Dobrodošli u 2017., godinu u kojoj planiramo u Velikoj Britaniji
još više podići svijest o otuđenju od roditelja i u kojoj ćemo se udružiti s
kolegama u Europi te formirati prvu Mrežu stručnjaka koji se bave otuđenjem u
Europi. Kasnije tijekom godine putovat ćemo u Sjedinjene Države gdje ćemo
također raditi. Ovo je godina kad se Family Separation Clinic fokusira na svoj
globalni doprinos promjeni načina rješavanja problema otuđenja od roditelja.
Ove će godine većina onoga što pišem biti edukacija djelatnika
koji pružaju usluge obiteljima diljem svijeta, istražujući i objašnjavajući
temeljne principe rada uz svijest o otuđenju od roditelja. Dio toga rada su i
dvije knjige koje pišem, prva je serija intervjua s otuđenom djecom koja su se
sad od toga oporavila i imaju zdravi odnos s roditeljem kojeg su bila
prisiljena odbaciti, a druga je priručnik za socijalne radnike i druge koji se
bore s ovim problemom. Taj će priručnik omogućiti preustroj rada s djecom koja
odbacuju jednog roditelja. Sav se taj rad oslanja na moju svakodnevnu praksu
rada s obiteljima. Priručnik je nastao na spoznajama stečenim pri stvaranju
partnerstva s timovima socijalnog rada kad smo radili kao konzultanti. Dio
priručnika posvećen je pomaganju socijalnim radnicima da razumiju dinamiku
reunifikacije, uključujući i poduku udomitelja (koji su u Velikoj Britaniji
često ključne osobe - prijelaz pri promjeni sudske odluke o tome s kojim će
roditeljem dijete živjeti), da bi se spriječilo enmeshment* na putu prema postizanju cilja –
preseljenju odbačenom roditelju.
Puno je posla i puno je toga o čemu treba pisati. Tijekom toga
rada izvještavat ću o svim našim projektima, a podijelit ću s vama i nešto sadržaja.
Danas pišem o tome kako čuti glas otuđenog djeteta.
Mnogi koji prolaze naše edukacije iznenađeni su da učenje o tome
kako čuti glas otuđenog djeteta ne počinje glasom djeteta, već počinje
vlastitom internaliziranom pričom stručnjaka koji razgovara s djetetom. Glas
otuđenog djeteta zbog te se internalizirane priče najčešće se ne čuje, a ta je
priča većinom usađena u standardnu praksu socijalnog rada. Da se to razjasni i
raščisti, potrebno je osobno i iskustveno učenje. Također je potrebno shvatiti
da puno onoga što socijalni radnici uče o radu s obiteljima, dolazi od
političke ideologije prema kojoj se žene smatraju ranjivima na prisilnu
kontrolu muškaraca. Naša edukacija, koja se temelji na ravnopravnosti spolova i
koju provodimo već petnaest godina, uključujući i edukaciju vladinih odjela u
Velikoj Britaniji (DWP – Odjel rada i mirovina, DFE – Odjel za obrazovanje te
Child Maintenance Commission – Odbor za uzdržavanje djece) pokazuje kako se,
kad pružanje usluga podrške dolazi sa stajališta političkih ideologija
(feminizma), emocionalne i potrebe mentalnog zdravlja djece zanemaruju ili
potpuno previđaju. To se događa zato što se, prema feminističkom modelu,
potrebe djece smatraju nedjeljivim od potreba njihovih majki. U našem modelu
rada u području mentalnog zdravlja, potrebe djece prepoznaju se i podržavaju
kao odvojene od bilo kojeg od roditelja i djetetovo se pravo na zdrav način
zadovoljenja potreba stavlja na prvo mjesto. Nakon toga slijedi procjena
zdravih kapaciteta roditelja da zadovolji te potrebe. Oslonac za ovaj model
jest istinsko razumijevanje da djeca rastu u svijetu odnosa u kojem im prekid
zdrave privrženosti šteti. Kad se procjena započinje s takvog stajališta,
praksa svjesna otuđenja postaje lagana i bolje se razvija vještina slušanja glasa
djeteta. Djeca ni u kojim okolnostima potpuno ne odbacuju roditelja osim kad se
na njih, u svjesnom ili nesvjesnom svijetu odnosa, vrši utjecaj da to učine.
