Fluidnost osjećaja: unutar svijeta otuđenog djeteta

Unutrašnjost uma otuđenog djeteta čudno je mjesto, ali ja tamo provodim puno svojeg radnog vremena. U našem radu na Klinici, stalno eksperimentiramo s različitim načinima pomaganja odbačenim roditeljima da razumiju taj svijet tako da im ponašanja njihove djece prestanu izgledati čudno. Jedan od tih načina jest poduka roditelja o fluidnosti* osjećaja i subjektivnom svijetu u kojem živi otuđeno dijete

Djeca koja su najranjivija za razvoj reakcije otuđenja često su osjetljiva djeca, često su bistra djeca s jakim osjećajem za ono što je pravo i što nije. Najstarije/prvo je dijete najranjivije, to je dijete koje je ušlo u svijet i onda je obitelj postala troje ljudi. Iskusilo je poplavu ljubavi iz dva izvora u svojem vanjskom svijetu. Kasnije rođena djeca ulaze u svijet koji je već podijeljen na tri dijela i rasap ljubavi izgleda da ima utjecaj na rizik od otuđenja. To ne znači da su kasnija djeca manje voljena, ali su možda voljena drugačije. Teško je zadržati taj intenzivni fokus prvog proizvoda ljubavi para, drugo i treće i četvrto dijete je čudesno, ali možda ne onoliko koliko je bilo prvo. Tako se bojno polje koje je subjektivni svijet djeteta najčešće formira oko najstarijeg djeteta koje preuzima ulogu ratnog druga roditelja otuđitelja, s vremenom privodeći i mlađu djecu.

Otuđeno dijete obično ima jednog roditelja koji ima izrazito intenzivne emocionalne i psihološke reakcije, stvarajući subjektivni tijek osjećaja između sebe i djeteta u kojem dijete postaje hiper budno za akcije i reakcije toga roditelja. Ovo je nešto što drugi lako opažaju ali rijetko razumiju. Tijek osjećaja u subjektivnom odnosu događa se bez riječi, ne trebaju mu riječi, dijete se dovodi u stanje hiper budnosti govorom tijela i onim neizrečenim, prije nego riječima. Dijete koje gleda u roditelja prije nego što će nešto reći i dijete koje je stalno fizički blizu roditelja jest dijete koje je podložno fluidnosti osjećaja u toga roditelja. Tamo gdje puše vjetar emocija, tamo ide i to dijete. Kad nastane takva dinamika, vrlo ju je teško raspetljati pomoću terapije. To je zato što je dijete vezano u trans-generacijsko učenje obiteljskog sustava koji je uspostavio to ponašanje. Roditelj koji dijete vezuje na ovaj način ne razumije da čini bilo što loše ili štetno za dijete, on jednostavno čini ono što su njemu činili manipulirajući subjektivni tijek osjećaja da bi se kontroliralo djetetova vanjska i unutarnja iskustva. To se naziva enmeshment (stopljenost, konfluencija) i to je poremećaj privrženosti koji je štetan za dijete, ali ga stručnjaci rijetko prepoznaju. Iako, kad ga se opazi, to ponašanje izgleda čudno, ono djetetu ne izgleda nenormalno, ni čudno. Upravo suprotno. Dijete koje je ovako stopljeno pričat će o tome da se osjeća kao da ga se jako voli i da se o njemu skrbi, ova djeca misle da se obraća pažnja na svaku njihovu potrebu i da je njihov roditelj najdivnija osoba na planetu. To je postignuto dubokom, manje ili više svjesnom manipulacijom djetetove realnosti i problem je nevjerojatno teško rješavati kad je duboko usađen.

Alice Miller je pisala o ženskoj generacijskoj stopljenosti u svojoj prekrasnoj knjizi o traumi u djetinjstvu (The Drama of Being a Child i u drugim knjigama). Ona piše o kulturalnim očekivanjima u vezi s majčinstvom pri kojima se kćeri uči da su njihove potrebe podređene potrebama majki i da će se, kad one same postanu majke, o njihovim će potrebama brinuti njihove kćeri. Ova zamjena uloga u kojima kćeri skrbe o majkama umjesto da je obrnuto, stvara se subjektivnim manipulacijama majke prema kćeri. Te manipulacije uče dijete u razvoju da su njegove potrebe sekundarne u odnosu na potrebe majke i da je ugađanje majci i usrećivanje majke ključna uloga koju dijete treba igrati. To je generacijski naučeno ponašanje i ono može utjecati i na dječake i na djevojčice iako su djevojčice u nekim kulturama češće cilj. Briga za maminu sreću jedan je od apsolutnih zahtjeva stopljenog odnosa i ta će djeca učiniti puno toga da bi zadovoljila taj zahtjev.

Zaprepašćuje što sve djeca mogu učiniti da bi ugodila mami. Tu je uključeno poricanje osjećaja, iskrivljavanje stvarnosti i nevjerica prema bilo čemu ili bilo komu tko propituje stajališta, osjećaje ili mišljenja njihove majke o svijetu. Ako je vaše dijete u ovakvoj vrsti začaranosti, a vi ste ciljani roditelj, onda bez odgode morate razumjeti svijet svojeg djeteta što je bolje moguće, zato što ćete, jedino ako se možete kretati u fluidnosti tih osjećaja, biti u stanju zaštiti dijete do izvjesne razine.

Izvana gledano, i gledano racionalnim umom, dijete je zarobljeno i pod kontrolom drugog roditelja i to je loše i štetno. Iznutra i gledano iracionalnim subjektivnim umom djeteta, svatko tko pokuša intervenirati u taj siguran, topao i ugodan svijet, neprijatelj je kojega se treba bojati i odbaciti ga. Dijete u takvoj situaciji ne možete spasiti koristeći racionalno razmišljanje. Ako namjeravate pomoći, morate ćete otići u šumu s Ivicom i Maricom i naći svoj put duž krivudavih, pokretnih i stalno promjenjljivih staza koje vode do ravnoteže i sklada. Jedino morate upamtiti da trebate ostaviti trag mrvica kruha prije nego što uđete u taj svijet, jer ćete u protivnom i vi završiti u kući s vješticom i u njezinom velikom loncu u kojem se kuha nešto grozno. U srcu ovog obiteljskog scenarija jest proždiruća majka, žena bez ega koja ga kompenzira jedući svoju djecu. To je istina scenarija stopljenosti, dijete postoji samo da bi služilo potrebama majke, kao što majka postoji da bi služila potrebama svoje majke. Kad u skrbi o djeci dominiraju majke i bake i kad se ponašaju kao da su djetetovi prirodni roditelji, imamo poremećaj uloga na djelu i ekstremno je komplicirano pomoći djetetu da se makne iz te pozicije.

I tako, morate ići u šumu ako želite pomoći svojem djetetu u ovoj situaciji. U šumu sa zadatkom da budete obiteljski prijelazni lik. Zapravo ono što radite jest pomaganje djetetu da bude prijelazni lik, osoba u obiteljskom narativu koja mijenja priču i odmiče je od generacijskog pohoda destrukcije ličnosti. Bit ćete smatrani neprijateljem i osjetit ćete svu snagu subjektivnog otpora protiv sebe, on će teći i kroz vaše dijete kao i kroz njegovu majku i baku i vjerojatno će tom tijeku otpora pomoći i podržati ga i izvana i šira obitelj, svi koji znaju da nemušte subjektivne poruke moraju ostati tamo gdje jesu da bi se zaštitili protagonisti drame.

Ako u to uđete sa svojim racionalnim umom nećete stići dalje od vanjskog kruga drveća, u toj šumi nema razumnog promišljanja. Ako uđete na valu promjenjljivih osjećaja svojeg djeteta, koristeći ih kao lakmus test o tome kako se osjeća živo srce ove drame, brzo ćete naći put do male kućice u šumi gdje čeka vještica. Nježno pokucajte na vrata i spremno držite cvijeće koje ste joj donijeli, promatrajte njezino lice i učite kako reagirati brzinom munje. Ako je uspijete navesti da vam otvori vrata, uspjeli ste učiniti prvi korak, ako je uspijete navesti da ih ostavi otvorenima, imate šanse. Kad ste unutra, promatrajte kako kesi zube, to je vuk u janjećoj koži, budite na oprezu, samo je treptaj oka daleko od toga da skine šešir i proguta vas za doručak. Nemojte sjesti dok se ona nije smjestila i nasmiješila, ako se namršti, skočite i pitajte kako možete pomoći. Kad vam ponudi kašu nasmiješite se i budite zahvalni, svakako sve pojedite, jer je ne želite povrijediti. Kad netko pokuca na vrata, ukočite se skupa s njom i sa strahom pogledajte kroz prozor, dijelite njezinu tjeskobu, njezin strah, njezino iracionalno razmišljanje. Kad vam svega bude previše, zavucite se s njom pod pokrivač na njezinom velikom krevetu u kutu sobe i uljuljkajte je u san. Motrite pažljivo da biste bili sigurni da je zaspala. Dok pored nje padate od umora, budite spremni skočiti na i najmanji pokret.

Živite s tom ženom dovoljno dugo i znat ćete kako odgovoriti na fluidnost osjećaja nekoga drugog.

Tad ćete i vi razumjeti kako je živjeti u svijetu otuđenog djeteta.

_______________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/03/05/the-fluidity-of-feeling-inside-the-world-of-the-alienated-child/

---

* Fluidnost = stalna promjenjljivost, nestabilnost

Kad i zašto djeca lažu te zašto stručnjaci trebaju znati da ona lažu i zašto lažu

Sigurno nisam jedina koja osjeća ogromno olakšanje zbog vijesti o presudi Sutkinje Pauffley (judgement*) na Visokom sudu ovoga tjedna, o ocu koji je navodno bio vođa kulta koji je uvozio bebe u Veliku Britaniju da bi ih ubio, pojeo i plesao oko njihovih lubanja. Bar je netko u pravosuđu u stanju poslati jasnu i nedvosmislenu poruku, ne samo o nepostojećem satanističkom kultu u Hampsteadu, već i o načinu na koji je navođenje djece na lažne optužbe ove vrste zapravo mučenje djece. Ova su djeca sad zaštićena od zlostavljanja svoje majke i poočima. Mogu se samo diviti mentalnom i emocionalnom zdravlju oca koji je bio ovako optužen.

