četvrtak, 20. listopada 2016.

O metodama rada u Family Separation Clinic

S otuđenom djecom radim već niz godina. Razumijem ih i razumijem kako im pomoći. Također im pomažem osloboditi se zarobljenosti u mentalni sklop jednog roditelja i ponovno ih povezati s roditeljem kojeg su bila naučena mrziti ili prema kojem su bila naučena osjećati strah. Znam da se kad im pomognem, u njihove živote vraća zdravlje i da su oslobođena života ispunjenog borbom i nesigurnošću. To nije lak posao, posebice u koncentričnim krugovima sudskog postupka, ali je potreban. Rad usred psihološkog ratnog područja jest iscrpljujući, ali kad se svjetla ponovno upale i djeca izrone iz svojeg zamrznutog i potisnutog stanja uma, to ispunjava.
Način na koji kao stručnjaci svjesni otuđenja radimo to što radimo, često je predmet kritiziranja od strane roditelja otuđitelja od kojih se mnogi žale i raspravljaju o našem radu. To je jednostavno dio posla svakog stručnjaka koji radi ovaj posao, zato što se on ne može obavljati tako da svi budu sve vrijeme zadovoljni. Niti se može obavljati promičući ideju da oboje roditelja pridonosi problemu, ni šaljući svakoga na neku vrstu terapije što je omiljeni pristup nesigurnih i nesvjesnih stručnjaka kojima nedostaju razumijevanje, vještine i hrabrost da učine ono što je zaista potrebno. Da bi netko na ovom području radio uspješno (a pod uspješnim podrazumijevam izvlačenje djece iz reakcije otuđenja), on/a mora slijediti jasne radne modele koji su kao praksa stručnjaka svjesnih otuđenja priznati diljem svijeta.
Metode rada uspješnog stručnjaka koji se bavi otuđenjem istovjetne su diljem svijeta. One se temelje na istraživanjima, postignutom uspjehu, hrabrosti i odlučnosti stručnjaka koji obavljaju taj posao. Divim se svima koji imaju odlučnosti učiniti za djecu ono što je potrebno i koji su spremni suočiti se s problemima. Postoje hrabri ljudi koji nemaju straha od pomicanja granica fiksiranog i rigidnog načina razmišljanja. Postoje ljudi koji donose promjene u živote djece, a rezultat je cijeljenje nove generacije. Zajedno s odbačenim roditeljima koji prihvaćaju izazov da bi svojoj djeci omogućili novi život i sigurnu skrb koja iz ozdravljuje, ti hrabri stručnjaci spašavaju živote djece s kojom rade.
Osjećam zahvalost i uvažavam one koji su radi djece spremni misliti drugačije kao i one koji su na ovom području radili prije mene. Nema nas puno u ovoj zemlji, ali pozdravljam one koji ovaj posao rade skupa sa mnom, kao i one koji su ga obavljali prije mene (nije bilo puno stručnjaka u praksi, osim sjajne Val Proven koja je poznata po svojim vještinama i upornosti). Srž mojeg integriteta je uvažavanje onih koji prepoznaju i rade diljem svijeta koristeći iste temeljne postavke.
Najavila sam da ću početi otvarati vrata saznanja o našem pristupu radu s otuđenom djecom i metodama našeg uspješnog rada s djecom. Na ovo treba obratiti pažnju ako želite uspješne ishode od stručnjaka koji radi s vašim otuđenim djetetom. Ovo treba tražiti od svakoga tko se nudi kao stručnjak za reunifikaciju otuđene djece s roditeljima. Tražite od vašeg stručnjaka da vam objasni što radi u slučajevima otuđenja i kako to radi. Ne zaboravite tražiti popis ljudi kojima su pomogli i s kojima možete razgovarati. Ako vaš stručnjak to ne može pružiti, nemojte s njim trošiti svoje vrijeme i novac.§
Kako radimo to što radimo u Family Separation Clinic
Forenzički analiziramo dokumentaciju o slučajevima s kojima radimo, analiziramo motive uključenih ljudi iz više različitih kutova sve dok ne formiramo formulaciju kako se to dogodilo. Zatim se sastajemo s ljudima da bismo testirali hipoteze.
Sastajemo se s djetetom i temeljem toga sastanka uviđamo dubinu i stupanj reakcije otuđenja.
Sastajemo se s odbačenim roditeljem i procjenjujemo njegovu izdržljivost, snagu, doprinose (ako ih ima) nastanku otuđenja te razvijamo strategiju podrške tijekom faze reunifikacije.
Sastajemo se s roditeljem koji utječe na dijete i doznajemo o motivima, okidačima, negativnom transferu i svim čimbenicima koje bismo mogli upotrijebiti da bismo postigli promjenu ponašanja toga roditelja.
Izrađujemo plan.
Dajemo plan sudu i tražimo višesmjernu odluku koja nam omogućava provesti ono što trebamo.
Koristimo mogućnost robusnih posljedica da bismo postigli promjene ponašanja i držimo ih se.
Radimo u kratkim periodima od 12 tjedana uz izvješća po fazama, sve unutar stroge kontrole od strane suda.
Preporučamo promjenu odluke o roditeljskoj skrbi – izuzimanje djeteta kad za to postoje indikacije i to provodimo. Oduzimanje otuđene djece od roditelja nije lako, ali je potrebno u najloženijim i najštetnijim slučajevima.
Nakon takve promjene odluke, pružamo usluge djetetu i OBA roditelja.
Nakon izuzimanja i preseljenja djeteta, u najtežim slučajevima koristimo 90-dnevni protokol odvojenosti djeteta od roditelja otuđitelja.
Koristimo kontakt pod nadzorom s prije odabranim roditeljem otuđiteljem, da bismo zaštitili dijete u situaciji promjene odluke o roditeljskoj skrbi.
Radimo na tome da dijete zadrži odnos s oba roditelja sve vrijeme, čak i kad je taj odnos s roditeljem otuđiteljem ograničen i pod nadzorom.
Da bismo postigli promjene koristimo ugovore o ponašanju i čvrstu sudsku kontrolu da bismo održali terapeutski okvir dok se ne postigne promjena u djeteta.
Kad je potrebno, također formiramo timove i radimo s vodećim kliničarima. Pomoću timova terapeuta, nezavisnih socijalnih radnika, medijatora i koordinatora roditeljstva, dovodimo do brze promjene u životu djeteta.
Ništa od navedenoga nije standardna terapija i tu se ne radi o sjedenju u sobi i razgovoru. Sve navedeno odnosi se na promjenu dinamike u životu djeteta da bi se potakla promjena koja djetetu omogućava oslobođenje iz pozicije zarobljeništva u kojoj se nalazi.
Sve navedeno odnosi se na promjenu težišta moći i upravljanje tom promjenom radi pomoći djetetu.
Ove metode rada sukladne su s metodama koje se u uspješnom radu s otuđenom djecom koriste diljem svijeta. Što god vam netko rekao, ni terapija razgovorom, ni terapija igrom, ni uvjeravanje roditelja otuđitelja i njihove djece ne pomažu rješavanju reakcije otuđenja u djeteta. Samo intervencije posložene kako sam opisala mogu stvoriti promjenu dinamike koja oslobađa dijete od reakcije otuđenja.
To nije lagan posao. I nije za one slaba srca. Uz njega dolaze pritužbe, negativni transfer, zbrkane i mračne dinamike i ljudi koji se žale na metode rada.
No, ne dajte se zavarati. Ako ono što vam terapeut pokazuje ne izgleda kao sve ovdje navedeno, onda ne provodi tretman za rješavanje otuđenja. Jedini dokaz učinkovitosti metoda rada u slučajevima otuđenja jesu rezultati. 
Ostalo spada u svijet mašte.*
_____________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/10/20/on-the-working-methods-of-the-family-separation-clinic/



