Kad djeca lažu i zašto lažu: Inducirana psihotična deluzija pri otuđenju od roditelja

18. lipnja 2018.

autor: Karen Woodall

Kad analiziramo slučaj djetetova odbacivanja roditelja počinjemo s promatranjem ponašanja djeteta. Odbija li dijete viđati roditelja djelomično ili potpuno, odbija li ga žestoko ili povremeno, koji narativ dijete koristi da bi objasnilo odbacijavnje roditelja i kako taj narativ odražava narativ koji koristi roditelj s kojim je dijete trenutačno u savezu? Pri dubljoj analizi, primjećujući postojanje psihološkog splitinga u djetetovu pokazivanju znakova otuđenja, suočavamo se s pokazateljima ponašanja koji nam govore da djetetovo odbacivanje roditelja može biti slučaj čistog otuđenja pri čemu je dijete ušlo u stanje inducirane psihotične deluzije (sumanutog stanja) s roditeljem s kojim je u savezu. U takvim okolnostima, koje su po mojem iskustvu puno rjeđe nego što nas neki uvjeravaju, dijete će se ponašati na osobit način. Razumijevanje kako dijete u stanju inducirane deluzije (koja se ponekad naziva folie a deux ) laže, dio je naše diferencijacije slučajeva otuđenja od roditelja. Kad vidimo induciranu deluziju, to je situacija kad je jedini odgovor trenutačno izdvajanje djeteta od roditelja s kojim ono dijeli deluzije.

Slučajevi induciranog deluzijskog poremećaja posebno me zanimaju, zato što sam radila s brojnom djecom koja su prošla to iskustvo, i iz prve sam ruke vidjela način na koji ta djeca lažu. Kroz to sam iskustvo počela razumijevati zašto lažu. Također sam nedavno, kroz svoje istraživanje, počela dublje razumijevati crtu koju djeca prelaze nakon čega više ne znaju da lažu. Dijete u takvom stanju uma postaje vrlo 'zarazno', zato što je jako uvjerljivo, čak i kad mu je priča monstruozno i očito neistinita. To se, prema mojem mišljenju, događa zato što laži koje govori ostvaruju interakciju s nesvjesnim uvjerenjima u njihovoj okolini, zbog čega oni koji čuju njihove priče odbacuju svoje sposobnosti racionalnog mišljenja i s tim i svoju nevjericu.

Počela sam potpuno razumijevati induciranu deluziju 2009. u slučaju na kojemu sam radila, dokumentiranom u priči Thomasa Moorea o njegovor borbi s Obiteljskim sudovima ‘Please Let Me See My Son.’ U tom je slučaju dječak o kome je pisao sa svojom majkom dijelio mnoga uvjerenja o šteti koju mu je otac pričinio. Radeći na podizanju svijesti službi socijalne skrbi o disfunkcionalnom ponašanju dječaka, shvatila sam kako ta pojava utječe i čini da drugi odbace svoju sposobnost kritičke analize činjenica, do razine da su sudovi tijekom niza godina propustili prepoznati štetu koja se činila djetetu.

Od tad sam radila s puno djece koja su pokazivala poremećaj inducirane deluzije i s onom koja su, po meni, lebdjela na rubu toga. Također sam radila s puno otuđene djece koja lažu i shvatila sam zašto lažu čak i kad nisu u induciranoj deluziji s jednim roditeljem.

Uvijek me zaprepasti koliko puno roditelja može prigodno oslijepiti na stvarnost onoga što im se događa s djecom. Ili koliko ih postaje prigodno gluhima kad trebaju čuti ono što je u osnovi nečega što dijete govori. Također me uvijek zaprepasti koliko puno roditelja potpuno i u cjelosti vjeruje da dijete osjeća UPRAVO ono što oni osjećaju prema roditelju kojeg su odstranili. Ili koliko se puno roditelja uvija i dovija da bi osigurali podršku djetetu da uđe u stanje psihološkog splittinga gdje se jedan roditelj smatra anđelom a drugi vragom (više ne prikrivenim).

Kao da se na tako puno tih roditelja spusti privremena deluzija kao stanje uma. Međutim, prije nego što mi do svijesti dopre zbor glasova koji mi govore da je stanje deluzije trajno, takvo ponašanje roditelja kakvo vidim nalazi se i u roditelja za koje se utvrdi da imaju jednako normalne profile ličnosti kakav je i moj ili vaš kao i u onih s dijagnosticiranim poremećajima ličnosti te je jednostavno nemoguće donositi bilo kakve ishitrene sudove.

Nikad neću shvatiti kako se um roditelja može predati uvjerenju da je drugi roditelj toliko loš da ga dijete treba potpuno odbaciti. A radila sam s roditeljima koji su, skupa sa svojom djecom, sebe uvjerili da je drugi roditelj učinio najnevjerojatnije stvari. Na tom spektrumu su roditelji koji vjeruju da je roditelj djetetu nanio štetu, a i oni koji vjeruju da je dijete bilo uvučeno u kult gdje se djecu zlostavljalo, čak i kad su suočeni s dokazima da se to nije dogodilo. Razlika između tih roditelja vidi se kad se obavi psihološka procjena. Roditelj s poremećajem ličnosti je na jednom su kraju spektruma, privremena ponašanja koja podržavaju djetetovo odbacivanje drugog roditelja su na drugom.

