Život u ogledalu

Petak popodne i kod frizera sam. Ove tekstove pišem na čudnim mjestima, stolica kod frizera je jedno od najčudnijih. Eto, podijelila sam s vama nešto o sebi, nešto o mojem osobnom, privatnom životu. Mislim da me to ne čini manje terapeutom, manje stručnom u poslu koji radim. Mijenjanje tuđih života znači biti ljudsko biće i s drugim ljudima biti upravo ono što jesi. Život odmaknut od stvarnih životnih odnosa, zaista je siromašan. Osobito kad se radi o pomaganju obiteljima pogođenim otuđenjem.

Ovoga sam tjedna puno putovala i puno učila. Putovala sam vanjskim i unutarnjim svijetom, učeći na vještinama drugih i na problemima koji su mi u vanjskom svijetu poslani da bi me iskušavali. Najviše sam učila od obitelji s kojima radim i koje me, na misteriozan, ali ne i neočekivan način podučavaju onome što trebam naučiti upravo tamo gdje to trebam naučiti. Kad je student spreman, pojavljuje se učitelj. Oni koji me najviše mogu podučiti, upravo su ljudi u čije sam živote uključena. Kao što je Carl Jung rekao, Ono što je neznano unutar nas samih, uvijek se pojavljuje u odrazima drugih ljudi. Ovoga sam tjedna puno toga vidjela u ogledalu. Nije uvijek tako.

Ja sam stručnjak za rad s otuđenom djecom. Poznajem ih, razumijem ih i pomažem im u promjeni. To činim ne time što sam stručnjak, ni zato što mislim da sam jedina osoba koja to može, ni zato što mislim da činim čuda. To činim zato što kombiniram najbolje stručno znanje koje mogu naći diljem svijeta s vještinama koje posjedujem u velikim količinama, i koje su u biti ono što ja jesam. Ja, koja sam odrasla znajući sve o otuđenju, ja koja sam zacijelila, i ja koja je voljela i voli djecu, svu djecu, zbog jedinstvene i posebne radosti koju svako dijete donosi u svijet u kojem živimo. Volim sve te mogućnosti, sav taj potencijal, i radim ovo što radim zato što volim djeci pomagati da izbjegnu zamke života svojih roditelja. Želim da sva djeca žive živote koji su istinski njihovi, ne one koji se žive u ogledalu nezdravog roditelja koji je uzrok otuđenja. Gledajući u ogledalo uspijevam se uvjeriti da radim to što radim za svako dijete koje susretnem.

Mislim da je gledanje u ogledalo koje nam drže drugi ljudi bitan dio bivanja terapeutom. Učenje od ljudi i dopuštanje cijeljenju koje nudimo da i mi zacijelimo jest ono što čini učinkovitu terapiju. Ljudi mijenjaju ljude, otvorenost promjenama i volja za promjenu jest dio mentalnog okvira koji se dnevno trudim postizati. Posljednjih nekoliko dana imala sam primjer u odnosu s jednom djevojčicom kojoj pomažem da se oporavi od razmišljanja crno-bijelo. Dok sam joj pomagala razmišljati u nijansama umjesto u apsolutnim kategorijama, promatrala sam je kako se bori s idejom da u međuljudskim odnosom nije uvijek nužno reći cijelu istinu. Dok smo radili na ideji bijelih laži da ne bismo povrijedili nečije osjećaje, i na ideji da ponekad ljudi lažu da bi spasili obraz, shvatila sam kako su otuđena djeca daleko od tih stvari koje održavaju glatki tijek odnosa, usprkos razočaranjima i zaprepaštenosti koje doživljavamo kad nas ljudi iznevjere. Crno-bijelo razmišljanje dokida dječju sposobnost da imaju uobičajene uspone i padove u odnosima s ljudima, sprečava ih da prihvate i teško i lako i vodi ih u slijepu ulicu uvjerenja da loši ljudi čine loše stvari, umjesto slobodnog razmišljanja da ljudi ponekad čine dobre, a ponekad loše stvari. Na taj način roditelj otuđitelj postiže cilj prekida odnosa koji dijete ima s drugim roditeljem, i na taj način roditelj otuđitelj postiže cilj da drugi ljudi povjeruju da je taj prekid posljedica nečega što je odbačeni roditelj učinio.

Dobro i loše, crno i bijelo, svjetlo i tama, pravo i krivo. Nema nijansi u svijetu otuđenog djeteta, sve je ili jedno ili drugo, ali nikad oboje istodobno. Koncept da ljudi mogu biti i dobri i loši jest nešto što otuđeno dijete nikad zaista ne nauči. Ili, ako je naučilo, bilo je prisiljeno od toga se odučiti ili zaboraviti.

Pomaganje djeci da nijansiraju jest način na kojih ih podučavamo da izađu iz svijeta otuđenosti i vrate se u svijet gdje stvari nisu uvijek tako jednostavno svrstane u jedno ili drugo. Pomaganje odbačenim roditeljima da rade s tim konceptom i da ni slučajno ni namjerno, ne pojačavaju podjelu svega u dobro ili loše, način je na koji podržavamo ozdravljenje djeteta. Za otuđenog roditelja može biti nevjerojatno teško naučiti kako izbjeći ponavljanje dinamike koja je upravo prouzročila otuđenje djeteta, i mnogi odbačeni roditelji ulete naglavačke u zamku uvjerenja da je prva stvar koja se djetetu treba dogoditi to da im se kaže da je ono što drugi roditelj radi i govori loše. To je daleko od istine. Zapravo, u nekim slučajevima, djetetu nikad nećemo reći da je ono što mu je drugi roditelj rekao bilo krivo. Možemo im ukazati na drugi, drugačiji i bolji put, ali nikada nećemo moći djetetu reći da je ono što mu je učinjeno bilo loše. Evo zašto:

Otuđeno je dijete naučilo razmišljati u apsolutnim kategorijama, nema nijansi sive. To oštećenje djetetove perspektive uzrok je promjena u djetetovim sposobnostima razmišljanja o informaciji i shvaćanja njezina smisla. Dijete koje se oporavlja od otuđenja ne treba se suočavati s time da mu se govori što je jedan njihov roditelj učinio krivo, to samo pojačava rascjep u crno-bijelo u njihovu umu i zamjenjuje mjesta pravom i krivom. Ono što otuđeno dijete zaista treba, jest da osjeti drugačiji način života, nešto što propituje njegove percepcije o onomu što se zaista događa. Dijete kojem se predstavi drugačija stvarnost, umjesto da mu se kaže da se nešto promijenilo, jest dijete koje će kroz reakciju otuđenja proći da bi došlo do zraka, a reakcija otuđenja će se topiti i popusititi svoj čvrsti stisak. Dijete koje je prisiljeno slušati kako drugi roditelj jest ili je bio loš, je dijete koje ne može izroniti, već samo može nastaviti misliti na isti način na koji je i prije mislilo. Zbog toga je dijete a) u riziku da će mu roditelj otuđitelj moći reći '"Rekla/rekao sam ti da će tako biti" i b) u riziku da će ostati u postojećem stanju splitting-a.

Ono što je otuđenoj djeci najpotrebnije da bi zacijelila, nije da im se bilo što govori, već da provode vrijeme s odbačenim roditeljem, i to puno vremena. Vrijeme kroz koje će moći vidjeti, osjetiti i čuti da stvari nisu onakve kako su ona bila natjerana misliti. Bilo da su motivi za otuđivanje djeteta od roditelja svjesni ili nesvjesni, dijete koji dijeli svoja uvjerenja u ovo ili ono, nalazi se u osjetljivom emocionalnom i psihičkom položaju. Zato ovo nije stvar 'kontakta' s odbačenim roditeljem, već je stvar odnosa, zdravog ili nezdravog, i stvar toga kako će se djetetu pomoći snalaženje u stvarnom svijetu.

Stvarni svijet. Danas su mi pokazali ogledalo (i to ne kod frizera) u kojem se koncept da ljudi mogu raditi dobre i loše stvari reflektirao kao stvarni svijet. I gledala sam u ogledalo i vidjela da su u stvarnom svijetu (mom svijetu), onom u kojem radim, svi ljudi i dobri i loši. Nema apsolutnih kategorija u tome tko mi jesmo, ljudi su ljudi i rade i dobre i loše stvari. Neke treba spriječiti u tome da čine loše i ohrabriti ih da čine dobre stvari, a ako ne mogu, njihovu djecu od njih treba zaštititi. Neki su učinili loše stvari koje su drugi iskoristili i preuveličali i predstavili njihovoj djeci gorima nego što su zaista bile. U stvarnom svijetu ne postoje apsolutne kategorije i djeca koja žive u takvim kategorijama trebaju pomoć da bi naučila da tih kategorija nema.

Život se ne može uobličiti u dobro i loše kao što bi neki to voljeli. Živeći u ogledalu, možemo vidjeti one stvari koje nam trebaju da bi nastavili raditi na pomaganju djeci koju volimo, da bi ta djeca mogla izbjeći zamku svrstavanja svega u jednu ili drugu kategoriju. I, kad to činimo, put koji ta djeca trebaju prijeći, manje liči na konop, a više na viseći most postavljen između dvije točke, od kojih je bar jedna u ravnoteži i sigurna.

Kad otuđitelj udari, upamtite da ono što vidite 'tamo vani' jest odraz onoga što ne vidite 'tu unutra' i izbjegnite ponavljanje takvog ponašanja kao kugu.

Ako u tome ne uspijete, zarobili ste djecu u odraz vas oboje.