§ Zaštita privatnosti djece i obitelji podrazumijeva se pa se zato ovdje i ne spominje.
* Dio koji se odnosi na mogućnost naručivanja ispušten je. Oni koji se dovoljno služe engleskim jezikom da bi se mogli naručiti na tretman, lako će taj dio teksta naći u izvorniku na poveznici i razumjeti ga bez prijevoda.

nedjelja, 16. listopada 2016.

Jednostavno je

Posljednjih je dana moj rad s obiteljima i na sudu bio, recimo to tako, ne sasvim zadovoljavajući, usprkos uspješnim ishodima koje smo za djecu postigli na tom putu. Razmišljajući o tome počela sam shvaćati da se to događa zato što izgleda kao da radim s obiteljima koristeći tupa oruđa u ratnoj zoni. Slušajući što drugi po svijetu rade na ovom području, shvaćam da nisam sama koja se tako osjeća. Djeci koja su otuđena od roditelja trebaju bolji načini pomaganja. Kao i bolji način koji pomaže većem strupnju cijeljenja a koji bi se primjenjivao u psihološkoj ratnoj zoni kad sud treba biti protektivni faktor pomažući da obavimo svoj posao.
Otuđena djeca trpe tešku psihološku štetu i može im trebati niz godina za oporavak od štete koja im je učinjena. Djeca su podložna uvjeravanjima drugih i njihovi mozgovi nisu potpuno formirani da bi mogla imati perspektivu i razumno razmišljanje. Zdravo roditeljstvo ne može biti uzrok potpunog odbacivanja drugog roditelja, samo neprijateljstvo, okrivljavanje i otpor mogu biti uzrok tomu. Djeca koja opravdano odbacuju roditelja, često prije toga ulažu ogromne napore da bi to izbjegla, i čak i kad odbace roditelja, ona krive sebe prije nego što će okriviti roditelja za ono što im je učinio. Jedino u scenariju otuđenja od roditelja vidimo samopravedničke odjeke roditelja koji ima utjecaj i vidimo tvrdo i potpuno odbacivanje roditelja od strane djeteta. Djetetov je um pod utjecajem neprijateljstva roditelja, bilo da je taj utjecaj svjestan ili nesvjestan, šteta je ista, dijete ulazi u iskustvo psihološkog splittinga u svijet u kojem je sve ili dobro ili loše, ali nikad ništa između toga dvoga.
Sjetit ćete se da smo ovoga ljeta bili u Zagrebu. Tamo smo radili s psiholozima i psihijatrima Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba. Upoznali smo sutkinju Županijskog suda u Zagrebu, koja nam je govorila o pristupu Poliklinike u slučajevima intervjuiranja djece pri optužbama za seksualno zlostavljanje. I mi radimo s takvim slučajevima u kojima djeca pod tuđim utjecajem iznose lažne optužbe. Zainteresiralo me i svidjelo mi se slušati koliko je ta sutkinja bila psihološki svjesna i kako je saslušavala djecu u Poliklinici za zaštitu djece na način da je dijete intervjuirao psiholog dok je ona bila na stalnoj vezi s psihologom. Razgovarali smo o pravosudnom sustavu ispitivanja koji prevladava u Hrvatskoj i uspoređivali ga s našim suprotstavljačkim sustavom. Za mene u tome leži srž novog načina rada s obiteljima pogođenim otuđenjem od roditelja, humanim načinom koji je na dobrobit cijele obitelji, intervenciji koja stvara generacijske promjene koje pak zaustavljaju te obrasce ponašanja ovdje i sad. Razmišljala sam kako bi jednostavan mogao biti novi način rada s takvim slučajevima.
Dogovor o tome kako će djeca provoditi vrijeme s roditeljima nakon razvoda roditelja mogao bi biti obvezan zahtjev prema svim roditeljima koji se razvode. Roditelji bi taj dogovor ratificirali pri razvodu (kao što je to slučaj u Skandinaviji).
Koristeći principe rane intervencije, svaki bi takav slučaj trebao ići pred suca koji ima ovlasti ispitivanja na samom početku bilo kakvih problema provođenja vremena djeteta s roditeljima nakon razvoda.
