nekim tko
mu može, ako to hoće, nanijeti veliku štetu. A zašto i ne bi tako reagirali?
Zlostavljanoj je ženi potrebno više pokušaja da bi ostavila muškarca koji ju
zlostavlja, i ta žena, ako ništa drugo, posjeduje sposobnost odrasle osobe da
dobije pomoć. Dijete kojem se prijeti štetom u njegovu inter-psihičkom svijetu
(psihološkom prostoru između djeteta i roditelja koji ga kontrolira), nema tu
svijest odrasle osobe i nema osjećaj da može dobiti pomoć.
Ovo su riječi Richarda Warshaka:
Prijevod: Djeca se priklanjaju onom roditelju od kojeg osjećaju veći
strah, ili roditelju kojeg smatraju manje stabilnim (…) iako ta djeca mogu
izgledati kao da otvoreno iznose s kojim roditeljem žele živjeti, njihove želje
moguće ne odražavaju njihove istinske najbolje interese (…) Pridavanje željama
i osjećajima djece prevelike težinu pri odlučivanju o ishodima u takvim
slučajevima, na djecu stavlja strašnu odgovornost i nemoguć zadatak upravljanja
svijetom odraslih koji ih okružuje.
I još prije, kao što je Nick iznio na nedavnoj PASG
konferenciji, Ferenczi piše o identifikaciji s agresorom:
Prijevod: Ferenczi (1933) je našao dokaze da se djeca ustrašena od
odraslih koji se ne kontroliraju "kao automati podčinjavaju volji agresora
da bi pogodila svaku njegovu želju i zadovoljila je; potpuno zatomljujući sebe,
ona se identificiraju s agresorom… Slaba i nerazvijena osobnost na iznenadnu
nelagodu ne reagira braneći se već, pod pritiskom tjeskobe, reagira
introjekcijom i identifikacijom s prijetećom osobom ili agresorom"
Kad čujem za intervencije u kojima se odbačene roditelje tretira
kao da su pridonijeli problemu djetetova odbacivanja i gdje se ulažu napori da
takav roditelj promijeni svoje ponašanja da bi zadovoljio dijete, razmišljam o
dinamici psihološkog splittinga i načinu na koji je on prouzročen djetetovom
identifikacijom sa štetnim roditeljem i uvijek se iznova pitam zašto ti ljudi
ne prepoznaju da je otuđenje od roditelja pitanje zlostavljanja djeteta, te
zašto ne djeluju sukladno tome?
Istina je ta da oni zapravo ne razumije što se događa. Ono što
pokušavaju jest prilagodba modela otuđenja od roditelja tako da se uklopi u
njihov vlastiti model rada i njihovoj vlastitoj zoni komfora. Što znači da se
oni zapravo nikad ne moraju suočiti sa zastrašujućom stvarnošću onoga što rad
na reunifikaciji zaista znači, zato što oni nikad zaista uspješno ne spoje dijete
i roditelja, samo im se sviđa misliti da to čine.
Stvari stoje ovako. Izravno iz duše onoga što oni od nas koji
spajaju otuđenu djecu i obitelji zaista radimo.
Radimo s odbačenim roditeljem u ulozi ko-terapeuta i stavljamo
dijete u prostoriju s roditeljem na samom početku procesa. Kad to činimo, onda
radimo sa stvarnom dinamikom u slučaju otuđenja, bez prenavljanja. Potičući
istinske tinamike da se ispolje, imamo mogućnost reorganizirati djetetov
doživljaj roditelja koristeći ljubav koja postoji između roditelja i djeteta,
ljubav koja nikad ne umire, samo je zamrznuta – i u djeteta i ponekad i u
odbačenog roditelja kao način suočavanja s hororom onoga što se događa.
Tijekom naše procjene u Family Separation Clinic klinički
promatramo dijete i odbačenog roditelja od samog početka intervencije. To
osiguravamo na način da od suda tražimo odluku da nam dijete treba biti na
raspolaganju u tu svrhu. Ne tratimo vrijeme čekajući, ne zamajavamo se, već
napredujemo sa svrhom koja je ponovno uspostavljanje odnosa s djetetom odnosa
putem suočavanja djeteta s odbačenim roditeljem kojega se ono odreklo.