____________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/03/04/living-life-in-the-mirror/

Izgubljene godine

Otuđenje je okrutno iskustvo, zato što odvaja dijete ili mladu osobu od mogućnosti da bude uključena u sve aspekte ljudi koji ju vole, da bi mogla naučiti prihvaćati da ljudi mogu činiti i dobre i loše stvari. Ono uzrokuje da djeca i mladi usvajaju obrambene mehanizme prekidanja odnosa ili bijega, izbjegavanja sukoba i povećanog osjećaja da su jedini u pravu na krivom mjestu i u krivo vrijeme. U mozgu djeteta ne dolazi do kritične aktivnosti neurona i sinapsi, te je izgubljena prilika za izgradnju vještina rješavanja problema, zauzimanja vlastitog stajališta i snažnog osjećaja sebe. Lažno “ja” (The false self) koje izranja tijekom izgubljenih godina dok je dijete otuđeno, jest poput duha, krhko i nestabilno, takva ličnost prekriva strahove i anksioznost te stvara osjećaj vlastitog “ja”, koje je istodobno i prenapuhano i u raspadu. Ono što se događa s djecom i mladima gurnutim u otuđenost, jest da gube puno više od samog odnosa s nekad voljenim roditeljem. Zato je prevencija ovog problema tako nužna – te izgubljene godine uzimaju djeci više od roditeljske ljubavi, one uzimaju djetetu priliku da izgradi normalan i siguran osjećaj sebe.

Radim s djecom koja se otuđuju, koja su otuđena i koja se bore da bi se oporavila od otuđenja. Srećem ih u svom radu gotovo svakodnevno, i shvaćam da je to što proživljavaju složena trauma (complex trauma) koja je duboko skrivena od vanjskog svijeta. Zaista je toliko dobro skrivena da često ni sama djeca ne znaju da je prisutna, i često će sama, i meni i svima koji iz upitaju, reći da su dobro i zahvaliti se jer ne trebaju pomoć, osim da im treba pomoć da bi uklonili cilj svoje mržnje iz svog života. Rad u takvim uvjetima je protiv logike, protiv svega što smo naučili u našem društvu te protiv onoga što mislimo o djeci. Djetetova odluka da izbriše roditelja iz svojeg života, često se prihvaća s pretpostavkom da je taj roditelj zasigurno učinio nešto loše, ili da dijete treba biti zaštićeno od sukoba. Kada bismo samo znali na što osuđujemo djecu kada dopuštamo da se to događa, puno bi nas više radilo više, trudili bismo se duže i tražilo kreativnije načine da sačuvamo vezu između djeteta i roditelja kojeg su “odabrala” izbrisati iz svog života.

Sve je više dokaza o temeljnim problemima (underlying problems) koji nastaju kao rezultat odbacivanja jednog roditelja i prepuštanja djeci da nose teret koji raste s njihovim odrastanjem. Djeca kojoj je dopušteno da odbace roditelja i da se prave kao da više ne postoji, nikada ne nauče mnoge vještine (soft skills) koje su nužne u životu kako bi mogla uspješno upravljati svijetom svojih odnosa. Djeca koja su otuđena (Children who have been alienated) odrastaju u uvjerenju kako je njihovo viđenje svijeta jedina istinska stvarnost, te da je izbjegavanje ljudi koji ne dijele njihovo viđenje normalan način ponašanja. Kako mladi ljudi odrastaju, godine izgubljenog odnosa s roditeljem čine da nemaju priliku naučiti da su roditelji oni koji postavljaju granice, te propuštaju priliku normalno reagirati na razlike koje se s vremenom pojavljuju između njih i njihovih roditelja na putu odrastanja. To je razlog zašto se otuđena djeca na kraju bore sama sa sobom. Vitalne su veze, koje stvaraju priliku za zdrav razvoj mozga, što im omogućuje stjecanje zdravih vještina i sposobnosti za upravljanje odnosima, odstranjene iz njihova života. Kada bi samo oni koji rade s obiteljima u ovakvim situacijama znali opseg štete (damage)koja se nanosi djetetu kada se podržava njegova/njezina odluka da odbaci roditelja nakon razvoda.

Oporavak od otuđenja odnosi se na sposobnosti učenja da se ljudi mogu ponašati na načine koji su dobri i koji su loši, te da ta ponašanja ne moraju potaknuti obrambene mehanizme poput uvjerenja da loše ponašanje znači da je osoba potpuno loša u svemu. Postići to jest izniman zadatak ako je mozak osobe ograničen korištenjem splitinga kao mehanizma suočavanja. Postoje dokazi da ljudi s poremećajima ličnosti (personality disorders) nemaju dobro razvijen korpus kalozum (corpus callosum). To je most koji povezuje dvije hemisfere mozga. Sastoji se od velikog broja veza koje omogućuju komunikaciju između dvije strane mozga. Dobro razvijeni most pomaže uravnoteženom korištenju mozga. Međutim se iz znanstvenih i stručnih radova vidi da je u ljudi s graničnim poremećajem ličnosti (borderline personality) korpus kalozum  slabije razvijen, kao što je to i u visoko konfliktnih ličnosti (high conflict personalities), kojima nedostaju vještine za upravljanje odnosima i viđenje tuđih stajališta.

Svi ovi dokazi nama u Family Separation Clinic pokazuju da će ponašanja koja vidimo u djece i mladih koji pokušavaju odbaciti roditelja ili se opiru kontaktu s njim/njom nakon razvoda, ako ih u tomu podržavamo, rezultirati dugoročnim problemima za tu djecu. Te probleme neće biti jednostavno riješiti, jer godine izgubljenog odnosa s roditeljem i odlučnost djeteta da koristi štetne mehanizme suočavanja, vode do trajnog nedostatka u dječjim sposobnostima postizanja pozitivnog i zdravog funkcioniranja mozga. Srećom, znamo za plastičnost mozga i njegovu sposobnost rasta i promjene. To znači da, iako izgubljene godine nikad ne mogu biti nadoknađene, ipak postoji mogućnost popravka i oporavka ako mladoj osobi omogućimo da razriješi splitting koji sprječava ponovno uspostavljanje odnosa s izgubljenom voljenom osobom.

Godine kojih nema, znanje kojeg nema, izgubljene prilike da se spriječi šteta koja se djeci nanosi tijekom kritičnih godina njihova života. Nije li vrijeme da netko uoči da jaz koji nastaje među roditeljima nakon razvoda (between parents after separation) čini da se djeca suočavaju s nečim puno većim od sukoba među roditeljima?

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/02/13/the-missing-years/

Prisilna kontrola ili izbor djeteta?

Otuđenje od roditelja razoran je obrazac ponašanja i uvjerenja koja se ispoljavaju u okruženju djeteta nakon razvoda, koji, u konačnici, dovodi do toga da dijete ili pruža otpor održavanju odnosa s jednim roditeljem ili ga potpuno odbacuje. Područje je kontroverzno, međutim rad s otuđenom djecom omogućava uočiti iz prve ruke, prvo, da je ovaj problem težak za djecu i, drugo, da se uklapa u obrazac prisilne kontrole od strane jednog roditelja protiv drugog, na način da se pritom koristi dijete.

Dijete ne odabire pružati otpor ili odbaciti jednog roditelja nakon razvoda, iako neki vjeruju da je to djetetov izbor i da ga u tome treba podržati. Kad dijete pruža otpor održavanju odnosa s jednim roditeljem, ili ga potpuno odbacuje, to je najčešće zato što je u neizdrživom emocionalnom položaju gdje je lojalnost prema oba roditelja onemogućena. Ovo je za dijete emocionalno i psihološki štetna pojava, ali je prisilna kontrola praktički nevidljiva.

Prisilna kontrola je danas vruća tema u UK. Slušamo puno o definiciji te pojave i što ona može značiti za obiteljski život. Uobličena uglavnom unutar ideje kontrole muškaraca nad ženama, prisilu radi kontrole je kao temu uveo Evan Stark koji ju je opisao kao“obrazac ponašanja kojim se žrtvi nastoji oduzeti psihičku i fizičku slobodu, strgnuti s nje njezin osjećaj sebe same”.

Takvo shvaćanje prisilne kontrole ima ishodište u hijerarhijskom modelu moći, gdje muškarci imaju moć nad ženama i djecom. Ozdravljivanje ove hijerarhije zahtijeva osnaživanje žena i djece tako da se hijerarhija moći i kontrole poravna. Dio toga procesa poravnavanja hijerarhije moći jest osigurati da se glasovi žena i djece pojačaju u svim područjima života koja ih se tiču. Tako vidimo da se i djecu ne stariju od pet godina pita o stajalištu kakav bi oblik trebao imati njihov odnos s roditeljima nakon razvoda roditelja.

Međutim, ono što pojačavanje glasa djeteta zapravo čini, jest da ono postavlja dijete u poziciju da donosi odluke koje je premlado razumjeti i za koje je premlado preuzeti odgovornost. Budući da je to pojačavanje glasa djeteta takvo kakvo jest, ono djecu prisiljava 'birati', što u zbilji nije izbor već reakcija na nemoguću dilemu. Djeca nisu stvorena za to da odabiru gubitak jednog roditelja, ona su stvorena za privrženost svojim primarnim skrbnicima, o tomu ovisi njihovo preživljavanje. Pitati djecu da izraze želju ili osjećaj o roditelju nakon razvoda jest opteretiti ih odgovornostima koje su za odrasle, i oduzeti im pravo na djetinjstvo. Vidim previše djece koja su nevjerojatno tjeskobna zato što su 'odabrala' odstranjivanje jednog roditelja iz svojeg života zbog nepodnošljivog sukoba lojalnosti. Kad govorimo o prisilnoj kontroli, ne mogu se sjetiti boljeg načina lišavanja djeteta njegovog prava na djetinjstvo nego što je davanja tome djetetu 'izbora' da zadrži jednog roditelja i da izgubi drugog.

Budući da je problem ideje prisilne kontrole usmjeren samo unutar hijerarhije moći muškaraca nad ženama, kad se radi o otuđenju djeteta, vrlo je teško shvatiti kako prisilnu kontrolu djeteta može postići majka protiv oca. Pritom je također nevjerojatno da je također teško uvidjeti i postojanje prisilne kontrole od strane oca protiv majke, na način da za to koristi dijete. To se događa zbog shvaćanja da je prisilna kontrola nešto što počinitelj čini žrtvi samo u svijetu odraslih. Stvarnost je ta da je prisilna kontrola djece, od strane i očeva i majki, dio šire kampanje oduzimanja pojedincima u obitelji njihove psihičke i fizičke slobode, što jest uobičajena značajka nekih odnosa nakon razvoda. Obrasci kontrole koji su započeli prije razvoda, često se nastavljaju, uz korištenje djece kao taoca pri prisiljavanju na lojalnost jednomu, a protiv drugoga. Djeca mogu postati taoci za reakcije roditelja prije razvoda, a kad se još umiješa država, ona uvelike pojačava prisilu nad djetetom, pitajući ga za mišljenje o roditeljima. To je prisilna kontrola koja je institucionalizirana, ali je uglavnom neprepoznata kao takva, čak i kad su majke te koje su izbačene iz života svoje djece.