Lažne su optužbe značajka razvoda, posebno kad ga prati visoka razina sukoba. Pišući u vrlo detaljnoj knjizi koju treba imati svaki stručnjak mentalnog zdravlja koji radi s razvedenim obiteljima – Parental Alienation – The Handbook for Legal and Mental Health Professionals, T W Campbell kaže:

Lažne optužbe za seksualno zlostavljanje obično nastaju kao glasnine i mogu izmaknuti kontroli kako proces širenja glasina dobija sve veći zamah. Lažne optužbe ne uključuju zlonamjerno planiranje koje nalazimo u izmišljenim optužbama.

Međutim, izmišljene optužbe, Campbel opisuje kao one koje se

temelje na unaprijed planiranoj odluci da se izravno optuži potpuno nevina osoba (str. 164)

Zato je, kad radimo s razvedenim obiteljima gdje se iznose takve optužbe, važno znati kako su optužbe nastale i nakon toga, kakve su posljedice te optužbe imale na koncentrične krugove oko obitelji. To omogućuje razlikovanje, a razlikovanje omogućuje dublje razumijevanje prirode optužbi te zašto su i kako iznesene.

U slučaju djece u Hampsteadu, ove su optužbe očito izmislila djeca koja su zapravo bila zlostavljana, ali ne od strane oca kojeg su optužila. Dokazi prikupljeni temeljem fizičkog pregleda pokazali su da su pretrpjela seksualno zlostavljanje. To bi ovu djecu smjestilo u kategoriju one djece koja iznose lažne optužbe o zlostavljanju, uzimajući nešto što se zaista dogodilo i izokrećući to u fantastičnu priču koja se vrti oko želja majke i poočima da izbace oca iz života djece. Presuđujući da su ova djeca bila traumatizirana s ciljem da iznesu optužbe, Sutkinja Pauffley rekla je:

"dječak i djevojčica bili su izloženi 'mučenju' da bi iznijeli lažne optužbe" i izjavila je da su im "umovi bili pomućeni".

To je stanje koje se, prema mojem iskustvu, redovito nalazi u djece na koju se vrši utjecaj da bi o nekoć voljenom roditelju rekla i vjerovala u stvari koje nisu istinite.

Iako je ovaj slučaj ekstreman, postoje slučajevi lažnih optužbi koje narastaju iz nevinih događaja u kojima su djeca uhvaćena u bitku roditelja i, u brojnim slučajevima, pod pritiskom jednog roditelja koji je odlučan u namjeri da izbriše drugog roditelja. Djeca koja su u ovakvim situacijama, često su rekla ili učinila nešto što je ljutiti roditelj krivo protumačio kao potvrdu svojih duboko ukorijenjenih uvjerenja o tome kako je drugi roditelj loš. Kad se suoče s reakcijom roditelja u vezi s tim što su rekla, može ih se navesti da se prestraše posljedica u slučaju da ne potvrde ono što roditelj pretpostavlja da je rečeno. I u tom času dijete može izjaviti da je nešto što se u zbilji dogodilo ali što nije bilo loše ili štetno, bilo totalna katastrofa. Kad to jednom dođe do sustava obiteljskih sudova gdje rade ljudi koji su najčešće obučeni da dječje želje i osjećaje uzimaju zdravo za gotovo, ta će katastrofa, kao nekontrolirani požar, spaliti živote svih koje dotakne. Djeca, koja će u tom času već ukrasiti prvotnu priču i promijeniti je tako da odgovara odraslima oko njega, iznosit će optužbe.

U izmišljenim optužbama, gdje nije bilo zlostavljanja već su djeca potaknuta i nagovorena da ispričaju priče o nečemu što im se dogodilo, pomućenost uma je vrlo dobar opis onoga što se čini djetetu prvenstveno zato da bi iznijelo lažne optužbe. Zamislite dijete koje nema nikakvog znanja o seksu, nema ideju što znači i nema načina razumjeti seksualni čin, ali je nagovoreno i potaknuto iznositi takve optužbe protiv voljenog roditelja. Ne znajući posljedice onoga što govori, takva su djeca često stopljena s jednim roditeljem koji ne uviđa da je njegovo ponašanje štetno za dijete. Kakvu vrstu 'mučenja' uma i osjećaja dijete mora istrpjeti da bi bilo dovedeno do te točke? Kakva vrsta osobe manipulira djetetom da bi to učinilo? Ako je vjerovati Sutkinji Pauffley, takva je osoba štetna za dobrobit djeteta. A ipak, koliko mnogo, manje očitih, a jednako štetnih slučajeva prolazi kroz obiteljske sudove na godišnjoj razini, u dugačkim postupcima koji se često vode paralelno s kaznenim postupcima, prije nego što se mučenje može prekinuti.

Mislim da je sve to dio kulturoloških imperativa koji utječu na naše obiteljske sudove i centre za socijalnu skrb. Iako je feminizam politička ideologija i, kao takva, ne bi trebala tim stručnjacima moći prići na bliže od sto metara, ta je ideologija obično UPRAVO ideologija izbora za stručnjake koji rade s obiteljima. Feminizam, koji je tijekom posljednjih četrdeset godina postao sinomim za riječ jednakost, ima prvenstveni cilj da osigura stavljanje potreba žena na prvo mjesto, te se čvrsto drži pretpostavke da su muškarci u patrijarhalnom društvu uvijek privilegirani (više na poveznici: patriarchal). Stručnjaci koji se bave s obitelji, i koji slobodno proklamiraju svoj feministički identitet, zato će uvijek zagovarati u korist onih čije potrebe prepoznaju i zadovoljavaju, dok je ideja da bi se potrebe muškaraca mogle smatrati jednakima ženskim potrebama, anatema feminističke doktrine.

Osim toga, u onoj mjeri u kojoj je postojeća zakonska regulativa razvoda stvorena od strane feminističkih stručnjaka, koji je i održavaju (više na poveznici: feminist academics), i koji su tijesno povezani s organizacijama poput Gingerbread and Women's Aid, od koji su obje otvoreno feminističke, područje razvoda je polje koje je daleko od ravnopravnog za one koji na njega kroče. U ovaj rasadnik političke ideologije onda ulazi dijete koje iznosi lažne ili izmišljene optužbe i roditelj s kojim su u savezu, najčešće majka. Nju vrlo čvrsto podržavaju skupine djelatnika feminističkih organizacija, unutar kojih postoji snažno uvjerenje da se ženama mora vjerovati bez pitanja i da djeca ne lažu.

Ali djeca lažu i lažu redovito i često, i posebno lažu kad se nađu u okolnostima u kojima ih se potiče da lažu, a posebno kad postoji mala vjerojatnost da će njihova laž biti razotkrivena. Pitajte bilo kojeg razvedenog roditelja je li dijete ikad reklo nešto negativno o drugom roditelju i doznat ćete da jest. I onda pokušajte biti osoba koja se seli između dva međusobno neprijateljska okruženja i zadržite apsolutnu iskrenost u svakom od njih o onome što se događa u drugom okruženju. Djeca koja žive između dva međusobno neprijateljska okruženja, ili ona koja se moraju snalaziti u mržnji i neprijateljstvu prema drugom domu, u nekom će trenutku svoga života govoriti laži, Djeca to moraju da bi preživjela, to je način na koji osiguravaju da su dobrodošla na oba mjesta. Razgovor s djecom koja žive u takvoj situaciji bez znanja o navedenome, pomalo je nalik na onkologa koji vjeruje da lijek za karcinom leži u alternativnoj medicini.

U svojem istraživačkom radu Evidence of the extreme unreliability of some children’s ascertainable wishes and feelings**– Dr Kirk Weir razmatra način na koji dijete koje izražava želju da ne viđa roditelja, nerijetko potpuno promijeni svoje ponašanje kad vidi toga roditelja. U mojem radu s djecom svih dobi, i sama sam uočila pojavu da djeca koja su bila potpuno odlučna da ne mogu, ne žele i ne smiju viđati roditelja, padnu tome roditelju u naručje onoga trenutka kad ga ugledaju. Rad prema prevladavajućoj doktrini (više na poveznici: prevailing orthodoxy) koja zahtjeva

a) vjerovanje da djeca znaju što misle

b) da djeca nikad ne lažu i da je

c) prelaziti preko djetetovih izraženih želja i osjećaja djeteta nasilje

težak je kad je netko svjestan kako se djeca nose s neugodnim osjećajima koja im je teško artikulirati. Slušajući socijalne radnike kako odlučno objavljuju da neće dijete 'prisiljavati' da viđa roditelja zato što bi to bilo nasilje, što sam čula i ovoga tjedna, teško je ne osjećati tugu i zabrinutost.

Znaju li djeca što misle? Sutkinja Pauffley u ovom slučaju kaže da ne znaju, zapravo ona kaže da su umovi ove djece bili pomućeni. Da, ovaj je slučaj ekstreman i zato je lakše povjerovati da je sutkinja donijela dobru presudu, iako smo usred vala za valom histerije povezane sa zlostavljanjem djece koja se širi diljem zemlje. Ali, daleko od pažnje javnosti, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, djecu se uvlači u obiteljske bitke nakon razvoda, koristeći pritom pomućenost njihova uma kao 'dokaz' kojim se osigurava pobjeda. Širenje ove pojave vjerojatno neće uskoro prestati zato što feministički ideolozi kolektivno vrše sve veći pritisak zazivajući vrijeme kad će se djetetove želje i osjećaji prestati propitivati i djeca ne starija od deset godina dobit će pravo reći što se s njima treba događati kad se mama i tata razvedu.

To je krivo, to je mučenje i to uništava živote djece i njihovih roditelja diljem zemlje, ne samo u Hampsteadu.

Odlučivanje o životu nakon razvoda ne bi se trebalo prepustiti željama i osjećajima djece onako kako to tumače ljudi čija se jedina edukacija na području lažnih i izmišljenih optužbi temelji na feminističkoj političkoj ideologiji koja negira da te stvari postoje. I koji ne samo da vjeruju da bi izražene želje i osjećaji djece trebali upravljati ishodima, već i da su te želje i osjećaji fiksirani i nepromjenjljivi.

Pita li se netko što ti stručnjaci misle kad doznaju za presudu Sutkinje Pauffley?

Ili što stručnjaci koji rutinski savjetuju parentektomiju (kiruško odstranjivanje roditelja) kažu kad jednog dana vide dijete koje tvrdo odbija vidjeti roditelja, kako drugog dana hrli u naručje toga roditelja?

Djeca lažu i ljudi koji rade s razvedenim obiteljima trebali bi znati da djeca lažu i zašto djeca lažu.

