London prepoznaje otuđenje djeteta od roditelja: Izviješće s debate

Prvi put? Stručnjaci pravne struke iz Londona okupili se da bi slušali debatu o otuđenju djeteta od roditelja u Withersworldwide*.

25.5.2016. je bila neka vrsta prekretnice u politici prema otuđenju djeteta od roditelja ili je to tako meni izgledalo. Na panelu sam sjedila skupa s Dr Markom Berelowitzem i Stephenom Jarmainom, Deborah Eaton QC kao predsjedavajućom i Sarah Brooks i Dr Florianom Ruths s njezine druge strane, dok je Lisa Lustigman iz Withersa upravljala tijekom rasprave. Bilo je puno ljudi pravne struke koji su se okupili da bi poslušali nas koji radimo na ovome području, dok govorimo o realnosti otuđenja djeteta od roditelja i njegovu utjecaju na djecu. Rasprava je bila živa i na trenutke zahtjevna, pružanje usluga i razrada toga kako najbolje postići da se pravni okvir poklopi s pomoći koja je dostupna za obitelji koje su pogođene ovom pojavom. Ono što mi je nakon svega upalo u oči, bio je val interesa i priznanja među ljudima koji na ovom problemu rade u pravnoj areni. Od suca Vrhovnog suda koji ovaj problem redovito vidi kroz ostakljena vrata, do ISW koji problem prepoznaje kad ga vidi, ali je totalno smeten u odnosu na to što bi trebalo činiti, problem se prepoznaje i rasprava o problemu je dobrodošla.

Ugodno me se dojmilo kad je Dr Florian Ruths govorio o psihijatrijskom profilu roditelja otuđitelja, više puta spominjući riječ narcisoidni i dajući nam kliničku sliku rizika visoko funkcionalnih ljudi koji se dekompenziraju u vrijeme krize poput raspada obitelji. To je svakako ono čega smo mi koji radimo s takvim obiteljima stalno svjesni, kao što smo svjesni koliko je teško držati i upravljati tom dekompenzacijom i njezinim utjecajem na djecu. I to je ono s čim se borimo na dnevnoj osnovi. Zaista je bilo uzbudljivo slušati Dr Ruthsa kako govori o svojem radu na shema terapiji za osobe s graničnim poremećajem ličnosti. Svakako ću se s njim sastati radi razgovora o našim zajedničkim interesima na ovom području.

Radeći godinama na ovom području, zaboravljam da zapravo nema puno onih ljudi koji su proveli izdvajanje djeteta iz obitelji kao terapijsku intervenciju i koji su bili u stanju prikazati uspješan rad kakav smo pokazali mi u Family Separation Clinic. Također sam bila u stanju podastrijeti i glasove otuđene djece, dijeleći svoje razgovore s djecom koja se oporavljaju, kao i način na koji gledaju na svoje prethodno otuđeno ponašanje. Bilo mi je drago da sam to mogla učiniti, zato što se u pravnoj raspravi to često ispušta, dok se fokus na dobrobit djece često vezuje uz glas otuđenog djeteta što dovodi ljude to toga da ih je strah mijenjati izraze odbacivanja i mržnje.

Potaknuta detaljnim kliničkim objašnjenjem temeljne patologije u takvim slučajevima, koje je dao Dr Ruth, bila sam u stanju objasniti kako se djeca mijenjaju kad njihovu otuđenom glasu više nije dopušteno donositi odluke. Dodatno me je bila jako ohrabrila suosjećajna briga onih roditelja otuđitelja koji jednostavno ne mogu ne činiti to što čine zbog svojeg psihijatrijskog profila. Mi u Klinici smatramo da je izdvajanje djeteta i smještaj s drugim roditeljem velika pogreška ako se dopusti da dijete nakon toga zauzme psihološku poziciju odbacivanja roditelja od kojeg je izdvojeno. Osjetila sam da Dr Ruth razumije ovaj problem što omogućuje moćno kliničko promišljanje koje je potrebno da bi onima među nama koji rade s djecom omogućilo postizanje brze promjene.

S pravne strane, postoje jasni presedani sa sve većim brojem promjena sudskih odluka s kojim će roditeljem dijete živjeti, iako smo zaključili da što dalje netko živi od Londona, to je manje vjerojatno vidjeti takav ishod. Osim toga, upravo je brza intervencija bez odgode, vrlo jasno najučinkovitija.

Na kraju debate, glasali smo o tri problema, kako slijedi:

1. Uzimaju li sudovi problem emocionalnog zlostavljanja dovoljno ozbiljno u razmatranje?

2. Treba li postojati protokol postupanja u slučajevima otuđenja?

3. Je li potrebno osnovati radnu skupinu koja će savjetovati sudstvo o otuđenju djeteta od roditelja?

Prevladalo je mišljenje da se problem emocionalnog zlostavljanja ne shvaća dovoljno ozbiljno, i da je potreban protokol kao i radna skupina za savjetovanje sudstva. Pozitivan je odgovor pokazao koliko se snažno ovaj problem prepoznaje i priznaje u području prava. Sad slijedi povezivanje rješenja koja može ponuditi struka mentalnog zdravlja s pravnim okvirom da bi se postigle promjene za koje znamo da se mogu postići kad se posloži prava dinamika suradnje.

Zapis o debati bit će dostupan i sačinjen od strane Withers i 1KBW** i nastojat ću ga objaviti kad bude napisan. Sad je vrijeme za opreznu dobrodošlicu promjeni ozračja koju smo mi koji radimo na ovom području dugo čekali. Rad će se odvijati diljem Velike Britanije da bi se stvorile usluge i podrška koji su potrebni obiteljima koje ovaj problem pogađa. Izvještavat ću o napretku sljedećih mjeseci, iz srca promjena za otuđenu djecu. Te promjene očajnički želimo vidjeti u ovoj zemlji.

____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/05/25/london-recognises-parental-alienation-update-from-the-debate/#comment-12768

---

* Withers LLP je međunarodna odvjetnička tvrtka sa sjedištem u Londonu, Ujedinjeno Kraljevstvo, te ograncima u Sjedinjenim Državama, Europi, Aziji i na Karibima. Osnovana je u Londonu 1896. Ima urede u gradovima i državama: London, Geneva, Milan, Zürich, New York City, New Haven, Greenwich, CT, Hong Kong, British Virgin Islands, San Francisco, Los Angeles, Rancho Santa Fe, San Diego, Tokyo, Australia, and Singapore. U.S. News & World Report izvještava o ovoj tvrtki kao o jednoj od najboljih odvjetničkih tvrtki u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu.

** Barristers Chambers in London – King's Bench Walk – Odvjetnička komora Londona koja okuplja odvjetnike obiteljskog prava.

Novi okvir za raspravu o otuđenju djeteta od roditelja u Velikoj Britaniji

Čini se da je Velika Britanija konačno došla do razine kad je otuđenje djece nakon razvoda roditelja prihvatljiva tema za raspravu. Prije Withers Worldwide i 1KBW debate koje će se ovoga tjedna održati u Londonu, moglo bi biti korisno procijeniti gdje smo s razumijevanjem problema i poteškoća s kojima se suočavaju oni među nama koji nastoje problem rasvijetliti da bismo ga mogli rješavati kao što znamo da je potrebno.

Debata koja slijedi je jedano od događanja koja će se fokusirati na problem otuđenja djeteta od roditelja. Ova je značajna po tome što je vode neki od utjecajnih ljudi u području prava i kao takva zahtjeva pažnju pravnih stručnjaka. Sad je važno kako se debata koja izranja oblikuje i kakvi su utjecaji na nju, tako da oni od nas koji rade s ovim problemom mogu nastaviti činiti ono što djeluje, na način koji najviše pomaže djeci. Zato što je dobrobit djece ono što je u srži ove debate, a ne prava bilo kojeg od njihovih roditelja. Otuđenje djeteta od roditelja je pogubni i prikriveni oblik zlostavljanja u najgorem obliku, i smatram da je to stvarnost koja tijekom debate mora biti stavljena u središte interesa.

Pravni sustav u Velikoj Britaniji još uvijek nije sasvim upoznat s konceptom otuđenja djeteta od roditelja, što je naziv koji su, kao i u drugim državama, kompromitirali pokreti za prava roditelja s obje strane. S jedne strane imamo argumente pokreta za prava žena koji tvrde da je otuđenje djeteta od roditelja samo nešto čime se očevi služe da bi kontrolirali majke. S druge strane imamo pokrete za prava očeva koji tvrde da većina žena koristi djecu kao oružje da bi naštetila očevima, čemu pripomaže i pravosudni sustav. Mislim da ni jedni od tih argumenata nisu vrijedni i da im uopće nije mjesto u kliničkoj debati o otuđenju kao problemu koji pogađa djecu. Otuđenje djeteta od roditelja u svojem istinskom obliku, prati psihičko i emocionalno zlostavljanje djeteta, pri čemu se dijete prisiljava na korištenje maladaptivnih mehanizama suočavanja da bi preživjelo štetu koja mu se nanosi. Otuđenje djeteta od roditelja nije pitanje roditeljskih prava, ono je pitanje zaštite djeteta i pri raspravi bismo učinili dobro kad bismo osigurali da se fokus zadrži upravo na tome.

Također, otuđenje djeteta od roditelja nije stvar spola, iako se način na koji se ono događa u životima djece bavi spolom roditelja. Ovo zvuči zbunjujuće pa ću to bolje objasniti. Neki ljudi tvrde da je to pitanje spola koje pogađa muškarce, zato što je otuđeno više očeva nego majki. Ovo je kriva tvrdnja koja se temelji na nedostatku svijesti o analizi problema po spolu. U zbilji je pojavnost otuđujućih ponašanja u obiteljima otprilike podjednaka za oba spola. Da to još bolje razjasnimo, 90% roditelja koji imaju kontrolu nad djecom nakon razvoda su majke. To podržava spolno orijentirana pravna regulativa u vezi s razvodom. Ukratko, korištenje sustava dječjeg doplatka i drugih beneficija, čini da onaj tko ih prima u trenutku razvoda, ima moć nad djecom. Dječji doplatak se većinom isplaćuje majkama, tako je postavljena pravna regulativa, tako je to postavljeno u zakonu 1970-tih, što je bio smišljen potez da se novac da izravno u ruke žena. Tako su u trenutku razvoda majke većinom one koje smatraju da imaju kontrolu nad djecom.