Koncept prisilne kontrole vrijedi razmotriti i na području razvoda, zato što može rasvijetliti dinamiku moći koja je izgrađena oko djeteta i koja nastoji upotrijebiti dijete radi zadržavanja moći nad nekim. Promatrano na ovaj način, manje se radi o uspostavljanju hijerarhijskog modela moći muškaraca nad ženama i djecom, a više o preispitivanju tko ima moć i gdje su tu djeca. Odatle je samo mali korak do dokazivanja da je djetetu koje odbacuje jednog roditelja zapravo oduzeta psihička i fizička sloboda da voli oba roditelja i da temeljem toga razvije osjećaj sebe samoga, koji se razvija u odnosu s oboje.

Tu nije potrebno puno. Samo volja da se preuzme odgovornost na način da izbori djece koja pate pri razvodu ne budu ograničeni na život u ratnoj zoni, na plovljenje pod zastavom jednog roditelja, a protiv drugog, niti na 'miran' život uz osjećaj krivnje i srama zato što je 'odabralo' da zauvijek izgubi jednog roditelja.

Otuđenje od roditelja šteti djeci, ono jest prisilna kontrola djeteta od strane majke ili oca koji su odlučili koristiti dijete za postizanje vlastitih emocionalnih ciljeva nakon razvoda. Kad se radi o djeci, ona zaslužuju puno više izbora nego što je taj.

_________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/02/01/parental-alienation-coercive-control-or-childrens-choices/

Empatični odgovor otuđenom djetetu

Jedno od najbolnijih iskustava ciljanih roditelja jest kad proces otuđenja počne eskalirati i djeca postanu teška, naporna, a ponekad i zaista odbojna.

Možda nismo dobro upoznati s djetetom koje je pretjerano povlašteno unutar onoga što se naziva ’simbiotička dijada’ s drugim roditeljem. Kad se dijete tako ponaša, ono može izgledati gotovo kao da se vaše dijete pretvorilo u nekog drugog. Neki roditelji to vide kao da im je dijete opsjednuto, drugi su u brizi je li u pitanju mentalna bolest. Razumijevanje toga što se događa i zašto, važan je korak u učenju kako se s tim nositi.

U scenariju otuđenja, kad je jedan roditelj ljutit i živi nerazriješene frustracije, ili je jednostavno odlučio otjerati drugog roditelja iz djetetova života, često se događa da izdiže dijete na poziciju moći unutar oštećenog obiteljskog sustava. Ova pozicija moći često je jednaka poziciji ljutitog roditelja koji podržava ‘pravo’ djeteta da čini što želi. Roditelji koji su u toj poziciji često će o svojoj djeci govoriti da su ‘emocionalno svjesnija’ nego što jesu i reći će i vama i drugima da ih djeca vode, zato što, ako njihova djeca kažu da je nešto loše, onda to mora biti istina. Ovo je za dijete vrlo opasna pozicija, zato što dijete ne bi smjelo imati moć donošenja odluka na razini koja je na vrhu onoga što nazivamo 'obiteljska hijerarhija privrženosti’. Kontrolirati oštećen obiteljski sustav na taj način, zapravo je za djecu dugoročno iznimno štetno.

Zdrava hijerarhija privrženosti jest kad dvoje roditelja, u zajedničkom odnosu, donose odluke i odgajaju djecu kao da obitelj dobro funkcionira. U takvoj hijerarhiji, djeca znaju da su roditelji ti koji su odgovorni i da ona, djeca, ne trebaju činiti ništa drugo, nego se usredotočiti na vlastiti razvoj. Međutim, kad se obitelj razvede, zajedničko odlučivanje i odgoj često se raspadne, stvarajući prostor u kojem se djecu uzdiže na vrh hijerarhije, pri čemu često dijele moć i odlučuju s roditeljem s kojim svakodnevno žive. Drugi je roditelj u ovom scenariju gurnut na margine obiteljskog sustava i često ga dijete i roditelj s kojim živi počinju smatrati nepotrebnim u svakodnevnom životu.

Djeca koja su na vrhu hijerarhije razvedene obitelj stavljena su u rizičnu pozicju. Djeca ne bi trebala imati istu razinu moći donošenja odluka kao i roditelj, uloga roditelja jest da bude onaj koji vodi i donosi odluke o djetetu, postupno predajući tu ulogu mladoj odrasloj osobi. Kad roditelj na ovaj način dovede dijete u simbiotičku dijadu sa sobom, ono je ‘partnerizirano’, što znači da zamjenjuju ulogu partnera u životu roditelja, ili je ‘parentificirano’, što znači da skrbi o emocionalnim potrebama roditelja, umjesto da je obrnuto. Obje ove izopačene uloge unutar obiteljskog sustava, štetne su za djecu. One su znak da je hijerarhija privrženosti poremećena i štetna za dijete koje je uključeno u nju. Kad je dijete u jednom od ovih odnosa, ono može vrlo brzo postati vrlo teško za komunikaciju s drugim roditeljem zato što odbija prihvatiti vrijednost toga roditelja u svojem životu i s njim se aktivno bori za moć donošenja odluka.

Dijete u takvoj situaciju, često će:

• Kad je s vama govoriti sarkastično.
• Pokušati potkopati sve što kažete.
• Odbiti poći s vama kad dođete po njega.
• Ponašati se agresivno prema vama i vašoj obitelji.
• Podsmjehivati vam se i nazivati vas ružnim imenima.
• Ponašati se kao da ste nekako manje vrijedni nego što je ono.
• Reći vam da ste loši, da ništa ne radite kako treba.
• Zahtijevati da se vrate kući, svojem ‘pravom’ roditelju.
• Biti uzbuđena ili hladna, no mogu i ne biti prkosna privremeno, da bi ponovno postala prkosna pri rastanku od vas.
• Lagati.
• Lažno vas optuživati.
• Šutjeti kad su s vama.

Konačna pojava u postupku otuđenja jest kad djeca jednostavno odbijaju biti s vama. To je često rezultat ‘okidača’ koji djetetu omogućuje potpuno povlačenje. Taj ‘okidač’ može stvoriti i samo dijete koje je na toj povlaštenoj poziciji, i mnoga će djeca stalno izazivati da bi ga stvorila i da bi mogla ‘odlučiti’ da se potpuno povuku. Međutim, važno je stalno imati na umu, da okidače, jednako kao i djetetovo ponašanje, to dijete samo nesvjesno hrani koristeći se mehanizmom suočavanja koji mu je dostupan. Djeca u takvoj situaciji, izrazito su ranjiva, ona pate iznutra, ona trpe psihološku štetu i čine sve što mogu da bi mogla preživjeti. Svi ciljani roditelji MORAJU stalno imati na umu da se njihova djeca ne bi tako ponašala kad ih pritisak koji trpe ne bi prisiljavao na to. Imajući to na umu, ciljani roditelji mogu svojoj djeci pomoći da izbjegnu okidače slijedeći ova zlatna pravila.

Kad su djeca u povlaštenoj poziciji moći i kad pokazuju gore navedene simptome:

• Ne pokušavajte ih nagovarati, ona to nisu u stanju čuti.
• Ne pokušavajte koristiti logiku, nema ništa logično u onome što im se događa.
• Ostanite strpljivi, smireni i sabrani, nemojte se naljutiti i time hraniti njihovu samopravednost, to vas samo gura u stupicu koju je za vas postavio drugi roditelj.
• Razvijajte debelu kožu. Vaša su djeca u ranjivom psihološkom stanju, možete pomoći ako pustite da ono što o vama govore prođe bez vaše reakcije.
• Budite čvrsti koliko je moguće, ali izbjegavajte scene koje bi mogle postati okidači koje vaša djeca nesvjesno traže. Upamtite, ona traže potvrdu da ste onako loša osoba kako im je rečeno da jeste. To morate izbjegavati pod svaku cijenu.
• Upotrijebite najmoćnije oruže koje imate – empatiju.

Djeca u ovom ranjivom stanju traže potvrdu za svoju želju da vas odbace. Njihova je želja da vas odbace rođena iz pokušaja suočavanja sa strašnim pritiskom koji trpe zbog ljutnje i neriješenih frustracija i svjesne ili nesvjesne odlučnosti drugog roditelja da vas izbaci iz djetetova života. Ako upadnete u zamku i potvrdite djeci razlog za odbacivanje, npr. ako vas uvuku u prepirku, ili ako povisite glas, ako se naljutite zbog njihova nerazumnog ponašanja ili nekog sličnog scenarija, nesvjesno ćete im dati opravdanje koje traže da bi se mogla povući.

Empatično razumijevanje i sposobnost empatičnog odgovora na njihovo ponašanje, zaštitit će i njih i vas od okidača.

Empatija je sposobnost ‘hodanja u tuđim cipelama’, ulaženja u njihov svijet i viđenja stvari iz njihove perspektive. Hodanje u cipelama vaše djece kad su u ovakvoj situaciji najmoćnija je stvar koju možete učiniti, i za sebe, i za njih.

Hodanje u cipelama otuđenog djeteta

Terryna priča

Kad su joj se roditelj rastali, Terry je imala šest godina, dobro se sjeća dana kad joj je tata rekao da odlazi. Pitao ju je osjeća li se dobro, dok se sam osjećao loše. Terry se osjećala kao da se cijeli svijet zavrtio izvan kontrole. Gledala ga je kako nosi torbe u auto. Nakon te noći, sve što je mogla čuti bilo je plakanje njezine majke ili ljutite riječi o ocu. Njezina bol zbog gubitka oca miješala se sa sveprisutnim bijesom majke.

Jedno je vrijeme viđala oca svakoga vikenda, ali se svaki put njezina majka na to obrušila s pritužbama, zahtjevima, suzama i vikanjem. Terry je počela osjećati da više ne poznaje svog oca i osjećala je da je on uzrok svega toga kaosa.