U svakom slučaju u kojem se pokažu znakovi problematičnih obrazaca ponašanja u roditelja, moglo bi se djelovati odmah, optužbe za obiteljsko i seksualno zlostavljanje moglo bi se saslušati odmah unutar prvih sedam dana od dana prijavljivanja sudu. Stečena saznanja bi nakon toga vodila sve intervencije u obitelji.
Vođenje u brizi za djecu pri podijeljenoj roditeljskoj skrbi mogle bi putem pravosudnog sustava biti dostupne svim parovima koji se razovde.
Zastupnici bi mogli postati visoko educirani medijatori, koji bi pomagali u utvrđivanju onih slučajeva gdje su problemi mentalnog zdravlja uzrok problema i mogli bi te roditelje upućivati stručnjacima mentalnog zdravlja koji su educirani za rad u takvim slučajevima.
Odvjetnici bi jedino bili potrebni u onim predmetima gdje postoji problem mentalnog zdravlja roditelja.
Svaki stručnjak mentalnog zdravlja koji se bavi djetetom tijekom sukoba među roditeljima i gdje postoji rizik otuđenja, morao bi biti educiran za psihološko razumijevanja rizika od štete za dijete u takvim okolnostima.
Meni sve to izgleda jednostavno, a ipak, radeći na obiteljskim sudovima u Velikoj Britaniji već niz godina, i savjetujući državu o socijalnoj politici u vezi s razvedenim obiteljima, i pišući o tome te radeći i pomažući razvedenim obiteljima preko dvadeset godina, sve sam svjesnija da reforma u toj areni nije tako jednostavna.
Ne zato što odgovori nisu jednostavni, već zato što je način na koji je cijelo to pitanje postavljeno unutar kulturalnih očekivanja društva koje je izgradilo nevjerojatno složen i uhodan način rješavanja tih pitanja. Ako pogledamo pobliže, vidjet ćemo da ta složena struktura zapravo nije sagrađena tako da bude u najboljem interesu djeteta, već u najboljem interesu roditelja, ili u najmanju ruku, s obzirom na suprotstavljački sustav, u najboljem interesu jednog roditelja. Izgradili smo sustav koji se zapravo oslanja na ideju da je najbolji ishod za dijete nakon razvoda roditelja taj da ima jednog roditelja s kojim živi i drugog od kojeg je udaljenije. Popularna ideja 1970-tih nastala je s porastom stope razvoda. Vama prepuštam da odlučite čijim je interesima služila.
Sad je 2016. Muškarci i žene više nego ikad žele biti dijelom života svoje djece i prije i nakon razvoda. Kad tijekom razvoda stvari krenu naopako (a one neizbježno idu naopako zato što se odnos ne može razvrgnuti bez štete), djeca su u riziku da postanu vodiči kroz koje roditelji biju svoje bitke. Ili postaju vodiči kroz koje roditelj koji se ne osjeća dobro izražava svoju dekompenzaciju u mentalni poremećaj.
Kako god bilo, kad se to dogodi, jako je bitna intervencija radi zaštite djeteta. Ne radi se o tome jesmo li na jednoj ili na drugoj strani, jednostavno se radi o zaštiti djece od psihološke ratne zone koja često erumpira u takvim slučajevima. Naš fokus treba biti na zaštiti djece, stabiliziranju roditeljske bitke, utvrđivanju problema, triaži slučajeva i pružanju ljudima pomoći koja im je potrebna da bi prestali činiti to što čine. Tako se spriječava eskalacija reakcija otuđenja, pomaže se oboma roditeljima i djeca ne moraju izgubiti jednog roditelja da bi zadržala drugoga.
Svijet u kojem žive djeca jednostavan je, pun je ljubavi za odrasle oko njih i za svijet koji se pred njima otvara i donosi im radost. Ne bi trebao biti inficiran problemima i brigama odraslih. Trebali bismo biti u stanju zaštititi djecu koja se nalaze u situaciji razvoda roditelja, bolje nego što to sad činimo. Trebali bismo preuzeti odgovornost zato da je djeca ne moraju preuzimati.
Zaista, jednostavno je.
________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/10/14/the-simple-things/

subota, 8. listopada 2016.