Kad stručnjaci dođu do ove točke, koja je veliki korak naprijed,
diferencijacija i intervencije postaju dio svakodnevne prakse, omogućujući
stručnjacima koji rade s obiteljima da razlikuju dijete koje je zlostavljano od
djeteta koje je otuđeno (koje je također zlostavljano, samo što ga ne
zlostavlja roditelj kojeg se često za to optužuje).
Želim dati primjer kako feministička praksa socijalnog rada
negativno utječe na živote djece, često dovodeći do potpunog gubitka odnosa s
nekoć voljenim roditeljem i čvrsto gradeći loše prilagođene mehanizme
suočavanja radi disfunkcionalne obrane od srama i krivnje koje djeca nose u
odraslo doba uz sve prateće probleme koje to sa sobom donosi. Ovaj je primjer
iz mojeg vlastitog iskustva, uz izmijenjene podatke radi zaštite tajnosti.
Annie je devetgodišnja djevojčica koja odbacuje oca. Kaže da je
prema njoj zločest i da je uvijek ljut. Njezina majka podržava Annienu odluku
govoreći da ona u principu podržava kontakt djeteta s ocem, ali neće
prisiljavati Annie da viđa oca kad je dijete tako sposobno opisati kako se on
na nju ljuti. Zahtijeva se izviješće socijalnog radnika i socijalna se radnica**
sreće s ocem djeteta da bi razgovarali o Annienom odbijanju oca. Annien je otac
nervozan tijekom sastanka i jako želi objasniti da ono što Annie govori
jednostavno nije istina. Pokazuje Anniene fotografije socijalnoj radnici, koja
ih kasnije pokazuje Annie. Annie kaže da se na fotografiji smiješila zato što
se bojala oca koji bi se ljutio ako ona ne bi izgledala sretno. Socijalna
radnica, uronjena u feministički nauk, čuje Annienu majku koja govori da je
Annien otac uvijek bio nepredvidljiv i ljutit i da ga je ostavila jer ga se
bojala. Još govori kako ne želi da se Annie jednako osjeća dok bude odrastala.
Temeljem ovoga, Annien se otac smatra osobom koja treba poduku o roditeljstvu,
da bi naučio kako biti empatičan i obzirniji. Kad se on tomu usprotivi,
govoreći da je empatičan i ljubazan i da ne treba pohađati školu u kojoj bi to
naučio, socijalna radnica to smatra dokazom da je nefleksibilan, opsjednut
kontrolom i počinje se graditi priča da je Annie opravdano odbacila svojeg oca.
I zaista, u feminističkom narativu, to JEST opravdano
odbacivanje. U sustavu gdje se analizira ponašanje u odnosima temeljem
uvjerenja da su muškarci u odnosu na žene uvijek privilegirani, Anniena je
majka pobjegla od muškarca opsjednutog kontrolom i sama Annie jednostavno,
čineći isto, poduzima pametan korak. Tako je podrška Annienoj 'odluci' prirodna
i smatra se osnaživanjem i temeljenom na uvidu. Gubitak oca u feminističkoj
ideologiji nije nešto oko čega bi trebalo brinuti. Takav je u Velikoj Britaniji
temeljni okvir ustanova koje se bave obiteljima već dulje od pedeset godina.
Jednako je tako i drugdje u svijetu.
Mogli bismo pomisliti da su onda, prema tom modelu, sve majke
pošteđene od otuđenja od svoje djece. Na koncu, ako su temelj promišljanja da
su muškarci loši, a žene dobre i žrtve, tad bi jedino očevi trebali biti
odbačeni i to bi se moglo smatrati opravdanim. Međutim, ono što znamo jest da
su u Velikoj Britaniji, jednako kao i diljem zapadnoga svijeta, majke u gotovo
jednakom riziku od otuđenja kao i očevi. To mnoge navodi na tvrdnju da otuđenje
nije stvar spola. Zapravo je istina upravo obrnuta, otuđenje od roditelja JEST
stvar spola, to je problem u kojem su internalizirane priče o spolovima u našem
društvu odgovorne za eskalaciju i trajanje otuđenja djeteta od roditelja. To je
problem pri kojem se osobni sustav uvjerenja stručnjaka koji rade s obitelji
isprepliće i stapa s intrapsihičkom dinamikom obitelji uz pogubne posljedice.