Dok bi bila s majkom, Terry je slušala da njezin otac nije baš dobar čovjek, da je u braku njezinoj majci činio ovo i ono, i da je i kao otac bio prilično bezvrijedan. Kako je Terry rasla, ona i njezina majka dijelile su ugodne trenutke, imale su lijepe doživljaje. Sve je to prožimao osjećaj da su ona i mama zajedno protiv ostatka svijeta.

Kad je napunila osam godina, Terry je osjećala da je dovoljno odrasla da se usprotivi ocu. Konačno, njezina majka to nije bila u stanju, ali će joj ona pokazati da je to moguće. Majka će ponovno biti ponosna i sigurna, jer će je Terry spasiti od oca. Terry je počela govoriti ocu kako je loš i ‘zauzela se’ za to da ga ‘dovede u red’. Terryn otac, videći da mu je kćer sve prkosnija, razgovarao je o tome s njezinom majkom, koja mu je rekla da je njegova kćer dvostruko veći čovjek nego što će on ikada biti’, hvalila je Terry i zahvalila joj za ono što sama nije bila u stanju postići. Terryn otac, sve više zapanjen ponašanjem kćeri, pokušao ju je uvjeravati i razgovarati s njom logično, rekao joj je da ju je majka zatrovala protiv njega, da joj je ispran mozak i da je otuđena od njega. Terry nije znala što to znači, ali je znala da je otac, čini se, sve ono što je majka rekla da jest, loš, bučan i ljut na nju.

Pogreške koje čine otuđeni roditelji

Terryn je otac upao u zamku koju mu je postavila Terryna majka. Nije znao da su njegova kćer i njezina majka u simbiotičkoj dijadi u savezu protiv njega i, kad je Terry počela pokazivati znakove toga, uputio se izravno izvoru problema i tražio da s majkom podijeli moć donošenja odluka te vrati Terry u ulogu djeteta u svojem životu. Međutim, Terryna je majka uzdigla kćer u ulogu zamjenskog partnera u svojem životu, koristeći je kao prisnu prijateljicu kojoj se povjerava, i kao tješiteljicu. Jedina stvar koju je Terryna majka bila u stanju učiniti kad joj se Terryn otac obratio, bila je zadržati postojeće stanje. Time je čvrsto uspostavljeno stanje zloporabe uloga u tom obiteljskom sustavu.

Da je Terryn otac znao kako nastaje otuđenje, bio bi opremljen za suočavanje s tim na mudriji način. Samo korištenje riječi otuđenje i znanje o tome što se događa, nije dovoljno. Ciljani roditelji moraju znati kako otuđenje nastaje, kako se razvija, i kako trebaju reagirati kad shvate što se događa. Najmoćnije oruđe protiv otuđenja jest empatija. Ako se vaše dijete ponaša na načine koji vam liče na otuđenje, vaš je prvi zadatak ući u cipele djeteta i vidjeti svijet djetetovim očima. Hodajte kilometar u djetetovim cipelama da bi razumjeli način na koji ono vidi što se dogodilo pri razvodu, vrste ponašanja drugog roditelja kojima je izloženo i načine na koje se dijete ponaša, jedine načine koje poznaje u tako teškim i bolnim okolnostima.

Djeca ne žele odbaciti svoje roditelje, nije u njihovoj prirodi reći biram ovog ili onog. Djeca koja odbacuju roditelja jesu u ranjivom položaju i ako ste vi taj ciljani roditelj, vaša je uloga od sada pa nadalje razumjeti, što je više moguće, pritiske kojima je vaše dijete izloženo. Kad to razumijete iz perspektive vašeg djeteta, onda ste u poziciji da zaista možete raditi na tome da prekinete ono što se događa.

Upamtite, empatija se ne odnosi na vaše iskustvo, već na djetetovo. Ona se ne odnosi na ono što se događa u vašem svijetu, već na ono što se događa u djetetovom svijetu. Ona se ne odnosi na to da ćete se vi osjećati dobro, već na to da učinite da se dijete osjeća dobro.

Niste bespomoćni. Kad ste odhodali kilometar u cipelama svojeg djeteta, spremni ste započeti proces primjene empatičnih reakcija da biste razoružali dijete i promijenili djetetovu perspektivu. Kad to činite, aktivno poništavate poruke koje je o vama dobilo. Kad poništavate te poruke, radite protiv otuđenja. Opremljeni pravim znanjem i pravim alatima, možete promijeniti ono što se događa vašem djetetu.

Pomoć Terry

Terry ima osam godina i zna sve o tome kako je njezin otac bio težak dok je majka s njim živjela. Sad je već ‘velika’ i povremeno primjećuje da njezin otac ponekad povisi glas i ponekad joj zaboravi donijeti kaput kad treba ići u školu. Terry odlučuje da će se zauzeti pred ocem i jednoga dana povisuje glas na njega. No, umjesto da se šokira, otac je pušta da se izviče i onda je posjeda na sofu pored sebe. Terry očekuje da će vikati na nju, nakon svega što joj je mama rekla o njegovim reakcijama kad izgubi živce. Tata je zagrli i iznenadi je, rekavši: ‘o čemu se radi dušo, malo ti je dosta mojeg dubokog glasnog govora?’ Terry tiho sjedi i razmišlja, to nije ono što je očekivala. Pogleda tatu i pita ga je li mu dobro. ‘Dobro sam, malena’ kaže on, ‘žao mi je da sam povisio ton, ali nema potrebe da i ti to činiš, znam da nije lijepo kad netko na tebe viče.’ Pali televizor i povlači dekicu preko njihovih nogu. Teri se osjeća toplo i sigurno pored njega, ušuška se i gledaju film. Zaboravila je da se treba zauzeti za mamu.

Ponovno u maminu domu, Terry odlazi u kupaonicu, mama je prati i u blizini posprema robu u ladice. ‘Jesi li dobro, dušo’ kaže mama i čini se da nešto očekuje. Terry ne zna što bi rekla, ‘da, dobro sam mama’ kaže ona i odlazi da bi pospremila svoje lutke. Mama ništa više ne kaže, no Terry nije promakla ukočenost maminih ramena dok je zatvarala vrata.

Kad sljedeći put Terry treba ići ocu, mama kaže ‘Nadam se da ovoga vikenda neće vikati’ i uzdiše. Terry je napeta i brine hoće li ili neće, nije sigurna što je bolje. Pri dolasku, umaršira u kuću i srdito govori ocu ‘bolje bi ti bilo da ovoga vikenda ne vičeš na mene, jer mama kaže da će biti nevolje budeš li vikao.’ Tata se osjeća napadnuto, ali zna da to iz nje progovara reakcija otuđenja, potapše je i smije se i kaže ‘bez brige dušo, ako viknem to je samo zbog gremlina koji žive u mojem trbuhu, znaš one koji izgledaju kao trolovi, to ti je to’, i pipne svoj trbuh i maršira po kuhinji izgledajući smiješno sve dok Terry više ne može izdržati i počne se smijati zaboravljajući zašto je bila ljuta. ‘Što je za večeru?’ pita ona i tata vadi lazanje iz pećnice, ‘moje najdraže’ kaže Terry. Sigurnost i toplina ispunjavaju kuhinju, tata postavlja stol i u sebi se zahvaljuje za empatičnu reakciju. Sad zna što činiti, kad to činiti i kako, više nije prestravljen svaki put kad Terry uđe na vrata.

Hodajući u njezinim cipelama i poznavajući psihološki put od mamine kuće u njegovu, on zna kako ju razoružati i spiječiti da u svojoj glavi unese mamu kroz vrata. Njegov mu dom izgleda sigurnije, dijete mu je manje zastrašujuće, i osjeća da ponovno kontrolira svoj život, koji se bio počeo raspadati, i sretniji je nego prije. Nije se promijenio, a nije se ni Terry promijenila. Nije se promijenila ni njezina mama, ali su se njegove reakcije promjenile i fokus se preselio s onoga što Terry čini i zašto to čini, na ono što on čini i kako to čini. To znači da mama više ne kontrolira sve što Terry radi i da on svaki put ne propada u crnu rupu koja ga cijelog proguta.

Pred njima je još dug put. Terryna mama neće prestati i empatična reakcija će se trebati izbrusiti i uvježbavati i usavršavati što je moguće više. Dug je put dok Terry sigurno ne uplovi tamo gdje će joj netrpeljivost njezine majke prema ocu prestati činiti štetu, ali će je njezin protuotrov – tata, štititi od najgoreg otrova.

__________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/01/29/emapthic-responding-with-alienated-children/

Znalac na ratištu

Raditi na području otuđenja djeteta od roditelja nije lako, posebice kad radimo s obiteljima gdje se kriza otuđenja potpuno ukorijenila. To je zato što biti čovjek znači moći pogriješiti i što biti povezan s ljudima čiji su životi u krizi može izazvati sekundardnu traumu ili traumu na poslu. Skrb o sebi, pazeći da granice nisu propusne i da je ono što je posao i odijeljeno od onoga što nije posao, dio je toga kako upravljamo procesima gdje smo uključeni u tako puno boli i jada. Odbijajući prihvatiti i apsorbirati projekcije drugih ljudi, čime riskiramo da nas se stavi na pijedestal ili ocrnjuje, bitan je dio čuvanja našeg zdravlja. Kao terapeutu koji radi s obiteljima pogođenim otuđenjem, vidim jasnu razliku između onoga što mi radimo i onoga što rade drugi terapeuti. Budući da smo prihvatili to da smo istodobno oni koji slušaju, vode, upućuju, štite, provode i svjedoče kao znalci, imamo odgovornost od koje ne možemo bježati ako želimo postići bilo kakve realne promjene u obiteljima s kojima radimo.

