subota, 10. studenoga 2018.

Današnja suđenja vješticama: Socijalni rad i glas djeteta


Karen Woodall, 9 Nov 2018

U radu na obiteljskom sudu, često nailazim na ono što nazivam Principom parelenog svemira (PPS). PPS je ono od čega pate Socijalni Radnici koji su, čini se, educirani vjerovati da se treba povjerovati što god djeca kažu te da zahtjevi i traženja djece trebaju činiti srž dobre prakse u vezi s djecom.
Smatram da je PPS uzrok toga da Socijalni Radnici ne vjeruju presudama, čak ni presudama viših sudova, i da ih ih to navodi da se toliko vode glasom djeteta da su u stanju zatomiti bilo kakvo racionalno razmišljanje. Rad u paralelnom svemiru čini se da dovodi do toga da socijalni radnici ili smatraju da su superiorni u svojoj analizi slučaja, ili da imaju nesrazmjerno veliko pravo na vlastito shvaćanje slučaja (što je, nažalost, u mnogim situacijama i istina). Problem s PPS-om, međutim, jest da se ne uspijeva održati pri analizi, osobito na sudu.
Zato je bilo zanimljivo čitati HHJ Bellamy’s criticism, kritiku socijalnog radnika u slučaju otuđenja od roditelja, koja je objavljena ovoga tjedna.
U odnosu na izviješće Socijalnog radnika koji je radio na slučaju, HHJ Bellamy je bio vrlo kritičan, rasvjetljavajući nama, koji pokušavamo pomoći djetetu, najproblematičnije dinamike u takvim slučajevima.
211.       U ovom slučaju, propust gospođice S da pažljivo pročita dokumente znači da prethodne bilješke o činjenicama i njihova važnost nisu uzeti u razmatranje. Također je previdjela prethodnu sudsku procjenu (posebice) majke i zato nije uzeta u obzir pri donošenju začljučaka nakon nove procjene. Kad se to spoji s očitim nedostatkom znanja i iskustva gospođice S u području otuđenja od roditelja, prosudbe koje ona iznosi, postaju krajnje upitne.
212.       Sljedeća ozbiljna zamjerka izviješću gospođice S je da, čini se, njezin pristup nije da bi se djetetova mišljenja trebala saslušati i ozbiljno razmotriti, već da im se uvijek treba vjerovati i reagirati pod pretpostavkom da djeca navode istinu. Istakla je da je D bio konzistentan u svojim izjavama. Jasno je da nije razmotrila mogućnosti da ono što ona smatra konzistencijom, može zapravo biti naučeno. U svojem je usmenom iskazu gospođica S vrlo otvoreno izjavila da nije razmatrala govori li D istinu. “Vjerujem onome što je kazao”, rekla je. Također, izgleda da je njezino stajalište da su želje i osjećaji D od najveće važnosti, a ne njegova dobrobit.
213.        Cjelokupni pristup gospođice S temelji se na uvjerenju da je D žrtva višekratnog fizičkog zlostavljanja od strane oca. Na pitanje je lii pročitala izviješće g. Spoonera o drugom sastanku s D. Odgovorila je da nije. Još više zabrinjava njezina izjava da ni u jednom trenutku nije vidjela D skupa s ocem.
214.       U odnosu na nalaz koji se temelji na iskazu, sa žaljem utvrđujem da ništa u izviješću gospođice S ne pomaže sudu u određivanju je lli što od onoga što sud istražuje istinito. To mi izviješće ne pomaže ni u utvrđivanju pitanja dobrobiti djeteta. Ono se temelji na neadekvatnom čitanju dokumenata, pogrešnom razumijevanju povijesti slučaja, nedostatku relevantnog iskustva ili znanja u rješavanju slučajeva otuđenja od roditelja i nedostatku razumijevanja o pristupu procjeni i reagiranju na izjave djeteta.
Tijekom godina u svojem sam se radu više puta suočila sa socijalnim radnicima koji nisu imali ni iskustva ni sposobnosti procijeniti dokaze, čak ni kad već postoji sudska odluka u kojoj je navedeno da je dijete otuđeno. U takvim okolnostima, bez snažnog upravljanja dinamikom, uz tijek koji ide kontra svega što trebamo činiti da bismo pomogli preslagivanju obiteljske dinamike, ishod je neizbježno taj da dijete ostaje otuđeno i svaka intervencija propada.
Ono što se u zbilji događa jest da se djetetovi nezdravo prilagođeni i defenzivni zahtjevi ropski slijede, a to znači i da se učvršćuje stanje psihološkog splitinga. Ono što socijalni radnici u takvim okolnostima čine jest daljnje zlostavljanje djeteta, evo kako.
Dijete koje koristi obrane psihološkog splitinga, bez obzira na to kako je uvedeno u to stanje, nema vlastite autentične izričaje, već nezdravo prilagođene, defenzivne izričaje. Ovo je vrlo jednostavan opis kako psihološki splitting dovodi do ulaska djeteta u stanje obrane saveza s jednim i stanje odbacivanja drugog roditelja.

 


(Ovaj je diagram prilagođen iz: Franz Ruppertovog koncepta traumatskog splittinga u njegovoj knjizi Splits in the Soul – Green Balloon Publishing 2011)