Smatram da je negiranje toga jednako kao ulaženje u savez sa sustavom koji omogućava pomutnju mladih umova i emocionalno mučenje. To je davanje djeci odgovornosti za čije su nošenje premlada, i to u onom periodu njihova života kad su ranjiva i kad se jako trude opstati. Ponekad je laganje jedini način na koji ova djeca mogu opstati.

Kao stručnjacima koji su odgovorni za skrb o ovoj ranjivoj djeci, naša je odgovornost vidjeti dalje od političke ideologije i dalje od sveprisutne doktrine i biti dovoljno hrabri da u vezi s onim što vidimo, nešto i učinimo.

Zato što, kad odgovornost preuzmu odrasli, onda djeca to ne moraju.

_______________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/03/21/when-children-lie-and-why-they-lie-and-why-people-who-work-with-separated-families-should-know-that-they-lie-and-why/

---

* Sutkinja je presudila da optužbe dvoje djece protiv oca da je vođa kulta u kojem se žrtvuju bebe nemaju nikakvog temelja u stvarnosti. Više o tome na poveznici u tekstu.

** Prijevod: Dokaz ekstremne nevjerodostojnosti nekih dječjih iskazanih želja i osjećaja

Kako roditelji opravdavaju odbacivanje drugog roditelja

Krajolik otuđenja djeteta iznimno je složen i još dodatno zakompliciran načinima na koje roditelj otuđitelj u kategoriji teškog otuđenja vješto manipulira drugim ljudima. Vješti manipulatori iskoristit će druge da postignu svoje ciljeve. Iskoristit će prijatelje, obitelj, stručnjake, svećenike, liječnike, školu, bolnice i samog ciljanog roditelja. Vješti otuđitelj može biti lukav i tajnovit ili kaotičan i vidljivo destruktivan. Kad ih se god procjenjuje, podmetnut će ciljanog roditelja jednako kao što će iskoristiti druge ljude da bi uvjerili svijet i svoje dijete, u nekim slučajevima čak i ciljanog roditelja da je razlog za odbacivanje toga roditelja opravdan i da se tu ne radi o otuđenju djeteta od roditelja.

Ovo je primjer kako to radi prikriven i vrlo vješt otuđitelj.

Rachel je snažna poslovna žena koja je odgovorna za veliku tvrtku. Ima reputaciju da je odlučna, ustrajna i vrlo iskrena u upravljanju ljudima. Dobro obavlja posao ali pritom ne stvara puno prijateljstava, često je osamljena i teško joj pada slobodno vrijeme zato što ga većinom provodi sama.

Daniel je nastavnik, radi u lokalnoj gimnaziji gdje predaje engleski jezik. Kolege ga vole a djeca smatraju da se s njim dobro slažu. Ni on nema puno prijatelja i provodi puno vremena s roditeljima i bratom. Za vikend često ide u ribolov s bratom, gdje provodi puno vremena, ponekad i cijelu noć.

Rachel i Daniel se odlučuju razvesti nakon poteškoća u svom braku. Imaju dvoje djece u dobi od 10 i 12 godina i odlučuju da će djeca imati dva doma. Rachel se iseljava iz obiteljskog doma da bi bila bliže poslu. To nije predaleko od škole koju djeca pohađaju i ona je uvjerena da će moći nastaviti pokupiti djecu kad je njezin red da bude s njima.

Godinu dana nakon razvoda, djeca više ne provode vrijeme u Rachelinu domu. David kaže da su sama djeca odlučila da im je preteško provoditi vrijeme s majkom. Kaže da se majka na njih otresa i da ih tretira kao što tretira svoje osoblje na poslu. Djeca ponavljaju očeve opise i kažu da im majka šefuje i da ne čini stvari koje čine prave majke. Oboje djece opisuju događaje kad se majka na njih ljutila, jedno kaže da ga je majka jednom udarila po glavi.

Ljudi bliski obitelji kažu da nisu iznenađeni time što se događa. David je uvijek bio onaj koji je bio više fokusiran na djecu i, naravno, nastavnik je i navikao je provoditi vrijeme s djecom dok Rachel može biti hladna riba koja se ne ponaša prijateljski.

David redovito vodi djecu na školska događanja i uvijek je vrlo veseo i spreman razgovarati s ljudima o tome što se dogodilo djeci i njihovoj majci. Vrlo je suosjećajan kad govori o Rachel, jako mu je žao zbog nje, ali vidi zašto se to događa, budući da se nikad nije zapravo povezala s djecom i uvijek je svoj posao stavljala na prvo mjesto.

Rachel o tome ne govori. Nema puno ljudi s kojima bi razgovarala izvan posla. Zato se jako koncentrira na posao da bi zatomila bol zbog gubitka djece.

Vješti manipulatori su promatrači ljudi, oni razumiju ciljanog roditelja na vrlo dubokoj razini. Razumiju kako drugi vide ciljanog roditelja, i poduzimaju sve da to kako ih drugi vide iskoriste da bi u tih ljudi izazvali reakciju otuđenja. Vješti otuđitelji mogu vidjeti nevidljive crte napetnosti koje teku između ciljanog roditelja i djece, znaju koje su ranjive točke ciljanog roditelja i to koriste.

Ti su otuđitelji su izvanredno vješti u skrivanju svojih pravih namjera koje umataju u apsolutno suosjećanje koje tako izgleda ali ga negira fraza koju ponavljaju 'svakako moramo učiniti ono što je najbolje za djecu', ili neka slična. Vješti otuđitelji izgledaju suradljivi sa svakim tko dolazi u kontakt s obitelji i oslanjaju se na učinkovitost svoje kontrole nad iskustvom djece održavajući iluziju da hladnoća i propusti drugog roditelja izazivaju problem. Nesvjesni roditelji i stručnjaci koji se suoče s vještim otuđiteljem* mogu ostati uvjereni u ideju da su djeca odbacila drugog roditelja zbog nečega što je taj roditelj učinio, bez propitivanja zašto bi dijete jednostavno odbacilo roditelja na temelju nečega što su izolirani incidenti roditeljske ljutnje, a nikako opravdanje potpunog prekida odnosa.

Drugi načini na koje vješti otuđitelji druge uvjeravaju da je dječje odbacivanje roditelja opravdano i da se ne radi o otuđenju djeteta od roditelja, već o opravdanom odbacivanju drugog roditelja, jest da osiguraju da djeca svoje odbacivanje artikuliraju na načine koji to opravdavaju. To može značiti preuzimanje nečega što je ciljani roditelj zaista učinio i preuveličavanje toga događaja u umu djeteta tako da dijete povjeruje da je to dovoljan dokaz. To preuveličavanje mrvica stvarnosti u nešto značajno, ekstremno je problematično za dijete zato što iskrivljuje i stvarni događaj i djetetovu emocionalnu i psihološku rekaciju na taj događaj. Dijete koje se stalno vraća na naizgled beznačajan događaj i opisuje ga kao da je dokaz zla koje mu je roditelj nanio, pokazuje da je navedeno vjerovati da je nešto što se zaista dogodilo zapravo puno gore i puno opasnije za njega nego što je bilo u zbilji.

Razlika između djeteta koje opravdano odbija roditelja i onoga kojemu je rečeno da je njegovo odbijanje opravdano jest ta da će dijete koje zaista pretrpjelo štetu vrlo rijetko odbaciti roditelja već će nastojati ponovno pokušavati uspostaviti odnos, ponekad i po cijenu da ponovno bude povrijeđeno, sve do stupnja kad ga se mora natjerati da počne drugačije misliti.

U stvarnosti će dijete kojemu je roditelj naštetio obično prvo sebe kriviti prije nego što će kriviti roditelja i često neće razumjeti da je ono što mu roditelj čini štetno.

Ovo je dio Trećeg poglavlja iz naše knjige Understanding Parental Alienation: Learning to Cope, Helping to Heal** koja će uskoro biti dostupna našim čitateljima.

____________________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/02/16/how-alienating-parents-use-justified-rejection-reasoning/

* U svojim drugim tekstovima Karen Woodall piše o tome da se vješti otuđitelji odmiču od onih stručnjaka koji propituju problem i odbijaju ući u savez s njima pri čemu i dalje koriste djecu kao oružje.

** Razumijevanje otuđenja od roditelja: učenje o suočavanju, pomoć pri cijeljenju. Knjiga na engleskom jeziku treba iz tiska izaći uskoro. Može se naručiti online na stranicama Family Separation Clinic.

Lažne optužbe: obrasci prisilne kontrole, partnerskog nasilja i ne-feminističke prakse

Čim pomislite na prisilnu kontrolu, ako ste u areni obiteljskih usluga obilježenih feminističkim svjetonazorom, vidjet ćete i čut ćete samo jedan odgovor – prisilna kontrola je kontrola muškaraca na ženama. Pogledajte u dokaze i vidjet ćete zašto Family Separation Clinic ne pristupa problemu obiteljskog nasilja na isti način. Postoje vrlo jasni i nepobitni dokazi u velikim istraživanjima diljem svijeta (major studies across the world), da obiteljsko nasilje nije pitanje spola. Ako nas dok to govorimo čuju pružatelji obiteljskih usluga poput centara za socijalnu skrb, neki će smatrati da dajemo otrovne izjave protiv majki, no istina je sljedeća: u radu s razvedenim obiteljima od suštinske je važnosti držati se istine i samo istine. Dopustite da objasnim.

Postoji vrlo ozbiljan problem koji nastaje pri razvodu braka, a koji zanemaruju vještaci mentalnog zdravlja, medijatori, i ostali koji rade s obitelji. Obrasci prisilne kontrole bili su prisutni i prije razvoda, a nakon razvoda se mogu odigravati na način da se djeca koriste kao provoditelji te kontrole. Lažne prijave djece protiv roditelja jesu jedan takav obrazac koji je izrazito štetan i za dijete i za ciljanog roditelja zato što uvlači dijete u partnersko nasilje. U Velikoj Britaniji postoje duboko ukorijenjena uvjerenja kad se radi o razvedenim obiteljima. Ta su nam uvjerenja tijekom niza godina nametnuli lobiji za ženska prava koji su stvorili stereotip slike na kojoj loši očevi povrijeđuju dobre majke i njihovu djecu. Toliko su duboka ta uvjerenja da su djeca koja su uhvaćena u zamku prisilne kontrole jednog roditelja nakon razvoda prisiljena izricati lažne optužbe da bi održala moć toga roditelja nad drugim. Ta su uvjerenja često stručnjacima jednostavno nevidljiva. Imate par s fokusom na djetetove želje i osjećaje uz dodatak histerije oko zlostavljanja djece koja sad ponovno vlada diljem naše države, i imate savršene sastojke pomoću kojih će kontrolirajući roditelj iskoristiti dijete da iznese optužbe koje će spriječiti da drugi roditelj ponovno vidi dijete. To će trajati dovoljno dugo da osigura da dijete bude potpuno otuđeno iz života jednog oditelja, i to pomoću produbljivanja strahova i fobija od toga roditelja.