Rad znalca s obiteljima gdje je prisutno otuđenje, temeljni je dio kombiniranoga pristupa koji koristimo u Klinici, da bismo obitelji doveli tamo gdje djeca mogu početi cijeliti. Prvo svjedočimo tomu što je dovelo obitelj u krizu i zatim svjedočimo dubokim rascjepima i lomovima koji su nastali. Potrebno nam je izvjesno vrijeme da upoznamo obitelj, posebice ako radimo s cijelom obitelj, kao što je najčešće slučaj. Kad ih poznajemo i kad razumijemo one stvari koje su stvorile situaciju u kojoj je dijete zarobljeno, možemo započeti s vođenjem obitelji preko krajolika prekrivenog ostacima rata, prema boljem mjestu. Pritom koristimo sve što imamo na raspolaganju da bismo ih proveli tim krajolikom, poduku, ovrhu, upute, uvjeravanje i pritisak. Dok to činimo, nikad ne dopuštamo da naša aktivnost znalca prestane, nikad ne prestajemo poticati i davati nadu da se to što se radi, može raditi. To je naročiti način rada koji nikako nije standardna terapijska intervencija. Kao što sam prije rekla, to jest terapija, ali ne onakva kakvu većina poznaje.

Kao netko tko piše o onome što radi i tko je, među roditeljima i stručnjacima, poznat u području otuđenja djeteta od roditelja, vidim projekcije nesreće, ljutnje, razočarenja, bijesa, osvete i slično, koje su dio krajolika. Razumijem ih i razumijem odakle dolaze. Nosim odličan kaput od teflona koji vizualiziram svaki put kad idem raditi s obiteljima, posebice kad znam da postoji puno optuživanja. Takođe nosim taj kaput da odbijem projekcije mene kao spasitelja, onoga tko sve popravlja, ili super žene. Znam da tamo gdje su te projekcije prisutne, tamo sam i ja u opasnosti zato što sam ljudsko biće, zato što mogu pogriješiti, a problem s kojim se suočavam radeći s ljudima ima ljudsko lice.

Znam da, ako trebam izložiti neugodnu istinu nekomu tko je projicirao svoje uvjerenje da ću ga spasiti, onda riskiram da se na mene usmjeri promijenjena projekcija, negativna, koja me nastoji upakirati u isti paket s drugim roditeljem kao onoga tko je kriv za sve što se događa. Biti otuđen i biti roditelj otuđitelj nisu normalni uvjeti za ljudska bića, uvijek je rizično biti na bilo kojoj strani, osim ako odgovornost za ono što radimo, tj. za pomaganje cijeljenju u svijetu odnosa, ne dijelimo jasno i uvijek s ljudima s kojima radimo. Stavljanje odgovornosti za promjene i cijeljenje u ruke roditelja jedan je dio bivanja znalcem. Odbijanje prihvaćanja projekcija krivnje bez obzira na to od koga dolaze, jest drugi dio.

Kad bismo mogli vizualizirati psihički svijet u kojem radimo kao terapeuti otuđenja djeteta od roditelja, izgledao bi kao rat u Jugoslaviji, s ljudima koji su nekoć mirno živjeli jedni pored drugih, a sad napadaju i brane svoje vlastite plemenske povijesti. Izbijanje rata na nekoć mirnom mjestu, može biti iznenadno, ili može biti polagano propadanje. Djeca u ovim obiteljima jesu ona koja trče iz jednog doma drugom, izbjegavajući bombe i metke sa svih strana. Druga su pak djeca samo u jednom domu koji se brani teškim naoružanjem, i sama su djeca naoružana do zuba sustavom uvjerenja roditelja otuđitelja i pod njegovom kontrolom. Mi sebe u središte svega toga šaljemo kao terapeute u slučajevima otuđenja, odjeveni smo u kapute od teflona i nosimo pancirke mirovnih snaga. Nije čudo da nas pozdravljaju ili po nama pucaju, ovisno o tomu na čijoj strani misle da jesmo.

Međutim je prava istina ta da je jedina strana na kojoj jesmo u toj ratnoj zoni, strana djece i da ćemo učiniti sve i bilo što da pomognemo djeci kad god možemo. Kad ne možemo, učiniti ćemo sve što možemo da ograničimo štetu koja im se čini. Kad ni to nije moguće, učinit ćemo što možemo da bi pomogli roditeljima razumjeti što mogu i što ne mogu učiniti da bi im dijete bilo na najsigurnijem mogućem mjestu. Dio ovoga odnosi se na razumijevanje koje se alate može koristiti pri zaustavljanju rata tijekom dovoljno dugog vremena da se spasu djeca, drugi se dio odnosi na znanje o tome kad su ti alati beskorisni jer je prekasno. Reći roditeljima neugodnu istinu najteži je dio našeg posla, ali ga radimo zato što radimo prvenstveno za djecu i naši znalci im pomažu biti sigurna koliko mogu u okolnostima u kojima su zarobljena.

Trenutačno u UK radimo važan pionirski posao. Koristimo svoj model kombinirane intervencije koja se sastoji od edukacije, terapije, izdvajanja iz obitelji (kao što to predlaže i Craig Childress) i koordinacije roditelja. Objavite ćemo rad u kojem ćemo pokazati da su znalci dio ukupnog truda koji ulažemo, da sudjeluju u vrijednom procesu promjene. Rad u Londonu s ljudima koji zaista razumiju probleme, pogled na ratište iznutra, bit će dostupni javnosti. Rad znalaca u UK postavlja nas uz bok međunarodnog rada na otuđenju djeteta od roditelja i uspostavlja pravi smjer puta tretmana u desetljećima pred nama.

Pancirke za mirovne snage za svakoga tko je spreman raditi s nama na ovaj način, dostupne su.

.

Ponesite svoj kaput od teflona.

_____________________________________

Poveznica na izvornik:
https://karenwoodall.wordpress.com/2016/01/29/the-enlightened-witness-in-a-war-zone/

Iz teksta: O moći stručnog znanja i skrbi

Usred svega toga, ovoga sam se tjedna ponovno susrela sa suštinom onoga što je bitno u našem radu, a to je sljedeće: Kad djeca žive u zdravim odnosima s ljudima koji ih vole i istinski skrbe o njima, nema ništa što bismo trebali činiti, osim da pomognemo da se to dogodi, zato što je to ono što je katalizator oporavka. Kao stručnjaci koji rade s obiteljima koje su pogođene otuđenjem djeteta od roditelja, naša je uloga stvoriti uvjete u kojima zdrava ljubav može cvjetati. Ostalo je samo dekoracija.

Zato, kad birate stručnjaka koji će raditi na vašem slučaju otuđenja djeteta od roditelja, zaboravite razgovor o terapiji, zaboravite blistave preporuke, zaboravite akademska stajališta i koncentrirajte se na sljedeće: Ako vaš terapeut ne pomaže stvoriti potrebne okolnosti u kojima će vaša ljubav rasti u životima vaše djece, vaš terapeut nije stručnjak u području otuđenja djeteta od roditelja, već nešto drugo. Ako vas vaš terapeut ne može uputiti ljudima kojima je pomogao i ako vam ne može pokazati svoju uspješnost u praksi, nemojte trošiti ni trenutak svojeg dragocjenog vremena niti lipu svojeg novca ili, što je još gore, nemojte potrošiti još jedan dan dragocjenog života svoje djece, potražite nekog drugog terapeuta. Jedini dokaz koji netko tko radi u ovom području ima da uspješno radi, jest broj djece koja danas žive sretno s roditeljem kojeg su prije odbacivala. Sve drugo je teorijsko promišljanje i treba ga izbjegavati pod svaku cijenu, životi vaše djece predragocjeni su da biste ih na tom putu riskirali.

______________________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/01/16/changing-lives-on-the-power-of-professional-competence-and-care/

Spašavanje uma zarobljenog djeteta

Oni među nama koji rade na području otuđenja djeteta od roditelja provode puno vremena razmišljajući i radeći s djecom čiji su umovi zarobljeni roditeljskim emocionalnim ili psihičkim reakcijama na razvod. Kao netko tko redovito radi s djecom koja nakon razvoda roditelja odbacuju ili odbijaju odnos s jednim roditeljem, u društvu takve djece provodim više vremena od većine. Vidim ih fascinantnima i zastrašujućima i negdje između to dvoje, duboko uznemirenima. Za ovu djecu, zadatak suočavanja s podjelama u podsvjesnom i nesvjesnom umu obitelji između kojih su rastrgana, može biti nemoguć. Naš rad čini pomaganje djeci da izbjegnu pritiske koje to donosi u njihove živote. Pomaganje u restrukturiranju dinamike moći u obitelji jest dio toga procesa.

Moja fascinacija s otuđenom djecom počela je prije puno vremena. Produbila se kad sam se susrela i radila s dvoje djece čiji se život zauvijek promijenio kad su preseljena od jednog roditelja drugome. Kad se to dogodilo, opazila sam da su ta djeca ne samo izgledala življe nakon preseljenja, već da više ne izgledaju kao produžetak roditelja od kojeg su otišla. To dvoje djece ostaje sa mnom kroz sav moj rad, njihovo mrgođenje, ljutnja, prijezirna i potpuna nabusitost pokazala mi je kako otuđenje može učiniti pakao od njihovih emocionalnih i psiholoških odnosa s drugima. Oslobođenje od reakcije otuđenja nakon preseljenja, bilo je zapanjujuće. Od gotovo divlje djece postala su sretna i zadovoljna djeca u tren oka. Izgledalo je kao da se dogodilo čudo.

Tijekom godina, kako sam radila sa sve više djece, to se čudo uvijek iznova događalo. To mi je pokazalo da, kad je postupak diferencijacije ispravan, i kad je jasno da se dinamika moći nikako drugačije ne može promijeniti, preseljenje djece i život sa zdravim roditeljem, jest najbolji način rješenja problema. Kao što sporo skidanje flastera s kože boli, obrnuto, brza intervencija znači da reakcija otuđenja nestaje u trenu. Ispod reakcije otuđenja, u biti je um zarobljenog djeteta ostao sačuvan u gotovo savršenom zdravlju.