Kad socijalni radnici slijede zahtjeve djeteta bez analize, oni zapravo slijede zahtjeve koji dolaze iz defenzivnog dijela djeteta. Tu je se može vidjeti koliko je za dijete zapravo štetno slijediti te zahtjeve.
U nekim sam slučajevima svjedočila kad je dijete govorilo iz defenzivnog dijela svojeg podijeljenog bića i vidjela sam da se, kad se tomu neupitno vjerovalo, splitting povećao, što je vodilo do eskalacije nevjerojatnih optužbi bez ikakvih dokaza u prilog tih optužbi. To je današnje suđenje vješticama, zato što se onomu što djeca govore neupitno vjeruje, što ponekad dovodi do posebne vrste ludila koje nastaje kad psihološki splitting počne dovoditi tim koji radi s djetetom u međusobne sukobe. U situacijama kad se dopušta da nas vodi nezdravo prilagođeni glas djeteta, svatko je u opasnosti od infekcije tim ludilom koje čini da ljudi dijele svoje osjećaje u potpuno prave/krive, dobre/loše, zdrave/sulude.
Potreban je Sudac hladne glave, s bitnim znanjima i čvrstim stavom, da bi takvu vrstu dinamike kao što je otuđenje od roditelja, držao pod kontrolom. Na sreću, (iako mu je u presudi promakla činjenica da je otuđenje od roditelja navedeno u ICD-11), HHJ Bellamy jest takav sudac.
Kad sudac kontrolira ring i provede se intervencija koja je usmjerena na traumatizirani dio djeteta tako da podijeljeni dijelovi mogu zacijeliti, defenzivni glas djeteta više nije potreban i problem otuđenja je riješen.
Što nas ponovno dovodi do socijalnog rada i načina na koji se glas djeteta ropski slijedi. Budući da socijalni radnici imaju tako nesrazmjernu moć, zašto im još uvijek nedostaje razumijevanje iako u svijetu raste razumijevanje rizika za djecu čiji su roditelji razvedeni? Jedan od razloga je taj što njihovu obrazovanju nedostaje točno poznavanje psihologije djeteta, drugi je da nemaju psihološkog osposobljavanja, što znači da ih u radu s obiteljima često vode njihovi osobni psihološki problemi.
Što zapravo znači da socijalnim radnicima nije mjesto u radu s obiteljima pogođenim situacijama gdje dijete koristi psihološki splitting kao obranu u situaciji razvoda roditelja. Razlog je taj da oni unošenjem vlastitog nedostatka razumijevanja i osobnih neriješenih problema u tu situaciju, ono što oni zaista čine, dalje zlostavljaju dijete time što ne uspijevaju prepoznati dilemu u kojoj ono jest.
Neosposobljeni, nesvjesni socijalni radnik može nanijeti neizrecivu štetu djetetu u slučaju otuđenja od roditelja.
Kako bi jednostavno bilo podučiti socijalne radnike o tome kako i zašto dijete u situaciji razvoda roditelja koristi psihološki splitting kao obranu.
Koliko bi patnje moglo biti spriječeno, kako za djecu tako i za obitelji.
Uskoro će doći dan kad ćemo se osvrnuti i pitati se kako i kad se to ludilo događalo tijekom tako dugog vremena, budući da su informacije o tome što se događa djeci tako lako dostupne, a već su dostupne i intervencije koje problem u djece rješavaju prema međunarodno priznatim standardima prakse.
Do tad se nastavlja atmosfera suđenja vješticama u slučajevima djetetova korištenja psihološkog splittinga radi obrane (otuđenja od roditelja).
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2018/11/09/the-modern-day-witch-trials-social-work-and-the-voice-of-the-child/

utorak, 9. listopada 2018.

Premošćivanje jaza: Istina o radu na reunifikaciji


Jedna od šokantnih značajki rada na reunifikaciji jest način na koji se djetetovo podijeljeno stanje uma zrcali u odbačenog roditelja. To je problem, zapravo je vrlo veliki problem, kad je potrebno probuditi prekinuti odnos između djeteta i roditelja, zato što je, da bi podijeljeno stanje uma u djeteta zacijelilo, potrebno i da odbačeni roditelj postigne potpuno integrirano stanje uma.
Na početku rada na reunifikaciji shvatili smo da se moramo nositi ne samo s djecom koja su u splittingu¨, već i s problemima koji nastaju s naglim promjenama načina na koje dijete održava obrambeni mehanizam splittinga. U prijevodu to znači da se u prošlosti rad na reunifikaciji morao poduzimati pristupom izazivanja naglog kratkog šoka izuzimanja djeteta od roditelja, što nam je postavljalo zadatak rješavanja djetetove snažne anksiozne reakcije i istodobnog pružanja podrške odbačenom roditelju da ostane čvrst u uvjerenju da dijete može i da će izroniti iz otuđenog stanja uma. Iako je to učinkovito, također postoje i rizici pri provedbi, zbog mnogih različitih vanjskih utjecaja. Kad to učinimo potpuno ispravno, sa svim stručnjacima koji misle isto, proces reunifikacije je brz, a djetetov susret s odbačenim roditeljem može se održavati dovoljno dugo da reakcija otuđenja s njega spadne i da izrone zdrave reakcije djeteta. Kad to ne učinimo ispravno, a to je kad svi stručnjaci u timu nisu potpuno posvećeni procesu, dijete dobija signal da nije sigurno odbaciti reakcije otuđenja i te se reakcije nastavljaju, ostavljajući odbačenog roditelja s osjećajem nesigurnosti i neizvjesnosti. U takvim se okolnostima ništa ne može promijeniti i dijete će nastaviti odbacivati toga roditelja.
Viđala sam slučajeve koji su bili neuspješni zato što socijalni radnici nisu bili sasvim u stanju podržati rad na reunifikaciji. Viđala sam stručnjake kako prikriveno odbacuju presude s kojima se ne slažu. Zanemarivanje presuda poznata je strategija nekih stručnjaka koji ishode nastoje prilagoditi svojim uvjerenjima. U takvim sam okolnostima naučila da biti stručnjak u ovom području nije samo teško, već također i opasno. Rad na ovom području, kad se radi kako treba, sličan je radu stručnjaka za demontažu eksplozivnih naprava na polju punom mina. Zadržati hrabrost da se nastavi i da se u tome podrži i odbačenog roditelja jest potrebna kvaliteta, posebice ako smo okruženi ljudima čija moć nije razmjerna vještinama koje posjeduju. U takvim okolnostima, sve na što se možemo osloniti da bismo premostili jaz između odbačenog roditelja i otuđenog djeteta jest ljubav među njima. Ljubav koja je zamrznuta u vremenu i koju dijete poriče. I nema ničega, baš ničega što izaziva više tjeskobe na ovom svjetu, gdje se na glas djeteta previše oslanja i previše ga se uzdiže, od djeteta koje poriče da voli roditelja.
Zato i ne čudi da tako puno stručnjaka taj posao ne obavlja dobro. Zato i ne čudi da ih tako puno odbija preuzeti rizike i jedino prati površinski glas djeteta. Da istinski razumiju, bi li ti stručnjaci bili tako povučeni i tako odlučni u tome da su desenzitizacija i mekani mekani pristup pravi put? Da zaista znaju da je dijete kojem pomažemo dijete pod prisilnom kontrolom, bi li spremno pustili odbačenog roditelja da provodi sate, tjedne i mjesece čekajući da oni kažu da je dijete spremno? Nadam se da ne bi. No, tko zna?
Dijete koje odbacuje roditelja to čini zato što se identificiralo s agresorom. Jednako kao što se zlostavljana žena identificira s muškarcem koji je tuče zato da bi se psihološki zaštitila, jer zna da ne može pobjeći i ako to pokuša možda će pretrpjeti kobnu štetu, tako se i dijete, koje se navodi da iznosi laži i izmišlja priče o roditelju, identificira s nekim tko mu može, ako to hoće, nanijeti veliku štetu. A zašto i ne bi tako reagirali? Zlostavljanoj je ženi potrebno više pokušaja da bi ostavila muškarca koji ju zlostavlja, i ta žena, ako ništa drugo, posjeduje sposobnost odrasle osobe da dobije pomoć. Dijete kojem se prijeti štetom u njegovu inter-psihičkom svijetu (psihološkom prostoru između djeteta i roditelja koji ga kontrolira), nema tu svijest odrasle osobe i nema osjećaj da može dobiti pomoć.