Svako malo u UK izbije 'sotonska panika', pojava pri kojoj se nekoga optužuje da ubija i jede malu djecu i za druge strašne čine. Bez obzira na dokaze da se to nije dogodilo, uvjerenje da je došlo do ritualnog sotonskog zlostavljanja u našem se društvu nastavlja (naravno da ritualno zlostavljanje postoji do izvjesne mjere, zato što bi se korištenje djece kao seksualnih objekata na mjestima poput Rochdale[i] lako moglo smatrati takvim ritualom) i s vremena na vrijeme izrone slučajevi spontanih izjava djece o slučajevima izopačenog ponašanja prema njima. U takvim se slučajevima čini da su roditelji u stanju povjerovati da je drugi roditelj seksualno, fizički, mentalno i emocionalno mučio dijete, bez ikakvih dokaza koji bi to potvrdili. U tim je okolnostima zapravo razumljivo da djeca izgovaraju laži, zato što se u prirodi prave inducirane psihotične deluzije krije uzrok takvih laži.

Tako se pokazuje čisti oblik otuđenja, onaj u kojem roditelj ima poremećaj ličnosti koji je izmaknuo kotroli i stvorio zajedničko uvjerenje da je drugi roditelj učinio veliku štetu.

Te slučajevi otuđenja, gdje roditelj ima poremećaj ličnosti, prema mojem je iskustvu najlakše rješavati, zato što izuzimanjem djeteta od toga roditelja deluzija nestaje kao mjehur od sapunice i dijete se vraća u stanje u kojem je u stanju razumno sagledati stvari i za drugog roditelja pokazati normalnu ljubav koja je bila zapretena pod deluzijom. Ono što se s djetetom dugoročno događa značajno je zato što u mojem daljnjem radu s obiteljima, postaje sve jasnije da nestanak toga mjehura jest samo početak procesa oporavka djeteta.

Druge slučajevi čistog otuđenja, gdje roditelj nema poremećaj ličnosti, već je dijete ušlo u fiksirana lažna uvjerenja o roditelju, teže je rješavati. To se događa zato što dijete govori laži i roditelj u njih vjeruje i nije u stanju uvidjeti da su laži koje dijete govori odraz uvjerenja toga roditelja o odbačenom roditelju. U takvom stanju uma, koje je posljedica stopljenosti (i gdje roditelj nije u stanju uvidjeti da se osjećaji djeteta razlikuju od njegovih osjećaja) roditelju će zaista biti teško shvatiti da mu dijete govori ono što on želi čuti o drugom roditelju i bit će jako uvrijeđen idejom da mu dijete govori laži. Čini se da ti roditelji nalaze utjehu u tome da je dijete konačno 'shvatilo istinu' o odbačenom roditelju, što šalje poruku da je dijete konačno shvatilo da se tome roditelju ne smije vjerovati. Djeca u takvim okolnostima neće govoriti tako maštovite laži kao djeca zarobljena u induciranom deluzijskom poremećaju, već će govoriti 'laži kojima potvrđuju' roditelju s kojim su u savezu ono što znaju da taj roditelj vjeruje o drugom roditelju.

Takva vrsta slučajeva otuđenja od roditelja teža je za rješavanje zato što izvor laži nije deluzija roditelja, već doživljaj toga roditelja. Što znači da tome roditelju, kad od djeteta čuje da se drugi roditelj na njega ljutio ili se prema njemu nefer ponašao, to potvrđuje njegov osjećaj da drugi roditelj nije dovoljno dobar i utvrđuje njegovu odlučnost da 'zaštiti dijete od onoga kroz što ono prolazi'.

U Family Separation Clinic bavili smo se slučajevima otuđenja uz inducirane psihotične deluzije i slučajevima otuđenja bez poremećaja ličnosti u roditelja i naučili smo ih razlikovati i bilježiti kliničke znakove na temelju kojih ih razlikujemo. U svojem se radu vodimo onima koji su to radili prije nas tako da nadograđujemo na već postojeće znanje i razvijamo potrebne nijansirane odgovore. U svim takvim slučajevima cilj nam je osigurati da dijete razriješi podijeljeno stanje uma i nastavi, koliko je god moguće, odnos s oba roditelja.

Gotovo desetljeće nakon mojeg prvog susreta s induciranim deluzijskim poremećajem, još uvijek čujem Thomasa Moorea, čiji je sin izuzet iz skrbi majke i čiji se odnos s ocem oporavio. Čujem kako njegov sin ima odnos s oboje roditelja i kako je njegov svakodnevni život također zdrav. To je naš cilj, povratiti dijete u stanje punog zdravlja i sposobnosti održavanja odnosa s obje strane obitelji, čak i kad, privremeno, održavanje odnosa s roditeljem otuđiteljem mora biti pod nadzorom.

Shvaćanje kad djeca lažu i zašto lažu i znanje kako razlikovati između djetetova laganja u induciranoj psihotičnoj deluziji i laganja radi potvrde u stopljenom roditeljstvu, ključna je vještina stručnjaka koji rade na ovom području. Posebno je značajna u okruženju koje vodi pokret 'vjerujemo ti' i s fokusom na izraženim umjesto na utvrđenim željema i osjećajima djece, s čime se susrećemo u socijalnom radu danas.

____________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2018/06/30/when-children-lie-and-why-they-lie-the-shared-psychotic-delusion-in-parental-alienation/

---

[i] O tome vidi više na: https://www.telegraph.co.uk/tv/0/three-girls-does-start-really-happened-rochdale-sex-abuse-scandal/