Sve što nakon toga treba učiniti jest pomoći djetetu i obitelji da preradi najgore od zapretenih tajni i laži kako bi se djetetov um oslobodio toga tereta. Nakon toga je najveći zadatak koji nas terapeute čeka pomoć djetetu da ponovno uspostavi odnos s roditeljem koji je prije svega izazvao svu tu patnju, ako je moguće. Prema našem iskustvu, jednom otuđeno dijete, uvijek je u riziku psihološkog splittinga. Zato nježno i uporno ponovno spajanje i praćenje jest način na koji treba raditi. Iako je um zarobljenog djeteta cjelovit i u dobrom stanju, uvijek postoji rizik da se dijete može vratiti korištenju adaptivnih mehanizama suočavanja, poput odbacivanja jednog roditelja. U nekim slučajevima preseljenja zdravom roditelju, potrebno je promatranje i pažljivo praćenje tijekom duljeg perioda vremena.

Um zarobljenog djeteta je zanimljiv iz puno razloga, od kojih je jedan taj da nisu sva djeca iz iste obitelji pogođena reakcijom otuđenja. ČAK i kad je u pitanju moćan i odlučan roditelj otuđitelj koji je u poziciji moći. Međutim, najčešće se događa da, kad se jedno dijete opire naporima da se prikloni, druga djeca primjenjuju pritisak koji sama trpe od roditelja otuđitelja. Otvorene i prikrivene poruke kažu da se treba pokoriti uputi za otuđivanje. Opiranje tomu može biti nemoguć zadatak za mnogu djecu, zato što ako ne popuste, onda riskiraju da budu izopćena iz klana. Biti odbačen od grupe s kojom živimo nešto je toliko psihički bolno da se mnoga djeca priklone unutar par sati nakon početka takvog pritiska. Preživljavanje djeteta ovisi o roditelju s kojim je, i ako taj roditelj nije dobro, ili je ljutit ili osvetnički raspoložen, nema tog napora koji može pomoći djetetu pri otporu pritisku da odbaci drugog roditelja. To se događa zato što dijete ovisi o roditelju s kojim živi i, kako Craig Childress kaže u jednom od svojih tekstova, zašto bismo od djeteta u tom položaju tražili da riskira da ga roditelj s kojim živi odbaci, ako nismo u stanju ukloniti strukturu moći nad djetetom i potpuno osloboditi dijete.

Zato terapija s otuđenom djecom sama po sebi ne pomaže. Zato terapija razgovorom sama po sebi jest štetna za djecu. Zato je važna intervencija koja je čvrsto i jasno postavljena od strane nekoga tko ima ovlasti (Suca). Um zarobljenog djeteta može se osloboditi samo kad se odnos moći oko djeteta promijeni i kad je netko spreman intervenirati.

Pri otuđenju djeteta od roditelja radi se o moći i kontroli, o tomu tko ju ima i tko ju primjenjuje. Neka djeca, kad nastane ravnoteža moći između roditelja, uvučena su u davanje prevage roditelju otuđitelju, na način da preuzimaju ulogu donositelja odluka. Kad djeca sama 'odlučuju', ona onda više ne žele viđati roditelja i njihovi su stavovi čvrsti i odlučni. Stručnjaci koji takvo ponašanje i izbore djece smatraju normalnim jako su u krivu kad to podržavaju. Dijete koje je odlučilo da nikad više ne vidi roditelja, a nema nikakvog vidljivog i dovoljno jakog razloga za to, jest dijete u emocionalnoj i psihološkoj opasnosti, zato što ono kontrolira obiteljski sustav, a nema psiholoških resursa za suočavanja s tom odgovornošću. Ono je na krivom mjestu, u krivom trenutku svojeg života.

Odgovornost je nas, stručnjaka mentalnog zdravlja, da provedemo dekonstrukciju dinamike moći i kontrole oko djeteta da bismo osigurali da moć bude u rukama zdravog roditelja. Ovo JEST, bez ikakve sjene sumnje, pitanje zaštite djeteta i nešto što često treba žurnu pomoć kad dijete izrazi 'sindrom nezavisnog mislioca' i drži uzde moći u obitelji. Takvo dijete može biti zastrašujuće, zato što je nabusito, arogantno, hladno i teško dijete, koje vjeruje da je starije od svoje kronološke dobi i da ima pravo na svoju poziciju. Rad s ovom djecom traži od mene puno razmišljanja (kao i moje intrapsihičke energije), ona su zahtjevna samo po sebi, suočavanje s takvom djecom u sustavu gdje je roditelj koji drži moć opčinjen njima, jest iscrpljujuće i teško.

Um zarobljenog djeteta, ako bismo mogli pogledati unutar toga uma, ne bi izgledao onako kako očekujemo, beć bi izgledao gotovo prazan. To je zato što su vrata neugodnom ponašanju, koje takvo dijete usmjerava prema roditelju kojeg odbacuje, čvrsto zatvorena kad taj roditelj nije u blizini. Jednostavno rečeno, kad nije zaposlen odbacivanjem jednog roditelja, to dijete ne želi razmišljati o roditelju kojeg ne viđa, zato što mu je to previše bolno. Zato tako puno te djece ne može zapravo reći što je odbačeni roditelj učinio, već koristi fraze poput 'zna on što je učinio'. Traženje znakova u umu djeteta o tomu što je taj odbačeni roditelj učinio djetetu, uzaludan je posao. Umjesto toga, mora se potražiti znakove o odnosu s odabranim roditeljem s kojim je dijete u savezu, ili s roditeljem otuđiteljem, (ovisno o tomu kako ga nazivamo). Tu vidimo razmišljanja odraslih koja zagađuju um zarobljenog djeteta, nepotrebne terete odnosa bez postavljenih generacijskih granica u kojem sve što prođe kroz um roditelja biva preneseno u um djeteta. Taj proces s vremenom zatrpa um djeteta s toliko zbunjujućih i istodobno 'važnih' poruka, tako da počinje proces splittinga i dijete kategorizira svoje internalizirane odnose s roditeljem da bi se obranilo. Nije čudo da to dijete izgleda umorno, tužno i beživotno, kao marioneta koja se ruši ili pleše prema nahođenju roditelja koji povlači konce. Ono je opterećeno i umorno od briga na način koji mu otima djetinjstvo. Rad na spašavanju takvog djeteta odnosi se na davanje djetetu onoga što je njegovo pravo po rođenju, da ga se drži, pomaže i preda tamo gdje može preuzeti uzde vlastitog života. To je rad na pomaganju djeci kao pomaganju izbjeglicama rata koji izbjeglice nemaju niti moć zaustaviti niti način promijeniti.

Oni među nama koji rade ovaj posao, moraju biti spremni na unakrsnu vatru psihološkog rata unutar kojega radimo, izvrdavajući metke sa svih strana koji imaju za cilj da nas zaustave. Ovo nije lak posao, već nas iskustvo čuda koje nastaje kad se dijete konačno oslobodi, potiče da i dalje radimo.

Unutar uma zarobljenog djeteta nalazi se molitva za mir i treperi nada da će ih netko spasiti.

Dok masovno ne pristignu mirovne snage, to je naš posao.

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/01/24/rescuing-the-mind-of-the-captured-child/

Uznemirena duša i neizrecivo nasilje

Nekih tjedana mi je teško nositi breme saznanja o tome što se čini roditeljima i djeci u UK. Ovo je jedan od tih tjedana. Prije Božića, što je najbolnije vrijeme za tako puno ljudi, priče i životi ljudi s kojima radim i lica njihove djece ostaju sa mnom i preko noći. Okruženi opasnosnošću i strahom od terorizma, kao što smo ovih dana u Londonu, ne iznenađuje da sam, obično otporna, sad uznemirena. Kao roditelji koji žive s gubitkom djeteta, zorom, oni mali detalji brige i tjeskobe čine me nemirnom. Oni od vas koji ne mogu spavati zbog onoga što nosite, nisu sami. Tu sam i ja, na tom mjestu gdje je nemirno, s vama sam.

Ovoga sam tjedna svjedočila nečemu što je toliko nepodnošljivo da će me, ako to ne izrazim, progoniti. To je suština onoga s čim se tako puno roditelja hrve usred gubitka djeteta i to je u samom srcu onoga što je pogrešno u obiteljskom zakonu u UK i, čini se, u obiteljskim zakonima diljem svijeta. Dr Childress i oni koji ga podržavaju bit će zadovoljni kad čuju da je ono o čemu govorim, upravo u njegovoj kategoriji patogenog roditeljstva (ono što ja nazivam čistim otuđenjem djeteta od roditelja) i strahovite štete koju ono nanosi djeci. Strašna priroda toga su djela krajnjeg nasilja i okrutnosti koja se čine unutar toga obrasca otuđenja djeteta od roditelja i potpune jalovosti sustava obiteljskog pravosuđa da to zaustavi.

Djecu se u UK zlostavlja i nemamo metodologije za prevenciju, nemamo standardiziranih usluga koje to čak i prepoznaju. Sve što imamo jest vojska ljudi koji vjeruju u političku ideologiju i šačicu kliničkih psihologa i stručnjaka koji znaju da ovo nije način koji pomaže onim obiteljima gdje su roditelji, recimo to tako, nedovoljno psihički u redu.

Dopustite da vam ispričam priču. Naravno izmijenjenu, ali istinitu priču o okrutnom činu tako strašnom da je nosim danima i ne znam što s njom činiti. Ne mogu ni zamisliti što znači morati se svakog jutra probuditi znajući da vam je dijete u skrbi nekoga tko je sposoban za to.

Troje djece je reunificirano s roditeljem kojeg su prije odbacivala. Jednoga su dana djeca od toga roditelja tražila mogu li nešto što su jako voljela i što su također dobila natrag s reunifikacijom, ponijeti sa sobom na par dana pri posjetu roditelju prijašnjem otuđitelju. To nešto se nikad nije nije vratilo. Da je bar samo to nešto ostalo taocem osvetoljubivog roditelja. Mislim da mogu predvidjeti stvarni kraj. Ta su djeca pretrpjela čin strašne okrutnosti i budna sam u ove rane sate zato što znam da je razlog zašto su djeca sad tako nevjerojatno ranjiva, taj što je drugi 'stručnjak' koji radi na slučaju, potkopao moj rad i osigurao da moć ostane u rukama roditelja koji nije psihički zdrav. Kako mogu spavati? Kako zdravi roditelj čiji je život uzdrman do krajnosti, može spavati?