Ovo su riječi Richarda Warshaka:

Screen Shot 2018-10-08 at 10.38.28
Prijevod: Djeca se priklanjaju onom roditelju od kojeg osjećaju veći strah, ili roditelju kojeg smatraju manje stabilnim (…) iako ta djeca mogu izgledati kao da otvoreno iznose s kojim roditeljem žele živjeti, njihove želje moguće ne odražavaju njihove istinske najbolje interese (…) Pridavanje željama i osjećajima djece prevelike težinu pri odlučivanju o ishodima u takvim slučajevima, na djecu stavlja strašnu odgovornost i nemoguć zadatak upravljanja svijetom odraslih koji ih okružuje.

I još prije, kao što je Nick iznio na nedavnoj PASG konferenciji, Ferenczi piše o identifikaciji s agresorom:
Screen Shot 2018-10-08 at 10.40.00

Prijevod: Ferenczi (1933) je našao dokaze da se djeca ustrašena od odraslih koji se ne kontroliraju "kao automati podčinjavaju volji agresora da bi pogodila svaku njegovu želju i zadovoljila je; potpuno zatomljujući sebe, ona se identificiraju s agresorom… Slaba i nerazvijena osobnost na iznenadnu nelagodu ne reagira braneći se već, pod pritiskom tjeskobe, reagira introjekcijom i identifikacijom s prijetećom osobom ili agresorom"

Kad čujem za intervencije u kojima se odbačene roditelje tretira kao da su pridonijeli problemu djetetova odbacivanja i gdje se ulažu napori da takav roditelj promijeni svoje ponašanja da bi zadovoljio dijete, razmišljam o dinamici psihološkog splittinga i načinu na koji je on prouzročen djetetovom identifikacijom sa štetnim roditeljem i uvijek se iznova pitam zašto ti ljudi ne prepoznaju da je otuđenje od roditelja pitanje zlostavljanja djeteta, te zašto ne djeluju sukladno tome?
Istina je ta da oni zapravo ne razumije što se događa. Ono što pokušavaju jest prilagodba modela otuđenja od roditelja tako da se uklopi u njihov vlastiti model rada i njihovoj vlastitoj zoni komfora. Što znači da se oni zapravo nikad ne moraju suočiti sa zastrašujućom stvarnošću onoga što rad na reunifikaciji zaista znači, zato što oni nikad zaista uspješno ne spoje dijete i roditelja, samo im se sviđa misliti da to čine.
Stvari stoje ovako. Izravno iz duše onoga što oni od nas koji spajaju otuđenu djecu i obitelji zaista radimo.
Radimo s odbačenim roditeljem u ulozi ko-terapeuta i stavljamo dijete u prostoriju s roditeljem na samom početku procesa. Kad to činimo, onda radimo sa stvarnom dinamikom u slučaju otuđenja, bez prenavljanja. Potičući istinske tinamike da se ispolje, imamo mogućnost reorganizirati djetetov doživljaj roditelja koristeći ljubav koja postoji između roditelja i djeteta, ljubav koja nikad ne umire, samo je zamrznuta – i u djeteta i ponekad i u odbačenog roditelja kao način suočavanja s hororom onoga što se događa.
Tijekom naše procjene u Family Separation Clinic klinički promatramo dijete i odbačenog roditelja od samog početka intervencije. To osiguravamo na način da od suda tražimo odluku da nam dijete treba biti na raspolaganju u tu svrhu. Ne tratimo vrijeme čekajući, ne zamajavamo se, već napredujemo sa svrhom koja je ponovno uspostavljanje odnosa s djetetom odnosa putem suočavanja djeteta s odbačenim roditeljem kojega se ono odreklo.
Mi smo Britanci, mi se služimo Teorijom objektnih odnosa***. 'Objekti, koji su introjektirana iskustva (internalizirane predstave) ljudi koji nas vole, mogu se odijeliti od našeg svjesnog opažanja ako ne možemo tolerirati kognitivni nesklad nastojeći se odnositi prema nekome u našem internaliziranom svijetu. Tako odbačeni roditelj postaje primatelj negativnih projekcija, odbacuje ga se i poriče (gura ga se u nesvjesno) i s njim se nikad ne moga imati odnos ako se pita dijete. Kad se mi uključimo i učinimo da se nesvjesno posvijesti na način da odbačeni objekt koji se poriče stavimo u isti prostor s djetetom, stvarna dinamika koja je uzrok djetetova ulaska u obranu pomoću splittinga jasno se definira. Ako smo uspjeli osigurati da se dinamika moći oko djeteta promijeni prije prvog sastanka, tad vidimo brzu promjenu u djeteta. Most ljubavi izranja odmah i teku stvarni osjećaji. Ako dinamika moći nije promijenjena, manja je vjerojatnost da će se to dogoditi i vidjet ćemo da djetetove reakcije fluktuiraju ovisno o tjeskobi koju opaža oko sebe.
Stvaranje promjene dinamike za dijete jest kombinacija triju stvari –
a) moć koju roditelj ima nad djetetom promijenjena je
b) prisustvo odbačenog roditelja kojeg se dijete odreklo sadrži pozitivne projekcije – da bi se to dogodilo dijete moga biti u istom prostoru s odbačenim roditeljem
c) sposobnost specijalista za reunifikaciju da podrži i roditelja i dijete kontrolirajući splitting u umu oboje dovoljno dugo da ljubav ponovno izroni. (Terapeut mora biti u stanju tolerirati djetetovo ponašanje odbijanja i s njim dovoljno dugo raditi da dijete shvati da se dinamika promijenila i da nije opasno izraziti ljubav za toga roditelja – istodobno terapeut mora biti u stanju dovoljno dugo tolerirati nevjericu roditelja da ga dijete voli, dok ljubav ne izroni).
Naše znanje o tome da je moguće postići dinamiku koja je potrebna obiteljima sve je veće. Znamo da će nam sud dati privolu da vidimo dijete s odbačenim roditeljima u uvjetima kliničkog promatranja i znamo da imamo snagu educirati i informirati sud o tome što se zaista događa u slučajevima otuđenja od roditelja. Dok napredujemo s organizacijom EAPAP, naši edukacijski programi bilježe uspjehe i raste razumijevanje da je predodžba o otuđenju od roditelja kao o 'visoko-konfliktnoj' situaciji ili slučaju 'on je rekao/ona je rekla', zapravo kriva.
Otuđenje od roditelja je nanošenje štete djetetu i u svojoj je biti prisilna kontrola nad ljubavlju koju dijete osjeća za roditelja. Ljubavi koja je most, ljubavi koja se uvijek čuva, ljubavi koja jednostavno treba prave uvjete da bi opet potekla.
Poduka svih o tome kako učiniti da ponovno poteče na najbrži mogući način jest čime se svi mi sad bavimo.
_______________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2018/10/08/bridging-the-gap-the-truth-about-reunification-work/


