Ovdje,
uz more, izranja mi ona naročita sposobnost analize osjećaja svijeta u kojem
obitavaju otuđena djeca, što mi daje perspektivu i kritičku procjenu njihova
puta oporavka. To vrijeme refleksije i razmatranja jest nešto što sam ugradila
u svoju praksu još prije jednog desetljeća. Pravilo je da, nakon dvanaest
tjedana intenzivnog rada s djecom, uzimam pauzu radi razmišljanja, refleksije i
pisanja o slučajevima na kojima radim. U ovom je poslu ključno stvoriti i
sačuvati takvu strukturu i mogućnost odmaka, zato što ego-distono* (negativno) intrapsihičko
(internalizirano) iskustvo otuđenog djeteta posjeduje posebnu kvalitetu koja
može dovesti do senzornog preopterećenja, što stručnjake dovodi u rizik gubitka
sposobnosti donošenja formulacija, a što zauzvrat vodi do potvrdne predrasude**.
Iako
je svaki slučaj otuđenja djetata različit i svaka obitelj ima svoje osobitosti,
svijet otuđene djece izgleda vrlo slično. Glavni su igrači jedinstveni na svoj
način, no obitelji koje okružuju otuđeno dijete imaju izrazito puno sličnosti,
što nam omogućuje temeljnu platformu za ulazak u taj svijet. Prije sam pisala
kako ulazak u svijet otuđenog djeteta podsjeća na odlazak u šumu s torbom punom
vrpci koje treba vezati na drveće da bismo mogli pronaći svoj put natrag.
Ulazak u prostor odnosa takvih obitelji bez sumnje zahtijeva sposobnost
stavljanja takvih oznaka da bi se počelo razumijevati kako nastaje otuđenje. Te
su obitelji, gdje su difuzna razgraničenja uobičajena i gdje su
međugeneracijski savezi čvrsto ukopani, kao najgušća šuma, duboka i tiha, osim
povremenog pucketanja drva i glasanja ptice tu i tamo, kao šuma u kojoj se
teško snaći. Ulazeći u te šume, naivnom stručnjaku ne treba puno i već se
izgubio i nije se u stanju vratiti. Ulaženje bez pravih alata i pravog
razumijevanja, znači da će prerano doći do suočavanja s roditeljem otuđiteljem
koji nastoji blokirati napredak. Tek kad smo u stanju kročiti polako i pažljivo
i kad imamo sve potrebne alate za ulazak u najdublje, najmračnije dijelove
šume, možemo naći djecu skrivenu u spletu otuđenja i izvući ih s toga mjesta.
Djeca
ne postaju uvijek otuđena zbog otvorenog ponašanja jednoga roditelja protiv
drugog, iako često radim i s takvim slučajevima. Ponekad postaju otuđena zbog
kulture u kojoj živi obitelj i zbog načina na koji u toj obitelji postoje
skrivena ponašanja koja izgledaju normalna, ali to nisu. To su one obitelji
koje najčešće skrivaju obrasce transgeneracijske traume, u kojima
međugeneracijske dijade stvaraju okvir unutar kojega tajnovitost i tajni savezi
djeluju u smjeru demonizacije drugog roditelja. Tad djeca bivaju zaključana u
šumskoj kućici s vješticom, kao u popularnim bajkama, ili skreću s puta pa zato
nalete na vuka. Intrapsihički svijet otuđenog djeteta lako je opisati pomoću
narodnih pripovijesti i bajki, iako sretni završeci kojima težimo nisu
usmjereni na dobro, već na mogućnost da se djeci pomogne da uvide da roditelji
mogu biti istodobno i loši i dobri. Prevladavanje infantilnog psihološkog
splittinga jest krajnji cilj tretmana.
Nedavno
me je dijete koje se oporavlja od otuđenja nazvalo Mary Popins, što mi, osim
toga što godi mojoj trajnoj ljubavi za taj film i podržava moju fantaziju da ću
kad porastem biti Mary Poppins, puno govori o tome kakvu sam ulogu odigrala u
životu toga djeteta. Tamo gdje je u intrapsihičkom svijetu bio kaos, sad je
red. Gdje je intrapsihički svijet bio ego-distoni, sad postoji ravnoteža
negativnog i pozitivnog. Ono što zaista treba otuđenom djetetu jest vodič koji
će ga izvesti iz šume i dovesti u svijet u kojem je ponovno izgrađena
hijerarhija autoriteta i u kojem odgovornost za dobrobit djece ponovno
preuzimaju odrasli. Kad se to dogodi, intrapsihički se svijet smiruje, ponovno
je miran i nestaju čudovišta koja su nastanjivala taj krajolik.