Problem načina na koji pružamo podršku razvedenim obiteljima u ovoj zemlji je taj da smo predugo navođeni u uvjerenje da se radi samo o tatama koji napuštaju obitelji i o mamama i djeci koji su napušteni. Također smo navedeni vjerovati da je pri razvodu jedino loše to da se napuštene majke bore da osiguraju djeci hranu i odjeću. To nije istina. To je stereotip koji služi podršci skupina koje zagovaraju ženska prava i koje predugo dominiraju socijalnom politikom u vezi s razvodom. To je opasno i razorno, posebice za djecu kojima promoviranje takve politike najmanje koristi.

Budući da radim neposredno u području razvoda roditelja, tvrdim da stereotipi nisu korisni za razumijevanje što se zaista događa u obitelji. Korištenje uvjerenja ne koristi djeci koja su ranjiva i ulovljena u zamku roditeljkih bitaka. Kad pogledamo dalje od stereotipa, lako je uvidjeti da je način na koji se obitelj razvodi vrlo sličan načinu na koji je funkcionirala dok je bila na okupu. Moć i kontrola koriste se na isti način. Ljudi se tijekom razvoda ne mijenjaju, oni samo postaju oštriji i tvrđi u svojim inherentnim crtama ličnosti i često upadaju u negativna ponašanja koja koriste do maksimuma da bi postigli pobjedu.

U razvodu se ne radi o lošim tatama koji napuštaju anđeoske majke i njihovu izgladnjelu djecu. Koliko god mi željeli tako misliti (zato što je tako lakše u smislu politike i prakse), to nije tako. I kad to kažemo, nismo protiv majki niti smo za očeve, već je jednostavno stvarnost takva da se pri razvodu radi i o majkama i o očevima, od kojih se neki ponašaju dobro, a neki ne. Kad to shvatimo temeljem prakse, onda je lakše uvidjeti što se zaista događa, a kad uvidimo što se zaista događa, tad je lakše pomagati obiteljima. Mislim zaista pomagati, ne pomesti ih pod tepih državnih institucija ili obiteljskih sudova gdje ih melje mlin stereotipnih uvjerenja drugih ljudi, ili dok ne pristanu na sve, ili se odmaknu se od svega, ili umru. Zapravo umru. Previše muškaraca umire nakon razvoda, ne zato što nisu u stanju govoriti o svojim osjećajima, već zbog sveprisutnih barijera postavljenih prema njihovu odnosu sa svojom djecom, koje su sve tu postavljene zbog stereotipnih uvjerenja koja prevladavaju u svijetu koji ih okružuje. Ne poričem da i žene umiru. Ali se o tome govori, dok se o muškarcima ne govori. Važno je da se počne govoriti o oboma.

Rad na tome o čemu se ne govori jest fokus našeg istraživačkog rada u Family Separation Clinic gdje istražujemo partnersko nasilje pri razvodu i načinu na koji se djeca pritom koriste putem lažnih optužbi za seksualno zlostavljanje. Lažne optužbe su Bernet i sur. podijelili u dvije kategorije, lažne i izmišljene. Lažne su optužbe one koje svoje izvorište imaju u glasinama i koje onda izmaknu kontroli, dok su izmišljene one koje su namjerno i zlonamjerno stvorene bilo od strane roditelja koji ih iznosi sam, ili za to koristi dijete. Bez obzira na kategoriju, u Velikoj Britaniji je ishod isti. Kad postoje optužbe za seksualno zlostavljanje, kontakt između djeteta i optuženog roditelja se prekida i obiteljski postupak mora čekati ishode pokrenutih kaznenih postupaka. Budući da u Klinici radimo s visoko-konfliktnim obiteljima, lažne optužbe su dio krajolika i pogađaju i majke i očeve. Dublja analiza obiteljske dinamike pokazuje da su optužbe ove prirode najčešće dio trajnog obrasca partnerskog nasilja koje je bilo prisutno u odnosu i prije razvoda i koje se nastavlja i nakon razvoda putem prisilne kontrole djeteta.

Moram istaknuti da u svojem radu činimo razliku između stvarnog seksualnog zlostavljanja i optužbe za seksualno zlostavljanje koja je dio kampanje kontrole. Razlikovanje između stvarnog seksualnog zlostavljanja i lažnih optužbi za seksualno zlostavljanje zahtijeva temeljit rad i zahtijeva da se optužbe smjeste u obiteljsku dinamiku i sad i kakva je bila prije. Da bismo to jasno uvidjeli potrebno je raditi izvan feminističke paradigme, zato što feministički sustav uvjerenja koji dominira institucijama koje se bave obiteljima, uči da se svim ženama i djeci mora vjerovati bez propitivanja njihovih stavova jer je propitivanje protiv majki. Ova nemoguća situacija koja se nameće stručnjacima opasna je kako za žene, TAKO I za djecu zato što a) zarobljava majke u mrežu fiksiranih uvjerenja da su sve žene dobre žene i b) čini da stručnjaci previđaju štetu koju majke nanose svojoj djeci. Objasnit ću to malo detaljnije.

Partnersko nasilje nije pitanje spola. Jednostavno nije. Pogledajte činjenice na prije navedenoj poveznici. I žene i muškarci su nasilni i partnersko nasilje šteti i ženama i muškarcima. Misliti drugačije znači jednostavno zanemariti činjenice i nametati vlastiti (krivi) sustav uvjerenja obiteljima i prisiljavati ih da mu se prilagode. To nije jednakost, to je diskriminacija na djelu. A kad provodimo diskriminaciju, djelujemo ne samo na ljude koji se uklapaju u naša stereotipna uvjerenja, već i na one koji se u njih ne uklapaju. To se feminističkim jezikom naziva 'nenamjernim posljedicama'.

Ako vjerujete da su samo muškarci sposobni za partnersko nasilje i da jedino žene mogu biti žrtve, pa imate razvedenu obitelj gdje dijete iznosi optužbe za seksualno zlostavljanje, što prvo pomislite, tko je zlostavljač? Ako mislite da je prisilna kontrola nešto što muškarci koriste protiv žena, kad dijete iznese oputžbu za seksualno zlostavljanje protiv oca, što je vaša prva reakcija? A što činite kad dijete iznese takvu optužbu protiv majke? I što činite kad postane jasno da je optužba za seksualno zlostavljanje protiv oca neistinita ali i dijete i majka i dalje tvrde da se dogodilo?

Komu vjerujete i zašto? Temelji li se vaše uvjerenje na dokazima ili na vašim vlastitim pretpostavkama o ulogama spolova u obiteljskom nasilju? Kad se suočite sa stvarnošću koja se ne uklapa u vaš sustav uvjerenja, kako nastavljate pomagati obiteljima? Ili ih nastavljate pokušavati uklopiti u svoj sustav uvjerenja bez obzira na stvarnost u kojoj oni žive?

Usluge koje se pružaju unutar feminističke paradigme, koje poručuju da su muškarci nasilni, a žene nisu, stvaraju značajne probleme roditeljima koji se suočavaju s lažnim optužbama unutar obrasca partnerskog nasilja nakon razvoda. Kad se radi o muškarcima, prevladava uvjerenje da su krivi dok ne dokažu da nisu, a za žene koje su na taj način optužene, vjeruje se da su zaista, zaista loše osobe jer žene ne zlostavljaju djecu seksualno, i ako dijete kaže da se takvo nešto dogodilo, onda ono izgovara nešto što je nemoguće izreći. Sve to roditelju koji se služi prisilnom kontrolom omogućava savršene uvjete za nastavak zlostavljanja, koristeći pritom ne samo dijete već i stručnjake koji rade s obitelji, policiju, čak i same suce ako su ovi zarobljeni u duboko ukorijenjena uvjerenja o tome što čine muškarci i što čine žene.

Rad izvan feminističke propagande, s činjenicama a ne s fantazijama, omogućava jasno viđenje obitelji i njezinih obrazaca moći i kontrole. To povećava potencijal za razumijevanje lažnih optužbi unutar nove paradigme moći i kontrole, koja ne koristi konstruiranu ideju patrijarhata kao svojeg okvira, već koristi horizontalne i vertikalne puteve procjene prošlih ponašanja, povijesnog konteksta i transgeneracijskih obiteljskih obrazaca. Lociranje razvedene obitelji unutar toga konteksta omogućava ispitivanje optužbi unutar okvira razumijevanja onoga što je obitelj dovelo do postojeće situacije, zašto to i zašto sad? Korištenjem alata poput SET (sequence, escalation, timing = tijek, eskalacija, tajming), čimbenika koje su 1987. razvili Bush i Ross, optužbe se preispituju unutar postojeće dinamike među roditeljima i posebno se u optužbama procjenjuju elementi moći i kontrole. Kao što tvrdi Campbell (2014), "Jesu li optužbe izronile na način koji jednom roditelju daje veću kontrolu? Je li obiteljski sustav podijeljen u dva neprijateljska saveza? Komu je dijete povjerilo svoje optužbe, majci ili nekomu u njezinom savezu, ili pak nekomu izvan saveza, nekoj nepristranoj osobi?" Svi ovi elementi omogućavaju onomu tko procjenjuje optužbe da se približi stvarnosti onoga što se zaista događa. Svi se ovi elementi trebaju razraditi izvan feminističkog sustava uvjerenja i temeljiti na razumijevanju da obrasci prisilne kontrole i optužbi za seksualno zlostavljanje djeteta mogu, u slučaju razvoda, biti usko povezani.