¨ Podijeljeno stanje uma.
*** Teorija objektnih odnosa u psihoanalitičkoj psihologiji jest proces razvoja psihe u djetinjstvu u odnosu prema drugima u okruženju. Temeljeći se na psihodinamskoj teoriji, teorija objektnih odnosa navodi da se način kako se ljudi odnose prema drugima i prema situacijama u odrasloj dobi oblikuje iskustvom u obitelji tijekom ranog djetinjstva. Kasnija iskustva mogu preoblikovati rane obrasce. Objekte djetetov um shvaća sukladno njihovoj funkciji i naziva ih se dijelom objekta. S dovoljno dobrim okruženjem, dijelovi objekata s vremenom se transformiraju u razumijevanje cijelih objekata. To odgovara sposobnosti toleriranja višeznačnosti, uviđanja da su i 'dobro' i 'loše' dijelovi iste figure.

ponedjeljak, 19. ožujka 2018.

Nalaženje puta kući: Važnost


Perspektiva

imenica
1.               vještina prikazivanja trodimenzionalnih predmeta na dvodimenzionalnoj površini da bi se stekao pravilan dojam o visini, širini, dubini i poziciji predmeta u međusobnom odnosu. 'teorija i praksa perspektive'
2.               stav, stajalište, kut gledanja. 'većina povijesnih tekstova napisana je sa stajališta urednika'
Jedan on temeljnih gubitaka za dijete koje je zatočeno u krajoliku loše prilagodbe nakon raspada obitelji jest njegova perspektiva.
Perspektiva jest ono što nam omogućuje razumjeti svijet koji nas okružuje kroz viđenje drugih, te na taj način i stvaranje vlastitih viđenja – perspektive o onome što nam se događa.
Djeca koja su zatočena u ogledalu poremećaja ličnosti roditelja ili su zatočena u loše prilagođene reakcije roditelja s kojim provode većinu vremena, u riziku su gubitka perspektive te viđenja svijeta samo kroz nezdravo viđenje toga roditelja. Kad se to dogodi, djeca ulaze u proces otuđenja od roditelja, zato što je njihova sposobnost empatije za druge smanjena te izranja stopljeni diadni oholi bijes.
Nastanak takvog saveza oholog bijesa, prate različiti znaci otuđenja koje je naveo Richard Gardner. Uopće nije važno vjerujete li da je Gardner bio lažni prorok, ni postoji li novi guru na tom području. U stvarnosti, sva djeca koja su u stanju uma koje nazivamo splitting[i] a koje se prepoznaje po dubokoj ljubavi i odanosti jednom roditelju i potpunom odbacivanju i demozaciji drugoga, jesu izgubila svoj osjećaj perspektive i za njih se može reći da su otuđena.
Test stvarnosti za navedeno je podijeljeno stanje uma djeteta koje se viđa u otuđene djece. U razmatranju splittinga u djece, Dr Bernet i suradnici utvrdili su da –
‘Kliničari i forenzički stručnjaci trebaju razlikovati otuđenje od roditelja (odbacivanje roditelja bez legitimnog opravdanja) od udaljavanja od roditelja (odbijanje roditelja s dobrim razlogom). Otuđena djeca, koja nisu bila zlostavljanja, u stanju su splittinga i nedostatka ambivalencije u odnosu na odbačenog roditelja; djeca koja su se opravdano udaljila od roditelja radi zlostavljanja, obično su ambivalentna prema abuzivnom roditelju.’
Kad vidimo da dijete koristi psihološki splitting kao način suočavanja sa situacijom nakon raspada obitelji, može se reći da se ta djeca nisu udaljila od roditelja već su otuđena. I zato što su otuđena, nužno je dalje ispitivanje da bismo razumjeli kako se to dogodilo – rad na diferencijaciji i kategorizaciji koji obavljaju stručnjaci na tome području, a s ciljem pripreme i pružanja intervencije.
Vratimo se gubitku perspektive. Kad dijete vidi prošlost, sadašnjost i budućnost očima roditelja s kojim je u savezu, tad je ono izgubilo perspektivu i osjećaj samoga sebe kao posebne i suverene jedinke. To je stanje uma opasno za dijete koje se onda može manipulirati u uvjerenju da su svi njegovi osjećaji o svijetu zapravo njegovi vlastiti.
Ovo je često stanje u kojem se djeca predstavljaju pred djelatnicima obiteljskih sudova, koji su u Velikoj Britaniji uronjeni u ideju da se glas djeteta uvijek mora slušati.
Naravno, problem s glasom otuđenog djeteta je taj da je to u zbilji glas roditelja koji na njega utječe, koji dijete još pojačava pozivajući na žurnost, dok stručnjaci pokušavaju intervenirati.
Bez razumijevanja koliko su djeca nakon razvoda ranjiva i bez prepoznavanja simptoma psihološkog splittinga, puno se djelatnika suda oslanja na izražene želje i osjećaje djeteta te ne shvaćaju da osuđuju dijete na život u kojem mu je jedino viđenje svijeta zapravo viđenje svijeta nezdravog roditelja koji ga kontrolira.