Pomoć roditeljima bez nade: Skrb za otuđenog roditelja

Trenutačno s jednim suradnikom radim na novom projektu. Taj suradnik radi na cjelovitosti bića i ima iskustva s otuđenjem, radom koji je nedavno nazvao 'dolinom smrti'. Ta konceptualizacija rada s otuđenjem od roditelja vrlo je bliska onomu što i sama osjećam, rad je povremeno u mnogo čemu sličan radu na mjestima masovnih ubojstava. Jučer smo, tijekom redovite supervizije, raspravljali o negativnom transferu, onoj pojavi kad kao terapeuti izazovemo negativne projekcije roditelja otuđitelja, koje se okreću protiv nas umjesto protiv ciljanog roditelja, ili kao i prema ciljanom roditelju. To mi je pomoglo shvatiti koliko intrapsihički svijet u kojem radim, a drugi su u njemu prisiljeni živjeti, iscrpljuje i koliko je toksičan za biće i dušu. I to me je potaklo na razmišljanje o tome kako skrbiti za otuđenog roditelja – nečemu s čime se dovoljno ne bavim jer sam prečesto previše fokusirana na djecu. Budući da smo u tijeku pisanja serije radova o skrbi o sebi, mislim da bi pomoglo da napišem o utjecaju otuđenja na vas kao ciljanog roditelja, i kako se možete bolje zaštiti i skrbiti o sebi kročeći među sjenama doline smrti, a da ne biste podlegli strašnim ishodima koji pogađaju previše onih koji su u vašoj situaciji.
Često sam pisala o potrebi vašeg djeteta da ima jednog zdravog roditelja, koji će s vremenom moći pomoći da se odmakne od onoga što mu je učinio roditelj otuđitelj. To je sve dobro i lijepo, ali kako ćete sebe održati u dobrom stanju i zdravima kroz nešto što može biti maraton tijekom kojega se vašoj djeci nanosi šteta? Biološki ste predodređeni skrbiti o svojoj djeci, a u nemogućnost da to činite zato što su im umovi otrovani okrutnim mučenjem koje i vi podnosite, u nekim slučajevima i godinama. Bijeg u ludilo, postajanje lošim, osjećaj tuge do razine na kojoj i sama životna sila koja vama teče postaje također otrovana, jesu pravi rizici za otuđene roditelje, i radi nedostatka stvarnog shvaćanja situacije i dostupne podrške tijekom razaranja i nanošenja štete samom vašem postojanju na ovom planetu.
Postoji nedostatak prihvaćanja vašeg iskustva otuđenog roditelja. Dok nema razumijevanja problema, mnogi od vas suočit će se s nevjericom, ili još, gore, uvjerenjem da ako vaša djeca ne provode vrijeme s vama i ne žele vas viđati, onda ste sigurno nešto skrivili. Nepravda, paralelno s hororom spoznaje da se dio vas koji živi u vašem djetetu uporno uništava i ubija, nekima može donijeti ludilo i očaj.
A i kako ne bi? Koji roditelj ne bi u takvim okolnostima imao takve osjećaje? Prvi dio suočavanja s patnjom jest spoznaja da je ta patnja normalna. Ona pokazuje da ste zdravi. Kad se ne biste tako osjećali, bili biste psihopat, i vašem bi djetetu bilo bolje bez vas. Prihvaćanje da je ono što osjećate normalno u situaciji koja je nepravedna i strahovito okrutna, jest vrlo važan korak.
Ovaj svoj rad nazivam radom na poljima masovnih ubojstava uvijek kad se nađem u očaju, na točki kad sam učinila sve što sam mogla i kad znam da je um i duša djeteta toliko potpuno preuzeta, da ne mogu intervenirati, ili kad moja intervencija čini djetetovu situaciju još lošijom nego što jest. To se događa kad saznam da sud nije u stanju održati strukturu radi dovoljnog utjecaja na promjenu dinamike moći, što se događa iz više razloga. Ponekad stručnjaci vuku u različitim smjerovima, ponekad se to događa zato što je roditelj učinio nešto što je u drugog još pojačalo deluziju, ponekad zato što je šteta nanesena djetetu jednostavno prevelika da bi se interveniralo te intervencija ne bi zapravo ništa promijenila. Moj mi je supervizor jednom rekao da kad bismo zavirili u biološku nutrinu te djece, ponekad ne bismo mogli ukloniti otrov, jer kola samom njihovom DNK. Kakva je nada za tu djecu? Toga časa je vrlo mala. Reći roditelju da su šanse za spas njihovog djeteta u skorom roku minimalne jedan je od najtežih aspekata ovog rada, ali to činimo, i ako možemo, skrbimo o tom roditelju jer je to tako očajnički potrebno.
Ispod strahota parničenja postoje ljudi slomljena srca i uma zato što su prepušteni prihvaćanju svojih gubitaka i tuge koja to prati. Kad radimo s roditeljima koji su u takvoj situaciji, ne dajemo im lažne nade, već im pomažemo utvrditi moguće načine ponovne izgradnje odnosa u budućnosti i što mogu očekivati. Zatim se fokusiramo na podršku daljeg životnog puta tih roditelja zato što znamo da će, u gotovo svakom slučaju otuđenja, dijete svakog toga roditelja jednog dana trebati. Kad ga bude trebalo, to će najvjerojatnije značiti da je toliko oštećeno da se više s tim ne može nositi. U takvom će stanju trebati nekoga da se na njega mogu osloniti. Ako nema vas, ili još gore, ako ste tu ali ste zbog boli koju ste pretrpjeli sjena sebe sama, ne možete mu pomoći, što ga onda ostavlja u neredu vlastita života tijekom vrlo dugog perioda. Ako ne možete riješiti otuđenje sad i znate da ste učinili sve što ste mogli, odložite svoj teret i fokusirajte se na sebe do trenutka kad će vas dijete trebati. A trebat će vas svakako.
