Tajna odnosa

Ne radim više u sektoru dobrotvornog rada i odavno sam izašla iz mutnog svijeta državne obiteljske politike. Oko nas započinje dobro poznato ludilo utrke za hranjenjem na državnim jaslama. Zaboravila sam sve o načinima na koje državno financiranje može natjerati najtvrdokornije zagovarače ovoga ili onoga da promijene traku i, ako je potrebno, čak i zaplivaju u drugom smjeru. Zaboravila sam da oni koji se predstavljaju kao zagovornici podijeljenog roditeljstva mogu vrijedno i potajno zabijati nož u leđa i samoj mogućnosti podijeljenog roditeljstva.

U zbilji veliki pobjednici na državnim natječajima za financiranje unaprijeđenja suradnje i podijeljene roditeljske skrbi, istodobno su potpisivali jamstva sa savezom koji se bori protiv podijeljene roditeljske skrbi (coalition against shared parenting) što je dovelo do razvodnjavanja i gotovo nikakvih pozitivnih rezultata u amandmanima Children Act 1989*.

Dok promatram početak lude utrke za hranjenjem na državnim jaslama, znajući da je u sektoru dobrotvornog rada koji se drži blizu državnih institucija najvažniji novac, pitam se hoće li itko od njih, igdje i ikada doći do razumijevanja čemu sav taj novac, sve te inicijative, i sve te beskrajne, besmislene radne skupine, fokus grupe i izviješća koja će, bilo da se temelje na dokazima ili ne, završiti na istom mjestu. Najčešće u košu za otpatke. Zašto? Zbog nepovezanosti između života koje te dobrotvorne organizacije misle da predstavljaju i života ljudi kakve žive ljudi diljem zemlje. Nepovezanosti koja je toliko izražena da izgleda kao da žive u paralelnim svjetovima. Neka država radi ono što radi, i neka sektor dobrotvornog rada odražava sve ono što država želi vidjeti i čuti. To u stvarnom svijetu neće promijeniti ništa, zato što oni životi u koje bi taj sektor trebao unijeti promjene znaju tajnu: oni koji imaju moć nad njima ne znaju ni da ovi postoje.

To se naziva život.

U svijetu života ljudi, oni se ne dijele na dobre i loše ljude. Muškarci se ne rađaju kao inherentno nasilni i žene se ne rađaju kao anđeli. U stvarnom svijetu ljudi imaju poteškoće i ponekad se bore, ponekad i prilično nasilno. To ne znači da će automatski žena biti ubijena i da će muškarac nastaviti ubijati svaku ženu koja mu padne šaka. U stvarnom svijetu mame mogu biti toksične osobe koje u svoju djecu usađuju lažna uvjerenja i onda pobjegnu kad sud donese odluku da su naštetile djetetu i da ono treba veći dio vremena provoditi s tatom. U stvarnom su svijetu tate nekad fantastični, nekad beznadni, nekad im se spriječava provođenje vremena s djecom, nekad se ne žele baviti djecom nakon razvoda. U stvarnom svijetu majka nekad može biti dobra, i može nekad biti prilično beskorisna. U stvarnom su svijetu djeca dragocjena, ranjiva, snažna, ljutita, rado pomažu, bespomoćna, može ih se slušati ili ne slušati. U stvarnom se svijetu može dogoditi svašta i obično se i događa. Ponašanje ljudi se ne može staviti u ladice, ni u standardizirane kategorije, ni u uredne sažetke. U stvarnom svijetu ljudi žive izrazito kaotično, ili izrazito smireno, suočavaju se s izazovima i promjenama i biraju činiti ono što čine s najboljim alatima koje imaju, kad ih imaju.

U međuvremenu su u staklenim kućama dobrotvornog rada svi stalno uposleni proučavanjem, kategoriziranjem, izradom projekata, izviješćima i fokusiranjem na živote kakve misle da ljudi žive. Tu je velika anksioznost u vezi s pomaganjem ljudima iz stvarnog svijeta. Potječe li ta anksioznost od ljudi kojima misle da pomažu ili od njihovih vlastitih neuroza? Potječe li od želje da pomognu obiteljima ili od želje da financiraju vlastite plaće? Dolazi li iz srca ili iz potrebe za vlastitim profitom? Upravo tu leži nepovezanost. Tu leži tajna.