U svakom bi smislu trebalo biti moguće razumijevanje dinamike koja je u osnovi otuđenja te razumijevanje da je to situacija u kojoj se djeci nanosi emocionalna i psihološka šteta i da nije važno čini li to roditelj s kojim je dijete u savezu svjesno ili nesvjesno, ishod je isti u smislu gubitka zdrave perspektive i oduzimanja sposobnosti za normalne odnose. U takvim okolnostima, dugoročne posljedice za dijete nisu samo gubitak odnosa s polovicom obitelji, već su to i gubitak viđenja odnosa, oduzimanje sposobnosti oslanjanja na činjenice iz vlastitog djetetova iskustva i izazovi koji temeljem toga nastaju u kasnijem životu.
Otuđenje od roditelja jest zlostavljanje djeteta bez obzira na to kako je nastalo. Nema stupnjevanja patnje djeteta. Kako god nastalo, stanje uma koje nazivamo splitting, svjesno i namjerno, ili nesvjesno, bilo kao prijenos trans-generacijske traume, u čistom ili u hibridnom obliku, ono je za dijete uzrok velike štete. Ta velika šteta oduzima djetetu pravo na zdravo i nesvjesno iskustvo djetinjstva i kasnijeg života, što nas mora zabrinjavati.
Bez perspektive, otuđeno dijete neće pronaći put kući do roditelja kojeg je bilo prisiljeno odbaciti.
Bez perspektive, otuđeno će dijete odrasti vjerujući da su ljudi ili sasvim dobri ili sasvim loši i zato će mu biti teško u odnosima s drugim ljudima.
Bez perspektive, otuđeno će dijete uvijek vjerovati da postoji samo jedna strana priče o njihovu životu i da bijes i ljutnja koju osjećaju prema jednom roditelju i duboka odanost i obožavanje drugog roditelja jesu jedina istina o tome kako svijet funkcionira.
Ali to nije tako.
Viđenje svijeta samo jednim parom očiju jest osuda sebe na djelomičnu sljepoću i ograničavanje doživljaja života na sužen skup uvjerenja i doživljaja koji daju osjećaj sigurnosti ali u zbilji frustriraju i porobljavaju nas u predrasude našeg bića i duše.
Vraćanje perspektive otuđenoj djeci nije lako u krajoliku gdje se toliko oslanja na glas djece i gdje je toliko malo razumijevanja o tome kako glasovi djece glasno iskazuju bol i patnju roditelja s kojim su u savezu.
Kad čujemo te glasove, to nisu djeca, nisu ovdje, već su ti glasovi oštećeni glasom roditelja pod čijim su utjecajem. Na toga roditelja moramo obratiti pozornost i tom roditelju treba pomoći. No, prvo moramo zaštiti djecu koja su tu zato što njihova sudbina ne bi trebala biti da trpe doživotni gubitak perspektive kakav proživljava roditelj kojem treba pomoć. Roditeljstvo je prenošenje zdrave ostavštine a ne toksičnih paketa neriješenih problema. Omogućavanje povratka perspektive djetetovu životu najčešće je zaštita djeteta od napora roditelja pod čijim je utjecajem da tovari toksične pakete na leđa sljedeće generacije
Pitati otuđeno dijete o tome što želi i što osjeća jest kao da djetetu polomimo noge i pitamo ga koje bi cipele željelo nositi. Zapravo je uništavanje djetetovog viđenja svijeta kao lomljenje djetetovih nogu, i jedno i drugo je okrutno i štetno za njihov budući život. Kad bi roditelji koji uništavaju djetetovo viđenje svijeta lomili djeci noge, to nam ne bi bilo teško prepoznati i zaštiti dijete. No, time što ne vidimo posljedice uništenog viđenja svijeta na njegov dalji život, isuviše je lagano od toga okrenuti glavu.
Jednako kako dijete s polomljenim nogama ne može doći kući, tako i dijete s uništenim viđenjem svijeta ne može doći kući, zato što vjeruje da je to, iz nekog razloga, opasno za njegovu dobrobit. Za otuđenu djecu, dom je mjesto gdje se događa zlostavljanje. To im zlostavljanje potajice oduzima pravo na zdravu budućnost, to je zlostavljanje izokrenuto za 180 stupnjeva i naziva se ljubav.
Kao stručnjaci, žurno trebamo upozoriti svijet na važnost djetetova prava na zdravu perspektivu, zdravo viđenje života.
To je jedini način na koji otuđenoj djeci možemo pomoći da nađu put kući.
____________________
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.blog/2018/03/18/finding-the-way-home-the-importance-of-perspective-for-alienated-children/


[i] Splitting =  podijeljeno stanje uma pri kojem se ljude i sve oko sebe vidi ili crno ili bijelo. Nemogućnost viđenja i dobroga i lošega u nekoj pojavi ili osobi.

nedjelja, 10. prosinca 2017.