Za otuđenog je roditelja skrb o sebi teška zato što je sam, zato što se bori s jako toksičnim osjećajem i zato što strahuje za budućnost svojeg djeteta. U takvim okolnostima morate učiniti sljedeće:
·        Prepoznajte sebe kao zdravog roditelja, odbacite sram i krivnju, učinili ste sve što ste mogli.
·        Zavolite svijet u kojem živite i usmjerite svoj um prema onome što je u tom svijetu dobro, a ne prema onome što je nepravedno i puno mržnje. To ne znači preuzimanje lika zena ni pretvaranje da ne osjećate bol. To znači vježbanje mozga da cijeni ono što imate umjesto da se koncentrira na ono što nemate. Gledajte ptice, promatrajte prolaznike, bavite se nekim hobijem, šećite, pokrenite se i uključite u tijek života, otpustite mržnju i u svoj život pustite ljubav. Čak i ako je u početku teško, uspjet ćete.
·        Skrbite o sebi. Dobro se hranite, ograničite alkohol, ne uzimajte droge, kuhajte, šećite, plivajte, pišite, pronađite prijatelje s kojima ćete se smijati.
·        Pomaknite svoj fokus s duše vašeg djeteta. To znači prestanite sebe vidjeti živim samo kroz postojanje vašeg djeteta. Vi ste to dijete stvoriti, ali mu sad ne možete pomoći. Uvijek ćete biti njegov roditelj, ali sad vaš osjećaj sebe ne smije biti povezan s bićem vašeg djeteta, već s vama samima.
·        Žalite za gubitkom vremena i ograničenja u skrbi o djetetu koja su vam nametnuta. Žalite sebe, žalite dijete. Stvorite rituale. Stvorite granice i završetke. Ne završetke zauvijek već završetke za taj dio života vašeg djeteta. Priznajte sebi što je moglo biti i žalite za tim.
·        Razgovarajte o svojoj djeci, pokažite ljudima fotografije. Ako vas pitaju imate li djece, recite da imate i da vam nedostaju svakog dana jer ih ne viđate, da su otuđena od vas. Recite to. Neka ljudi to čuju. Nemojte na tome insistirati, ali to nemojte ni skrivati. Što više ljudi shvati što vam se događa, to ćete više razumijevanja i ljubavi dobiti.
·        Držite se činjenice da ste učinili sve što ste mogli, uključujući i ono gdje žalite jer nešto niste učinili bolje. To je vaše iskutvo. Osjetite to, i onda to otpustite.
·        Čuvajte zdravlje i budite dobro. Dobro se hranite, pijte umjereno i izbjegavajte sve droge.
·        Prihvatite da nitko nije svemoćan, nitko ne može promijeniti sve, život teče, i ravnoteža će se s vremenom vratiti. To što se dogodilo je loše. Jednog dana će se popraviti.
·        Nađite ljude s kojima ćete razgovarati o svijetu, nađite nešto što vam daje nadu. Život ne bi bio život da ne postoji nada.
·        Pišite dnevnik, online (no nemojte izlagati svoju ogorčenost online, to je potpuno protiv ozdravljenja i potencijalno je štetno i za vašu djecu), bilo sami ili u grupi (o tome više uskoro).
·        Volite dijete u sebi. Istražite svoj dolazak na ovaj svijet i jeste li bili otuđeni od nekoga kad ste bili dijete. Je li netko nad vama vršio prisilnu kontrolu da nekoga odbacite. Kopajte duboko, istražujte, učite i stječite pogled na svoj život ovdje i sad.
·        Nije sve bol i patnja. Dopustite sebi da primijetite dobro koje vas okružuje.
·        Pijte puno vode.
Činiti sve navedeno može biti teško, zato nemojte sve pokušavati odjednom, već počnite s jednom stvari i svakog tjedna dodajte po jednu. Znajte da ima ljudi koji razumiju kroz što prolazite i da to JEST stvarno i da NANOSI štetu i da se vi s tim MOŽETE nositi.
Stalno razmišljamo o novim načinima pomaganja obiteljima i uslugama koje bi uključivale što više pomoći i podrške. Potrajalo je dok nismo neke od tih projekata osmislili, ali su na putu i njihov će fokus biti na pomoći otuđenim roditeljima da pomognu sebi. Nadam se da ćete nam se pridružiti na tom novom putu na kojem su svi dobrodošli.
Istodobno s objavljivanjem naše nove knjige ponudit ćemo podršku otuđenim roditeljima u grupama i online. To je biti dio fokusa na samo-pomoći koji osmišljavamo za obitelji i dodatak je našim coaching aktivnostima i aktivnostima temeljem sudske odluke. Naše će grupe biti usmjerene na skrb o sebi i na reunifikaciju s djecom i namijenjene su roditeljima koji su učinili sve što su mogli i sad jednostavno moraju preživjeti. Želimo svijetu tih roditelja donijeti dobro i naše će grupe nuditi intenzivni pristup tomu. Uskoro više o tome, a ako ste zainteresirani pridružiti se našoj grupi bilo u Londonu, ili online, molim vas pošaljite e-mail našem uredu na adresu: office@familyseparationclinic.co.uk
________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/10/08/helping-the-hopeless-caring-for-the-alienated-parent/