I tako imamo naših 90% majki koje imaju moć nad djecom i 90% očeva koji su, već i samim tim što s njima dijete ne živi, ranjiviji na postupno povlačenje djeteta iz međusobnog odnosa. Dinamika 'moći nad...' snažna je u slučajevima otuđenja i tko god ima volje koristiti moć koju ima može, ako želi, otuđiti dijete, suptilno, prikriveno ili otvoreno.

Roditelja s kojim dijete ne živi, u slučajevima otuđenja, dijete doživljava kao slabijeg i manje važnog. Zato, ako roditelj s kojim dijete živi želi to iskoristiti i u djetetovu umu izgurati drugog roditelja iz života djeteta, to je lako postići. U tim okolnostima, vikanje o jednakim pravima ne pridonosi ništa osim što daje dodatnu municiju roditelju otuđitelju koji to koristi prema van kao dokaz da se dijete povuklo zbog zahtjeva koji mu se nameću. Oko 10% očeva ulovljeno je u mrežu otuđenja i jednostavno je prepušteno utapanju. Što glasnije viču, to naoko više potvrđuju da su uzrok problema. Promjena pravne regulative, koja se već dugo smatra protuotrovom neravnoteži moći, nema pravog načina rješavanja slučajeva otuđenja, zato što problem otuđenja nije u pravosudnom okviru već u psihi roditelja otuđitelja. Koji bi činio isto ono što sad čini, bez obzira na to kako izgleda pravni okvir.*

Dakle, što je s 10% očeva koji imaju moć nad djecom nakon razvoda? Ono što vidimo u toj skupini jest da je 10% majki s kojima djeca ne žive gotovo uvijek u toj poziciji zato što su otuđene.

Ako se pozabavimo popularnim viđenjem majke s kojom djeca ne žive (npr. temeljem otrovnih prikaza nekih očeva u posljednje vrijeme u medijima), ona je luda, loša i jako opasna za djecu. Neki očevi tvrdi da su sve majke s kojom djeca ne žive ovisnice, mentalno poremećene i da nikad nisu ni željele biti majke. Nije čudo da od tih majki ne čujemo puno, uz sav taj vitriol. Sramoćenje i optuživanje žena s kojom djeca ne žive nije u našoj kulturi rijetkost.

Nema pouzdanih podataka o tome koliko je roditelja otuđeno od djece nakon razvoda, zato što takve podatke nitko ne prikuplja i ne bilježi. Slično tomu, nitko ne bilježi ishode sudskih postupaka za djecu te jednostavno ne znamo koliko je obitelji pogođeno ovim problemom. Međutim, prema našem iskustvu I MAJKE I OČEVI doživljavaju otuđenje, I MAJKE I OČEVI otuđuju djecu. Način na koji to čine često se razlikuje i ovisno o spolu, ali otuđenje nije pitanje spola. Pomak fokusa s područja borbe spolova za roditeljska prava nužan je korak u razvoju rasprave, micanju od iskustva roditelja na iskustvo djeteta.

Otuđenje djeteta od roditelja koji ga voli jest okrutan čin koji izaziva intra-psihički stres u djeteta. Postoji obilje vrijednih istraživanja diljem svijeta koja se bave stvarnošću toga problema. Istraživanja koja se ne temelje na vlastitim izviješćima o iskustvima roditelja koji su dio pokreta za prava roditelja (koji uvijek mogu pružiti jednodimenzionalno viđenje), već pokazuju povezanost otuđenja djeteta od roditelja i utjecaja trans-generacijskih poruka s bilo koje strane obitelji. Na to se fokus debate mora usmjeriti i tu će se naći odgovori na probleme s kojima se djeca u tim obiteljima suočavaju. Važno je i koliko će pravosuđe slušati stručnjake mentalnog zdravlja i reagirati na načine koji stvaraju primjerene uvjete za mijenjanje života te djece. Dijalog između mentalnog zdravlja i pravosuđa već je daleko odmakao i sigurna sam da ono što nastaje, jest snažan temelj za reakciju Velike Britanije na otuđenje djeteta od roditelja, koji se bazira na vrijednim istraživanjima i dobrim pristupima rješavanju problema u korijenu.

Na ovoj važnoj prekretnici postoje ključni ljudi koji zajedno rade na postizanju promjena. Stručnjaci mentalnog zdravlja i pravnici koji imaju snage dovesti do kulturološke promjene koja bi štitila djecu i stvorila nove protokole za promjene njihovih života. Ohrabrena sam tim pozitivnim pokretom i presretna da sam dio toga. Očekujući ljeto debata i dijaloga, redovito ću izviještavati o našem napretku.

Za sve pogođene ovim strašnim problemom u Velikoj Britaniji, na vidiku je nada, i promjena je u zraku. Neće se dogoditi preko noći, ali to da se događa je izvrsno.

1KBW i Withersworldwide debata o otuđenju djeteta od roditelja održava se u utorak, 24 svibnja za pozvane goste. Govorit će Deborah Eaton QC, Stephen Jarmain, Dr Florian Ruth, Dr Mark Berelowitz, Lisa Lustigman, Sarah Brooks i Karen Woodall.

______________________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/05/21/reframing-the-alienation-debate-for-the-uk/

---

* Ono što Karen ovdje iznosi jest da zajednička roditeljska skrb nije dovoljna garancija da neće doći do otuđenja ako postoji patologija u jednog (ili, što je rjeđe, oboje) roditelja. Ipak, Karen Woodall je ovdje zanemarila nešto vrlo bitno: Ona sama upravo u pravnom okviru traži i nalazi mogućnost za izdvajanje djeteta iz obitelji roditelja otuđitelja i tretman djeteta u cilju oporavka odnosa s prije odbačenim roditeljem, što je u Hrvatskoj puno nejasnije uređeno postojećim zakonom, a posebice u svjetlu toga da nemamo stručnjaka njezinog ugleda i znanja koji može sud savjetovati da žurno donese odluku o izdvajanju i kasnije provoditi kvalitetnu terapiju. Da ne spominjemo da sud uopće ne može narediti terapiju u slučajevima kad izdvajanje nije najbolje rješenje, jer to postojeći Obiteljski zakon ne predviđa.
Sljedeće što je zanemarila jest da je teže (iako nije nemoguće) dijete izmanipulirati ako sa svakim roditeljem provodi opsežno vrijeme, nego ako je s roditeljem kojeg sad odbacuje prije provodilo samo npr. svaki drugi vikend i par sati u tjednu. Tad dijete nema realnu sliku roditelja i lakše prihvaća interpretacije patogenog roditelja kojem je više izloženo.
Osim toga, postoje države kao Brazil i Meksiko koje su definirale i kriminalizirale manipulaciju djetetom koja se prijavljuje po službenoj dužnosti. Nemamo podataka je li to smanjilo postotak otuđenja djeteta od roditelja.

Lažne priče i svete niše: rad na otuđenju djeteta od roditelja u Velikoj Britaniji

Rad u području otuđenja djeteta od roditelja u Velikoj Britaniji (VB) do nedavno su obavljali psihijatri i psiholozi. Mnogi od njih sad su u mirovini. U usporedbi s drugim državama, poput SAD-a i Kanade, rad na ovom području u nas je na svojim počecima, uz malo akademskih radova na tome području, i još manje stručnjaka koji rade u praksi. Kao stručnjak koji na tom području radi niz godina, zajedno s najeminentnijim i priznatim psihijatrima prije, i sad u Family Separation Clinic, smatram se iskusnom.

Istražujući, osjećam da sam na mjestu gdje se moje iskustvo, skupa s roditeljima, utapa u septičkoj jami njihova života. To mi omogućuje da postavim neke kriterije za debate o otuđenju djeteta od roditelja u VB. Ono što slijedi jest jasan i nedvosmislen poziv pokretu za podizanje svijesti o otuđenju djeteta od roditelja u VB, i o radu u vezi s tom pojavom, o potrebi da se ostane upućen i povezan s najboljim radovima koji su dostupni u međunarodnim okvirima. Strahujem da u nekim taborima postoji nastojanje prema nečem što je daleko niže kvalitete, a što bi se moglo pokazati opasnim za obitelji s kojima dođe u kontakt.

Rad na području otuđenja djeteta od roditelja ne dopušta nam zadovoljstvo, niti ikome dopušta da bude neodlučan. Neodlučnost je po mojem iskustvu rezultat konfuznog razmišljanja i nedostatka hrabrosti u suočavanju s uzrocima, procesom otuđenja, problemima i pritiscima koji se vrše na dijete da zadrži svoj stav odbacivanja roditelja. Stručnjaci koji rade na ovom području trebali bi imati hrabrost vlastita uvjerenja i biti spremni djelovati i snositi posljedice. Sve manje od toga, jest izdaja djeteta i povećavanje problema.

Ljudi koji rade na ovom području, trebali bi se baviti obiteljima na svim razinama, trebali bi, prema mojoj prijašnjoj analogiji, sići u septičku jamu i uprljati se skupa s obiteljima s kojima rade. Sve manje od toga jest intelektualiziranje, a intelektualiziranje izaziva više, a ne manje problema. Nije moguće biti neodlučan i samo promatrati. Svi ključni stručnjaci u području otuđenja djeteta od roditelja, od Gardnera i Baker, do Bale, do Warshaka, do Gotlieb, do Lowensteina i Weira ovdje u Velikoj Britaniji, ušli su u septičku jamu s obiteljima. Ako vaš terapeut nije s vama u vašoj i u septičkoj jami drugog roditelja, i u septičkoj jami vaše djece, također, to nije specijalist za otuđenje djeteta od roditelja, to je terapeut koji nešto sitno zna o otuđenju djeteta od roditelja. Ne dajte se zavarati, to su dvije različite stvari.