Dobrotvorne organizacije okupljene oko države, doslovce su veliki biznis. Njihovi su direktori ponekad plaćeni bolje od premijera države a članovi njihovih timova skupi su do bola. Nije ni čudo da pišu izviješća u kojima traže još novca i, kad je potrebno, državi opisuju očajničku potrebu da se nešto učini za one ljude koji žive obične živote. Potreba da se održe veliki biznisi u području dobrotvornog rada zahtijeva stalnu krizu koju treba rješavati, iako ti krikovi nemaju puno veze sa životima kakve ljudi zaista žive. U paralelnom svemiru u kojem te dobrotvorne organizacije obavljaju svoju djelatnost, dopustivo je misliti da svi muškarci prikrivaju svoje osobnosti emocionalnih terorista i da mogu u svakom trenutku, baš kao i ona zamaskirana vučja šapa u bajci Vuk i sedam kozlića, otkriti istinu o sebi. A dopustivo je i misliti da sve žene hodaju bose, bez krova nad glavom i gladuju na cesti pored njih. U tom paralelnom svemiru, koji ponekad izjednačavam sa svijetom virtualne stvarnosti, podjela između dobroga i lošega, pozitivnoga i negativnoga, muškaraca i žena teče među njima kao rijeka krvi. Mora. To je način na koje te dobrotvorne organizacije stvaraju svoj novac i svoj profit. Smještajući ljude i izazove s kojima se suočavaju u uredno označene ladice. Da to ne čine, kako bi onda država znala što će financirati?

Kad bi bar stvarni život bio takav.

Državne inicijative, kako god bile posložene, financirane i pružane ljudima, nisu odgovor, zato što ne posjeduju tajnu. A tajna je u odnosu. Bez odnosa sa stvarnim ljudima i sa stvarnim životima koje ti ljudi žive, svi će milijuni koje je država dodijelila otići u ništa. I ne može biti odnosa sa stvarnim ljudima dok se sjedi u staklenoj kući i imaginarne ljude trpa u označene ladice. Neće biti promjene u ishodima koje velike dobrotvorne organizacije postižu za državu dok se izmišljeni problemi, fantazije i umišljena odvojenost od ljudi ne prekinu fokusom na odnos između ljudi kojima se služi i onih koji tvrde da im služe.

Ovoga sam tjedna dobila ovu poruku kojom je jedan tata želio izraziti sve ono loše u načinu na koji su ga tretirali u procesu kojim se ubrzalo otuđivanje njegove djece od njega. Poruka kaže sve što treba reći.

Nemojte oca izopćiti iz obitelji zato što je rekao nešto što se moglo izbjeći boljim izborom rječnika. Nemojte redefinirati nasilje tako da se može vidjeti svuda, čak i u nečijem domu, s obitelji, da ga može vidjeti svatko tko odluči da će o toj izopćenoj osobi misliti da je nasilna.

Nemojte mi reći da zato što sam muškarac ne smijem imati svoje mišljenje o tome kako će se moja djeca odijevati, razgovarati, ponašati i izgledati u javnosti.

Jednodimenzionalni način na koji se rješavaju problemi obitelji koje su u našoj situaciji, jesu uzrok i razlog temeljnih neuspjeha, ne samo u ovom slučaju, već u tako puno slučajeva slične prirode. Dok ne bude otvorenijeg i šireg pristupa, dok takav pristup ne bude usvojen i potican, ne samo da će u rješavanju ovakvih slučajeva, već i u obrazovanju i edukaciji socijalnih radnika koji se bave takvim slučajevima, izostati pomoć obiteljima poput moje. Te će obitelji biti izdane i zanemarene od sustava i organizacija koje postoje upravo zato da bi im pomagale.

A ovu sam poruku dobila od majke kojoj je država putem jedne od dobrotvornih organizacija pružila lošu uslugu.

Tretirali su me kao da sam neka opasna životinja. Napola sam očekivala da ću biti ili smještena u zatvor ili u kućni pritvor. Osjećala sam se kao leptir koji je pribadačom pričvršćen na ploču i analziran, ne zbog nečega što sam učinila, već zbog onoga što su zamišljali da mora da sam učinila. To je bilo najveće poniženje koje sam ikad doživjela.

Pomoć razvedenim obiteljima. Tajna je u odnosu. Ako država želi nešto promijeniti, možda je vrijeme da uloži u izgradnju mostova između kuća od stakla i stvarnog svijeta.

_________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2015/06/20/the-relationship-secret/

---

* Zakon o djeci. U nas radi dokaza za navedeno, možete pročitati Obiteljski zakon 2015. (op. Udruge Dijete-razvod.)