petak, 7. listopada 2016.

Djeca u ogledalu: rad s otuđenjem

Puno radim s otuđenom djecom, s onom koja su još otuđena i s onom koja se od toga oporavljaju. Pri tom sam radu uvijek svjesna da su ta djeca drugačija od druge djece. Drugačija su po tome što je njihovo psihološko biće podijeljeno na dva dijela. Za tu djecu svijet izgleda i osjećaju ga kao bojno polje nekog armagedona u stripu, gdje se dobri tamo vani bore da bi pobijedili one loše. U svijetu otuđenog djeteta, bez zaštite roditelja koji je zdrav i koji ima uvida, dijete se razvija u ogledalu koje drži roditelj otuđitelj, odnosno onaj koji drži utjecaj. U tom se ogledalu odražava svijet koji je podijeljen, krhak, optužujući i samopravednički.
Kad se suočimo s takvom vrstom stopljenog dijadnog odnosa, treba jednako puno raditi s roditeljem koji vrši utjecaj nad djetetom, kao i s djetetom. To, međutim, bez djelovanja mehanizama kojima se mijenja dinamika moći, nije lako provesti. Razlog je taj što roditelj koji je u stopljenom odnosu s djetetom (koji se često naziva enmeshment, konfluencija),  u slučaju da netko pokuša intervenirati, pojačava stisak nad djetetom.
Zato istinski posao koji treba obaviti jest promjena dinamike moći koja okružuje dijete, čime se olabavljuje stisak roditelja koji vrši utjecaj na djetetovo psihološko biće. Tek tad dijete može povratiti slobodu odnosa sa svijetom koji ga okružuje. Nažalost je sud jedina arena gdje se ta vrsta dinamike moći može promijeniti a uloga stručnjaka mentalnog zdravlja u promjeni ravnoteže moći mora se fokusirati na pomoć sudu da uspije shvatiti što je potrebno učiniti i zašto je to potrebno učiniti.
Zato se tijekom procesa terapije, kako terapeut počinje raditi na oslobađanju djeteta od stiska roditelja, sud koristi da bi se osiguralo da terapeut bude osoba koja čvrsto drži polugu moći. Bez te poluge, terapeut je izložen riziku da tijekom intervencije u nešto što je često nesvjesno oživljavanje duboko zapretenog obrasca traume i sam postane cilj roditelja otuđitelja. Kad se to dogodi, tad dolazi do erupcije okrivljavanja koja se, osim na ciljanog roditelja, projicira i na terapeuta. Terapeut koji je toga svjestan, priprema se za trenutak kad će, pri pokušajima roditelja otuđitelja da ponovi obrasce ponašanja koji su ga kroz život doveli tu gdje jest, i on sam postati cilj. To nije ugodan način rada s ljudima, ali je nužan zato što su na djelu nesvjesni porivi u roditelja koji ima moć utjecaja na dijete čime taj roditelj postaje uzrok problema djeteta. Terapeut koji toga nije svjestan i koji nije zaštićen sudskom odlukom o intervenciji, u takvoj situaciji riskira veliku štetu za sebe.
Sve to nastaje zato što je naš svijet takav da je i samo naše postojanje usmjereno na odnose s drugima. Kako postajemo svjesni, nalazimo smisao sebe u tomu da postajemo osoba u odnosu s našim primarnim skrbnicima. Više se, bar na zapadu, ne rađamo u svijet gdje jedino naše majke skrbe o nama te dio osobnosti koji se bavi odnosima dobivamo od roditelja i šire obitelji, i taj dio osobnosti nastaje na smjehu, osmjesima i pozitivnim odrazima nas samih u našim roditeljima i široj obitelji. Kako odrastamo draže će nam biti društvo jednog roditelja, ili drugog te članova naše šire obitelji. Postat ćemo sigurno privrženi svima njima radi njihove stalne prisutnosti i zadovoljavanja naših primarnih potreba. Kad napunimo sedam godina, ako je sve išlo dobro, imat ćemo osjećaj zasebnog unutarnjeg selfa koji je povezan s koncentričnim krugovima obitelji i prijatelja. Odatle možemo krenuti u istraživanje svijeta, sigurni uz spoznaju da su naši primarni skrbnici tu da bi nam pružili sigurnost koju tražimo kad nam je potrebna. Tako učimo da je svijet dobrohotno mjesto koje se oblikuje našim međusobnim interakcijama. Djetinjstvo nam pruža vrijeme i prostor za izgradnju funkcija potrebnih da bismo bili zdravi odrasli i da bismo se mogli igrati, odmarati i istraživati, bez bavljenja nepotrebnim brigama.
Ništa od navedenoga ne odnosi se na roditelje otuđitelje zato što je ogledalo koje je život držao pred njihovim očima kad su bili djeca, bilo iskrivljeno. To je dovelo do serije prilagodbi pri kojima su im obrane djeteta u razvoju omogućile preživljavanje u opasnom svijetu. Te vrste prilagodbi uglavnom su našem društvu nevidljive i ne vidimo ih u naših bližnjih u početku razvoja odnosa. Međutim, kako vrijeme prolazi, a osobito u vrijeme krize poput rođenja djeteta, prilagodbe se iskazuju kao nesvjesni porivi roditelja koji počinju kontrolirati ponašanje roditelja danas.
Nigdje se ti porivi za otuđivanjem djeteta od roditelja  ne iskazuju snažnije nego pri rođenju djeteta. Taj je događaj za roditelja s prikrivenim prilagodbama kriza koja izaziva naprsnuća obrana u njihovu umu, što zauzvrat omogućuje uključivanje duhova ih ranog djetinjstva u igru. Ukratko, rođenje djeteta okidač je za naprsle aspekte uma roditelja, te oni počinju djelovati, a poruke naučene u iskrivljenom ogledalu vlastitog djetinstva preuzimaju kormilo njihova roditeljstva ovdje i sad.