Razlog zašto ovo pišem je sljedeći: Da biste bili u stanju cjelovito tretirati pogođenu obitelj, morate biti u stanju učiniti ono što je Alejandro Jodorowsky nazvao činom 'psihomagije'. Ostanite sa mnom, nije toliko suludo. Kako Karen Lebow, u nedavno objavljenoj knjizi Amy Baker 'Working with alienation children and their families', izjavljuje:

'Šaman razumije da biti šaman jest biti međusobno ovisan i da je međusobna ovisnost nastala zbog dnevne borbe za preživljavanje u predhistorijska vremena. Izležavanje na suncu ubija ljudski duh i uništava sposobnost funkcioniranja jedinke. Međusobna povezanost znači prežvljavanje. Vođe grupa za podršku koji pomažu u cijeljenju ciljanih roditelja koriste mnoge od tih tehnika da bi ispunjavali ulogu koju ispunjava šaman. Šaman čuva sjećanje, povijest zajednice, i kao vođa grupe, pomaže cijeljenju, tješi i educira…'

Jodorowsky ima svoj vlastiti brand šamanizma. Svi stručnjaci koji rade na slučajevima otuđenja, moraju također razviti svoje. Ako to ne učine, ostavljaju obitelji s kojima rade da naokolo lutaju u mraku, ne znajući što učiniti. Svatko tko radi u području otuđenja djeteta od roditelja mora znati sve o obiteljima s kojima radi, sve o svijetu u kojem žive i sve o tenzijama i strahovima u njihovim životima. Sve manje od toga jest odbacivanje odgovornosti koja prati ovaj posao, odgovornosti da se, kroz najkraće moguće potrebno vrijeme, ponese teret obitelji, i da se, što je više moguće, apsorbira otrov koji zapljuskuje svakog člana obitelji. Spremnost da se hoda s tim obiteljima, noseći i apsorbirajući dok se septička jama ne pročisti, apsolutna je nužnost.

Ovo nije posao za terapeuta koji provodi jednu sesiju tjedno i nije za onoga tko sjedi u svojem uredu očekujući da mu ljudi dođu. Ovo je posao koji obuhvaća život, disanje, ljude i užase s kojima se suočavaju, i jednako kako je to u SAD-u i Kanadi, najdublje se nadam da će Velika Britanija razviti brojne ljude koji će, svaki na svoj način, moći preuzeti izazove.

Srž onoga što radimo kao specijalisti za otuđenje djeteta od roditelja, jest davanje sebe, svih svojih sposobnosti i slabosti. Ovo nije posao za uzvišenog stručnjaka i za distancirani, intelektualni um. Ovo je posao ljudi koji krvare, ljudi koji mogu pogriješiti i ne pogriješiti, ljudi koji znaju razliku između to dvoje i koji uporno nastavljaju raditi. U odnosu s ljudima koji se suočavaju s izbacivanjem iz života svoje djece, stručnjak mora poznavati vrste užasa s kojima se oni suočavaju, zidove na koje se moraju popeti i naizgled nepremostive barijere koje im se postavljaju na put.

Svi ključni stručnjaci diljem svijeta, uključeni su u političke (s malim 'p') aspekte rada s otuđenjem djeteta od roditelja, i svi, svaki na svoj način, rade na podizanju svijesti o načinima na koje pitanja poput feminizma, obiteljskog nasilja i lažnih optužbi za nasilje, postoje kao dio krajolika kojim kroče otuđene obitelji. Debate o podijeljenom roditeljstvu, potrebi za oba roditelja, ulozi očeva i ostale, dio su priče koja okružuje rad u području otuđenja djeteta od roditelja i postoji jasna spoznaja da polarizirane debate nisu nešto što stručnjak može promijeniti, ali ih treba razumjeti.

Na nedavnoj radionici u Londonu koju su pohađali brojni obiteljski terapeuti, djelatnici CAFCASS-a* i socijalni radnici, postavila sam pitanje koje meni definira razliku između nekoga tko je stvoren za ovaj posao i nekoga tko nije. Pitanje je treba li dijete oba roditelja? Linija razgraničenja bila je tako oštra da je bila šokantna. Svi obiteljski terapeuti rekli su ne, i da je i samo postavljanje takvog pitanja napad na samohrane roditelje, svi ostali su rekli da, svakako da treba. Na toj jednoj sesiji vidjela sam kako politička korektnost obiteljske terapije blokira njihovu sposobnost razmišljanja izvan krutih okvira. Iako sam sigurna da postoje mnogi obiteljski terapeuti koji mogu prijeći te okvire, postoji i skupina obiteljskih terapeuta koja radi na slučajevima otuđenja djeteta od roditelja, a koja ostaje čvrsto unutar svojih uskih okvira.

Nick Child, npr., ima web stranicu pod nazivom For all That i nedavno je meni i drugim stručnjacima pisao o svojem sudjelovanju na konferenciji Women's Aid, što opisuje kao viđenje s druge strane polarizirane debate. Ovako je to sažeo:

'Dakle, moja šokantna preporuka jest da se muškarci pridruže s toplinom i uvažavanjem, ili se bar samo pridruže Women's Aid kao organizaciji. I možda i drugim ženskim organizacijama, također. Posebice muškarci koji su žrtve obiteljskog nasilja. Trebaju se pridružiti zanemarujući ono što bi ih inače uznemiravalo u radu te organizacije. Trebaju se pridružiti iskreno suosjećajući sa žrtvama uključujući i žene žrtve. I naravno, i s djecom žrtvama. Trebali bi se pridružiti iskreno kao muškarci koji žele da zlostavljanje od strane muškaraca prestane. Muškarci žrtve trebali bi se također iskreno pridružiti kao prirodni saveznici ostalih žrtava koje su ženskog spola. To bi trebali učiniti bez kompeticije, otvoreni za različitost iskustava. Što bi, npr. nakon razvoda, u zlostavljanju muškaraca od strane abuzivnih žena, bilo ekvivalent uhođenju žena i prisilnoj kontroli od strane muškaraca? Svakako bi muškarci žrtve i žene žrtve dobro učinili da uz uzajamno uvažavanje usporede svoje bilješke i iskustva.'

Reći da sam zanijemila na ovaj tekst, bilo bi preblago. Kad sam došla k sebi, odgovorila sam, i ovo je dio mojeg odgovora:

Women's Aid, bilo da govorimo o umjerenoj ili ekstremnoj verziji franšize, bavi se samo s pravima žena – ne s dobrobiti djece i svakako ne s dobrobiti muškaraca. Tvrdite da se ovih dana ne traže žene djelatnice dok se muškarci djelatnici za rad sa zlostavljanim ženama traže, i to smatrate dokazom da se sve muškarce ne smatra počiniteljima. Međutim, potpuno vam promiče razlog za to. Razlog je da su muški djelatnici sad obučeni za razmišljanje i rad na feministički orijentiran način, a sve je to ojačano teorijom o krugu zlostavljanja i teorijom o kulturološki uvjetovanoj moći muškaraca nad ženama. Ukratko, policija sad govori feminističkim jezikom i vidi zlostavljanje kao rodno uvjetovano nasilje, pri čemu su muškarci počinitelji, a žene žrtve.

Tražiti od zlostavljanog muškarca da se pridruži takvoj organizaciji, po meni je isto kao tražiti od crnca da se pridruži Ku Klux Klanu da bi vidio dobro u onome što Ku Klux Klan čini da bi zaštitio bijele žene od crnih muškaraca. Zašto biste od muškarca kojem je npr. u lice bačen izbjeljivač, ili od muškarca kojem su nervi ramena prerezani nožem, ili od muškarca koji već dulje od godine dana živi u garaži u strahu od svoje supruge, tražili da se pridruži organizaciji i stavi na stranu sve što ga muči? Ti stvarni muškarci, oni s kojima sam radila, traumatizirani su, brutalizirani i ušutkani. Oni nemaju luksuz intelektualnih promišljanja, previše su zauzeti preživljavanjem u tom stanju ušutkanosti. Smatram da je vaš prijedlog šokantan i mislim da puno govori o tome kako ste previše fokusirani na zaglađivanje stvari, umjesto da pogledate u stvarno stanje ljudskih života (s obje strane polarizirane debate).

Da odmah razjasnim. Nisam i nikad nisam bila dio muškog pokreta. Niti ću ikad biti dio feminističkog pokreta. Međutim, upravo unutar toga prostora koji je stvoren ratom među spolovima, obitelji bivaju pogođene i bore se s otuđenjem djeteta od roditelja, dakle u taj se prostor stavljam uvijek iznova, da bih postigla promjenu i cijeljenje. Pisanje o nejednakostima i spolnoj diskriminaciji koja je zapisana u pravnoj regulativi koja okružuje te obitelji, dio je mojeg posla podizanja svijesti o tomu što se u njihovu svijetu događa. Ne pokušavam otpisati stvarnost, niti odbacujem proživljena iskustva bilo koje strane. Znam da ima pretučenih i silovanih žena i također znam da ima i muškaraca koji pate na isti taj način. I znam i to da jedna strana dobiva pomoć, dok je druga uopće ne dobiva. Zato progovaram, jer ako to ne učinim, pridonosim problemu umjesto da pomognem da se riješi.

A pridonošenje problemu je ono što se bojim da Nick Child čini pozivajući zlostavljene muškarce da se pridruže organizacijama koje se bore za ženska prava i da ih smatraju svojim prirodnim saveznicima. Uz sav privilegij da nikad nije patio od ženske ruke i da nikad nije izravno iskusio otuđenje djeteta, lako mu je umanjivati krvavu, ružnu, zlu zbrku iskustva koje proživljavaju majke i očevi u ovoj areni otrcanih fraza i lažnih priča. Istina je ta da i muškarci i žene mogu biti nasilni i da i muškarci i žene mogu trpjeti ozljede, koje su, zbog prirode nasilja, ponekad vrlo teške.

