Iščašenje uma: Razumijevanje svijeta otuđenog djeteta

Jedan od najtežih zadataka u Family Separation Clinic jest pomaganje odbačenom roditelju da razumije kako njegovo otuđeno dijete doživljava svijet. Kad se dijete okrene protiv vas i ljutito je i odbija vas, ili je ustrašeno i fobično, svjedočenje tomu može biti najstrašnije moguće iskustvo za ciljanog roditelja. Neka će djeca lagati o ciljanom roditelju, druga će napadati, a značajno puno će ih biti uvojačeno u najotrovnijoj i najpogubnijoj od svih reakcija, pri čemu postaju vodiči za mržnju roditelja s kojim su u savezu. Kako god djeca izražavala svoje odbacivanje, bilo da je nastalo iznenada i snažno, ili polagano i podmuklo, jedna od prvih vještina koje odbačeni roditelj mora naučiti jest da to ne treba uzimati osobno. Mora to naučiti brzo da bi izbjegao neke od zamki koje dolaze u paketu s reakcijom otuđenja. Ako to ne nauči dovoljno brzo, izložit će se puno većem riziku. Kad je dijete ušlo u reakciju otuđenja, kako god da je u nju ušlo, vi kao odbačeni roditelj možete puno učiniti da biste izbjegli da se to pogorša i da biste pomogli da se popravi. Učite kako razumjeti svijet otuđenog djeteta - to vam pomaže izgraditi empatiju. Ne uzimajte stvari osobno - to vam pomaže pružiti djetetu empatični odgovor. To su dvije ključne komponente izbjegavanja zamki koje je otuđitelj postavio, bilo svjesno ili nesvjesno.

Od svijeta otuđene djece zavrti vam se u glavi. Njihov je um iščašen i potrebno je da i vi svoj zakrenete u smjeru njihova doživljaja da biste ih mogli razumjeti. Umu otuđenog djeteta događa se sljedeće:

Djeca vole svoje roditelje. Rođena su ovisna o roditeljima i njihova ovisnost prerasta u privrženost koja se oslanja na ljubav i povijest odnosa. Djeca neće, osim ako ih se prisili, odabrati odbacivanje jednog da bi zadovoljila drugog roditelja. Nažalost, budući da ovise o roditeljima, kad ih se prisiljava da moraju birati, djeca nemaju izbora već odbaciti jednog roditelja.

Zamislite ovo: Jamie ima 10 godina, njegovi se roditelji svađaju i majka napušta oca skupa s njim, pa sad žive s bakom. Jamie čuje majku kako plače i baku kako joj govori da je njegov otac beskoristan i da ga je trebala odavno napustiti. Također, kad god dođe vrijeme da bude s ocem, zrak u kući postaje suh i pucketa od napetosti, majka ima crvene oči i tiha je, bakine usne su stisnute u crtu neodobravanja. Jamie ima 10 godina. Ljudi koje voli ljute se jedni na druge. Njegove posjete ocu začinjene su time što otac varira između ljutnje i tuge i natrag. Jamie ne zna što činiti. U pozadini mu baka govori da ne mora viđati oca, to uznemirava njegovu majku i on ne želi i nju izgubiti.

Što Jamie može učiniti? Postaje sve anksiozniji. Baka mu govori da njegov otac troši sav svoj novac na novu djevojku i njezinu djecu, majka izgleda uznemireno i tužno, ili udaljeno. On počinje osjećati da mora nešto učiniti. Kad je s ocem, ovaj nije emocionalno prisutan, iako se još zajedno igraju s playstation. Jamie pita oca o novcu koji ovaj troši na svoju djevojku, otac poludi i naziva Jamievu baku vješticom i drugim groznim imenima. Jamie počinje misliti da mora da je njegov otac grozan, uznemirava tako puno ljudi. Jamiev um se počinje svijati, on počinje zaboravljati kako mu je bilo dobro s tatom i vidi samo teška vremena, počinje povećavati svoju anksioznost prije posjeta ocu.