Zato što je moć nesvjesnih poriva preplavljujuća, a kontrola koju roditelj ima nad djetetom (često i nad drugim roditeljem) ogromna je. Stapanje djeteta s iskrivljenjem u umu roditelja potpuno je. Zato je tako nevjerojatno teško voditi terapiju roditelja otuđitelja, zato što do trenutka kad je dijete ušlo u reakciju otuđenja, taj je roditelj godinama vježbao misliti i ponašati se kao roditelj koji ima kontrolu nad djetetom. Do časa kad se problem uoči, roditelj otuđitelj je također kontrolirao i drugog roditelja, članove šire obitelji i svakog tko je pokušao ostvariti odnos s djetetom, do razine na kojoj njegov narativ, tj. da je jedini koji je pravi skrbnik djeteta, ne postane i uvjerenje djeteta. Jednostavno rečeno, dijete je postalo odraz roditelja i ni jedno od njih ne može djelovati neovisno izvan te slike u ogledalu. Intervencija terapeuta u taj scenarij škakljiva je i riskantna zato što i sam pokušaj intervencije može biti okidač za obrane roditelja otuđitelja koji se onda okreće protiv terapeuta jednako kao i protiv drugog roditelja.
Nesvjesne obrane jesu samo tkanje života i kao takve, one su ono za što su terapeuti educirani. Uklanjanje tih obrana u slučajevima otuđenja zahtijeva i svijest o rizicima i odlučnost da se posao obavi, prvenstveno radi djeteta, a onda i radi roditelja. U svim slučajevima intervencija koje se provode s otuđenom djecom, cilj bi trebao biti ponovno uspostavljanje sposobnosti djeteta da gleda u dva ili više ogledala da bi razvilo funkcionalni self, što znači odnos s oba roditelja i s članovima obje šire obitelji. Međutim, to se ne postiže jednostavno, zato što je terapeut koji pokušava prekinuti stopljenost uma roditelja i djeteta u velikom riziku da će doživjeti istu sudbinu kao i odbačeni roditelj. Terapeuti koji rade na ovom području, među koje i sama spadam, riskiraju da će se protiv njih iznositi pritužbe, da će ih se napadati, pokušavati diskreditirati i slično, zato što nesvjesni porivi tjeraju roditelja otuđitelja da cilja bilo koga tko pokuša nešto promijeniti.
Zato sud mora odrediti najjaču moguću kontrolu da bi se poduzeo rad s roditeljem otuđiteljem a terapija se ne treba ni nuditi bez čvrskog okvira utvrđenih činjenica kad god je to moguće te presude u slučaju da postoje optužbe za nasilje. Ne iznenađuje me nedostatak terapeuta koji se u UK bave time i često se pitam mogu li nastaviti s poslom koji izgleda kao psihološka ratna zona. Pravosudni je sustav toliko tup instrument za operiranje vrlo složenih psiholoških stanja i čak i uz finesse koje donose intervencije stručnjaka mentalnog zdravlja, otvaranje stopljenog, slijepljenog odnosa između roditelja i djeteta iznimno je teško.
Naš rad, koji je toliko potreban a ipak ga se u svijetu toliko rijetko pruža, jest nešto što se međutim zatupljuje ili umata u narativ ljudi koji misle da znaju o otuđenju, ali ne znaju. Previše je onih koji nastavljaju vjerovati da je terapija razgovorom put napretka, ali ona to nije. Smatram neodgovornim promoviranje bilo kakvog pristupa radu s otuđenom djecom i njihovim obiteljima ako se ne slijede međunarodno priznati i provjereni standardi koje su u svojem izravnom radu s obiteljima postavili stručnjaci poput Friedlandera i Waltersa.
To nije akademski rad iako se može služiti spoznajama stečenim u istraživanjima. Taj rad ne unapređuje nitko tko nije u stanju pokazati svoj postotak uspješnosti u oslobađanju otuđene djece od dinamike koju trpe. Terapeute koji se boje da će uprljati ruke i prihvatiti rizike koji prate taj rad treba izbjegavati pod svaku cijenu. Novac plaćen ljudima koji žele sjediti u uredu i razgovarati o problemu, je bačen novac. Promjena u ovakvim slučajevima nastaje kao posljedica aktivne uključenosti, snažnih intervencija i volje da se sud povede prema donošenju prave odluke. Djeca koja žive u ogledalu uma svojeg roditelja trebaju više od blagog pokušaja oslobađanja, ona trebaju snažni napad na dinamiku moći koja ih drži zarobljenima. Ne trošite vrijeme i novac na intervencije koje vam to ne pružaju, zato što takvim intervencijama pojačavate problem i pogoršavate zarobljenost djeteta.
Puno se može reći o ovom poslu, i često sam toliko zaposlena da nemam previše vremena za pisanje. Međutim važno je reći da naš rad na Klinici postiže kritični utjecaj, da otvaramo vrata saznanjima o tome što i kako radimo. Prikupljamo intervjue s djecom i obavljamo istraživanja. Dok čekamo objavljivanje svoje prve knjige na ovom području, već je još jedna na putu. Pišemo članke o tome kako je biti terapeut na ovom području, dok istodobno radimo na izgradnji otpornosti djece. Puno se radi. Poticaj su nam djeca u ogledalu.
______________________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/10/06/children-in-the-mirror-working-with-alienation/