Međutim, smještanje sebe u sigurni prostor vođen feminističkim pričama o patrijarhalnoj moći i kontroli izdaja je i za te muškarce i za te žene koji se ne uklapaju u paradigmu. Neuviđanje da je Women's Aid politički subjekt, sa svom svojom financijskom moći i sposobnošću da dominira krajolikom obiteljskog nasilja, jest spektakularna izdaja obitelji. U stvarnom svijetu gdje su moć i kontrola ponašanja nešto što koriste obje strane i gdje obje strane mogu ubiti i ubijaju i obje strane mogu i nanose teške ozljede, pitanje se ne smije svesti na pojednostavljene riječi na twitteru koje je objavila jedna druga osoba koja je pohađala tu istu konferenciju…

'Super konferencija. Dobro je čuti da @KennyMacAskill priznaje da se obiteljsko nasilje događa zbog nejednakosti između muškaraca i žena‘

Pokušajte to reći ocu kojem je lubanja razbijena palicom za kriket ili onomu koji je morao umrijeti zato što nije pripremio vikendicu na dan kad je supruga trebala dobiti mjesečnicu.

Bit stvari je da obiteljsko nasilje, kao i lažne optužbe, kao i debate o podijeljenom roditeljstvu, kao i rasprave o tome trebaju li djeca dva roditelja ili ne trebaju, jesu kritična pitanja na ovom području i rad temeljem feminističke paradigme neće pridonijeti ništa pozitivno, osim što će nanijeti još više štete, više boli i više će naštetiti djeci. Posao koji radim nije moguće raditi iz naivnih perspektiva, on traži hrabrost i čeličnu odlučnost da se učini ono što je moguće čak i ako je protivno populističkim pristupima.

Mjesto gdje radimo s otuđenima, po meni je sveto mjesto. Na tome mjestu priče koje su stvorene i oblikovane izravnim iskustvom na tom polju moraju odražavati stvarnost, a ne nade i snove politički korektnih terapeuta i njima sličnih koji samo žele činiti dobro. Pišući ove tekstove, znam da postavljam crtu. Javno se ograđujem od bilo kakvog rada na području otuđenja djeteta od roditelja kakvim se bavi Association of Family Therapists** s kojom radi Nick Child.

Dugo sam razmišljala o tome hoću li se o ovome očitovati javno, znajući da je važan svaki glas koji podiže svijest o otuđenju. No, zbog prirode onoga što smatram iznimno zabrinjavajućim prijedlogom koji je dao Nick Child, zaključila sam da je važno da se javno očitujem. Moj rad na području otuđenja djeteta od roditelja, na tom svetom mjestu, od mene zahtijeva hrabrost da stanem uz svoja uvjerenja. Osim toga me brine šteta koju mogu učiniti i dobrohotni terapeuti bez stvarnog iskustva na tom području. Svi glasovi koji govore o otuđenju djeteta od roditelja nisu isti. Prihvaćam da drugi na ovom području mogu o aspektima svojeg rada govoriti različito. Ali gore navedena vrsta razmišljanja i retorike ne pripadaju na sveto mjesto na kojem rade specijalisti za otuđenje djeteta od roditelja. Za mene, lažne priče poput te pripadaju drugdje, ne u blizinu ljudi čiji su životi već pod teškim pritiskom.

Razlika između specijalista za otuđenje djeteta od roditelja i terapeuta? 
Pitajte ih 'trebaju li djeca oba roditelja?' I možda još jedno pitanje 'pate li zlostavljani muškarci jednako kao i zlostavljane žene?' i pričekajte odgovor. Taj odgovor puno govori.

_________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2014/02/24/broken-narratives-and-sacred-spaces-working-with-parental-alienation-in-the-uk/

---

* CAFCASS = Children and Family Court Advisory and Support Service (Savjetovanje i podrška za djecu i obiteljske sudove)

** Udruženje obiteljskih terapeuta

Drama otuđenog djeteta (2)

Otuđenost je štetno psihološko iskustvo za svakog, ali je za djecu pogubno, toksično i uzrok je njihove cjeloživotne borbe da povrate psihičko zdravlje i stabilnost. Ovaj je problem daleko veći od spora oko kontakata s djetetom i puno je veći od sukoba ili neslaganja među roditeljima. Ovaj problem ometa pravo svakog djeteta da odrasta zdravo, na pravom mjestu u obiteljskoj hijerarhiji. Reakcija otuđenja uzrok je dječje patnje za voljenim roditeljem, ona stvara psihološke obrambene mehanizme splitinga što ometa razvoj mozga djeteta. Sve su te stvari tragedija za djecu i smatram da su za djecu jednako pogubne kao i fizičko ili seksualno zlostavljanje. To što ovaj problem razumije samo mali broj ljudi, dok postoje legije onih koji ga zanemaruju ili negiraju, stalno me i čudi i užasava. Ne mogu se ne upitati mogu li se ovdje primijeniti stajališta Alice Miller da kolektivno prihvaćamo generacijsku navalu zlostavljanja nad djecom, zato što smo mi sami otuđeni od toga da budemo zdravi i cjeloviti.

Ovoga sam tjedna, kao dio mojeg istraživačkog rada, čitala rad o psihološkom splittingu i njegovu utjecaju na dječji mozak u razvoju. I prije sam pisala o neuroznansvenim nalazima u slučajevima otuđenja i nadam se da ću o tome više pisati tijekom svojeg daljeg istraživanja. To je područje koje nam daje ogromnu količinu informacija kako se djeca razvijaju u svijetu odnosa i kako funkcioniraju procesi privrženosti i zašto su tako važni. Ne mogu se ne čuditi kako su mozgovi djece s kojom radim pogođeni time za cijeli život. Radeći i s odraslima koji su bili otuđeni kao djeca, svjedočim borbi koju moraju voditi da bi zadržali siguran i uravnotežen osjećaj sebe samih. Imati povjerenja u sebe, kad je ego izgrađen korištenjem obrana od neprijateljstva u svijetu međusobnih odnosa, gotovo je nemoguć zadatak.

Zbog činjenice da svaki put kad se dijete suoči s otvorenom ili prikrivenom uputom da treba odbaciti ili ne voljeti ili mrziti roditelja, tome je djetetu nanesena šteta u smislu povjerenja, vjere u svijet kao dobro mjesto, vjere da odrasli skrbe i znaju bolje od njih i u području funkcioniranja veza i reakcija njihova mozga. Svaki put kad se dijete suoči s disfunkcijom roditelja koji pokazuje svoju odbojnost ili nepovjerenje ili jednostavno odbacivanje drugog roditelja kao važne osobe u djetetovu životu, taj roditelj dodaje novu štetu zidu obrana koji ih u konačnici vodi podjeli svijeta u dobar i loš. Dodajmo tomu štetu koja je ugrađena u djetetov um kao zid podjele između dvije strane djetetova svijeta odnosa i ono što vam ostaje jest dijete koje je oštećeno, disfunkcionalno i osuđeno na doživotno bilo prihvaćanje situacije kao da je istinita, bilo na preteški zadatak rušenja zida ciglu po ciglu da bi našlo svoj put.

Djeca koja se oporavljaju od otuđenja kažu mi da se osjećaju kao da ne znaju kako imati povjerenje i u koga. Djeca koja se oporavljaju kažu mi da ona nisu željela sudjelovati u ratu među svojim roditeljima i da nisu željela biti stranka u ljutnji i mržnji jednog roditelja protiv drugog. Djeca koja se oporavljaju kažu mi da sve što žele jest da budu djeca dok odrasli koji su u njihovim životima trebaju raditi posao odraslih i sve posložiti. Ista ta djeca koja su mi, prije izliječenja, govorila kako je jedan roditelj bio loš i kako je drugi bio savršen, kažu mi da nikad nisu željela govoriti te stvari, već da jednostavno nisu imala drugi način snalaženja u krajoliku u kojem su se nastojala kretati. Djeca koja se oporavljaju žele da netko djeluje u njihovo ime i sve popravi za odrasle oko njih. Drama otuđenog djeteta jest ta da je putnik u krajoliku kojem ne pripada i u kojem ne želi biti. Kao stručnjacima, naš je zadatak da ih prevedemo do sigurnijeg mjesta, mjesta djetinjstva gdje će njihove nevolje, koje nose u ime odraslih, biti iza njih.

Nekoć mi je netko rekao 'onaj tko pati kao malo dijete, pati i dalje kao odrasla osoba'. Drama otuđenog djeteta je takva da je ovo apsolutna istina. Radeći s djecom koja su nekoć bila otuđena a sad su odrasle osobe, patnja koju vidim je ogromna, ona je veća, puno veća nego što je to gubitak odnosa s roditeljem, to je temeljni razvoj djeteta u sredini koja spriječava zdravlje i koja oštećuje mozak i modelira ga za traumu i patnju. Djeca koja su ovisna o traumi, čiji je jedini način da se osjećaju živima da budu u središtu drame i sukoba, redovito nastavljaju biti prisutna u psihi odraslih koji su kao djeca bili otuđeni. Da se to promijeni, potreban je ozbiljan rad i koncentracija, to zahtijeva fokus na emocionalni, psihološki i fizički self, jer se jasno vidi način na koji su djeca ovisna o traumi, zapravo utjelovljeni odrasli.

Na ovom polju radim zato što brinem o djeci. Na ovom polju radim zato što sam stručnjak mentalnog zdravlja a ne zato što zagovaram roditeljska prava. Ovaj posao radim, ne zato što brinem o pravima jednog ili drugog roditelja već zato što brinem o svijetu odnosa djece koja su pogođena raspadom obitelji. Dio toga posla jest da pišem i govorim o politici pri razvodu roditelja i instuticionaliziranim dobrim i lošim postupcima na tome području. U zbilji međutim znam da je otuđenje djeteta od roditelja psihološki problem koj je puno veći od kršenja prava roditelja da imaju odnos sa svojim djetetom. Otuđenje djeteta od roditelja jest problem zaštite djeteta i djeca imaju pravo biti zaštićena od otuđenja.