Baka mu kaže da ne mora ići. Majka osjeća podršku i osjeća da ju se čuje i da joj se pomaže kad Jamie kaže da se tata prema njoj odnosio loše. Obje žene govore o Jamievoj zrelosti i zahvalne su što je s njima i što pomaže. Jamie se osjeća nagrađenim. Povlači se od oca i pridružuje se ljubavi u majčinoj obitelji, sad je istinski jedan od njih i oca mrzi jednako otvoreno kao i one, za što ga se dodatno nagrađuje. Kad se njegov otac obrati sudu zato što ne viđa Jamiea, Jamie na sebe preuzima stavljanje cijele situacije u red. Sustavno odbija viđati oca, nitko ga ničim na to ne može prisiliti. Njegova majka i baka osuševljene su njegovom zrelošću i sposobnošću da uvidi kakav je zaista njegov otac. Jamie nema pojma da su ljubav koju je osjećao za oca ukrali odrasli koji su se više bavili svojim nego njegovim potrebama. Nema pojma da njegova važnost u obitelji ne izrasta iz njegove vrijednosti kao ljudskog bića ni na ljubavi, već na ulozi koju igra kao branitelj majčine obitelji, a protiv omraženog oca.

Djeca čiji je um iščašen na ovaj način, krhka su i ranjiva iako ona to ne znaju. Iščašenost njihova uma oduzelo im je normalne procese razvoja i normalne odnose koji im po pravu pripadaju. Njihova je psiha zato oštećena i njihove emocionalne reakcije i njihov kapacitet emocionalne inteligencije čvrsto je zarobljen. Djeca u ovakvim okolnosti najčešće izgrađuju obrambeni self kojim se služe u teška vremena, dok se iznutra osjećaju prazno i nesigurno, i često emocionalno kroče kroz živi pijesak. Ona izvana mogu izgledati snažna i sigurna ali su u riziku od dekompenzacije pri kojoj su izloženi fragmenti njihova lažnog selfa izvana i praznine selfa iznutra. Izgradnja odnosa u takvom emocionalnom stanju nije lak posao, zato što je dijete naučilo da je svrha njihova postojanja na ovom svijetu da skrbi o potrebama drugih ljudi a ne o vlastitim, i u teškim slučajevima nemaju nikakav osjećaj vlastitih potreba, čak ni toga da mogu imati vlastite potrebe.

Ova će djeca odrasti kao osobe koje će paziti na druge ljude, privlačit će ih krhke osobe s problematičnim ličnostima. Veća je vjerojatnost da će biti otuđena od vlastite djece, tome se neće moći oduprijeti, to su naučila u svom obrascu roditeljstva. Nerijetko će za partnera odabrati dominantnu osobu koja je slična osobi koja ih je navela da odbace jednog roditelja. To će, naravno, završiti tako da će ih ta osoba izgurati iz života njihove djece. Bez integrirane ličnosti koja će ih štititi od takvog zlostavljanja, oni će to pasivno prihvatiti, potpuno nesvjesni činjenice da im je um iščašen kao što je iščašen i um njihova djeteta. Tako se nastavlja generacijski marš otuđenja.

Razumijevanje navedenog dio je uloge odbačenog roditelja. Ne uzimanje toga osobno i ne upadanje u postavljene zamke, ključno je oruđe vaših alata. Empatično razumijevanje onoga što se događa može zaustaviti reakciju djeteta prije nego što iščašenost uma ode predaleko.

__________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2015/06/25/mind-bending-understanding-the-world-of-the-alienated-child/

Tajna odnosa

Ne radim više u sektoru dobrotvornog rada i odavno sam izašla iz mutnog svijeta državne obiteljske politike. Oko nas započinje dobro poznato ludilo utrke za hranjenjem na državnim jaslama. Zaboravila sam sve o načinima na koje državno financiranje može natjerati najtvrdokornije zagovarače ovoga ili onoga da promijene traku i, ako je potrebno, čak i zaplivaju u drugom smjeru. Zaboravila sam da oni koji se predstavljaju kao zagovornici podijeljenog roditeljstva mogu vrijedno i potajno zabijati nož u leđa i samoj mogućnosti podijeljenog roditeljstva.