No, vratimo se našem primjeru sa socijalnom radnicom.
Ista socijalna radnica koji podržava Annienu 'odluku' da odbaci
oca, također podržava 'odluku' jednog drugog djeteta da odbaci majku. Ovoga je
puta razmišljanje drugačije, ali se jednako oslanja na neriješene osobne
probleme socijalne radnice koji su pojačani njezinim obrazovanjem uronjenim u
političku ideologiju. U ovom slučaju, Emilyna je priča da njezina majka nije
dobra majka, da ju je zanemarila i da je dva puta dobila uši kad je živjela s
njom. Pri susretu s Emilynim ocem, naša je socijalna radnica preplavljena time
kako je on dobar roditelj, kako je brižan i kako se uopće ne uklapa u
standardnu sliku nasilnog muškarca kakvu je bila naučena očekivati. U njezinu
obrazovanju nasilnom muškarcu nedostaje empatija i on kontrolira žene, no ovdje
se susreće sa šarmantnim, ljubaznim i suosjećajnim muškarcem koji je jako
zabrinut zbog nedostatka odnosa između Emily i njezine majke, tako se jako
trudi da se to sredi, ali uvijek iznova i iznova, Emilyna majka zariba Emily.
Ona također tako puno vremena provodi govoreći o njemu ružno i optužujući ga za
otuđivanje Emily, da je sama Emily odabrala da je odbaci. Gradi se narativ da
se Emilyna majka sama otuđila. Socijalna radnica preporuča prekid kontakata
između Emily i njezine majke. Slika prekida privrženosti, korištenje psihološkog
splittinga kao mehanizma suočavanja, vidljiva prisilna kontrola koja se provodi
nad djetetom i manipulacija djetetova odnosa s majkom ulijeva se u okvir
uvjerenja socijalne radnice da kad dobre majke postanu loše, onda su jako, jako
loše.
Nitko ne otpisuje majke gore od stručnjaka koji rade s
obiteljima, a koji su obrazovani u okvirima feminističke ideologije. Potpuno
odbacivanje psiholoških pokazatelja, jasno predočenih dokaza slučaja i
znanstveni dokazi na koje se oslanja model razumijevanja glasa djeteta u
situaciji razvoda od strane stručnjaka mentalnog zdravlja ponekad u slučajevima
s kojima radim, oduzima dah. Kao što pokazuju navedeni primjeri, u modelu koji
se temelji na političkoj ideologiji, svi su muškarci privilegirani (osim onih
koji se uklapaju u model suosjećanja i ljubaznosti – što je idealizirana
verzija muškosti) i sve su žene žrtve (osim onih za koje se pokaže da su
zakazale u idealiziranim područjima suosjećanja i ljubaznosti) dok se od djece
sve više traži da budu arbitri vlastite budućnosti.
To je model koji griješi prema svakom članu obitelji, ali
posebno prema djetetu. To je model koji briše očeve i koji demonizira majke jer
su od loše vrste, a redovito napušta djecu zarobljenu u reakciji odbacivanja
koje se temelji na psihološki loše prilagođenim mehanizmima suočavanja. To je
neuspjeh monumentalnih proporcija zato što zanemaruje rizik i osuđuje i
ušutkuje djecu koja su u takvim okolnostima istinske žrtve.