Jednoga ćemo dana svi o tome misliti ovako. Do tada, drama otuđenja ostaje ono što se događa ispod kolektivne svijesti. Kad se dovoljan broj nas probudi i shvati što je učinjeno, nadam se da će doći do promjene najširih razmjera.

_______________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/05/14/the-drama-of-the-alienated-child-2/

Drama otuđenog djeteta (1)

Ovoga tjedna čitam Drama of Being a Child autorice Alice Miller. One koji nisu upoznati s njezinim radom upućujem da doznaju više o njezinu načinu razmišljanja koji je bogat empatijom i puno sjajnih opaski o unutarnjem svijetu djece. Osim toga, Miller piše i o tome kako nas svakodnevna roditeljska postupanja naših roditelja otuđuju od nas samih. Dok čitam ono što je napisala, postajem još svjesnija da se otuđenoj djeci zapravo događa pogreška u funkcioniranju nečega što bi trebala biti empatična prilagodba individualnim potrebama i osjećajima djeteta.

To je remećenje djetetova prava da raste osjećajući vlastite osjećaje i nametanje odgovornosti odraslih na ranjivo, praktički bespomoćno biće. Način na koji normalizirana roditeljska postupanja gaze um djeteta u razvoju, prvo me ljuti, a onda rastužuje. U našem svijetu institucionaliziranih uvjerenja o djeci i roditeljstvu, čini mi se da naša legislativa ne štiti, a naša socijalna skrb ne promiče čuvanje djetetova prava na slobodan rast do punog procvata. Istina je ta da u tako puno slučajeva čine potpuno suprotno.

Prema Miller, naša su istinska bića zapretena pod slojevima očvrslih obrana od načina na koje su nas u djetinjstvu/ili sad tlačili uobičajeni roditeljski postupci. Ti postupci koji se odnose na odgoj djeteta i pripremu za ulazak u društvo odnose se na normaliziranje, što je zapravo okrutnost. Ostaviti dijete da plače, npr., u uvjerenju da ga to uči da se samo utješi, govoriti mu da ne osjeća nešto što pokušava izraziti i zahtijevati od djeteta prilagodbu nečemu što je u biti potrebno odraslima više nego djeci, sve je to stvoreno da bi dijete spriječilo u djelovanju koje mu je potrebno da bi postalo zasebna i nezavisna osoba.

Ne treba se čuditi da se neka djeca tako lako otuđuju od polovice sebe. Do trenutka kad su u stanju govoriti, vjerojatno su otuđena od cijeloga sebe i prilagođena potrebama jednoga od roditelja u oštećenom odnosu u kojem odrasli nameće svoje potrebe djetetu. Djeca u tim odnosima nemaju osjećaj istinskoga sebe jer im nikad nije bilo dopušteno razviti ga. Ono što imaju jest lažna persona*, razvijena u ogledalu roditeljske disfunkcije, koja je sad podložna i pod kontrolom toga roditelja dok drugi roditelj sa strane bespomoćno svjedoči toj drami.

Stvar je u tomu da su mnoga otuđena djeca najčešće odrasla u ovoj vrsti obiteljskog obrasca i ako pogledate generaciju prije i onu prije te generacije, ista se vrsta enmeshmenta,** klaustrofobije i disfunkcije može vidjeti u primarnim odnosima. Ovaj se obrazac najčešće viđa u majki i njihovih kćeri, ali sam ga također viđala u vertikalnim među-generacijskim obrascima među sinovima koji su enmeshed s majkama koje podržavaju sinove u otuđivanju djece od njihove majke da bi sin i njegova majka djetetu pružili primarnu skrb. Viđala sam je i u horizontalnim među-generacijskim obrascima u kojima su tete pomagale pri otuđivanju djece od majki, na način da su preuzimale ulogu majki uz asistenciju drugih članova obitelji. U svim tim slučajevima, podložnost djece da budu otuđena potpomognuta je djetetovim nedostatkom pristupa osjećaju sebe samoga. Djetetova sposobnost da prepoznaje svoje osjećaje i da zna kako će ih izraziti, nikad se nije zapravo razvila, ostavljajući samo krhku personu koja je ranjiva na zahtjeve drugih koji žele kontrolu.

Drama otuđenog djeteta u tom obiteljskom obrascu zato je dvostruka. Prvo, tu je spriječavanje razvoja djetetove sposobnosti da razvije normalni osjećaj sebe sama, i drugo, tu je manipulacija nad djetetom da mora slijediti zahtjev prema kojem će prekinuti povezanosti s polovicom lažne persone/svjesnog selfa. Ispod toga dijete pliva u paklu, nesposobno razumjeti što se događa i nesposobno da se tomu odupre ili propituje. Zbog toga tako puno otuđene djece ostaje u tako teškom i upornom stavu odbacivanja. Njima nedostaju kapaciteti za emocionalnu i psihološku promjenu te se drže onoga što umiju, zadovoljavajući osobu s kojom se osjećaju najsigurnije, da bi od te osobe dobili skrb za koju vjeruju da je moraju imati da bi preživjela.

Meni to objašnjava zašto se mladi ljudi koji su u procesu oslobađanja od kontrole roditelja otuđitelja žele tih roditelja tako čvrsto držati. Kad je sve što poznaješ sigurnost lažnog sebe koji je enmeshed s roditeljem koji ima svu kontrolu, biti iznenada bez toga roditelaj jest zastrašujuće i može čak izgledati i kao životna ugroza. Zato je ključno nakon izdvajanje dijete predati izravno roditelju kojeg je prije odbacivalo. Kad se dijete osjeća ugroženo i ranjivo, ono što mu je potrebno jest zdravi roditelj koji će mu pružiti sigurnost. Tad unutarnji razvoj osjećaja sebe sama može započeti, što, koliko god kasno bilo, jest ono što će djetetu pomoći da postigne ozdravljenje i dobrobit nakon otuđenja.

Zdravi odnosi za dijete jesu oni koji mu pomažu prepoznati svoje osjećaje i izraziti ih u što mlađoj dobi. Pomaganje djeci da razumiju da su njihovi osjećaji dobrodošli (iako ne pokreću baš sve na ovom svijetu) jest način da ih se osnaži protiv manipulacije od strane drugih. Dopuštanje djetetu da osjeća je ključno za njegov razvoj, podrška da plače, da bude ljuto, frustrirano i da osjeća strah, jednako kao i brojni pozitivni osjećaji omogućuje djetetu da upozna sebe. A poznavanje sebe je vrijedna zaštita od manipulacije drugih tijekom cijelog života.

Svakomu koga zanima obiteljska drama otuđenja djeteta od roditelja, Alice Miller pruža nevjerojatni uvid i učenje o stvarima koje ga uzrokuju i o stvarima koje pomažu oporavku od otuđenja. Njezini radovi s kojima sam se prvi put susrela prije trideset godina, jednako su relevantni danas kao što su bili i tada. Svi smo mi otuđeni od sebe, posebice oni među nama koji su rođeni prije nego što su djeca prepoznata kao posebna i vrijedna ljudska bića, a ne više kao mali ljudi koje treba podučiti svemu, a bez vlastitih osjećaja. Čitanje Miller je kao dobijanje ključa za otvaranje vlastitog psihološkog kaveza. Čitajte je i dopustite si suze.

______________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/04/02/the-drama-of-the-alienated-child/

---

* (Jung) lik koji skriva istinske misli i osjećaje osobe, posebice u prilagodbi na vanjski svijet; uloga koju igramo u vanjskom svijetu.

** stopljenost; konfluencija

Uloga obiteljskog nasilja u otuđenju djeteta od roditelja

Gost Nick Woodall

Otuđenje djeteta od roditelja jest provođenje moći i kontrole nad ciljanim roditeljem, pri čemu roditelj otuđitelj koristi dijete ili djecu. U tom smislu otuđenje ulazi u široko prihvaćenu definiciju obiteljskog nasilja i zlostavljanja (i.) koja je ugrađena u zakonsku regulativu i politike diljem svijeta. Međutim, prema mojem iskustvu, dok se obiteljsko nasilje i zlostavljanje mogu prepoznati kao element odnosa među roditeljima u vezi s djecom, stručnjaci na koje se sud oslanja rijetko ili nikad ne pristupaju takvim slučajevima s razumijevanjem da je odbijajući stav djeteta prema jednom roditelju moguće produžetak obiteljskog zlostavljanja koje je bilo prisutno među roditeljima dok je obitelj bila na okupu.

U svijetu se obiteljsko nasilje i zlostavljanje gotovo isključivo stavlja u feministički okvir koji tvrdi da je ono 'posljedica nejednakosti između muškaraca i žena, koja ima svoje korijene u patrijarhalnoj tradiciji i koji potiče muškarce da vjeruju u svoje pravo moći i kontrole nad svojim partnericama' (ii.). I zaista je rezolucija UN-a 1993 (iii.), prvi međunarodni instrument ljudskih prava koji se isključivo i jasno bavi ovim problemom, definirala obiteljsko nasilje i zlostavljanje kao 'bilo kakav čin nasilja temeljem spola i koje rezultira, ili je vjerojatno da će rezultirati fizičkom, spolnom ili psihološkom štetom ili patnjom žena'. Ovo i odražava i podržava uvjerenje i stajalište da su počinitelji obiteljskog nasilja muškarci nad ženama. Toliko se široko vjeruje u tu priču, toliko se ona često ponavlja, i tako je duboko ukorijenjena u stereotipe o ponašanju i odnosu među spolovima da međunarodna istraživanja ostaju gotovo neprimjećena. Dakle, što nam istraživanja kažu?