Optužbe za seksualno zlostavljanje djeteta ekstremno su štetne u krajoliku koji je već natopljen patnjom. Pogledajte taj krajolik pažljivo i vidjet ćete da to nije rat između dvoje ljudi već je to rat koji jedna osoba vodi protiv druge s djetetom kao teškim oružjem. Kad putovi moći i kontrole postanu vidljivi putem primjene nepristranog stručnog znanja, moguće je vidjeti koji roditelj vodi rat a koji ne. I onaj koji ne vodi rat jest zdrav roditelj koji je najsposobniji djetetu pružiti sigurnost. Previše stručnjaka koji su uključeni u ove prizore devastacije i uništenja pretpostavlja da znaju što se događa i problem tretiraju kao situaciju 'on je rekao/ona je rekla'*. Previše ih unosi vlastite sustave uvjerenja u tu ratnu zonu i provodi vrijeme pokušavajući natjerati roditelje da se uklope u njihovu paradigmu, čime izazivaju još više boli, više patnje i čime prepuštaju djecu njihovoj sudbini provoditelja mržnje i uništenja.

Kad iskoračimo iz potrebe da vjerujemo da nas propitivanje feminističkog sustava uvjerenja automatski čini protivnicima majki i zagovornicima očeva, naša sposobnost služenja obiteljima koje nas trebaju desetorostruko se povećava. Naprijed, čitajte statističke podatke na poveznici u prvom pasusu i otvorite umove za realnost. Partnersko nasilje i prisilna kontrola događaju se svuda oko nas, počinitelji su i žene i muškarci i svuda oko nas se događa zarobljavanje djece i njihovo žrtvovanje ne samo roditeljima zlostavljačima već ih žrtvujete i svojim radom. Ako želite biti dio rješenja, prestanite biti dio problema i probudite se za realnost onoga što se stvarno događa u razvedenim obiteljima. Djeca čija je dobrobit vaša odgovornost ovise o tome hoćete li to učiniti.

_______________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/02/11/false-allegations-patterns-of-coercive-control-intimate-partner-violence-non-feminist-practice/

---

* O ovoj pojavi možete pročitati više na poveznici: http://drkarenwoodall-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/kako-izbjeci-zamku-on-je-rekaoona-je.html

Otuđenje od sebe, svoje duše i ljudi

Ovih sam dana duboko šokirana pričama iz nekih dijelova svijeta gdje se muškarce i žene ubija bez milosti. Ubijaju ih ljudi koji vjeruju da su svemoćni. Gledajući neke priloge u medijima u kojima se rasvjetljavaju priče tih ubojica, zapanjio me način na koji je osjećaj svemoći i samo-pravednosti u temelju volje da se bez razmišljanja prekine tuđi život.

I počela sam razmišljati i uspoređivati tu vrstu ponašanja s ponašanjem roditelja koji otuđuju dijete od drugog roditelja bez osjećaja krivnje, bez milosti i bez ikakve primisli da je to što čine loše. Iako bi neki mogli reći da ubijanje nije isto kao i otuđivanje ljudi, odbačeni roditelji u stanju stalnog žalovanja možda žele da razlika zaista postoji.

Jasno mi je, analizirajući ono što dovodi ljude do toga da ubijaju bilo tijelo bilo nadu da će ikad ponovno imati odnos s djetetom, da unutar tih ljudi postoji snažna reakcija otuđenja koja je uzrok otuđenja od sebe, svoje duše i ljudi. Ubiti nekoga ili ukloniti dijete iz života voljenog roditelja znači biti bez suosjećanja. Dakle na djelu su ubojice bez suosjećanja.

Svrha našeg života nije da povrijeđujemo jedno drugo, to nije naš prirodni instikt. Mi smo ljudi plemena, mi smo goniči stoke, instinktivno smo vođeni ljubavlju, brigom i podrškom ljudima oko nas. U što god vjerovali na duhovnoj razini, ili ako uopće nemamo takva vjerovanja, jedna od pokretačkih snaga ljudskosti jest da jedni prema drugima budemo dobri i da pomažemo. Iako postoje egzistencijalistički argumenti o besmislenosti i nedostatku svrhe koji nas uvjeravaju da je naš život na ovom planetu slučajan, mi kao ljudska bića stvaramo svoju vlastitu svrhu, svoje vlastito značenje i vlastite razloge za život. I veliki je dio toga izgrađen na međusobnoj ljubavi i vjeri u ljubav. Od ljubavi koju pružamo djeci, koja je nesebična (uglavnom), do ljubavi za svoje pleme koja nas potiče da skrbimo o starima i bolesnima, naša su društva isprepletena ljubavlju i uvažavanjem i osjećajem pravde i pravičnosti. No, postoje iznimke, i da, postoji nepravda ali se ljudi uvijek bore protiv nje, a za pravedniji svijet u kojem će naša djeca živjeti.

U svjetlu toga razmotrimo roditelja otuđitelja koji dijete otuđuje od drugog roditelja i učinkovito truje i lomi djetetov um. To nije ljubav, iako roditelj otuđitelj često krivo smatra da jest, što je nešto o čemu treba razmišljati kad uspoređujemo ponašanje roditelja otuđitelja s ponašanjem ljudi koji ubijaju i ozljeđuju druge navodno u ime ljubavi ili pravednosti.

Oni koji ubijaju otuđeni su od sebe samih, od svojih duša i od drugih ljudi. Oni to svakako jesu zato što ubijanje ljudi zahtijeva od ubojice da bude bez suosjećanja. Samo kad je netko opsjednut tako moćnim osjećajem vlastite samo-pravednosti bez ikakve sposobnosti da hoda u cipelama neprijatelja, onda se on može ponašati na tako hladan, okrutan i barbarski način. Nemamo pravo donositi odluke o tome hoće li netko živjeti ili ne, niti vjerovati da je potrebno nekoga ukloniti iz okvira normalnog suosjećanja, ljubavi i povezanosti s drugim ljudima. Promatrajući roditelje otuđitelje koji su često osamljeni ili su opsjednuti kontrolom ili su poremećeni u svojim uvjerenjima o drugim ljudima, lako je vidjeti te crte ličnosti koje oni dijele s onima koji ubijaju, zato što i jedni i drugi zaista vjeruju da su bolji i pravediji od svih drugih.

Samo-pravednost je ključna karakteristika mnogih teških otuđitelja koji pokazuju osjećaj svemoći i uvjerenje da oni i samo oni mogu biti u pravu u onome što čine. Za stručnjake koji rade s ovim ljudima opasnost nikad nije daleko, zato što su to ljudi čija su viđenja toliko poremećena, da je svatko tko se ne slaže s njihovim viđenjem automatski neprijatelj. I svatko tko je neprijatelj, jest njihova meta. To su ljudi koji optužuju bez razmišljanja i koji će povlačiti svoju djecu, drugog roditelja, stručnjake, širu obitelj i svakoga tko im se nađe na putu kroz blato da bi dokazali da su u pravu. Ti ljudi često pate od poremećaja linosti, ponekad vrlo teških, i ti će ljudi, ako im to dopustimo, ubiti duše djece koju koriste kao oružje u vlastitom ratu samo-pravednosti.

U tih ljudi postoji hladnoća koja je razvidna već nakon što provedemo s njima kratko vrijeme. To su ljudi zbog kojih se meni diže kosa na glavi. Obično visoko funkcionalni, ovi roditelj otuđitelji često su kontrolirajući i hladni prije razvoda iako često upravo razvod pokreće prekidač njihovih ubilačkih namjera. Iako oni mogu biti vrlo šarmantni i suradljivi na površini, istraživanje njihove povijesti često će pokazati trag destrukcije odnosa djeteta s drugim roditeljem koji se vuče za njima, u školi djece, kod liječnika, u životu odbačenog roditelja. Pažljivo promatranje ispod privlačne površine, koje potvrđuje početni osjećaj hladnoće dopušta da poduzmemo aktivnosti u svrhu pomoći djetetu, a te su aktivnosti u ovakvim slučajevima gotovo uvijek izdvajanje djeteta od roditelja otuđitelja. Roditelj koji je spreman ubiti djetetov um, nadu i vjeru da ga drugi roditelj voli i da je dobra osoba, nije roditelj koji dijete voli, već mu nanosi veliku štetu. Istraživanje povijesti roditelja otuđitelja često će pokazati isti trag destrukcije koju su prouzročili roditelji toga roditelja. Žalosno je da je ova vrsta ubijanja često generacijska i normalizirana, da je otuđivanje od sebe i duše i ljudi za neke obitelji način života.

I, kako se nastavljaju priče o hladnokrvnim ubojstvima diljem svijeta, ja ću više razmišljati o tim slučajevima teškog i čistog otuđenja djeteta od roditelja i o tome kako pomoći obiteljima koje to pogađa, o roditelju otuđitelju i o odbačenom roditelju, a najviše o djetetu. Zato što mi osuda na život u kojem smo otuđeni od sebe i svoje duše i ljudi izgleda kao najstrašnija sudbina. Nemati suosjećanja za te ljude jest zrcaliti njihovo stanje i postati poput njih.

Ako je smisao naših života ljubav, onda ni ubojice ne možemo isključiti iz svoje ljubavi, to je zaista jedino oružje koje imamo protiv nečega što većina nas ne može razumjeti.

____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/02/04/alienation-from-the-self-and-the-soul-and-from-other-people/

Izdvajanje iz obitelji i razdvajanje braće i sestara u situaciji otuđenja

Oni koji su upoznati s rječnikom otuđenja znaju što znači izraz 'ciljano dijete'. Oznaka se često koristi i odnosi se na ono dijete u obiteljskom sustavu na kojeg je roditelj otuđitelj posebno usredotočen. U takvim situacijama viđamo uobičajenu dinamiku, gdje je jedno dijete teško otuđeno, dok ostala, ako ih ima, to ne moraju biti. To može biti nešto što se može riješiti u procesu reunifikacije, ali će to dijete često i dalje tvrdoglavo odbijati jednog roditelja i ostati u savezu s roditeljem otuđiteljem čak i kad se ostala djeca vrate u normalno ponašanje. To će se dijete u postupku reunifikacije često držati odvojeno od ostale djece i svakako je tijekom same faze otuđivanja aktivno radilo na podršci roditelju otuđitelju u stvaranju saveza unutar obitelji a protiv roditelja kojeg se odbacuje. Oznaka 'ciljano dijete' korisna je zato što nam omogućuje vidjeti gdje se koncentrira tijek utjecaja. Za razliku od Identificiranog pacijenta* u terapiji obiteljskih sustava, od ključne je važnosti prepoznati da ciljano dijete nije nositelj obiteljskih projekcija patologije već je vodič kroz koji se ispoljavaju negativni utjecaji roditelja otuđitelja. U tom je smislu ciljano dijete zamjena za otuđitelja, zbog čega stopljena dijada otuđitelja i ciljanog djeteta i jest tako moćna u smislu da dodatno osigurava priklanjanje braće i sestara u proces odbacivanja roditelja sukladno zahtjevima.