Drama socijalnih radnika: Kontratransfer nakon razvoda


U Velikoj Britaniji je prag[i] dobrobiti test koji se primjenjuje da bi se odredilo trpi li dijete ili postoji li vjerojatnost da će pretrpjeti značajnu štetu dok je u skrbi roditelja. [dio teksta ispušten zbog specifičnosti sustava u VB] Kriteriji praga dobrobiti su na ovoj poveznici: here dok je sažetak na ovoj poveznici: (podaci sa stranice: http://www.childprotectionresource.online)
Test "Dva stupnja" u postupcima povezanim sa skrbi
Da bi se opravdalo uvođenje nadzora ili promjena skrbi, sud mora zadovoljiti Test "Dva stupnja":
Prvi stupanj prag – pokazuje postoje li dovoljni razlozi za nadzor ili promjenu skrbi – odnosno, drugim riječima slučaj mora prelaziti prag. Taj je prag prijeđen ako se sud usaglasi:
·                  da se dogodilo nešto što je djetetu nanijelo značajnu štetu,
·                  ili da nešto predstavlja ozbiljan rizik od značajne štete koju bi dijete pretrpjelo u budućnosti,
·                  ili da se dogodilo nešto što pokazuje da je dijete izvan kontrole roditelja.
[ispušteno zbog specifičnosti sustava u VB]
Drugi stupanj – dobrobit – čak i u slučajevima kad je prijeđen prag, postupanje suda mora biti u najboljem interesu djeteta. Ne događa se uvijek da se donosi odluka o promjeni roditeljske skrbi svaki put kad se djetetu nanese značajna šteta (ali je takva odluka vjerojatna).
Zbog toga vidimo da kriteriji praga jesu činjenice koje oni koji su nadležni za predmet, moraju dokazati u slučajevima odlučivanja o roditeljskoj skrbi. Ako prag nije prijeđen, sudac ne može razmatrati koje će korake poduzeti i zaključuje postupak. Zato je od ključne važnosti da već u početnoj fazi djelatnici nadležnih institucija odrede na čemu će temeljiti kriterije određivanja praga i da doznaju hoće li se roditelji s time složiti ili će biti potrebno suđenje na kojem će se preispitati dokazi tih institucija.
Njihovi će djelatnici morati dokazati da se nešto dogodilo prije ili na sam dan kad su podnijeli zahtjev za novu odluku o roditeljskoj skrbi ili o nadzoru. Pritom se mogu oslanjati i na podatke koji su im bili dostupni nakon toga datuma, dok god su ti podaci relevantni za ono što se događalo prije zahtjeva sudu. Vidi: R G (Care Proceedings: Threshold Conditions) [2001].

Kako se izaziva značajna šteta?