subota, 1. listopada 2016.

Sve što ste do sada znali krivo je – u toj vam pjesmi fali riječ

Uskoro ću puno govoriti o otuđenju od roditelja, puno ćete me viđati na neočekivanim mjestima. Također ćete moći čitati ono što smo Nick i ja pisali tijekom dvije godine, kad Charles Thomas Publishers porode naše najnovije čedo u ovaj svijet. Kad me zadesi ovakva gužva ulovim se kako sažimam sve što znam u grumenčiće znanja. To je navika koju sam razvila od svoje rane dobi i koju prenosim obiteljima, a u posljednje vrijeme i otuđenoj djeci s kojom radim da bih pomogla njihovu oporavku. Jedna od neobičnih stvari u vezi s otuđenjem od roditelja, kad govorimo o tome, jest da postoji pjesma velike grupe sa sjevera Chumbawamba koja oslikava ono što želim reći (Nikad ne bih pomislila da bih navela Chumbawamba u tekstu o otuđenju od roditelja!) Kako pjesma kaže, kad se radi o otuđenju od roditelja, sve što ste do sada znali krivo je – u toj vam pjesmi fali riječ.
Ta riječ koju tako puno ljudi koji misle da znaju o otuđenju od roditelja (ali ne znaju), ispušta iz pjesme, nije terapija, nije razgovor, nisu kvalifikacije, ta je riječ razumijevanje. Tako puno ljudi misli da zna sve o otuđenju od roditelja, iako ne zna, i misli da biti stručnjak znači davati preporuke da ljudi trebaju razgovarati jedni s drugima ili ići na obiteljsku terapiju ili nešto slično. Ako vas stručnjak ne može povezati s nekim kome je pomogao i ako vam kaže da je obiteljska terapija ono što će pomoći, možete biti sigurni da ta osoba koja misli da je spremna za rad na ovom području, definitivno to nije. Kad se radi o otuđenju od roditelja, zaboravite sve što ste do sad znali i sve što mislite da znate o pomaganju roditeljima i djeci i usredotočite se na sljedeće: Otuđenje od roditelja nema veze s roditeljskim pravima, nema nikakve veze s pravičnošću ni s pravdom za roditelje, nema apsolutno nikakve veze s tim što ljudi nisu u stanju razgovarati jedni s drugima, nema veze sa sukobom, ni sa zavjerama. Tu se radi samo o jednoj jedinoj stvari. Radi se o moći. O moći nad drugim ljudskim bićem. O tome tko ima moć, tko je koristi i tko je održava.
U postojećem sustavu u UK, način na koji roditelji tijekom razvoda kontroliraju i održavaju moć jest glavno pitanje koje treba razumjeti. Sve ostalo je samo preljev na toj torti koja je ispod toga preljeva duboko natopljena političkom ideologijom. Nakon dva desetljeća rada na razumijevanju te torte, ono što znam jest da je u središtu samo jedna stvar, moć nad dinamikom. Zato je otuđenje od roditelja prisilna kontrola u svojem najčišćem obliku. Tu spoznaju trebamo i trebamo situaciju u kojoj nas političke ideologije ne skreću s te činjenice tako aktivno.
Otuđenje od roditelja u svom istinskom i čistom obliku povezano je s trans-generacijiskim traumatskim ozljedama i načinom na koji moć koja je u rukama traumatski ozlijeđenog roditelja vezuje dijete u stanje enkapsulirane deluzije. Kad se susretnete s takvom vrstom traumatske ozljede, zaista možete zaboraviti terapiju, razotkrivanje stanja uma osobe i sjedenja u ordinaciji u nadi da će razgovor nešto promijeniti. Takva vrsta ozljede je duboka, ona je duboka kroz više generacija, i moćna je, ona je normalizirana* i kad izbije tijekom krize razvoda obitelji, ona u tren oka uzima djecu za taoce. Smatram da bi onaj tko u takvoj vrsti otuđenja od roditelja pjeva terapijsku pjesmu, trebao odatle biti uklonjen zauvijek – tu se slažem s Dr Childressom. Program ili terapija nad djetetom koje je u situaciji otuđenja od roditelja, ili, što je još gore, traženje da se roditelj kojeg je dijete prisiljeno odbaciti podvrgne terapiji radi promjene svojeg ponašanja, jest zlostavljačko i štetno ponašanje.
U Family Separation Clinic radimo prema međunarodno priznatim standardima najbolje prakse u intervencijama u slučajevima otuđenja od roditelja. Kad se radi o prijenosu trans-generacijske traume, tad se moć treba oduzeti roditelju koji pati od takve traume, zato što mu je teško promijeniti se dovoljno brzo da bi se moglo spasiti djetinjstvo djeteta. Promjena odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i nakon toga rad s oboje roditelja, jest dobar put, nešto što pružamo onima kojima je potrebno u Londonu, i pri čemu vidimo velike i brze pozitivne promjene za djecu (i, iznenađujuće, i za oboje roditelja). Promjena dinamike moći baca potpuno drugačije svjetlo na problem.
Terapija razgovorom primjenjuje se samo kad je promijenjena dinamika moći, jer je jedino tad dijete oslobođeno i roditelj koji je izazvao problem ima obvezu promijeniti ponašanje.
Vidimo li sad kako je sve što ljudi misle da znaju o otuđenju od roditelja krivo? Riječ koja nedostaje u pjesmi jest razumijevanje. Hrabrost da se učini što treba za djecu, odlučnost da se to nastavi činiti usprkos onih kojima to smeta, jest ono što je potrebno i to je bas koji drži pjesmu.
Kad prođe gužva, sve što znam da je pravo (i krivo) u vezi s poslom koji obavljamo, bit će dostupno svima.
Understanding and Coping with Parental Alienation uskoro će objaviti nakladnička kuća Charles Thomas.
Nakon toga slijedi kratki dokumentarni film o otuđenju od roditelja koji će snimiti BBC – više o tome, kao i poveznica, uskoro.
Govorit ću na Institute for Child Mental Health Conference  o djeci i promjeni, 1917.
Rad na Europskom umrežavanju stručnjaka najavit ću uskoro, uključujući rad u Nizozemskoj, Italiji, Irskoj i još rada u Hrvatskoj.
Održat ćemo seminare za stručnjake mentalnog zdravlja i pravnike o rješavanju problema lažnih optužbi u slučajevima otuđenja od roditelja (s kolegama iz Hrvatske) u Londonu, te o razumijevanju otuđenja od roditelja u Edinburghu, početkom 2017.
___________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/09/30/everything-you-know-is-wrong-theres-a-word-missing-out-of-your-song/




* Kad je bolesno stanje normalizirano, to implicira da je za tu osobu to trajno stanje.