Ciljano dijete, prema mojem iskustvu, jest dijete koje se najviše zlostavlja, zato što prima, u nerazrijeđenom obliku, pune doze negativnih emocija roditelja otuđitelja. Nerazrijeđena rušilačka sila mržnje, zamjeranja, odbojnosti i odlučnosti, briše svaki otpor koji bi dijete moglo imati prema prekidu kontakta s roditeljem koji je cilj kampanje ocrnjivanja. To je dijete koje svjedoči bijesu roditelja na kraju odnosa ili koje je pozvano održati roditelja na životu, ili koje je uvučeno u prijateljstvo s roditeljem koji ga uzdiže u ulogu supružnika ili povjerenika, dajući mu poseban status koji je toksičan. To će dijete vrlo teško povratiti čak i dio nevine ljubavi koju je osjećalo za roditelja kojeg sad optužuje i često se nije u stanju u sebi suočiti s prazninom koja je nastala brisanjem te ljubavi. To se dijete može naći u poziciji da, kako odrasta, nema nikakvog osjećaja da ima roditelje, zato što je omraženog roditelja odbacilo, a uzalud čeka na nadoknadu ljubavi koju se nada da će dobiti od roditelja otuđitelja. Često će se dogoditi da se, kad je roditelj otuđitelj već odavno završio s davanjem oduška sebi i s projiciranjem, i našao si je novoga partnera, to dijete i dalje drži mržnje i pita se zašto ga ni jedan roditelj više ne voli. Tad nastaje hladna masa mržnje prema oboje roditelja, a dijete nema potrebne vještine da bi sebe ponovno izgradilo kao autentičnu osobu kojoj su osjećaji i emocije normalni dio života.

Ciljanje djeteta da odbaci svojeg drugog roditelja jest zlostavljanje djeteta. To je mentalno, emocionalno i psihološki okrutno zato što djetetu oduzima pravo na djetinjstvo, na oboje roditelja i na normalan opseg osjećaja. Na nesreću ga službe za zaštitu djece i obitelji rijetko prepoznaju. Te službe izgleda nisu u stanju vidjeti da dijete koje odbacuje roditelja s otrovnom mržnjom pokazuje ozbiljne znakove poremećaja privrženosti. Kad je ciljano dijete zarobljeno u nadmenu i ogorčenu kampanju skupa s roditeljem otuđiteljem, utjecaj na braću i sestre može biti trenutačan i vrlo ozbiljan. Ciljano je dijete često prvorođeno dijete u obiteljskom sustavu i može biti bilo kojeg spola. Tu postoji i spremnost za uspon na obiteljskoj hijerarhijskoj ljestvici, možda i zato što najstarije dijete ima ugrađen osjećaj za skrb o mlađoj braći i sestrama. Tu je također i čimbenik da se roditelj otuđitelj oslanja na najstarije dijete i prenosi mu osjećaj da je posebno ili da je već odraslo što je djetetu primamljivo. Kako se god to događalo, uvođenje djeteta u svijet odraslih, svijet žalosti i gubitka jest čin zlostavljanja i stvara u djeteta strašnu dilemu koja ponekad može ostati neriješena dugi niz godina. Dilema je sljedeća: Ako se ne priklonim ovom roditelju, hoće li i mene odbaciti i mrziti s istom snagom? Sad kad sam se priklonio/priklonila ovom roditelju, hoću li se ikad moći odavde izvući? Odgovori na ova pitanju su da i ne, i to dijete dovodi do nesvjesnog započinjanja procesa rada na uvlačenju ostale djece u odbacivanje ciljanog roditelja. Stabiliziranje obiteljskog sustava na način da se osigura savez u svim odnosima, ključni je zadatak ciljanog djeteta koje često u terapijskom radu vidimo kako aktivno i sustavno insistira da je nužno povinovati se.

Ostaje pitanje, kako prići takvom slučaju. Prvi zadatak u svakom slučaju teškog otuđenja jest odvajanje djeteta od roditelja otuđitelja. To bi trebalo biti lagan zadatak, ali je žalosno da se djelatnici obiteljskih sudova jednako kao i djelatnici centara za socijalnu skrb užasavaju toga. Nikad me ne prestaju čuditi da neki stručnjaci vide zlostavljanje na svakom koraku svoje prakse a ipak, kad se radi o otuđenom djetetu, postoji kolektivno užasavanje od poduzimanja bilo čega. Možda se to događa zato što se dijete prikazuje tako dobro u svakom smislu, pa je puno lakše povjerovati da su stvari koje govori o odbačenom roditelju istinite, nego postaviti još koje pitanje. Pitanja koja se treba postaviti su:

- Zašto ovo dijete to govori baš sad?

- Koji su dokazi za to što dijete govori?

- Zašto se dijete fokusira samo na roditelja kojeg odbacuje, što se dogodilo s djetetovom (normalnom) sposobnošću da gaji ambivalentne osjećaje?

- Koga dijete oponaša?

- Čiju mi priču dijete priča?

Kad nam dođe dijete s prijelomom kosti ili modricama, pitamo ga kao ih je zadobilo. Kad nam dijete dođe s prijelomom perspektive i jednostranom mržnjom, jednako bismo tako trebali postavljati pitanja o tome kako je zadobilo takve emocionalne i psihološke ozljede. I trebali bismo imati na umu da će dijete koje ima prijelome kostiju i modrice najčešće i dalje voljeti roditelja koji ga je ozlijedio. Dijete koje je emocionalno i psihički polomljeno i ozlijeđeno otuđenjem čini upravo isto to, vodeći kampanju mrženje radi podrške roditelju otuđitelju koji ga zlostavlja. Dok je roditelj otuđitelj zauzet projiciranjem filma koji gledate, u kojem je odbačeni roditelj uzrok djetetova odbijajućeg ponašanja, upravo roditelj otuđitelj djetetu nanosi štetu, a ne onaj kojeg dijete optužuje. Rad s otuđenom djecom i njihovim obiteljima od stručnjaka, da bi identificirali počinitelja, zahtijeva da gledaju u dva smjera, prvo u smjeru suprotnom od onog koji im roditelj otuđitelj pokazuje i, drugo, da gledaju u dijete da bi vidjeli razmjere učinjene štete.

Razdvajanje braće i sestara pri radu na reunifikaciji od suštinske je važnosti, jednako kao što je važno odvajanje ciljanog djeteta od roditelja otuđitelja. U mnogim obiteljskim sustavima ciljano je dijete postalo zamjena za supružnika i zajedno s roditeljem otuđiteljem skrbi o mlađoj djeci. To dijete također može biti u poziciji roditelja otuđujućem roditelju, što znači da ono u velikoj mjeri upravlja s obitelji. Razdvajanje braće i sestara ključni je dio u ponovnom uspostavljanju ispravne hijerarhije moći u obiteljskom sustavu i ciljano je dijete često neophodno izdvojiti od obitelji roditelja otuđitelja.

Govorim o izdvajanju i promjeni odluke o skrbništvu iako znam da je to u stvarnosti, iako tako teško zlostavljanoj djeci donosi olakšanje i cijeljenje, nevjerojatno tečko postići uz naš pravosudni sustav. Jednako tako u našim centrima socijalne skrbi, postoji ogroman otpor na promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, ili o izdvajanje braće i sestara iz obitelji roditelja otuđitelja na neki rok.

To prepoznajem kao neku vrstu paralelnog procesa u kojem stručnjaci bivaju ulovljeni moćima otuđenja, smrznuti i nesposobni djelovati. Otuđenje je sistemska pojava koju često uspoređujem s infekcijom. Previše će stručnjaka u svojem pristupu otuđenju, umjesto da strgnu flaster, isti skidati bolno milimetar po milimetar, opetovano primjenjujući doze terapije, uvjeravanja i ohrabrivanja u slijepoj nadi da će dijete ili djeca doći k sebi. No, jednako kao što je nemoguće liječiti infekciju bez primjene adekvatne doze antibiotika, nemoguće je liječiti otuđenje zmijskim uljem** i lijepim željama.

Odvajanje ciljanog djeteta od roditelja otuđitelja i razdvajanje braće i sestara jedini su lijekovi u slučajevima teškog i trajnog otuđenja i treba ih se primijeniti bez odgađanja da bi se zaustavilo zlostavljanje. Što prije to shvatimo, to ćemo prije vidjeti da su djeca zacijelila i da su zaštićena od strašnog iskustva koje proživljava ciljano dijete ili braća i sestre, koji svi zaslužuju bolje od onoga što od nas dobivaju.

__________________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/01/26/separating-siblings-in-alienation-situations/

---

* Identificirani pacijent je osoba koja je nositelj patologije. U kliničkom okruženju izraz se koristi za opis osobe u disfunkcionalnoj obitelji koji je nesvjesno odabran da prikaže obiteljske unutarnje sukobe kao diverziju, koji je u splittingu i nositelj je (moguće transgeneracijski) obiteljskih poremećaja. Iako će ostali članovi obitelji obično izraziti zabrinutost zbog problema identificiranog pacijenta, oni mogu instinktivno reagirati na bilo kakvo poboljšanje stanja toga pacijenta pokušavajući ponovno uspostaviti stanje poremećenosti.

** Zmijsko su ulje kao lijek prodavali šarlatani na uličnim sajmovima, te je simbol prijevare.

Ispišite rijeku: komunikacija sa svojim otuđenim djetetom

Riječ, čak i zbunjujuća riječ, čuva kontakt – tišina je ta koja nas izolira

Thomas Mann

Svoj život provodim pišući. To činim od kad se sjećam. Za mene je pisati lakše nego govoriti i omogućuje mi izražavanje osjećaja, misli, čak i podsvijesti. To je medij u kojem se moj glas najlakše čuje. Budući da mi je lako pisati, lako zaboravim da ima onih koji na taj način ne mogu učinkovito komunicirati. Lakše mi je pisati nego govoriti, i zato je vjerojatnije da ćete od mene dobiti pismo ili email nego telefonski poziv, bez obzira srećem li vas svakodnevno ili samo jednom godišnje. A ipak mi pisanje o pisanju otuđenom djetetu pada teško. Toliko teško, da moram ući u vaše cipele na neko vrijeme i osjetiti kako je teško pisati, ili ne znati o čemu pisati, ili jednostavno ne željeti pisati kad je ono što stvarno želimo, krik: zašto?