Dakle, kako možemo čuti glas otuđenoga djeteta? Ovo je A-Z vodič
za stručnjaka koji radi s obiteljima:
a) shvatite da je razvod psihološka promjena koja je teška za
dijete;
b) shvatite da je feminizam politička ideologija kojoj nije
mjesto u psihološkom radu s obiteljima;
c) naučite kako ćete pristupiti radu s razvedenim obiteljima iz
perspektive psihologa;
d) stavite potrebe djece da nastave živjeti uz zdrav odnose s
roditeljima iznad svega drugog;
e) prihvatite da dijete koje potpuno odbacuje roditelja u
odsustvu bilo kakvih dokaza koji bi ukazivali da za to postoji osnova (a dokazi
apsolutno moraju biti unutar okvira teške štete za dijete), koristi splitting
kao mehanizam suočavanja, što je samo po sebi regresija u infantilno stanje
uma;
f) naučite prepoznati da roditelji koji izvana izgledaju
susretljivo, često manipuliraju djetetom na način da dijete prikriveno provodi
njihove želje;
g) prepoznajte svoje vlastite internalizirane predrasude i
prevladajte te internalizirane prepreke da biste mogli ponuditi usluge
obiteljima koje se temelje na jednakosti;
h) budite znatiželjni i otvorena uma;
i) istražujte psihološke teorije koje su u osnovi otuđenja od
roditelja;
j) prestanite pitati djecu što žele da se dogodi (zato što ste
svjesni da vam ne mogu reći ništa osim onoga što znaju da se od njih očekuje da
kažu);
k) naučite koji su znakovi otuđenja u djeteta;
l) naučite kako ćete umiriti otuđeno dijete pokazujući da
prepoznajete nevolju u kojoj se nalazi;
m) podučite otuđenog roditelja o nevolji u kojoj se dijete
nalazi;
n) stvorite prilike da bi se dijete susretalo s roditeljem kojeg
odbacuje (ako ste socijalni radnik, imate apsolutnu moć da to učinite –
upotrijebite je);
o) dajte djetetu doznanja da ćete ga zaštititi od reakcije koju
će doživjeti od drugog roditelja i pokažite da to možete;
p) ne bojte se primijeniti posljedice radi postizanja promjene
ponašanja roditelja koji utječe na dijete;
q) radite na vlastitim internaliziranim predrasudama, dobri
muškarci nisu samo oni koji izgledaju ljubazni i suosjećajni;
r) radite na vlastitim internaliziranim predrasudama, dobre žene
nisu samo one koje izgledaju ljubazne i suosjećajne;
s) očekujte i zahtijevajte da roditelj koji kaže da podržava
kontakte, podrži kontakte;
t) posluhnite skrivenu priču obrasca generacijske traume koja se
često oživljava u obitelji roditelja otuđitelja;
u) ne dopustite da zdravi roditelji budu izbrisani iz djetetova
života;
v) smognite hrabrosti da iskoračite izvan ograničenja vlastite
prakse, shvatite da je rad kontra vašeg internaliziranog sustava uvjerenja
način kako se pristupa ovom radu;
w) stavite potrebe djeteta za zdravim roditeljstvom na prvo i
svako sljedeće mjesto;
x) shvatite da će se dinamika koja je uzrok otuđenja s vremenom
okrenuti protiv vas, ako svoj posao radite kako treba, vi ĆETE postati fokus
negativne transferencije roditelja otuđitelja. Vaša je uloga to apsorbirati i
ne dopustiti da vas izbaci iz ravnoteže ili vas uplaši;
y) izgrađujte svoju odlučnost kroz uspješne intervencije, svaki
put kad oslobodite jedno dijete, to će vas potaknuti da nastavite s takvim
radom;
z) dijelite svoja saznanja, mijenjanje svijeta otuđene djece
zahtijeva od nas koji radimo ovaj posao da prenosimo svoja znanja.
Želim vam nadu i zdravlje u godini koja je pred nama – nešto mi
govori da će 2017. biti dobra godina.
____________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/01/02/how-to-hear-the-voice-of-the-alienated-child-lessons-for-family-practitioners/
* Enmeshment je već objašnjen u prijašnjim tekstovima. To je nezdrava
povezanost dvije osobe pri čemu se gube osobne granice, pa one misle i djeluju
kao jedna.
** U primjeru je socijalna radnica,
no to može biti i socijalni radnik, psihologinja, psiholog... svatko tko radi s
obiteljima koje se razvode i s njihovom djecom.