Suprotno uvriježenom mišljenju, međunarodna istraživanja jasno pokazuju da obiteljsko nasilje i zlostavljanje nije problem koji se temelji na neravnoteži moći među spolovima. Npr., izviješće (iv.) koje je 2014. objavljeno u Ujedinjenom kraljevstvu, prema istraživanju koje je ispitalo teoriju muške kontrole i partnerskog nasilja muškaraca, zaključuje da je 'suprotno teoriji muške kontrole, nađeno je da sužene fizički agresivnije prema svojim partnerima, nego što su to muškarci', i da su 'koristeći Johnsonovu tipologiju (v.) žene bile svrstane u 'intimne teroriste' češće nego muškarci, što je bilo u suprotnosti s prijašnjim nalazima.' Zaključuju da njihovi rezultati ne potvrđuju teoriju muške kontrole pri intimnom partnerskom zlostavljanju, već da su 'skloniji stajalištu da takvo zlostavljanje nema posebnu etiologiju i da ga je bolje proučavati u kontekstu drugih oblika agresivnosti.' Slično tomu, uvaženi Američki stručnjaci Joan Kelly i Michael Johnson ukazuju na to da podaci potvrđuju tvrdnju 'da žene iniciraju nasilje i sudjeluju u uzajamnom partnerskom nasilju i da su, posebice u uzorcima tinejdžera i mladih odraslih, žene počiniteljice nasilja nad svojim partnerima češće nego muškarci nad svojim partnericama' (vi.).

Značajno je da je studija (vii) iz 2007. u SAD-u našla nasilje u gotovo 24% svih partnerskih veza, dok je u polovice od toga broja (49,7%) našla uzajamno nasilje. Našla je da su u partnerskim vezama u kojima nasilje nije bilo uzajamno, u 70% slučajeva počinitelji nasilja bile žene. Međutim, našla je da su muškarci češće nego žene nanosili ozljede. Ove, a i mnoge druge studije, jasno pokazuju da je obiteljsko nasilje rezultat problema poput osobne patologije, korištenja opojnih droga i disfunkcije odnosa, prije nego pitanje spolova, te da su i žene i muškarci počinitelji i oni koji su mu izloženi.

U svojem važnom, prije spomenutom radu, Joan Kelly i Michael Johnson tvrde da je empirijsko istraživanje pokazalo da partnersko nasilje nije jedinstvena pojava i predlažu diferencijalni pristup obiteljskom nasilju i zlostavljanju, koji bi razlikovao četiri tipa nasilja i koji bi mogao utvrditi razlike među njima imajući na umu dinamiku odnosa među partnerima, kontekst i posljedice. Ta četiri tipa oni opisuju kao Nasilje kojim se nameće prisilna kontrola, Nasilni otpor, Situacijsko nasilje para, i Nasilje koje je povezano s rastavom (koristit ćemo izraz nasilje i zlostavljanje za sve ove kategorije, osim za kategoriju Nasilni otpor).

Nasilje i zlostavljanje kojim se nameće prisilna kontrola javlja se kad jedan roditelj kontrolira drugog pomoću straha, fizičke ozljede, mentalne i emocionalne ozljede ili psihičke prijetnje. U ovim slučajevima postoji jasna neravnoteža moći unutar odnosa. Situacijsko nasilje i zlostavljanje nastaje kao sukob između dvoje partnera u koji su oboje uključeni. Ono se može ponavljati ili se može dogoditi jednokratno i obično uzrokuje sram i osjećaj nelagode. Nasilje i zlostavljanje koje je povezano s rastavom (tj. ono koje prati razvod ili rastavu) nastaje na kraju odnosa, te iako može izazvati značajni stres, ono se ne doživljava kao kontrola. Obično uključuje nasilje oboje roditelja, kako fizički tako i verbalni sukob, i roditelj će se često toga sramiti i zbog toga se osjećati nelagodno. Nasilni otpor je korištenje nasilja radi pružanja otpora nasilnom ili partneru koji nameće prisilnu kontrolu. Može biti gotovo automatski i javlja se gotovo odmah nakon što kontrolirajući i nasilni partner počne primjenjivati fizičku silu.

Praksa nam kaže da je, u slučajevima kad je nasilje ili zlostavljanje uzrok ili čimbenik koji pridonosi djetetovoj reakciji odbacivanja jednog roditelja, to nasilje ili zlostavljanje koje se pritom događa, spada u nasilje kojim se nameće prisilna kontrola. Posljedično, mora se znati da sve vrste obiteljskog nasilja i zlostavljanja nisu uzrok otuđenja djeteta od roditelja.

Pobliže analizirajući ovu kategoriju i ispitujući kako postaje dijelom otuđenja djeteta od roditelja, smatramo da nametanje prisilne moći i kontrole jednog roditelja nad drugim bez iznimke odražava naučeni obiteljski obrazac koji se prenosi s generacije na generaciju. Zato unutar toga okvira ispitujemo koliko je potencijal za obiteljsko nasilje ili zlostavljanje pridonio pri izazivanju ili pojačavanju djetetove reakcije odbacivanja jednog roditelja.

Modeli spolne uvjetovanosti nasilja i zlostavljanja, poput analize patrijarhata, dovode do zanemarivanja bitnih aspekata važnih za razumijevanje. Oni konceptualiziraju iskustvo žena i djece kao istovjetna, a ne različita, i daju legitimitet, ili previđaju žensko nasilje nad muškarcima i nad zajedničkom djecom. Još gore, oni prenose generacijsku traumu i spriječavaju prekid kruga nasilja i kontrole putem razrješavanja obrazaca traume. Razumjeti kako se moć i kontrola primjenjuju u obitelji, znači razumjeti disfunkciju i kako je korištenje fizičkog, emocionalnog ili psihičkog nasilja da bi se zadržala moć i kontrola, utkano kako u horizontalne tako i u vertikalne obrasce odnosa.

Radeći s razumijevanjem da je obiteljsko nasilje i zlostavljanje, posebice ono koje uzima oblik prisilne kontrole, generacijski, a ne problem spolova, važno je ispitati i razumjeti svaku pojedinu obitelj i obiteljsku dinamiku i prepoznati i razumjeti neizgovorene poruke koje se izmjenjuju u obiteljskoj drami. Pri istraživanju je li obiteljsko nasilje i zlostavljanje uzrok i čimbenik koji pridonosi otuđenju djeteta od roditelja, potrebno je analizirati obiteljsku povijest oboje roditelja, obrasce privrženosti djece i roditelja u tim obiteljskim sustavima, ponašanje roditelja i obrasce moći i kontrole. Ovo je poznato kao psiho-genealogija i iznimno je važan alat u razumijevanju osobnog iskustva otuđenja.

Generacijski model analize obrazaca moći i kontrole traži prisutnost neriješene traume, poremećaja ličnosti, nedostatka empatije, slabih interpersonalnih vještina, problema napuštanja i nesposobnosti upravljanja bijesom. Važno je da prepoznaje da su moć i kontrola putem nasilja naučeno ponašanje koje je preneseno doživljajima roditeljstva u djetinjstvu u da se uspostavlja u situacijama kad se među-generacijski preneseni obrasci traume proživljavaju u odnosima roditelj/roditelj i roditelj/dijete. On također konceptualizira mušku i žensku odgovornost za nasilje i zlostavljanje kao pojedinačno i dovojeno od djece, ali i utvrđuje situacije kad se djeca koriste kao vodiči za trajno ispoljavanje od prije postojećih ponašanja moći i kontrole. Na taj način ovaj model analize štiti djecu rasvjetljavajući i spriječavajući rizična roditeljska ponašanja i prepoznaje djecu koja su izložena otuđivanju od jednog roditelja i koja su žrtve zlostavljanja. Diferencijacijom među različitim elementima nasilnog ponašanja, moguće je utvrditi njegove korijene i definirati tretman za takvo ponašanje.

Bilješke i reference:

i. Npr., vlada Velike Britanije definira obiteljsko nasilje kao 'bilo koji incident ili obrazac inicidenata kontrolirajućeg, nasilnog, prijetećeg ponašanja, nasilja ili zlostavljanja među starijima od 16 godina, koji jesu ili su bili intimni partneri ili su članovi obitelji, neovisno o spolu i seksualnoj orijentaciji.’ Dostupno na: https://www.gov.uk/domestic-violence-and-abuse [Accessed 10 March 2015].

ii. Women’s Aid (2006). Koji je razlog obiteljskog nasilja? [online]. London: Women’s Aid. Dostupno na: http://goo.gl/Jd4y2z: [Accessed 11 March 2015].

iii. Generalna skupština UN-a (1993) Declaration on the Elimination of Violence against Women. A/RES/48/104

iv. Bates EA, Graham-Kevan N and Archer J (2014) Testing predictions from the male control theory of men’s partner violence.

v. Johnson, M. P. (2008) A Typology of Domestic Violence: Intimate Terrorism, Violent Resistance, and Situational Couple Violence. New Hampshire: Northeastern University Press.

vi. Kelly, J. B. and Johnson, M. P. (2008), Differentiation among types of intimate partner violence: research update and implications for interventions. Family Court Review, 46: 476–499.

vii. Differences in Frequency of Violence and Reported Injury Between Relationships With Reciprocal and Nonreciprocal Intimate Partner Violence. Daniel J. Whitaker, PhD, Tadesse Haileyesus, MS, Monica Swahn, PhD, and Linda S. Saltzman, PhD. American Journal of Public Health. May 2007. Volume 97, Issue 5.

_________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/04/05/the-role-of-domestic-violence-in-parental-alienation-2/

Rekonfiguracija djetetova uma: što nakon reunifikacije?

Kad se dijete ponovno spoji s roditeljem kojeg je odbijalo, počinju se događati razne čudne stvari. Najčudnije za roditelja koji je prije bio odbačen, jest način na koji se dijete vraća, manje ili više odmah na normalni opseg odnosa ljubavi koji je postojao prije nego što je uspostavljena reakcija otuđenja. Također se događaju i druge čudne stvari. One su povezane s načinom na koji se dijete oporavlja od crno-bijelog razmišljanja postepeno učeći razmišljati u nijansama umjesto temeljem polariziranog crnog i bijelog uvjerenja kojima se prije naučilo prilagoditi. Dijete možda neće govoriti o stvarima koje su prouzročile njegove splitting reakcije, bar neko vrijeme nakon reunifikacije. Kad progovori o tome, to može biti u zagonetkama i teško ga je razumjeti. Kako se dijete počinje smirivati s roditeljem kojeg je prije odbacivalo, počet će pokazivati normalna ponašanja kakva su bila prije. Sjećanja na sretna vremena će se vratiti, sjećanja koja su samo prije par dana bila gorljivo poricana. Može se pojaviti uznemirenost, posebice kad se suoči s nečim što stvara kognitivnu disonancu, npr. s blagošću roditelja kojeg su odbijala, kad počnu shvaćati da je to prava prava slika roditelja, a ne samo lažni prikaz za kakav su bila navikla optuživati roditelja.