Mi smo Britanci, mi se služimo Teorijom objektnih odnosa***. 'Objekti,
koji su introjektirana iskustva (internalizirane predstave) ljudi koji nas
vole, mogu se odijeliti od našeg svjesnog opažanja ako ne možemo tolerirati
kognitivni nesklad nastojeći se odnositi prema nekome u našem internaliziranom
svijetu. Tako odbačeni roditelj postaje primatelj negativnih projekcija,
odbacuje ga se i poriče (gura ga se u nesvjesno) i s njim se nikad ne moga
imati odnos ako se pita dijete. Kad se mi uključimo i učinimo da se nesvjesno
posvijesti na način da odbačeni objekt koji se poriče stavimo u isti prostor s
djetetom, stvarna dinamika koja je uzrok djetetova ulaska u obranu pomoću
splittinga jasno se definira. Ako smo uspjeli osigurati da se dinamika moći oko
djeteta promijeni prije prvog sastanka, tad vidimo brzu promjenu u djeteta.
Most ljubavi izranja odmah i teku stvarni osjećaji. Ako dinamika moći nije
promijenjena, manja je vjerojatnost da će se to dogoditi i vidjet ćemo da
djetetove reakcije fluktuiraju ovisno o tjeskobi koju opaža oko sebe.
Stvaranje promjene dinamike za dijete jest kombinacija triju
stvari –
a) moć koju roditelj ima nad djetetom promijenjena je
b) prisustvo odbačenog roditelja kojeg se dijete odreklo sadrži
pozitivne projekcije – da bi se to dogodilo dijete moga biti u istom prostoru s
odbačenim roditeljem
c) sposobnost specijalista za reunifikaciju da podrži i
roditelja i dijete kontrolirajući splitting u umu oboje dovoljno dugo da ljubav
ponovno izroni. (Terapeut mora biti u stanju tolerirati djetetovo ponašanje
odbijanja i s njim dovoljno dugo raditi da dijete shvati da se dinamika promijenila
i da nije opasno izraziti ljubav za toga roditelja – istodobno terapeut mora
biti u stanju dovoljno dugo tolerirati nevjericu roditelja da ga dijete voli,
dok ljubav ne izroni).
Naše znanje o tome da je moguće postići dinamiku koja je
potrebna obiteljima sve je veće. Znamo da će nam sud dati privolu da vidimo
dijete s odbačenim roditeljima u uvjetima kliničkog promatranja i znamo da
imamo snagu educirati i informirati sud o tome što se zaista događa u
slučajevima otuđenja od roditelja. Dok napredujemo s organizacijom EAPAP, naši
edukacijski programi bilježe uspjehe i raste razumijevanje da je predodžba o
otuđenju od roditelja kao o 'visoko-konfliktnoj' situaciji ili slučaju 'on je
rekao/ona je rekla', zapravo kriva.
Otuđenje od roditelja je nanošenje štete djetetu i u svojoj je
biti prisilna kontrola nad ljubavlju koju dijete osjeća za roditelja. Ljubavi
koja je most, ljubavi koja se uvijek čuva, ljubavi koja jednostavno treba prave
uvjete da bi opet potekla.
Poduka svih o tome kako učiniti da ponovno poteče na najbrži
mogući način jest čime se svi mi sad bavimo.
_______________________________
Poveznica na
izvornik (copy-paste):
https://karenwoodall.blog/2018/10/08/bridging-the-gap-the-truth-about-reunification-work/
¨ Podijeljeno
stanje uma.
***
Teorija objektnih odnosa u psihoanalitičkoj psihologiji jest proces razvoja
psihe u djetinjstvu u odnosu prema drugima u okruženju. Temeljeći se na
psihodinamskoj teoriji, teorija objektnih odnosa navodi da se način kako se
ljudi odnose prema drugima i prema situacijama u odrasloj dobi oblikuje
iskustvom u obitelji tijekom ranog djetinjstva. Kasnija iskustva mogu
preoblikovati rane obrasce. Objekte djetetov um shvaća sukladno njihovoj funkciji i
naziva ih se dijelom objekta. S dovoljno dobrim okruženjem, dijelovi objekata s
vremenom se transformiraju u razumijevanje cijelih objekata. To odgovara
sposobnosti toleriranja višeznačnosti, uviđanja da su i 'dobro' i 'loše'
dijelovi iste figure.