U zbilji veliki pobjednici na državnim natječajima za financiranje unaprijeđenja suradnje i podijeljene roditeljske skrbi, istodobno su potpisivali jamstva sa savezom koji se bori protiv podijeljene roditeljske skrbi (coalition against shared parenting) što je dovelo do razvodnjavanja i gotovo nikakvih pozitivnih rezultata u amandmanima Children Act 1989*.

Dok promatram početak lude utrke za hranjenjem na državnim jaslama, znajući da je u sektoru dobrotvornog rada koji se drži blizu državnih institucija najvažniji novac, pitam se hoće li itko od njih, igdje i ikada doći do razumijevanja čemu sav taj novac, sve te inicijative, i sve te beskrajne, besmislene radne skupine, fokus grupe i izviješća koja će, bilo da se temelje na dokazima ili ne, završiti na istom mjestu. Najčešće u košu za otpatke. Zašto? Zbog nepovezanosti između života koje te dobrotvorne organizacije misle da predstavljaju i života ljudi kakve žive ljudi diljem zemlje. Nepovezanosti koja je toliko izražena da izgleda kao da žive u paralelnim svjetovima. Neka država radi ono što radi, i neka sektor dobrotvornog rada odražava sve ono što država želi vidjeti i čuti. To u stvarnom svijetu neće promijeniti ništa, zato što oni životi u koje bi taj sektor trebao unijeti promjene znaju tajnu: oni koji imaju moć nad njima ne znaju ni da ovi postoje.

To se naziva život.

U svijetu života ljudi, oni se ne dijele na dobre i loše ljude. Muškarci se ne rađaju kao inherentno nasilni i žene se ne rađaju kao anđeli. U stvarnom svijetu ljudi imaju poteškoće i ponekad se bore, ponekad i prilično nasilno. To ne znači da će automatski žena biti ubijena i da će muškarac nastaviti ubijati svaku ženu koja mu padne šaka. U stvarnom svijetu mame mogu biti toksične osobe koje u svoju djecu usađuju lažna uvjerenja i onda pobjegnu kad sud donese odluku da su naštetile djetetu i da ono treba veći dio vremena provoditi s tatom. U stvarnom su svijetu tate nekad fantastični, nekad beznadni, nekad im se spriječava provođenje vremena s djecom, nekad se ne žele baviti djecom nakon razvoda. U stvarnom svijetu majka nekad može biti dobra, i može nekad biti prilično beskorisna. U stvarnom su svijetu djeca dragocjena, ranjiva, snažna, ljutita, rado pomažu, bespomoćna, može ih se slušati ili ne slušati. U stvarnom se svijetu može dogoditi svašta i obično se i događa. Ponašanje ljudi se ne može staviti u ladice, ni u standardizirane kategorije, ni u uredne sažetke. U stvarnom svijetu ljudi žive izrazito kaotično, ili izrazito smireno, suočavaju se s izazovima i promjenama i biraju činiti ono što čine s najboljim alatima koje imaju, kad ih imaju.

U međuvremenu su u staklenim kućama dobrotvornog rada svi stalno uposleni proučavanjem, kategoriziranjem, izradom projekata, izviješćima i fokusiranjem na živote kakve misle da ljudi žive. Tu je velika anksioznost u vezi s pomaganjem ljudima iz stvarnog svijeta. Potječe li ta anksioznost od ljudi kojima misle da pomažu ili od njihovih vlastitih neuroza? Potječe li od želje da pomognu obiteljima ili od želje da financiraju vlastite plaće? Dolazi li iz srca ili iz potrebe za vlastitim profitom? Upravo tu leži nepovezanost. Tu leži tajna.