Rad s djetetom nakon reunifikacije jednako je važan kao i rad na izdvajanju djeteta od roditelja otuđitalja. U našem radu na Klinici, izdvajanje uvijek provodim ja i ja sam osoba koja vodi rad nakon reunifikacije. U svim izdvajanjima djece koja sam poduzela, postojale su sljedeće faze:

1. Otuđeno dijete strahovito protestira zbog izdvajanja i oko toga stvara veliku emocionalnu i fizičku dramu. Neka su djeca zvala policiju, a za neku sam ja morala zvati policiju u pomoć. Scene izdvajanja rijetko su ugodne za bilo koga, ali ako netko ima iskustvo da je vidio kako otuđeno dijete izlazi iz toga mentalnog stanja, to mu omogućava da obavi posao i da zna da ga obavlja u najboljim interesima djeteta.

2. Negdje u tijeku izdvajanja dijete razumije da njegova volja više nije pokretačka snaga obiteljske drame, i prestaju se opirati. To nije isto što i predaja kao kad ih se prisiljava da učine nešto što ne žele (iako se u početku ponašaju kao da ne žele). Kad dijete odustane od opiranja, proces je odmah lakši i mirniji. Dijete na podsvjesnoj razini zna da ono više ne upravlja situacijom.

3. U ovoj fazi može započeti planiranje reunifikacije s odbačenim roditeljem i djetetu se može predstaviti ideja da će toga roditelja vidjeti te razgovarati o tome kad i kako će se to dogoditi. Ako se izuzeto dijete treba predati odbačenom roditelju, to se događa na putu kući. Ako se koristi pristup postupnosti, npr. udomiteljska obitelj ili rodbina (dva omiljena izbora sudova u UK za djecu koja jako odbijaju roditelja), razgovor se obavlja odmah nakon što se dijete smjesti. Dijete je dio toga procesa i pomaže mu se vidjeti da njegov novi život, u kojem nema otuđenja, jest onaj gdje će ono imati neka prava, ali ne sva. Tijekom ove faze, uzdizanje djeteta na poziciju onoga tko donosi odluke u sustavu, naglo se reducira. Ono što se često istodobno javlja u vezi s tim jest da se dijete odmah vraća u to da je dijete, a ne pretjerano povlašteno, neugodno, otuđeno dijete kakvo smo prije vidjeli.

Reunifikacija s prije odbačenim roditeljem često je samo stvar djetetova prevladavanja neugode zbog prijašnjeg ponašanja. Kad je odbačeni roditelj u stanju pružiti razuvjeravanje, ljubav i prihvaćanje, dijete se najčešće lako vraća u normalni odnos s tim roditeljem. Neki roditelji kažu da se njihova djeca nakon toga ponašaju kao da nikad nisu bila otuđena. Za druge postoje sljedeće faze kroz koje moraju proći prije nego što se povrate stabilnost i ravnoteža.

U Family Separation Clinic, svrha našeg rada s djecom koja su izdvojena od jednog roditelja, uvijek je ponovno uspostavljanje uravnoteženog odnosa između dvije strane djetetove obitelji. Radeći s djecom intenzivno tijekom prvih dana, trudimo se osigurati da se spriječi kontra-odbacivanje roditelja od kojeg su izdvojena. Nema baš puno smisla izuzimati dijete a ne poduzeti taj dugoročniji posao jer ako to ne učinimo, samo, skupa s djetetom, selimo i problem. Psihološki splitting nije djetetu uvijek lako prevladati i duljina vremena kroz koje ćemo ostati uz obitelj da bismo osigurali da ne nastane kontra-odbacivanje ili ponovno odbacivanje roditelj jest između 12 dana i 12 mjeseci.

Naš se rad temelji na razumijevanju da dijete čiji je um u splittingu treba pomoć da bi presložilo kognitivni nesklad koja je nastao kad se ono što je bilo navedena vjerovati pokazalo neistinitim, i kad je suočeno s objektom splittinga u obliku odbačenog roditelja. To je terapeutski put pri kojem se djetetu pomaže re-internalizirati objekt u obliku roditelja kao dovoljno dobre i zato prihvatljive osobe. S druge strane ovoga posla je potreba da se educira, ohrabri i provede prihvatljivo i dovoljno dobro roditeljstvo roditelja od kojeg je dijete izuzeto, koji više ne kontrolira dijete. To činimo kad god je moguće. Kad nije, možda zato što taj roditelj nema uvid, zato što nije u stanju uvidjeti da su njegova ponašanja štetna, zašto što ima poremećaj ličnosti ili zbog nekog drugog razloga nije u mogućnosti demonstrirati mentalnog zdravlje u području roditeljstva, ograničavamo odnos toga roditelja s djetetom, radi zaštite djeteta. Postupajući tako, pomažemo djetetu pri preslagivanju njegova razumijevanja odnosa tako da više nije u prisilnom splittingu i ne polarizira dobro i loše u odijeljene tabore. Kad je odnos s roditeljem ograničen, uvijek ga se, gdje je god moguće, nastavlja i podržava, makar i pod nadzorom. Neki se roditelji s ovim ne mogu nositi i povlače se, drugi se s tim nose i mijenjaju se. Kad se mijenjaju, to je za djecu iznimno korisno.

Kad otuđenje djeteta od roditelja nestane, to izgleda kao čudo, ali to nije magija. Otuđenje nestaje kad se dinamika oko djeteta postavi kako treba, kad su tenzije su pod kontrolom i kad dijete dobija poruku da je netko iznad njih i da je voljan stati iza svoje pozicije. Vrijeme potrebno za reunifikaciju u takvim se okolnostima može mjeriti u sekundama, rekonfiguracija djetetova uma može trajati dulje, ovisno o šteti koja mu je nanesena tijekom procesa otuđenja.

Puno toga što se događa pri otuđenju jest u podsvjesnom ili nesvjesnom gdje djeca obitavaju. Puno simboličkog i neizrečenog i raznih poruka prenosilo se pogledima i onim neizrečenim. Poduka djece koja su živjela u tom svijetu o tome kako će nesvjesno učiniti svjesnim, jest važan korak u pomaganju djeci pri preslagivanju svojih misli, načina na koji koriste svoj um i kroz to, i načina na koji funkcionira njihov mozak. Kognitivni rad uz mentalizaciju jest sržna struktura koja pomaže takvoj djeci. Ono što slijedi, način na koji se dijete vodi prema novom načinu razmišljanja, jest ključna komponenta toga rada.

Ovaj se posao jako razlikuje od obiteljske terapije i daleko je od analiziranja djeteta kao pacijenta koji igra dramu sukoba među roditeljima. Ovo je prije svega posao rekonfiguracije temelja moći unutar obitelji i nakon toga rekonfiguracije uma djeteta radi integracije podijeljenih objekata i internalizacije prihvaćanja njihove uloge djeteta. Rezultati tijekom djetetova povratka na to da bude dijete u novoj hijerarhiji moći, zaista su izvanredni.

Rekonfiguracija je riječ koja znači restrukturiranje ili vraćanje na mjesto, što jest ono što činimo s temeljima obiteljske hijerarhije izvana i umu djeteta iznutra. Kad se posloži oboje, dijete je oslobođeno i problema više nema.

Hrabrost za prihvaćanje izazova rekonfiguracije cijele obitelji odjednom, sržna je kompetencija svakog stručnjaka koji radi u ovom području.

_________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/03/20/reconfiguring-the-childs-mind-post-reunification-work/

Strategije suočavanja za roditelje

Strategija suočavanja je plan za upravljanje onim što vam se događa.

Pristup problemu otuđenja zahtijeva od vas da izgradite strategije na više razina. Ove ćete strategije ponekad koristiti simultano, a ponekad pojedinačno. U ovom su tekstu strategije za emocionalno i psihičko suočavanje. Praktične strategije su u sedmom poglavlju knjige.

Neke su od ovih strategija potrebne samo kroz kraće vrijeme, neke vas dovode od svijesti o tome što se događa i zašto, a neke vam pomažu raditi sa stručnjacima i obiteljskim sudovima. Prema našem iskustvu, nije moguće izbjeći izgradnju ovih strategija, jer ćete se u protivnom utopiti pod pritiskom onoga što se događa. Također je jako važno imati na umu da roditelj otuđitelj često ima vrlo jasnu strategiju kojom će vas izbrisati iz života djeteta. Iako možda ne sjedi i ne planira to sasvim jasno, kao što ćemo mi planirati našu kontra-strategiju, obično je vješt i u tome što želi postići i kako će iskoristiti ljude da bi to postigao. Neki su toliko vješti da mogu upotrijebiti sve svoje otuđiteljske strategije istodobno, uključujući to da vas dijete odbacije, svoju sposobnost da uvjere stručnjake da sve skupa nema veze s njima i da se prikažu savršeno suradljivima u svemu što se od njih traži. Međutim, iza zavjese, ti ljudi također planiraju i pod-strategije da bi produbili utjecaj otuđujućeg ponašanja u djeteta dok sve vrijeme upiru prstom u vas kao onog koji je odgovoran za otuđenje.

Suočavanje s ponašanjem vašeg djeteta.

Dijete koje je teško otuđeno pokazivat će posebne simptome ali njih nije uvijek lako razumjeti ako niste svjesni kako takvi simptomi mogu izgledati. Zato je korisno pobliže naučiti o tome kako se djeca ponašaju pri razvijanju reakcije otuđenja i kako se to ponašanje mijenja dok postaju teško otuđena od vas.