U svjetlu ovoga, moj mi uznemireni um govori da je dobro i u redu da o patogenom roditeljstvu raspravljam s Dr Childressom, da je dobro i u redu da prepoznam te obrasce i nazovem ih patogenim, čisto i potpuno sadističkim. Od kakve je koristi sve kad se suočavamo sa stvarnošću koja je takva ta ti ljudi koji nisu psihički zdravi, da bi zadržali svoju kontrolu nad djecom, mogu manipulirati djelatnicima koji rade na zaštiti obitelji i koji trebaju pomagati djeci. Imamo ogroman broj socijalnih radnika, djelatnike centara za socijalnu skrb i druge stručnjake mentalnog zdravlja koji jednostavno sve slučajeve otuđivanja djeteta od roditelja tretiraju kao situacije 'on je rekao/ona je rekla. I usred svega toga, mala, ranjiva djeca izložena su strašnoj okrutnosti zbog želje roditelja da se osveti.

Kakva je to vrsta ludila, da se naše obitelji uredno cijepaju, a djeca iz tih obitelji predaju se ljudima koji su sposobni za strašne čine nasilja i u tomu ih se podržava političkim ideologijama kojima (čini mi se) nedostaje znanja, uvida i empatije.

Noćas ne mogu spavati. Sutra ću moći, zato što će me proći nemir duše i preradit ću bespomoćnost koju osjećam kad se suočavam s ovakvim pojavama koje ne mogu zaustaviti.

Mislim da će proći puno vremena prije nego što taj roditelj bude mogao spavati po noći.

_____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/12/06/the-unquiet-mind-and-unspeakable-acts-of-violence/

Pravna pitanja - upute za laike

Odmah moram reći da nemam pravne kvalitikacije, ne pretenderam na to da imam i zato ne dajem pravne savjete. Pravna su pitanja za pravnike a ja sam stručnjak mentalnog zdravlja. Ipak, redovito dobijamo upite (kao npr. jučer) za savjete o tomu kako voditi slučaj otuđenja djeteta od roditelja na sudu i redovito pomažem ljudima koji prolaze kroz sudski postupak (kad na njihovu slučaju ne radim ni u kakvom drugom svojstvu – to dvoje mora uvijek biti razdvojeno). Kad na taj način radim, pomažem roditeljima u vođenju pravnog tima i u njihovu razumijevanju otuđenja djeteta od roditelja i kako se ono iskazuje kod djece i roditelja. Također im pomažem planirati i slijediti strategiju korištenja sudske intervencije da bi oslobodili dijete. Ništa od toga nisu pravni savjeti već je to vođenje slučaja iz perspektive stručnjaka mentalnog zdravlja i uz razumijevanje kako pravni sustav u našoj zemlji* radi. Učenje zakona države u kojoj živite jest preduvjet za svakoga tko ulazi u obiteljski sud da bi tražio pomoć u slučaju otuđenja djeteta od roditelja. Imajući sve to na umu, ovdje su vaše upute za laike.

Vođenje slučaja

Struka mentalnog zdravlja ne može riješiti sama riješiti problem otuđenja djeteta od roditelja. Nikako. Iako mi možemo nuditi intervencije, upravo je pravosudni sustav dužan prisiliti roditelja na promjenu koja stvara dinamiku u kojoj mi možemo pravilno primijeniti podršku koju možemo pružiti. Odnos između stručnjaka mentalnog zdravlja i pravosuđa je u slučaju otuđenja djeteta od roditelja međusobno ovisan, ni jedno ne može raditi neovisno od onog drugog. Bez intervencije stručnjaka mentalnog zdravlja, sud ne može djelovati, a bez suda, intervencija nema zube. Zato je apsolutno bitno da svi roditelji pokušaju voditi slučajeve otuđenja djeteta od roditelja na sudu koji treba razumjeti tu povezanost.

Sudski postupak

Također je od ključne važnosti razumjeti da odlazak na sud radi rješavanja vašeg slučaja nema nikakve veze s prevagom bilo kakve 'prirodne pravde'. U sudskom postupku ne postoji nešto poput 'prirodne pravde', već je on suprotstavljački i ovisi o tome koja stranka u postupku uvjerljivije zastupa svoje stajalište. Zato je besmisleno ići na sud i očekivati da će Sudac na neki način uvidjeti istinu o tomu što se događa, ili očekivati da će sud dati odgovor na problem s kojim se suočavate. Sudac to neće i sud to ne može. Ako postoji istina, morate ju pokazati i dokazati. Ako postoji odgovor, morate ga dati i boriti se da sud prihvati vaš prijedlog.

Sudska arena

Sudska arena nije za laike, već za pravnike. Jezik, struktura zakona i način na koji se sve odvija postavljeni su tako da oni koji imaju pravničko obrazovanje mogu raditi u sustavu. Zato, ako kao stranka u sporu idete na sud, kao što to mnogi ovih dana moraju, to vas odmah stavlja u nepovoljnu poziciju, osim ako razumijete da sudska arena svoj bonton, pravila i očekivanja. Slijedite ih i uspjet ćete proći kroz postupak. Očekujte da ćete moći činiti što hoćete, i uskoro ćete se naći izvan sustava s malo nade da ćete moći ploviti tim vodama.

Vođenje vlastitog slučaja

Ako ste u UK, vrijedno je pogledati u ovu book koju možete u svoje računalo učitati besplatno, ili ovaj website i našu novu stranicu koja će vam dati strategije za vođenje vlastitog slučaja. Ako ste u Sjedinjenim Državama, vrijedno je pogledati ovaj website gdje su informacije o tomu što svaka država smatra najboljim interesom djeteta, što vam onda omogućuje graditi svoj slučaj. Izgradnja vlastitog slučaja u situaciji otuđenja djeteta od roditelja počinje argumentom da je zdrav odnos s oboje roditelja, a ne samo s jednim, u najboljem interesu djeteta, i da dijete koje iznenada i zbog neobjašnjivih razloga odbija roditelja, to čini zbog pritiska koje netko negdje vrši na dijete. Dokazi o tome tko vrši pritisak na dijete sljedeći su korak u strategiji vođenja vašeg slučaja.

Dokazivanje vašeg slučaja

U slučaju otuđenja djeteta od roditelja postoji vrlo veliki rizik da će stručnjaci koji nemaju znanja o otuđenju biti uključeni u slučaj i čitati slučaj kao situaciju 'on je rekao/ona je rekla'. Da biste to izbjegli, morate se suzdržati od toga da govorite ljudima da vas drugi roditelj otuđuje od djeteta – čak i ako znate da je to prava istina. Umjesto toga, morate dati dokaze da drugi roditelj nanosi štetu odnosu između vas i djeteta. Dokaze poput – organiziranja nekih događanja u one dane kad dijete treba biti s vama, stalnog mijenjanja ili ometanja vremena koje trebate provesti s djetetom, stalnog izazivanja straha u djeteta od vas, srozavanja poštovanja i ljubavi djeteta prema vama umanjivanja vaših roditeljskih vještina, pokušaja utjecaja na dijete natječući se s vama (kupujući poklone koji su veći i bolji od vaših, ili kupujući identične poklone), odbijanja da s vama dijeli informacije o djetetu, priče u školi, vrtiću, i drugdje gdje dijete provodi vrijeme da vas dijete ne želi vidjeti. Ima još puno situacija koje imaju vrijednost dokaza, no trebate ih prikupiti i prezentirati hladne glave. Morate biti u stanju ljudima koji rade s vašom obitelji pokazati da ste razumna i racionalna osoba. To nije lako kad znate da drugi roditelj radi sve što može kako bi uništio vaš odnos s djetetom, ali je nužno da biste osigurali da ti ljudi, umjesto na vas, usmjere pogled u pravom smjeru.

Izbjegavanje zamki drugog roditelja

Možete biti sigurni da će ljudi na sudu usmjeriti pogled na vas (bar je tako u UK) u ranim fazama postupka. To se događa zato što, bez opsežne edukacije o otuđenju djeteta od roditelja i bez znanja o tome kako psihološki profili roditelja pridonose takvim slučajevima, većina tih ljudi vašem slučaju prilazi s pretpostavkom da je to situacija 'on je rekao/ona je rekla'. I gore od toga – bit će među ljudima koji rade na sudu i onih koji će vaš slučaj analizirati iz političke i ideološke perspektive boraca za ženska prava, te će graditi svoje pretpostavke na sustavu uvjerenja koji poučava da su žene inherentno u lošijoj poziciji. (Da, znamo koju to štetu čini, ali ljudi koji rade na obiteljskim predmetima na sudu vođeni su sustavom koji to još ne shvaća, pa vi, kao roditelj, morate na to paziti.) To je važno bez obzira na to jeste li majka ili otac, zato što aktivisti koji se bore za ženska prava često olako donose sudove na osnovi uvjerenja da su majke dobre osobe, temeljem čega slijedi da mora biti istina da je majka jako loša ako je dijete ne želi vidjeti.

Disfunkcionalna ponašanja roditelja otuđitelja čine da oni, ako vas dijete odbija viđati, nastoje okriviti vas. Tomu često pridonose i pomažu ljudi koji rade s vašom obitelji, a koji nemaju znanja o otuđenju. Zato je važno da vas, ni u jednom trenutku, ne vide kao osobu kakvom su vas oni koji nemaju potrebna znanja procijenili i o kakvoj onda govore drugima kad govore o vama. Tijekom procesa, kad počnete osjaćati da ćete poludjeti zato što vidite što se događa, a nitko drugi to ne vidi, morate učiniti sve da ostanete fokusirani i ne podlegnete frustraciji. Shvatite da će sustav s kojim nastojite surađivati ući u savez s negativnim ponašanjima roditelja otuđitelja, zato što je roditelj otuđitelj vrlo vješt u manipulaciji. Ne dopustite da budete izmanipulirani. U svojoj strategiji koristite dokaze koje ste prikupili. Također, koristite znanstvene spoznaje koje su vam dostupne i koristite zakon i sudsku praksu u svojoj zemlji.