Dobrotvorne organizacije okupljene oko države, doslovce su veliki biznis. Njihovi su direktori ponekad plaćeni bolje od premijera države a članovi njihovih timova skupi su do bola. Nije ni čudo da pišu izviješća u kojima traže još novca i, kad je potrebno, državi opisuju očajničku potrebu da se nešto učini za one ljude koji žive obične živote. Potreba da se održe veliki biznisi u području dobrotvornog rada zahtijeva stalnu krizu koju treba rješavati, iako ti krikovi nemaju puno veze sa životima kakve ljudi zaista žive. U paralelnom svemiru u kojem te dobrotvorne organizacije obavljaju svoju djelatnost, dopustivo je misliti da svi muškarci prikrivaju svoje osobnosti emocionalnih terorista i da mogu u svakom trenutku, baš kao i ona zamaskirana vučja šapa u bajci Vuk i sedam kozlića, otkriti istinu o sebi. A dopustivo je i misliti da sve žene hodaju bose, bez krova nad glavom i gladuju na cesti pored njih. U tom paralelnom svemiru, koji ponekad izjednačavam sa svijetom virtualne stvarnosti, podjela između dobroga i lošega, pozitivnoga i negativnoga, muškaraca i žena teče među njima kao rijeka krvi. Mora. To je način na koje te dobrotvorne organizacije stvaraju svoj novac i svoj profit. Smještajući ljude i izazove s kojima se suočavaju u uredno označene ladice. Da to ne čine, kako bi onda država znala što će financirati?

Kad bi bar stvarni život bio takav.

Državne inicijative, kako god bile posložene, financirane i pružane ljudima, nisu odgovor, zato što ne posjeduju tajnu. A tajna je u odnosu. Bez odnosa sa stvarnim ljudima i sa stvarnim životima koje ti ljudi žive, svi će milijuni koje je država dodijelila otići u ništa. I ne može biti odnosa sa stvarnim ljudima dok se sjedi u staklenoj kući i imaginarne ljude trpa u označene ladice. Neće biti promjene u ishodima koje velike dobrotvorne organizacije postižu za državu dok se izmišljeni problemi, fantazije i umišljena odvojenost od ljudi ne prekinu fokusom na odnos između ljudi kojima se služi i onih koji tvrde da im služe.

Ovoga sam tjedna dobila ovu poruku kojom je jedan tata želio izraziti sve ono loše u načinu na koji su ga tretirali u procesu kojim se ubrzalo otuđivanje njegove djece od njega. Poruka kaže sve što treba reći.

Nemojte oca izopćiti iz obitelji zato što je rekao nešto što se moglo izbjeći boljim izborom rječnika. Nemojte redefinirati nasilje tako da se može vidjeti svuda, čak i u nečijem domu, s obitelji, da ga može vidjeti svatko tko odluči da će o toj izopćenoj osobi misliti da je nasilna.

Nemojte mi reći da zato što sam muškarac ne smijem imati svoje mišljenje o tome kako će se moja djeca odijevati, razgovarati, ponašati i izgledati u javnosti.

Jednodimenzionalni način na koji se rješavaju problemi obitelji koje su u našoj situaciji, jesu uzrok i razlog temeljnih neuspjeha, ne samo u ovom slučaju, već u tako puno slučajeva slične prirode. Dok ne bude otvorenijeg i šireg pristupa, dok takav pristup ne bude usvojen i potican, ne samo da će u rješavanju ovakvih slučajeva, već i u obrazovanju i edukaciji socijalnih radnika koji se bave takvim slučajevima, izostati pomoć obiteljima poput moje. Te će obitelji biti izdane i zanemarene od sustava i organizacija koje postoje upravo zato da bi im pomagale.

A ovu sam poruku dobila od majke kojoj je država putem jedne od dobrotvornih organizacija pružila lošu uslugu.

Tretirali su me kao da sam neka opasna životinja. Napola sam očekivala da ću biti ili smještena u zatvor ili u kućni pritvor. Osjećala sam se kao leptir koji je pribadačom pričvršćen na ploču i analziran, ne zbog nečega što sam učinila, već zbog onoga što su zamišljali da mora da sam učinila. To je bilo najveće poniženje koje sam ikad doživjela.