·                  ILI onim što roditelji čine ili propuštaju činiti za svoju djecu (tj. vjerojatnije je da će se smatrati "njihovom pogreškom")
·                  ILI zato što je dijete izvan roditeljske kontrole (što se ne smatra nužno "pogreškom" roditelja).
[dio teksta ispušten zbog specifičnosti sustava u VB]
Ipak, bez obzira na to okrivljuje li se roditelje za ono što se događa djeci, mora postojati jasna veza između značajne štete i onoga na što se djelatnici socijalne skrbi oslanjaju.
Lady Hale je u slučaju Re J [2013] UKSC 9 izjavila:
Uvijek se iznova u tim slučajevima naglašava da su uvjeti koji čine prag tu da bi zaštitili i dijete i obitelj od nepotrebnog uplitanja države. Za takvo uplitanje mora postojati osnova u obliku jasno postavljenog cilja. Bez toga nema "potrebe društvene zajednice" radi koje bi se država uplitala u obiteljski život djeteta i njegovih roditelja koji se štiti u Čl. 8 Europske konvencije o ljudskim pravima. Osnovana sumnja dovoljna je osnova da bi vlasti istraživale i čak donijele privremene zaštitne mjere, ali ne može biti dovoljna osnova za dugoročnu intervenciju, koja često podrazumijeva izuzimanje djeteta i smještaj izvan obitelji, kako to sadrže presude o skrbi o djetetu.
Radeći na području odnosa nakon razvoda, kad se djeca opiru ili odbijaju odnos s jednim roditeljem, terapeut MORA razumjeti način na koji funkcionira suradnja pravosuđa i stručnjaka mentalnog zdravlja. Ta povezanost, koja je zapravo način na koji pravosuđe daje moć intervencijama djelatnika mentalnog zdravlja, potrebna je u svim slučajevima otuđenja od roditelja, gdje dinamika koja je uzrok djetetova odbijanja roditelja najčešće ispunjava kriterije praga.
Ovo nije kao uobičajena područja rada terapeuta. Svatko tko na tome radi mora biti svjestan da neka ponašanja koja vidi u roditelja kojem se dijete priklonilo vjerojatno ima podrijetlo u prikrivenim psihološkim problemima. To područje posuto je minama iznenađenja za nesvjesnog stručnjaka, a među njima nije najmanja činjenica da roditelj kojemu se dijete priklonilo (ili roditelj otuđitelj) drži veliku moć, bar do točke kad sudac presudi da je prijeđen prag dobrobiti djeteta.
Ono što mnogi stručnjaci koji rade na ovom području ne razumiju jest da se otuđenje od roditelja iskazuje pomoću korištenja ponašanja moći i kontrole od strane jednog roditelja. Taj roditelj može biti psihički bolestan ali istodobno i visoko funkcionalan i može izgledati kao da je potpuno suradljiv u većini scenarija. Taj se roditelj najčešće oslanja na ponašanje djeteta koje odbacuje roditelja kao na dokaz da je odbačeni roditelj i prije bio loš u odnosu s djetetom. Osim toga ga se vidi i kao vrlo sposobnog u praktičnim roditeljskim vještinama. Tek kad od takvog roditelja tražimo da učini nešto što zaista ne želi učiniti (npr. učiniti da se dijete vidi s odbačenim roditeljem), tad se vide temeljna disfunkcionalna ponašanja. Susret s takvim roditeljem za stručnjaka koji nije svjestan vlastitog subjektivnog materijala u susretu s roditeljem koji je visoko manipulativan može biti težak jer je takav roditelj sposoban za ekstremnu manipulaciju. Zato tako puno socijalnih radnika u Velikoj Britaniji, kad u slučajevima otuđenja dođu do točke gdje se prešao prag dobrobiti, ostavljaju dijete koje trebaju spasiti njegovoj sudbini, i umjesto toga ulaze u savez s roditeljem otuđiteljem.
Već se dulje vrijeme bavim slučajevima u kojima socijalni radnici nisu uspjeli prepoznati da je otuđeno dijete zlostavljano od strane roditelja kojem se priklanja. U takvim slučajevima, čak i kad postoji jasna presuda o emocionalnoj šteti, događa se da se socijalni radnici opiru ideji da se dijete treba izdvojiti od roditelja otuđitelja i nastavljaju na problem gledati kao na situaciju "on je rekao/ona je rekla"[ii]. U više slučajeva tijekom posljednih pet godina nisam se dobro razumjela sa socijalnim radnicima koji na sudu imaju ono što smatram nesrazmjernom količinima moći u određivanju primjene rješenja u nekom slučaju, tj. hoće li se dijete npr. premjestiti u udomiteljsku obitelj, kako se djetetu može pomoći i tko to treba učiniti. U takvim situacijama, gdje je jasno da socijalni radnici imaju vrlo ograničeno znanje o otuđenju od roditelja TE ih bolesni roditelj manipulira, nedostatak svijesti o sebi u socijalnih radnika postaje jako očit.
Kao terapeuti moramo ispuniti niz kriterija da bismo sigurno radili na ovom području, a jedan od tih kriterija jest dubinsko znanje o sebi. Budući sam kroz sve godina rada u terapiji i pod supervizijom, svjesna sam da bi bez tog rada, staza kojom kročim bila posuta mojim vlastitim projekcijama i mojom vlastitim materijalom kontratransfera. Radeći sa socijalnim radnicima koi ne moraju biti u terapiji i koji imaju superviziju koja im se pruža unutar političkog ideološkog okvira (obitelji se analizira koristeći tradicionalni feministički model patrijarhalne moći i kontrole), lako mi je vidjeti kako u slučajevima otuđenja djeteta od roditelja upadaju u zamke potvrdne predrasude[iii] i reakcija temeljenih na kontratransferu.
U svojem radu o pet reakcija kontratransfera, Dr Alan Carr -Principal Clinical Psychologist, Department of Child and Family Psychiatry, Norfolk, piše o različitim načinima na koje stručnjaci pomagačkih djelatnosti doživljavaju reakcije kontratransfera. Radeći na poboljšanju razumijevanja socijalnih radnika i CAFCASS-a·· u području otuđenja od roditelja, istraživala sam kontratransfer i problem koji zbog toga nastaje na sudu. U takvim slučajevima, vidjela sam da se socijalni radnici ne slažu sa stručnjacima i odbijaju prihvatiti njihove savjete, ostavljajući djecu na skrbi očito bolesnog roditelja, temeljem toga što taj roditelj pruža dovoljno dobru svakodnevnu praktičnu skrb. Argumenti u takvim slučajevima jesu da su oni protiv izuzimanja djeteta od toga roditelja zato što bi to štetilo privrženosti primarnom (iako bolesnom) roditelju. Također sam vidjela i socijalne radnike koji zaobilaze sudske odluke i vode slučajeve sukladno projekcijama svojih uvjerenja o situaciji. U svim takvim slučajevima stručnjaci suočeni s takvim odlučnim neznanjem bespomoćni su, zato što socijalni radnici pred sudom imaju nesrazmjerno preveliku moć (to je moje mišljenje) u usporedbi sa svojim kompetencijama na ovom području.
Dakle, što mi koji znamo o otuđenju, možemo učiniti?
Jedna od stvari koju možemo učiniti jest ukazivati na realnost onoga što se nalazi ispod vanjskog lika socijalnog rada u Velikoj Britaniji.