Dijete koje je teško otuđeno može učiniti da se osjećate jako mučno, jako tjeskobni, frustrirani, ljuti, i očajno tužni istodobno. To se događa zato što izgleda kao da je dijete jako daleko od onoga što je nekoć bilo. Može izgledati kao da je došlo s drugog planeta.

Otuđena djeca i ponašanje tinejdžera

Najbolji način opisa promjene u djeteta koje je otuđeno jest da vas potaknemo razmišljati o tome kako se ponašaju tinejdžeri. Pomislite na stereotip tinejdžera, kakav je u knjigama i tjednicima i na TV-u, kako se preko noći pretvara od anđeoskog djeteta punog ljubavi, u namrgođenog, povučenog i grubog monstruma. To je vrsta promjene o kojoj izvještavaju roditelji čija su djeca postala teško otuđena. Izgleda kao da su njihova djeca iznenada nestala i zamijenjena su došljacima s drugog planeta.

Ako želite izbjeći pogoršanje problema u toj fazi, važno je razumijevanje toga što se dogodilo vašem djetetu. Kad je dijete otuđeno od vas, puno je toga što činite a što može pojačati reakciju drugog roditelja koji utječe na dijete. Razumijevanje te reakcije, kako se događa i što možete učiniti da je umanjite, dio je dugoročnije strategije koju trebate izgraditi.

Cilj tinejdžera jest odvajanje od roditelja, eksperimentiranja s nezavisnošću i izgradnja snažnog osjećaja suverene individualnosti u svijetu koji ga okružuje. Zato tinejdžeri izgledaju kao da su se pretvorili u nekog drugog, zato što su zaposleni fizičkim, mentalnim, emocionalnim i psihološkim zadacima odvajanja od roditelja. Kroz neko vrijeme i oni mogu izgledati otuđeni od svojih roditelja, iako, ako se bolje pogleda, osam znakova otuđenja nije prisutno (osim ako su i oni u situaciji otuđenja, pri čemu se svi problemi ponašanja koje se viđa u tinejdžera pojačavaju istodobno s osam simptoma otuđenja).

Razlog zašto otuđena djeca izgledaju tako slično tinejdžerima je taj što informacije koje im daje roditelj otuđitelj podrivaju njihove psihičke reakcije i razumijevanje svijeta. To ih gura u psihički prostor u kojem ih se uči da imaju pravo kritizirati roditelja. Istodobno s tim, roditelj otuđitelj aktivno podriva i razara hijerarhiju autoriteta, što znači da dijete odbačenog roditelja više ne vidi kao nekoga koga treba poštovati ili o komu treba brinuti. To u djeteta povećava osjećaj povlaštenost da se može ponašati kako god želi.

Zato su otuđena djeca gruba, odbojna, okrutna, umišljena, ljutita, mrgodna, povučena, tiha i još puno toga. Ona mogu eksplodirati u bijes samo-opravdanog prijezira ako se od njih traži da nešto učine (kao npr. da provedu neko vrijeme s vama) i mogu biti sve nepredvidljivija u svojim ponašanjima i otporu. Iako je ovo ponašanje slično onomu koje viđamo u nekih tinejdžera, razlika je u tome da će otuđena djeca ovakve reakcije zadržati bez ikakvog popuštanja i neće pokazivati nikakav znak krivnje, srama, straha ili žaljenja zbog svojeg ponašanja. Iako se tinejdžeri mogu ponašati na sve prije navedene načine, oni su u kontaktu s tim osjećajima i često pokazuju veliko žaljenje zbog svojih ispada. U otuđene djece nema žaljenja, ono je zamijenjeno hladnim prijezirom ili samo-opravdanjem koje će ponekad izgledati patronizirajuće, hladno i distancirano. Ponekad će, pod pritiskom, ako ih se kroz dovoljno vremena oslobodi pritika utjecaja roditelja otuđitelja, otuđeno dijete izgledati potpuno drugačije, gotovo normalno.

Ovo za promatrača može biti alarmantna pojava i može roditeljima izgledati kao da dijete ima problem mentalnog zdravlja, posebice kad se dijete povuče u svoje prethodno, otuđeno ponašanje. Neke roditelje te promjene ponašanja toliko zabrinjavaju da ulažu veliki trud da bi utvrdili što nije u redu s djetetom, čime nerijetko pridodaju uvjerenju djeteta da nešto s tim roditeljem nije u redu. Neki roditelji odvode dijete psihijatrima ili psiholozima da bi locirali problem koji vide u djeteta. To je za dijete i roditelja vrlo problematično zato što potiče dijete da počne misliti da ih taj roditelj okrivljuje i to daje oružje u ruke roditelja otuđitelja za stvaranje novih prilika u kojima će dijete poticati na odbacivanje drugog roditelja.

Vremenski tijek otuđenja djeteta od roditelja

Ovaj vremenski tijek ugrubo opisuje kako dijete tone u reakciju kojom će vas odbaciti.

Rani znakovi – otpor pri primopredaji, odbijanje da se vrati drugom roditelju nakon što je provelo lijepe trenutke s vama. Dijete plače i lijepi se za vas i kaže da ne želi natrag.

Sljedeći znakovi – Dijete se jako opire dolasku k vama, i to vam može unaprijed reći. Optužuje vas ili kaže da mu je s vama dosadno i da je nesretno kad je s vama. Dijete je povučeno i zlovoljno kad vam dolazi i hladno je i udaljeno tijekom jednog do osam sati, ovisno o duljini vremena koje će provesti s vama. Može se omekšati i postati normalno oko sredine vremena koje treba provesti s vama, ali će se ponovno zatvoriti i postati ljuto i udaljeno pri kraju toga vremena.

Znakovi da se dogodilo otuđenje – Dijete se snažno opire i možda ga ne uspijevate uvijek preuzeti. Kad uspijete, dijete je hladno, grubo, odbojno, pokušava pobjeći, može psovati, biti ljutito i odbijati vas, reći vam grozne stvari. Dijete se može vratiti u normalu i reći vam neobjašnjive stvari poput: "Volim te, tata" ili "Zaista te volim to znaš", što je znak da se dijete 'ljulja' u situaciji splittinga između dobrih i loših osjećaja i da se bori s osjećajima krivnje i srama zbog svojeg ponašanja. Dijete može povremeno uletjeti u neugodno i zlo ponašanje i to će učiniti odmah čim je roditelj otuđitelj u blizini.

Potpuno otuđenje – Dijete vas odbija vidjeti, prisutni su svi simptomi otuđenja, dijete izmišlja neke stvari o vama, moguće su lažne optužbe, dijete je fobično, ljutito i odbija vas. Dijete je u potpunom neprijateljskom savezu s roditeljem otuđiteljem.

Pomoć djetetu – Manifest

● Upamtite da dijete koje vas kritizira jest ljutito, ali ne nužno na vas.

● Kad je dijete u riziku od otuđenja, i kad pokazuje ponašanja pri kojima vas kritizira, važno je da ne uzvraćate ljutnjom.

● Otuđena djeca traže izlike kojima će opravdati svoje odbacivanje vas, nemojte im ih dati.

● Razvijajte vrlo debelu kožu, nemojte da vas ponašanje djeteta slomi.

● Naučite gledati na dijete koje vam nanosi bol, kao na žrtvu, ono se ne ponaša na načine koji su pod njegovom kontrolom.

● Ne dopustite djetetu da vam se obraća vašim imenom, potičite ga da vam se obraća s mama ili tata.

● Izbjegnite da vas dijete uvuče u raspravu o tome zašto vas kritizira, ignorirajte ga kad započne s takvom raspravom. Umjesto toga usmjerite se na nešto drugo.

● Svakako omogućite da vas djeca dožive u društvu drugih koji vas cijene, da vas vide s ljudima koji prema vama imaju pozitivne osjećaje. To će uzdrmati njihove negativne osjećaje.

● Ako se dijete počne s vama prepirati, pokažite da vidite i razumijete njegov osjećaj nezadovoljstva i prijeđite na drugu aktivnost, nemojte prijepirci posvetiti nimalo pažnje.

● Pokažite samokontrolu, nemojte pokušavati urazumiti dijete, niti ga kritizirati.

● Kad radite nešto zajednički i kad je dijete s vama opušteno, spomenite kako vam je dobro zajedno, podsjetite ih na nešto što ste i prije zajedno radili.

● Pojačajte pozitivne doživljaje na način da zajednički ispričate sažetak onoga što ste raditi tijekom zajedničkog vremena.

● Izgradite empatiju pri slušanju, imenujte djetetove osjećaje. Time mu pokazujete da razumijete kako se osjeća.

● Neka vas dijete čuje kako o njemu razgovarate s nekim drugim, sva djeca prisluškuju. Neka čuje kako o njemu govorite pozitivno i s ljubavlju. To će potaknuti razvoj njihovog samopoštovanja i pozitivne osjećaje prema vama.

● Gradite pozitivne mostove prema prošlosti gledajući fotografije, filmove, omiljene knjige.

● Razdvojite svoj odnos sa svakim djetetom (ako ih imate više), posebice ako jedno dijete vrši utjecaj na drugu djecu.

● Ne odbacujte njihove osjećaje, kratko potvrdite da ih razumijete ako su negativni prema vama, i razgovarajte o osjećajima ako su pozitivni.

● Nemojte pretjerano reagirati ako vam dijete kaže nešto o drugom roditelju, sva djeca razvedenih roditelja biraju što će reći svakom od roditelja u nekom času.

Više o strategijama suočavanja u Poglavlju pet naše Handbook for Parents and Professionals, koja iz tiska izlazi u lipnju.

Usluge podrške i vođenja otuđenih roditelja dostupne su na Family Separation Clinic

Naš seminar za otuđene roditelje održat će se u rujnu u blizini Londona. Detalje ćemo objaviti pravovremeno.

Uskoro ćemo pisati više o potpuno novoj usluzi za otuđene roditelje i njihovu djecu.

_______________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/03/14/coping-strategies-for-alienated-parents/