Pomoć razvedenim obiteljima. Tajna je u odnosu. Ako država želi nešto promijeniti, možda je vrijeme da uloži u izgradnju mostova između kuća od stakla i stvarnog svijeta.

_________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2015/06/20/the-relationship-secret/

---

* Zakon o djeci. U nas radi dokaza za navedeno, možete pročitati Obiteljski zakon 2015. (op. Udruge Dijete-razvod.)

Što činiti i što ne činiti kad dijete pokazuje znakove da vas odbacuje

Završavajući knjigu došli smo do točke kad možemo sačiniti upute o tome što činiti i što ne činiti kad dijete pokazuje znakove da vas odbacuje. Smatram da to može biti praktičan vodič za sve one koji proživljavaju povlačenje svojeg djeteta iz odnosa.

Dijete koje se povlači od vas ponašat će se na specifične načine i važno je da razumijete razliku između reakcije odbacivanja i onoga što je prirodno kad se dijete seli između dva doma. Djeca koja prelaze između dva doma često će pokazivati ponašanja koja ne znače da vas odbacuju, ali svakako znače da se bore s prijelazima, a moguće je i povlačenje.

Poteškoće pri prijelazima

• Povučenost pri dolasku k vama, dijete je često tiho, ne reagira ili pokazuje uznemirenost. Starija djeca mogu neko vrijeme mirovati prije nego što se uključe u neku aktivnost, mlađa mogu izgledati ljepljiva i uznemirena.
• Dijete se ponaša smireno i pokazuje opušteno ponašanje, uživa u vremenu koje provodi s vama i izgleda normalno, no prema kraju vremena s vama može vam reći da ne želi ići natrag drugom roditelju, može postati tiho i povučeno. Kad dođe vrijeme za odlazak, može postati ljepljivo i plačljivo.
• Prijelazi mogu postati teški jer dijete na oboje roditelja vrši pritisak da ne ide drugom roditelju.

Znakovi da je dijete otuđeno od vas

• Pri dolasku k vama dijete može biti tiho, ali i ljutito i može vas odgurivati, smirivanje djeteta može trajati dugo i dijete može sve vrijeme izgledati uznemireno.
• Dijete ima ispade ljutitih riječi nakon kojih se može rasplakati i željeti vašu blizinu.
• Dijete se može ponašati zbuljujuće, odbijati prihvatiti vaš autoritet i pokazivati ljutito ponašanje, ali reagira i smiruje se na primjerenu reakciju.
• Dijete vam može govoriti stvari koje su mu o vama rečene ili vam postavljati pitanja o onim područjima vašeg života koja zanimaju drugog roditelja.

Dijete koje se aktivno otuđuje treba vaše ponašanje koji se razlikuje od ponašanja koje treba dijete koje ima problema s prijelazima. Potrebno je da to znate razlikovati. Ako su prisutni znakovi problema s prijelazima iz jednog doma u drugi, ali dijete ne reagira ljutito, hladno, verbalno abuzivno, u fizičkom otporu, čemu ponekad slijede suze, sram, krivnja i tuga (znaci otuđenja), važno je da s drugim roditeljem dogovorite kako ćete umanjiti probleme prijelaza za dijete. Ako to drugi roditelj ne prihvaća, da biste djetetu olakšali prijelaz, slijedite ove postupke:

• Pri preuzimanju djeteta i dolasku u vaš dom, dopustite djetetu da tiho sjedi samo ili s vama, koliko mu je god potrebno. Mlađoj djeci za oporavak od prijelaza može biti potrebno 30-60 minuta, dok starijoj za to treba oko dva sata. Tijekom toga vremena obavljajte zajedno tihe aktivnosti, gledajte TV, igrajte neku tihu igru, pustite dijete na miru i budite mu fizički dostupni. Dijete će vam pokazati kad je spremno, na način da će se željeti igrati i biti aktivnije.
• Dajte djetetu jasnu strukturu u vezi s krajem vašeg zajedničkog vremena. Nemojte očekivati da će biti u stanju pokupiti svoje stvari i prijeći drugom roditelju bez upozorenja. Bar dva sata prije vremena povratka drugom roditelj, počnite s rutinom priprema. Neka dijete na miru i dovoljno pojede. Recite mu da će ići natrag jedan sat prije nego što će ići. Počnite skupljati djetetove stvari i recite kad je ostalo još pola sata prije odlaska. Provedite posljednjih pola sata u miru i bliskosti, razgovarajte o onome što ste radili i o onome što ćete raditi kad opet budete zajedno. Neka igre budu spremne da se ponovno igraju. Mlađoj djeci će ova vrsta pažnje jako koristiti. Starijoj će djeci prijelaz biti lakši i manje će biti nezadovoljna.