Međutim je pisanje medij koji bi svi otuđeni roditelji mogli i (po mojem mišljenju) trebali prihvatiti. Pisanje je dobro za vas i dobro je za vaše dijete. Kad ga prihvatite, vaše pisanje može ispuniti jaz koji ni tisuću godina priče ne bi moglo. Dok pišete i dopuštate svojim mislima da teku, razina vaše tjeskobe pada, dok pišete i sebi dopuštate da jednostavno postojite u trenutku, vaši se osjećaji sami reguliraju. Dok pišete, možete izraziti sve one stvari koje biste željeli reći djetetu (i više od toga) i čak ako nikad ne pročitaju ni jednu riječ onoga što ste napisali, to je na papiru i postoji zauvijek.

Mnogi me ljudi pitaju o pisanju svojem djetetu. Pitaju me koju će formu koristiti i što će reći i kako je moguće nastaviti pisati iste stvari na različite načine cijelu vječnost plus jedan dan, bez ikakva odgovora. Moj je odgovor da ako otuđenom djetetu pišete radi odgovora, jednostavno podržavate obrazac ponašanja koje drži dijete tamo gdje jest. Kad pišete otuđenom djetetu, pišete kao majka ili otac koji jeste i govorite djetetu ono što želite da ono pročita o tome da ga još volite, da vam još nedostaje, da još o njemu skrbite i pišete mu da ste još uvijek tu, da ste dobro i da čekate. Pišete iz srca, iz mjesta gdje ste još uvijek onaj roditelj koji ste bili kad se rodilo i kad ste ga zavoljeli. Tad riječi teku i to je dobro na puno načina.

Nedavno sam intervjuirala djecu koja su prije bila otuđena, ali su se od toga oporavila. Sakupljala sam materijal za knjigu, da bih otuđenim roditeljima dala osjećaj o tome što je njihovu otuđenom djetetu važno. Sva djeca s kojom sam do sad razgovarala rekla su mi da su pisma i razglednice bile važna životna veza s njihovim roditeljem, čak i ako ih nisu čitala i pospremila su ih, ona su negdje u sebi znala da su ta pisma značila da su još uvijek voljena i da je njihov roditelj još uvijek tamo negdje. Neka djeca govore o tjeskobi koju su proživljavala zbog tih pisama i o kognitivnom neskladu* kad bi pročitala da su voljena iako im je bilo rečeno da nisu. Druga su mi djeca rekla da su željela da odbačeni roditelj više piše o svojem životu i svijetu koji su ta djeca odbacila. Ni jedno dijete nije reklo da je željelo da roditelj to ne čini. Ni jedno nije reklo da pisma, razglednice i e-mailovi nisu bili važni.

Zašto ne biste uzeli olovku ili sjeli za tastaturu i pisali. Za početak pišite zato što imate priču za ispričati. Pišite zato da bi vaše misli i osjećaji potekli. Pišite o svijetu oko sebe, o svjetlu na nebu i drveću u sumrak. Pišite o vjetru i suncu. Pišite o osjećajima i strahovima i stvarima koje vas nasmijavaju kad vam je najteže. Ako vam je u početku čudno pisati, čitajte nešto što prije niste, čitajte poeziju i prozu i dopustite da to teče kroz vas i oslobodi vaše neuralne putanje tako da se vaš um privikne na ritam pisanja. Kad to uspijete, usmjerite se na svoje dijete i dajte mu doznanja što prema njemu osjećate.

Pisanje pisama otuđenoj djeci nije lagano, ali se može olakšati ako uživate u pisanju i ako ste u stanju zaobići kutove svoje boli i odbijanja djeteta. Posegnite iznad boli i ljutnje i gubitka i pišite djetetu koje je još uvijek tu. Ovdje je jedno takvo pismo, koje je napisao roditelj s kojim sam radila prije nekoliko godina. To je pismo sa mnom je od kad sam ga pročitala. I s djetetom, također.

Drago moje dijete,

Tulipani su danas otvorili svoje svjetlo-crvene latice i nasmiješile mi se na suncu. Razmišljala sam o danu kad smo te iz rodilišta donijeli kući jednoga dana koji je bio baš kao ovaj današnji. Sve su ptice na svijetu pjevale a sunce se s neba smiješilo. Bila sam jako sretna, ti si bila prekrasna i bili smo jako sretni.

Žabe u jezercu su jako zaposlene, takvo je doba godine da je puno malih žabica. Sjećaš li se kako smo ih skupljali u tegle i gledali kako rastu? A onog jutra kad smo ih našli kako skaču oko sudopera bilo je jako smiješno, sve smo ih morali pohvatati jednu po jednu i odnijeti u vrt.

Ove sam godine posadila puno različitog povrća u vrtu. Obilježila sam ih olovkom koju si mi poklonila za Božić prije nekoliko godina. Držim je u čaši na prozoru tako da uvijek znam gdje je, znaš kako inače lako gubim stvari. Hvala ti za tu olovku, kad je upotrebljavam mislim na tebe, crtam smiješne likove na oznake povrća da me podsjećaju na tebe.

Po noći je jako toplo. Kad pogledam u zvijezde pitam se gledaš li ih i ti i brojiš li ih kao što smo to znali raditi. Što misliš, bismo li ih ikad mogli sve prebrojiti koliko ih ima?

Posadila sam za tebe malo graška, ali u teglama. Posadila sam i grašak šećerac, pa kad jednom dođeš, nabrat ćemo ga i ispržiti.

Po danu mi je još malo hladno za noge pa ne nosim sandale. Ove ću godine nokte lakirati svijetlo roza. Hoćeš li ti lakirati nokte na nogama? Koje boje? Još imam one lakove za nokte u svim onim fantastičnim bojama.

Mislim o tebi svaki dan i šaljem ti svu svoju ljubav i zagrljaje koje sad ne možeš imati. Ali će te uvijek ovdje čekati, nikamo neće otići.

Kad sam razgovarala s djevojčicom kojoj je ovo pismo bilo poslano, pitala sam je sjeća li se kad ga je primila. Na tren je napustila prostoriju i vratila se s pismom koje je bilo uokvireno.

'Sjećam ga se', rekla je, 'kako bih ga mogla zaboraviti. To mi je pismo reklo sve što se moglo reći o mojoj majci i njezinoj ljubavi prema meni. Kad sam ga čitala, bilo mi je devet godina, i bila sam hladna i ljuta i odbojna. Ali te slike koje mi je predočila prošle su kroz sve te moje osjećaje i došle ravno do mog srca. Tada sam znala da je to što činim krivo. Iako mi je trebalo još šest godina da se izborim za slobodu, to pismo i druga pisma koja sam od nje primala, slala su mi poruku da je njena ljubav ono što me čeka. To me je održavalo.'

Pisanje nije svakome lako, znam, ali ispisati rijeku umjesto isplakati rijeku jest nešto što vašem djetetu govori o vašoj trajnoj ljubavi i nešto je što bi, na koncu, moglo djetetu popločati stazu za povratak kući.

_______________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/01/11/write-me-a-river-communicating-with-your-alienated-child/

---

* Kognitivni nesklad (engl. cognitive disonance) je "sklonost usklađivanja našeg uvjerenja s ponašanjem. On pomaže da se smanji nesigurnost, nedosljednost i sukob. Zato, ako djelujemo na način koji nije u skladu s onim u što vjerujemo, možda promijenimo uvjerenja." Zato o ljudima prema kojima smo se ponašali lijepo, mislimo ljepše nego prije, a o onima prema kojima se nismo lijepo ponašali, mislimo lošije nego prije, bez obzira na njihovo ponašanje.

"Ovo je jedan razlog zašto je važno što je prije moguće prekinuti dječje ponašanje puno mržnje. Što se lošije prema vama ponašaju, to više sami sebe moraju uvjeriti da zaslužujete loše ponašanje. Što vas više odbacuju, to više sami sebe uvjeravaju da ste loši i vrijedni odbacivanja. Ovo smanjuje nesklad prouzročen ponašanjem punim mržnje prema osobi koju su tako dugo voljela. To štiti djecu od unutarnjeg nemira zbog vlastita ponašanja. Na ovaj se način otuđenje samo sobom hrani i biva uspostavljeno" (Warshak, Otrov razvoda, Algoritam, 2008). (op.prev.)

Dobro skrbite o sebi kao otuđenom roditelju*

Razmišljala sam o povezanosti između emocionalne / psihološke dobrobiti i fizičkog zdravlja i čitala zanimljiv materijal o traumi i njezinim dugoročnim posljedicama.

Na detaljnije uranjanje u ovo, potakao me je tekst o post-traumatskom stresnom poremećaju i obiteljskim sporovima koji je objavljen u Family Justice Network i bavi se tretmanom ljudi koji prolaze kroz sudski postupak i pokazuju simptome PTSP-a.

Kao terapeut vidim da mnoge obitelji koje dolaze u Family Separation Clinic pokazuju te simptome. Zato sam smatrala da bi bilo vrijedno ukratko razmotriti što možete učiniti da se zaštitite od traume u sudskom postupku, posebice ako vidite bilo kakvu vrstu reakcije otuđivanja svojeg djeteta od vas.

Psihološka trauma je sve ono što opterećuje psihu i čini vas nesposobnim nositi se s tim ili integrirati emocije koje prate neki događaj. U tom je smislu lako uvidjeti da postoji ozbiljan rizik traume, kad netko proživljava gubitak odnosa s djetetom. Gubitak djeteta razvodom i reakcija otuđenja djeteta, iz bilo kojeg razloga, prouzročit će psihološku povredu. Tako već povrijeđeni roditelji ulaze u sud koji je traumatsko okruženje, i kojim upravljaju ljudi koji ne posjeduju vještine za pružanje psihološke podrške. Nije čudo da previše puno roditelja izlazi iz postupka izgledajući kao da ih je udario teretni vlak. Zato je ovdje kratki popis onoga što trebate učiniti da se zaštitite ako proživaljavate reakciju otuđenja u svojeg djeteta i upućeni ste na pravosudni sustav.

1. Potražite pomoć da biste se nosili sa stvarnom traumom reakcije otuđenja u vašeg djeteta. Redovito radite s osobom koja vam pruža podršku, bilo da je to savjetnik ili prijatelj, ali nastojte da ta osoba lako razumije što vam se događa – ako morate puno obrašnjavati, to vas dodatno traumatizira.