Postoji
razlog zašto otuđena djeca govore istovjetne stvari i zašto sanjaju o sličnim
stvarima i crtaju slike koje prikazuju slične teme. Crteži otuđenog djeteta
prikazat će vukove, očnjake, noževe, puške, ubadanja i druge stvari koje
ozlijeđuju tijelo. Njihovi će snovi biti o tome da ih se proganja, zatvara u
ormare ili druga tamna mjesta i kidnapira. Otuđena djeca govore o tome da ih se
odvodi, ozlijeđuje, terorizira i prijeti im se, ona će naći lokvice straha u
svojem intrapsihičkom svijetu i na njima će graditi priču koja ih oslobađa od
užasa koji osjećaju. Užasa kojem nije uzrok zdrav roditelj koji ih voli a odgurnut
je u stranu, već strah i tjeskoba od roditelja otuđitelja u intrapsihičkom
svijetu bez osobnih razgraničenja i u kojem čudovišta, duhovi i druge strahote
vrebaju svijest roditelja otuđitelja koja se kao osmozom dijeli s djetetom.
Bilo da je dijete na to pripremljeno otvorenim opisima užasa od strane
roditelja otuđitelja, ili svjedočenjem iracionalnim strahovima toga roditelja,
krajnji je rezultat isti, dijete postaje obavijeno intrapsihičkim svijetom
iskustva noćne more gdje je jedina opcija priklanjanje roditelju otuđitelju u
ego-distonom iskustvu. Kad dijete jednom zakorači u taj prostor, često će mu
pridonijeti i vlastitim zastrašujućim prikazima ozljeđivanja koje povlači iz
zrcaljenja između sebe i roditelja otuđitelja. To je zastrašujuće potonuće u
ludilo iz kojega mnoga djeca mogu izroniti samo ako su izuzeta iz skrbi toga
roditelja.
Rad
u tom prostoru za stručnjaka je uznemirujući, stresan i zastrašujući. Pri tom
je radu važno biti potpuno svjestan opasnosti rada u intrapsihičkom svijetu. Ključna
je vještina znati kako ući u taj svijet i početi uklanjati čudovišta i
smirivati stravu. Ta vještina podrazumijeva sposobnost stručnjaka da se ubaci
između roditelja otuđitelja i djeteta tijekom dovoljno dugo vremena da može
povući negativni transfer (kad se roditelj prema stručnjaku počne ponašati kao
da je taj stručnjak ciljani roditelj) i pretvoriti ga u pozitivnu projekciju
ili, ako to nije moguće, razabrati da to nije moguće i naći način za
poduzimanje drastičnijih postupaka. To zahtijeva zdrav razum i, kao što sam
prije napisala, sposobnost da se nosi kaput od teflona. To nije standardna
terapija, već je dubinski relacijski rad cijele osobe i zahtijeva da ga se sagleda
do samog kraja, zato što u protivnom dijete ostavljamo u prostoru očaja.
Postoje
i oni koje se mora ostaviti u tom prostoru, kad je intrapsihički svijet previše
složen i kad su sve intervencije bile neuspješne***. Ta djeca, jednako kao i
ona kojoj sam pomogla, ostaju sa mnom u mislima.
Vani
kiši i vjetar zavija oko kuće. Unutra, uz svjetlo vatre i toplinu i sigurnost
svijeta odraslih koji me okružuje, mogu razmišljati o intrapsihičkom svijetu
otuđenog djeteta s distancom i uvidom. Pritom ponovno uviđam kako je taj
problem jedna od najbolje skrivenih strahota s kojom se djeca suočavaju i kako
se, kad ih pogodi otuđenje, lopov prikrada u njihovo djetinjstvo da bi uništio
mir nesvjesnog iskustva koje im po pravu pripada. Otuđenje, kao kradljivac
djetinjstva djece, kojeg stvaraju odrasli, neprepoznato je od strane društva i
još uvijek nepriznato od strane previše ljudi.
To
je sramota u nesvjesnim životima svih nas i jednoga će dana biti i prepoznata
kao istinsko zlostavljanje djece.
_________________________
Poveznica na izvornik
(copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/11/06/working-in-the-egodystonic-world-of-the-alienated-child/
*termin označava
elemente ponašanja, misli, poriva i stavova neke osobe koji su toj osobi
neprihvatljivi i stvaraju u te osobe anksioznost
** engl. "confirmation bias" – kad
vjerujemo ono što što želimo vjerovati
***
tj. kad sud nije naredio izdvajanje djeteta od roditelja otuđitelja. U
slučajevima kad je to sud naredio, prema iskustvu Karen Woodall, dijete je
"povratilo" odnos s prije odbačenim roditeljem unutar 20 minuta do 6
dana.