Što ako dijete pokazuje znakove otuđenja?

Ovo je praktična check-lista o tome kako se nositi s ponašanjima djeteta koje proživljava otuđenje od vas.

Činite sljedeće:	Nemojte činiti sljedeće:
Ograničite djetetovo ljutito ponašanje na načine koji spriječavaju eskalaciju – pokažite znatiželju umjesto da ga napadnete. Reći otuđenom djetetu "Otkud te riječi dolaze?" puno je bolje nego "Kako se usuđuješ tako sa mnom razgovarati?"	Kad dijete pokaže da je ljutito na vas, izbjegnite zamku ljutitog reagiranja zato što to povećava anksioznost djeteta i povećava emocionalnu temperaturu.
Olabavite malo granice i dopustite djetetu da mu "prođe" malo više od uobičajenoga, ali se čvrsto držite novih granica.	Nemojte postavljati granice tako da se dijete osjeća pritisnuto i kažnjeno zbog svojeg ponašanja, jer je to najbrži način da roditelju otuđitelju date priliku koja će mu dobro doći za eskalaciju otuđenja.
Na pitanja djeteta o vašem privatnom životu dajte mu jednostavne odgovore. Recite da "postoje stvari o kojima odrasli ne razgovaraju s djecom". To je puno bolje nego ga ušutkati zato što uopće postavlja takva pitanja.	Nemojte dijete posramljivati zbog postavljanja pitanja. Uvijek imajte na umu da se dijete koristi kao vodič tuđih misli i osjećaja i da ne razumije da je to što ono čini loše.
Na jednostavan način razjasnite sve laži koje su djetetu rečene. Pazite da vaše ponašanje ne bi izgledalo kao potvrda tih laži. Reći da niste ozlijedili mačku kad je dijete bilo mala beba i da je ni sad ne biste ozlijedili, bolje je nego mu reći da nikako ne može znati jesti li ozlijedili mačku i da im je netko lagao.	Nemojte se dati uvući u reakciju govoreći da je ono što im netko govori laž. Ako dijete osjeti da napadate roditelja otuđitelja, naći će se u nemogućoj ulozi sukoba lojalnosti u kojoj neće znati kojem roditelju vjerovati. Govorom tijela i ponašanjem usredotočite se na to da se djete osjeća ugodno. Razuvjerite ga jednostavnim odbacivanjem optužbi i smirenim ponavljanjem istine.
Uvijek pomozite djetetu da shvati da uvijek postoje dvije ili više strana u svemu što im je rečeno. Pokažite im kako različiti ljudi u različita vremena stvari vide različito.	Nemojte djetetu reći da je otuđeno, niti da je pod utjecajem drugog roditelja. To ih samo čini defenzivnima i povećava čvrstinu njegova saveza s roditeljem otuđiteljem.
Na asertivne i ne-agresivne načine kontrolirajte djetetovu verbalnu nasilnost.	Nemojte na djetetovu odgovarati vlastitom agresivnošću. To bi mu samo potvrdilo da je roditelj otuđitelj u pravu u onome što mu o vama govori.
Naučite kako reagirati empatijom i toga se stalno držite. Uočite trenutke kad dijete napusti svoj odbijajući stav, primijetite to riječima i dajte mu do znanja da ste zadovoljni kad vidite da je opušteno i sretno.	Ne trošite vrijeme govoreći djetetu da s njim nešto nije u redu. Reducirajte svoju verbalnu kritiku.
Ustrajte na tomu da trajno osiguravate da dijete s vašom širom obitelji provodi što više vremena. Kad dođe do otuđenja, ono pogađa sve, čak i voljene kućne ljubimce.	Nemojte dijete držati podalje od svoje šire obitelji zbog njegovih ispada i neugodnog ponašanja. Ako ga držite podalje od obitelji, pojačavate moć roditelja otuđitelja nad djetetom. Svakoga u vašoj obitelji upozorite na problem, neka vam pomognu s tim i dijelite vrijeme s djetetom.
Dopustite djetetu koje vam govori stvari koje su mu rečene, da to izgovori bez vaših upadica. Kad završi, recite mu da ono u što vjeruje nije istina, ali to učinite na što jednostavniji i mirniji način i onda nastavite raditi nešto drugo. Pokažite da stvari koje govori ne mogu biti istinite ako ih se može jednostavno objasniti, zatim to pobijte i nastavite raditi nešto drugo.	Ne ulazite u detaljne i komplicirane rasprave o onome što dijete govori kad istovaruju ono što im je rečeno. Ne propitujte ih po svakoj točki i ne silite ih da stvari uvijek iznova preispituju.