2. Znajte da je trauma uzrok simptoma poput nesanice, misli koje vam se stalno vraćaju, tjeskobe ili i napadaja panike. Ako patite od bilo čega od navedenog, odmah potražite psihološku pomoć, što dulje čekate, bit će sve lošije.

3. Imajte na umu da u pravosudnom sustavu trebati ploviti kroz okruženje koje nije opremljeno tako da može razumjeti dubinu problema s kojima se suočavate i da nećete na sudu dobiti 'svoj trenutak'. Pravosudni je sustav slabo opremljen da se nosi s problemima koji nastaju zbog situacija otuđenja i nije dorastao rješavanju problema u tim situacijama. Možda ćete od suda morati tražiti rješavanje problema, ali morate razumjeti ograničenja koja će se nametnuti ishodima koje ćete tražiti.

4. Tijekom cijelog sudskog postupka morate preuzeti kontrolu nad svojim predmetom i znati kako ga voditi. Nemojte čekati 'pravdu' da vam se dogodi i nemote se nadati da će drugi vidjeti ono što vi vidite, jer neće. Oni to ne mogu. Ono što oni mogu vidjeti jest površina problema, oni ne posjeduju psihološke vještine da vide išta ispod površine.

5. Ne očekujte od svojeg odvjetnika da mu automatski 'sjedne' ili da automatski zna kako će to rješavati ako mu i 'sjedne'. On je tu da vam pomogne ploviti kroz zakon a zakon je, kad treba rješavati reakcije otuđenja u djeteta, tup instrument . Morat ćete educirati svojeg odvjetnika i razraditi kako ćete ono što on savjetuje, uposliti da radi u korist vašeg djeteta i vas.

6. Ako vam se čini da vas je sud izdao i da niste bili u stanju Sucu dokazati stvarnost onoga što vam se događa, ili ako niste bili u stanju dobiti ishod koji ste trebali, nemojte na to gledati kao na kraj svega, to je samo kraj sudskog postupka. Pravosuđe nije kontrolor vašeg razvoda, ono je samo alat koji ste upotrijebili da biste pokušali dobiti bolje ishod za svoje dijete. U protivnom ćete biti toliko ljuti i patiti od sekundarne traume, jer će se iskustvo sa sudu reaktivirati vašom reakcijom na to iskustvo.

7. Sudac donosi presudu temeljem zakona a zakon je suprotstavljački okvir. Temeljem toga je Sudac suočen s odgovornošću prosudbe pri kojoj, u pravnom smislu, daje prednost onome tko bolje zastupa svoj slučaj. Također je suočen s odgovornošću da prosuđuje vjerodostojnost traumatiziranih ljudi kao svjedoka u vlastitim sporovima. To za vas nije dobro zato što zahtijeva da se stare rane otvore i zahtijeva od ljudi koji pate da još prolaze težak postupak unakrsnog ispitivanja. Zato je saslušanje bolje izbjeći, ako je moguće.

8. Postupak je dugačak, dobro je da to znate od početka. U slučajevima gdje postoji otuđenje djeteta od roditelja, po mojem se iskustvu ništa ne rješava brzo. Poštedite se frustracije na način da shvatite da sudski postupak traje i da ljudi često postižu rezultate tek nakon brojnih obraćanja sudu.

9. Kad ste traumatizirani, emocionalno i psihološki ste osjetljivi, što vas čini ljutima, povrijeđenima i frustriranima. Rezultat toga je da ćete se moguće tako i ponašati. Upozorite ljude koji vas podržavaju u tome što prolazite i da postoji rizik da ćete se ponašati na spomenuti način. Pritom ne trebate rješavati nesposobnost drugih ljudi da razumiju. Ako vam ne pomažu, onda vam štete i odmaknite se od njih.

10. Budite svjesni da trauma na vas utječe na načine kojih možda niste svjesni. Ako vaši najbliži i najdraži izgledaju kao prebijeni i povrijeđeno, može vam to teško biti uočiti zbog vlastite traume. Dopustite ljudima koji vas vole da vas upozore ako vaše ponašanje pokazuje znakove traume.

Nadam se da vam ove upute pomažu. Sve su izvučene iz našeg iskustva rada s obiteljima u pravosudnom sustavu i temelje se na onome što znamo da dugoročno pomaže. Ako trebate pomoć da biste proradili bilo kakve probleme koji nastaju zbog otuđenja djeteta od vas ili sudskih postupaka, nađite dobrog savjetnika ili prijatelja koji razumje sve nijanse onoga kroz što prolazite. Ne bavite se s osobama koje vas propituju ili smatraju da se sve događa samo u vašoj glavi i da je vaša odgovornost. Posljedice traume mogu biti u vašoj glavi, ali nisu vaša odgovornost. Međutim, to da budete dobro i psihički zdravi jest vaša odgovornost i to je, ako je dijete otuđeno od vas, važnije nego ikad. Posvetite se svojem dobrom zdravlju i dobrobiti i zato što dijete treba bar jednog zdravog roditelja u svojem svijetu da ga prati kroz cijeli proces.

Najbolji lijek za PTSP je prevencija. Dobro se skrbite o sebi. I to je u konačnici važno i zbog vašeg djeteta.

_________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/01/19/taking-good-care-of-yourself-as-an-alienated-parent/

* Ovo je vrlo važan tekst iz siječnja 2015.

Povećanje svijesti o problemu

Odmah nakon članka koji je o problemu otuđenja djeteta od roditelja napisala Francesca Wiley, QC* u Family Law Week, dolazi kratki i sažeti članak u Sunday Times o izradi protokola za rad s takvim slučajevima u pravosuđu. Ovaj je tekst iz tiskane verzije, a članak je napisao Nicholas Hellen.

Vodeći odvjetnici obiteljskog prava i terapeuti upozoravaju da djecu pogađa poremećaj poznat kao otuđenje djeteta od roditelja.

Djeca razvijaju fobične stavove prema jednom od roditelja, što ih može dovesti do prekida svakog kontakta i izmišljanja divljih optužbi ptotiv toga roditelja.

Jedna je majka koja optužuje bivšeg supruga za gubitak kontakta s njihovim otuđenim djetetom, ovoga vikenda izjavila: "To je kao žalovanje. Gotovo je nepodnošljivo."

Sad skupina QC, vodećih psihijatara i psihoterapeuta planira uspostaviti radnu skupinu za izradu novih smjernica za rješavanja ovakvih slučajeva na sudu.

Michael Gouriet, partner u odvjetničkoj tvrtki Withers, rekao je da postojeći sustav nije opremljen za rješavanje ovakvih slučajeva zato što vodi sud prema pristupu ne-poduzimanja potrebnih radnji.

Izjavio je: "Slučajevi otuđenja djeteta od roditelja… zahtijevaju puno veću pravosudnu i stručnu uključenost od samog početka."

Radna će skupina vjerojatno uključivati Withers, odvjetnike komore 1 King's Bench Walk i terapeute poput Karen Woodall iz Family Separation Clinic.

Djeca koja su uključena u borbu roditelja oko skrbi mogu biti pogođena poremećajem koji je rezultat kombinacije ispiranja mozga od strane jednog roditelja koji nastoji dijete iskoristiti kao oružje protiv drugog roditelja i djetetova pridruživanja ocrnjivanju drugog roditelja.

Izraz sindrom otuđenja djeteta od roditelja skovao je 1987 Američki dječji psihijatar Dr Richard Gardner. Prihvaćen je u Kanadskom i, nešto manje, u Američkom pravosuđu. Međutim, stručnjaci u Velikoj Britaniji i dalje ga nerado koriste.

Nick Woodall, partner u Family Separation Clinic, izjavio je: "To je poseban fenomen."

Usporedio ga je s poznatim sporom između Madonne i Guy Ritchie oko skrbi za njihova sina Rocco, 15, koji se odbio vratiti u New York da bi vidio svoju majku.

"Ne radi se o slučajevima poput 15-godišnjaku kojem je dosta svega i koji misli da će više uživati u životu s ocem zato što u Londonu ima malo više slobode nego što bi imao u New Yorku s majkom. On se jednostavno odlučio povući na neko vrijeme.

Djeca koju mi susrećemo su fobična. Ona misle da je roditelj kojeg odbacuju sam vrag. Jedan od ekstrema su djeca koja će izreći zapanjujuće optužbe za zlostavljanje od strane odbačenog roditelja."

"Na drugom kraju spektra", izjavio je, "imamo djecu koja daju krajnje banalne razloge za takvo odbacivanje, poput toga da ne podnose miris psa roditelja kojeg odbacuju."

Woodall, čija se klinika tijekom prošle godine bavila s oko 40 slučajeva ovog poremećaja, rekao je da djeca koja su prisiljena birati između roditelja, da bi opravdala svoju odluku, konstruiraju vlastitu realnost.

"Odbacivanje privrženosti roditelju stvara ogromnu količinu krivnje i srama. Da bi prevladali tu krivnju i sram, ona moraju naći razlog… ne samo da bi uvjerila vas (stručnjaka) već i zato da bi uvjerila sebe."

Rekao je da postojeći sustav rješavanja sporova stavlja preveliko breme na dijete, u situaciji kad ono nije stanju donositi pravilne prosudbe.

"Oni koji izvještavaju sud, i sam sud, općenito se previše oslanjaju na želje i osjećaje djece. To djecu koja su u krizi stavlja u poziciju da odlučuju o tome što je njihov najbolji interes."

Jedna majka koja nema kontakta s djetetom, složila se: "Sudovi pretpostavljaju da dijete razumije sebe, no u dječjoj dobi ono to ne može. Djeca su plijen emocionalne manipulacije."

Iako je članak kratak, piše o bitnome i nudi jasnu sliku stvarnosti otuđenja djeteta od roditelja i o utjecaju koje ono ima na djecu tijekom cijelog njihovog života. On je prvi korak za podizanje svijest šire društvene zajednice o problemima s kojima se suočavaju roditelji kad ih djeca odbacuju neopravdano i o posljedicama za djecu koje su dugoročno štetne.

Slijedom seminara Withers/1KBW i članka u Family Law Week, čini se da tema otuđenja djeteta od roditelja zaista ulazi u oštar fokus u Velikoj Britaniji.

_____________________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/06/06/alienation-awareness-in-the-uk/

* Queen's Counsel