Od suda tražite ono što želite da se dogodi

Dio vaše strategije odnosi se na znanje o tomu kako ćete voditi sudski postupak. Npr., besmisleno je ići na sud i tražiti da sud učini da vas djeca viđaju, ako ona to apsolutno odbijaju. Umjesto toga, trebate sudu dokazati što se može učiniti da bi se postojeća situacija promijenila. Prije svega, morate sud uvjetiti da vas dijete ne odbija zbog nečega što ste vi učinili, drugo, da se nešto mora učiniti jer dijete ne može ostati u postojećoj situaciji, treće, da postoje stvari koje djetetu u ovoj situaciji mogu pomoći i, na koncu (što je sramotno, a redovito se događa u UK), da možete i hoćete platiti intervenciju koja će pomoći vašem djetetu. Kad ste to postigli, tad ćete sudu predložiti stručnjake mentalnog zdravlja koji će to odraditi, i došli ste do sljedeće razine.

_____________________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/11/18/lessons-on-legal-issues-for-lay-people/

---

* Ovo se odnosi na UK. U Hrvatskoj još čekamo da se neki stručnjak očituje o tom pitanju.

Ništa se ne može mijenjati bez frustracije

Rad na vlastitoj frustraciji

Rad na vlastitoj frustraciji zahtijeva alate koji će pomoći da se osjećate kao osoba koja ima kontrolu. Kad su vam djeca zlovoljna i povučena, to u vama može izazvati osjećaj da ona, a ne vi kontrolirate situaciju. Kad djeca reagiraju kao otuđena djeca, ponašaju se kao da su starija nego što jesu i kao da su ovlaštena ponašati se na taj način. To je zato što ih je roditelj otuđitelj podigao na hijerarhijskoj ljestvici odnosa i time im dao dopuštenje da vas vide kao nekoga koga ne trebaju poštovati ili prema njemu/njoj imati obzira.

Rad na vlastitoj frustraciji traži od vas da naučite tri jednostavne stvari.

1.               Prihvaćanje – da su vaša djeca u situaciji otuđenja i kao takva ona se neće prema vama ponašati kao prije, ni onako kako vjerujete da bi trebala, a ni kako se ponašaju djeca koja nisu otuđena.

2.               Razumijevanje – da to NIJE osobno, da se NE radi o vama. Radi se o onomu što im čini drugi roditelj.

3.               Ne-zdravorazumska/neočekivana ponašanja – jesu ponašanja koja su potrebna da biste se nosili s djecom kad su zlovoljna i srdita ili povučena od vas. Način na koji ćete primijeniti ponašanja suprotna zdravorazumskim očekivanjima ovisi o vašoj sposobnosti razumijevanja onoga što se događa.

Polazeći od prihvaćanja, razumijevanja i sposobnosti da se ne-zdravorazumski/neočekivano ponašate, od naivnog, vi postajete roditelj svjestan otuđenja. Kad ste svjesni otuđenja, vaša se frustracija značajno smanjuje zato što razumijete što se događa, i znate što činiti. Frustracija nastaje kad vam je fokus na krivom mjestu i kad se stalno pitate zašto se to događa? Smanjenje frustracije jeste srž suočavanja vas kao otuđenog roditelja, a suočavanje vodi ozdravljenju.

Ova pretvorba vaših osjećaja, ključna je za vaše suočavanje i ozdravljenje od utjecaja otuđenja. Tablica koja slijedi pokazuje kako pretvorba osjećaja vodi do više razine razumijevanja i kako vam svijest o otuđenju pomaže rješavati problem tijekom duljeg perioda vremena.

Osjećaj: frustracija

Uzrok:

·                  Prekid odnosa s djecom.

·                  Ponašanje djece.

·                  Nedostatak razumijevanja od sudionika sudskog postupka.

Pretvorba u:

·                  Prihvaćanje da su djeca otuđena.

·                  Razumijevanje da to nije osobno.

·                  Korištenje ne-zdravorazumskih /neočekivanih ponašanja

Ishod:

·                  Diskonekcija (isključivanje) od pokušaja djece da vas povrijede.

·                  Sposobnost da znate što i kako činiti

·                  Povećano samopouzdanje zato što znate da to nije osobno.

·                  Znanje o tomu kako pomoći stručnjacima da razumiju

Osjećaj: ljutnja

Uzrok:

·                  Vidite promjene u djece.

·                  Osjećaj nedostatka kontrole nad vlastitim životom zbog onoga što čini drugi roditelj.

·                  Nedostatak razumijevanja drugih ljudi.

Pretvorba u:

·                  Razumijevanje kako i zašto dolazi do promjena ponašanja.

·                  Vraćanje kontrole što vodi znanju što i kako činiti.

·                  Sposobonost edukacije drugih koje se temelji na povećanom znanju i samopouzdanju.

Ishod:

·                  Povećana sposobnost upravljanja ponašanjem djece

·                  Veći osjećaj kontrole nad vlastitim životom.

·                  Manje vas pogađa neznanje drugih.

Osjećaj: zbunjenost

Uzrok:

·                  Ne znate kako će se djeca ponašati, ni zašto.

·                  Ne razumijete ponašanja roditelja otuđitelja.

Pretvorba u:

·                  Učenje i povećanje svijesti o otuđenju.

·                  Učenje i povećanje svijesti o tomu da ste otuđeni roditelj.

·                  Razumijevanje zašto ste uopće ušli u vezu s tom osobom.

Ishod:

·                  Povećano samopouzdanje pri korištenju ne-zdravorazumskih/ neočekivanih ponašanja pri susretu s djecom.

·                  Povećano samopouzdanje pri oslobađanju od kontrole roditelja otuđitelja nad vama.

Osjećaj: tuga

Uzrok:

·                  Kad vidite promjenu u djece koja su sad srdita i odbijajuća.

·                  Kad vidite da djeca odbacuju ostale članove obitelji.

·                  Osjećaj da se vrijeme uludo gubi.

Pretvorba u:

·                  Znanje o tomu zašto su djeca ljuta i kako im možete pomoći da se nose s tim.

·                  Pomaganje članovima obitelji da razumiju što se događa s djecom i da to depersonaliziraju.

·                  Osjećaj da se vrijeme korisno upotrebljava zato što tijekom vremena učite o tomu što se događa.

Ishod:

·                  Povećan osjećaj svrhe i kontrole nad vlastitim životom.

·                  Povećano znanje i samopouzdanje o tomu kako ćete izgraditi strategije pomoći djeci.

·                  Povećana sposobnost razumijevanja kako pomoći drugima koji su pogođeni otuđenjem.

Osjećaj: očaj

Uzrok:

·                  Osjećaj da uopće ne možete učiniti ništa u vezi sa situacijom.

·                  Osjećaj da drugi roditelj ima potpunu kontrolu nad vašim životom.

·                  Koncentriranje svih vaših nada i sreće u mogućnost zaustavljanja roditelja otuđitelja u onome što čini.

Pretvorba u:

·                  Spoznaja da ne možete mijenjati druge, ali sebe možete.

·                  Spoznaja da drugi roditelj ima onoliko moći kontrole nad vašim životom koliko mu vi dopuštate.

·                  Nalaženje i bavljenje drugim stvarima koje su vam važne u životu paralelno sa svim onim što činite da biste izgradili strategije.

Ishod:

·                  Bolje razumijevanje sebe koje vodi većem zadovoljstvu u drugim područjima života.

·                  Jače veze s ljudima tijekom učenja o tomu što vam je važno u odnosima.

·                  Povećano uživanje u drugim područjima života osim bavljenja svojom djecom i ljubavi za njih.

Da biste se nosili s utjecajem otuđenja i zacijelili, važno je da obratite pozornost na pretvorbu osjećaja koji vas vode u očaj i da izbjegnete produljen osjećaj da ste pod napadom drugog roditelja. Taj je produljeni osjećaj posljedica kontrole koju nad vama ima otuđenje djece od vas. Kad se počnete oslobađati od toga načina življenja, dolazi do trenutačnog olakšanja. Izgradnja jednostavnih strategija koje dokazano mijenjaju vaš način razmišljanja, donosi ne samo moguće, već neizbježno oslobođenje i olakšanje. Radi promjene razmišljanja, pokušajte sa sljedećim vježbama,  na dnevnoj osnovi, najmanje sljedećih 21 dan.

Prvi korak

Recite sebi da ste roditelj otuđenog djeteta, a ne odbačeni roditelj.

Drugi korak

U svojem umu čuvajte sliku o sebi kao najjačoj karti vašeg djeteta za njegovu zdravu budućnost. Tu sliku svakodnevno osvježavajte.

Treći korak

Oslobodite se od kontrole drugog roditelja nad vama i usredotočite se na stvari koje možete kontrolirati u svojem životu, umjesto na one koje ne možete.

Ove se vježbe temelje na kognitivno-bihejvioralnom pristupu ozdravljenju prema kojem su vaše misli uzrok vaše patnje. U Family Separation Clinic volimo reći "ako uvijek činite ono što ste uvijek činili, uvijek ćete dobiti ono što ste uvijek dobijali", što je, drugim riječima to da ako se držite svojih navika, uvijek ćete imati iste ishode. Ako želite da se nešto promijeni, morate nešto činiti drugačije, a prva stvar koju morate činiti drugačije, jest misliti na drugačiji način, i o sebi i o tome što se događa vašoj djeci. Ako sebi ponavljate da su vam djeca oduzeta i da tu ništa ne možete, zauvijek ćete se osjećati očajno i beznadno. Ako takvo razmišljanje promijenite u moja su djeca od mene otuđena i to od mene traži da o svojem roditeljstvu mislim drugačije, da bih im pomogao/pomogla, time odmah u svojem umu postavljate očekivanje da ćete nešto činiti drugačije. Život počinje u našoj zamisli. Ne možete ni sjesti ni ustati ako svojem mozgu ne naredite da to učini. Tako ni svoj život ne možete promijeniti ako prvo ne zamislite drugačiji ishod. Veliki dio našeg rada na Klinici tijekom prvih tjedana rada s obiteljima jest da im pomažemo da sebe zamisle drugačije. U stvaranju novih ideja i novih misli, stvaramo nove osjećaje. Kad se osjećaji promijene, prekidamo negativnu spregu koja stvara očaj i beznađe. Kad se to dogodi, sve je moguće.

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/