Imajte na umu da će roditelj otuđitelj iskoristiti 'triger događaje' kao priliku da dijete dovede u stanje potpune otuđenosti. Triger događaji su oni koje dijete i roditelj otuđitelj mogu iskoristiti za 'opravdanje' povlačenja djeteta iz odnosa s vama. Uglavnom, kad se dijete otuđuje, svaki događaj može biti triger. Svakako dokumentirate vrijeme koje provodite s djetetom, fotografirajte, snimajte video i pišite bilješke jer vam mogu zatrebati za pobijanje iskrivljenih izviješća o onome što se stvarno događalo.

Učinite sve da vaše dijete zna da ga volite i da je dobrodošlo na sve važne zajedničke događaje, poput vjenčanja, zabava i izlazaka. Razgovarajte s djetetom o svemu što radite zajednički i pomozite mu sudjelovati u stvaranju sjećanja na zajedničke doživljaje i na ono što radite. To pomaže u slučaju ako dijete kasnije kaže da s vama nije bilo sretno i da ga je neki događaj jako smetao. To također vama omogućava da redovito provjeravate svoje spram djetetovih doživljaja.

* * *

Ako znate da se vaše dijete otuđuje, postoje neke ključne stvari koje trebate učiniti da biste ih dugoročno zaštitili.

1. Bilježite sve što se događa u detaljni dnevnik.

2. Učinite sve da vaše dijete ne doživi da vi kritizirate roditelja otuđitelja zbog njegova ponašanja.

3. Svladajte vještine empatičnog reagiranja i uvijek ih koristite.

4. Ne paničarite i nemojte reagirati ljutito. Ostanite smireni, fokusirani i zainteresirani za njihovo ponašanje, ali nikako ljuti.

5. Ne uzimajte ništa osobno, to nije stvaran osjećaj vašeg djeteta.

6. Potražite stručnu pomoć ako mislite da vam treba. Treba vam ako imate osjećaj da se s tim ne možete nositi, da vas se uvlači u bitku s djecom, ili ako redovito osjećate da vam ne ide.

Ovo je izvadak iz knjige koja će uskoro izaći iz tiska. I dalje pružamo coaching ciljanim/odbačenim roditeljima u Family Separation Clinic a u jesen 2015 u Londonu smo održali radionice za obitelji pogođene otuđenjem od roditelja. Za više informacija, posjetite

This is another excerpt from the handbook which will be published soon.  We continue to offer coaching for targeted/rejected parents at the Family Separation Clinic and will be holding workshops in London in Autumn 2015 for families affected by parental alienation.  For more information see http://www.familyseparationclinic.co.uk

_________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2015/05/16/what-to-do-and-what-not-to-do-when-a-child-is-showing-signs-of-alienation/