Drugo, možemo pružiti edukaciju i modele rada koji su učinkoviti u slučajevima otuđenja i demonstrirati neučinkovitost postojeće edukacije socijalnih radnika i njihovih usluga.
I, na koncu, možemo im dati podršku da rade bolje, zato što radeći zajedno s njima, prepoznajem da usprkos tomu da ih većina ima moć koja je nesrazmjerna njihovoj ideji odgovornosti za otuđenu djecu, oni razumiju da je potrebno zaštiti djecu od zlostavljanja, a neki od njih prepoznaju realnost takvih pojava i žele pomoći. Neki također znaju da će se njih smatrati odgovornima kad se skandal o tako zlostavljanoj djeci konačno prepozna. Pružanje pomoći, informacija i podrške da bi radili bolje i osiguravali ispravne ishode za djecu, jednako je važan korak kao i kritiziranje socijalnih radnika. Ne žmire svi pred problemom, nisu svi socijalni radnici nesvjesni štete koja se nanosi.
Rad Dr Carr zanimljiv je zato što ukazuje na jednu od prevalentnih tema na ovom području, tj. na reakciju kontratransfera u socijalnog radnika koji vidi dijete žrtvu i želi ga spasiti. Tako Dr Carr piše –
Ulogu Žrtve karakterizira bespomoćnost, Počinitelja karakterizira agresivnost, dok ulogu Spasitelja karakterizira pomaganje. U bazičnoj drama spasitelj pomaže žrtvi pobjeći od počinitelja. U kompleksnijim dramama sudionici u kritičnim točkama mijenjaju uloge. Npr. pomagač-spasitelj može postati agresivni počinitelj ako žrtva ne prihvati njegovu pomoć da bi izbjegla agresiju prvotnog počinitelja.
Ova kontratransferna reakcija često se vidi u socijalnih radnika koji koriste feministički model patrijarhalne moći i kontrole i koji vide (žrtvu) majku u odnosu s muškarcem za kojeg smatraju da je zlostavljač (socijalni radnik kao spasitelj) i koji će, kad majka ne prihvati da je muškarac uzrok problema, zaprijetiti majci (socijalni radnik zamjenjuje svoju ulogu spasitelja ulogom počinitelja) oduzimanjem djeteta (žrtve).
U klasičnom slučaju otuđenja od roditelja, najčešća kontratransferna reakcija socijalnih radnika lijepo je prikazana u crtežu iz rada Dr Carr –
Screen Shot 2017-12-09 at 11.21.11
Ta reakcija, koja podrazumijeva da oboje roditelja vidi kao počinitelje, a dijete kao žrtvu, stavlja socijalnog radnika u ulogu spasitelja. Najčešći ishod pri toj reakciji jest da socijalni radnik neće djelovati temeljem dokaza struke o tome da je jedan roditelj bolestan, a drugi nije, i umjesto toga će problem preraditi u situaciju "on je rekao/ona je rekla", uz preporuku za terapiju. U novijim najavama CAFCASS-a da su oni sad stručnjaci na području otuđenja od roditelja i da su svi slučajevi hibridni i potrebna im je intenzivna terapija, jasno je da reagiraju potpuno sukladno takvom kontratransferu.
Pri otuđenju od roditelja ne radi se o "kontaktima". Iako se problem javlja u situacijama nakon razvoda i iako, u početku, može vanjskom svijetu izgledati kao konflikt, tu se ne radi o visoko-konfliktnom razvodu, ne radi se o komunikaciji, i ne radi se i nikad se nije radilo o situaciji "on je rekao/ona je rekla". Ono o čemu se tu radi jesu posljedice ponašanja jednog roditelja, reakcija drugog roditelja i otpornost (ili nedostatak otpornosti) u djeteta. To je razlog zašto su u nekim obiteljima neka djeca jako zahvaćena otuđenjem, a druga uopće nisu. To je razlog zašto je u nekim slučajevima uzrok problema roditelj s poremećajem ličnosti, dok u drugom slučaju nema poremećaja ličnosti.
Ono što u Velikoj Britaniji trebamo jest jednako razumijevanje onoga što se događa nakon razvoda i načine na koje raspad obitelji izaziva neprilagođene reakcije na promjene. Treba nam razrađen program edukacije za sve stručnjake koji se susreću s djecom i roditeljima nakon razvoda roditelja. Svi koji rade taj posao trebali bi imati znanja o vlastitom subjektivnom biću i, da bi izbjegli projiciranje vlastitih neriješenih problema na obitelji s kojima rade,  trebali bi redovito biti u terapiji.
Ovaj zaključak Dr Carr navodi na realistično razmišljanje –
U svakom od ovih slučajeva, socijalni radnik se identificira sa zlostavljanim djetetom, i veliki dio emocija o roditeljima koje procjenjuje ima korijene u osjećajima toga socijalnog radnika u vezi s njegovim vlastitim roditeljima.
I, na koncu, ovaj se kontratransfer može pojaviti u socijalnih radnika koji su kao djeca bili žrtve zlostavljanja.
Što znači da u prvim redovima reakcije države na problem otuđenja od roditelja, gdje jedan roditelj neriješenu traumu iz djetinjstva projicira na drugog roditelja pomoću lažnih optužbi za zlostavljanje, imamo veliku vjerojatnost da imamo neke djelatnike koji na te obitelji projiciraju vlastite neriješene traume iz djetinjstva.
To objašnjava zašto tako puno djelatnika koji vide ovaj problem uopće nije u stanju poduzeti ono što je potrebno. Razlog je taj što je identificiranje sa zlostavljanjem za koje pretpostavljaju da dijete trpi toliko snažno da ne uspijevaju jasno sagledati problem.
Zato moramo jasno artikulirati problem, pomoći socijalnim radnicima da ga razumiju, naučiti ih kako intervenirati koristeći moć koju posjeduju.
Budući da otuđenje od roditelja traži izmjenu moći i odvija se u prostoru oko praga dobrobiti, tu se moć može koristiti odgovorno za brzo i trajno oslobađanje djeteta od problema. Moć koju ima država a koje su nositelji socijalni radnici, povežimo s onim intervencijama stručnjaka mentalnog zdravlja za koje se zna da pomažu otuđenoj djeci, i skandal oko zlostavljanja djece nakon razvoda roditelja koji se odvija tijekom posljednjih pet desetljeća, spremno i brzo može se u Velikoj Britaniji riješiti.
Drama socijalnih radnika – sve što je potrebno jest promjena načina razmišljanja.
______________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2017/12/09/the-drama-of-being-a-social-worker-counter-transference-in-the-post-separation-landscape/






[*]Kontratransfer možemo odrediti kao nesvesni emotivni odgovor terapeuta na nesvesni sadržaj klijenta.
[i] Prag je granica nakon koje nešto ispunjava uvjete za početak postupanja. Npr. kod ispita je prag granica broja bodova iznad kojeg je kandidat položio ispit.
[ii] U svojim drugim tekstovima K. Woodall objašnjava da je tumačenje situacije pomoću "on je rekao/ona je rekla" raspodjela odgovornosti za situaciju na oba roditelja, kad to nije primjereno konkretnom slučaju.
[iii] Potvrdna predrasuda (engl. confirmation bias) – u kongnitivnim znanostima i psihologiji, to je sklonost nekritičkog prihvaćanju svega što potvrđuje naše stavove, tj. tendencija traženja ili tumačenja informacija na način da potvrđujemo vlastita unaprijed stvorena uvjerenja.
·· Pandan našem sustavu centara za socijalnu skrb.