Pregled našeg rada s otuđenom djecom protekle godine

Još se jedna godina bliži kraju, skrbim o unuku nakon kćerine hitne operacije slijepog crijeva. Kod ovakvih kriza sve postaje nevažno, osim naših odnosa. Nakon iskustava tragičnih događaja u svom životu, zaista mi je važno njegovati čvrste i zdrave odnose s ostalim članovima obitelji. Prilikom povratka iz Srednje Europe ovoga vikenda da bih pomogla svojoj obitelji, osjećala sam zahvalnost zbog trajnosti zdravih odnosa u mom životu. Rad s otuđenošću svakodnevno mi pokazuje destruktivnu prirodu te pojave u obitelji.

Ove godine smo ponovo združili više djece s roditeljima koje su prije odbacila, te smo dodatno produbili svoje razumijevanje načina na koji reakcija otuđenja od roditelja pogađa djecu. Radeći prvenstveno s pozicije djetetove potrebe za zdravim psihološkim i emocionalnim vezama s roditeljima i širom rodbinom naš nam diferencijalni pristup pomaže pri donošenju odluke o intervenciji u takvim slučajevima. Ne bavimo se roditeljskim pravima već mentalnim, emocionalnim i psihičkim zdravljem djeteta. Odmak otuđenja od roditelja od rasprava o roditeljskim pravima u Velikoj je Britaniji prioritet. Predugo je pitanje otuđenja od roditelja predmet rasprava grupa koje lobiraju za roditeljska prava, što je i zamaglilo realnost ovog pitanja, te je u konačnici dovelo do toga da se zanemarivalo razumijevanje štetnog utjecaja otuđenja od roditelja na dijete. Ove ćemo se godine usredotočiti na borbu za roditeljska prava kroz aspekt mentalnog zdravlja.

Otuđenje od roditelja djecu pogađa u samu srž njihova bića. Nedavno objavljene studije ukazale su na negativna iskustva u djetinjstvu, poput poremećaja privrženosti koji prati otuđenje. Prema tim studijama negativno životno iskustvo, poput gubitka ključne osobe privrženosti, u djeteta će dovesti do promjena koje će mijenjati djetetovu sposobnost suočavanja sa stresom i na pobol. Što je još gore, te su promjene epigenetske, što znači da će se prenijeti i na sljedeću generaciju. Transgeneracijska trauma jest stvarnost otuđene djece. Mnoga od njih su predodređena da i sama budu otuđena od svoje djece, zato što će se model razorenog roditeljstva internalizira, što će, kasnije u njihovu životu, dovesti do pogubnog učinka na njihov odnos s vlastitom djecom.

Ne uključujemo se u kampanje za prava roditelja, zato što nam je sržni fokus na djeci. Za nas pitanje roditeljstva i otuđenja od roditelja nije pitanje prava već je pitanje zdravlja – tko je od roditelja zdrav, a tko nije. Promatrajući neke argumente, pogotovo one u kojima se odbačenog roditelja degradira, etiketira i dehumanizira, lako je uvidjeti kako djeca u takvim okolnostima postaju potpuno ukopana u psihološki splitting*. Ako pak roditelja otuđitelja, koji obično nije psihički zdrav, drugi roditelj demonizira, koji je izlaz u tom paklu dostupan djetetu? Djetetu koje je osuđeno da tijekom svojeg života mora pronaći način rješavanja odnosa s nezdravim roditeljem da bi prevladalo svoju reakciju splittinga? Uloga nas stručnjaka jest pomoći djetetu riješiti psihološki splitting da bismo ga zaštitili u njegovim odnosima kad odraste, a posebice u njegovom iskustvu roditeljstva. To sve ne možemo ako trošimo vrijeme na etiketiranje roditelja otuđitelja i podržavanje reakcije psihološkog splittinga podržavajući mržnju, strah ili gađenje zdravog roditelja prema roditelju koji nije zdrav.

Otuđenje od roditelja, bilo da ga nazivamo otuđenjem koje se temelji na privrženosti ili bilo kako drugačije, tragična je posljedica dinamike koja je često prisutna u odnosu i prije prekida i koja eskalira izvan kontrole kad nezdravi roditelj dobije i zadrži kontrolu nad djetetom. Pomaganje djeci koja su taoci ove noćne more jest definiranje dinamike moći i kontrole, procjena i utvrđivanje gdje su prisutni nezdravi roditeljski obrasci i nakon toga pomoć zdravom roditelju da osigura temelje za oporavak koji je djetetu potreban. Taj roditelj mora biti spreman i sposoban podnijeti dodatni teret za svoje dijete, što uključuje i podršku obnavljanju odnosa s prije otuđujućim roditeljem kad za to dođe vrijeme. Zadatak je težak, no odgovor tome zahtjevu potvrđuje zdravlje roditelja i njegovu sposobnost stavljanja potreba djeteta ispred vlastitih osjećaja. Podrška odbačenom roditelju nama znači educiranje toga roditelja, potporu te ohrabrivanje i zahtjev da pruži najviše ljubavi što može. Još nisam naišla na roditelja koji ne bi bio spreman izvršiti taj zadatak.

Otuđenje od roditelja je problem s ljudskim licem, a ne problem koji je ukorijenjen u zakonodavstvu. Čak i kad bi se postiglo savršeno zakonodavstvo i dijagnostički pristupi, nezdravi bi roditelji i dalje postojali i bili bi i dalje uzrok kaosa. Naći dovoljno ljudi koji bi bili voljni raditi ovaj posao s obiteljima već je preveliki zahtjev. Posebno me plaši da će taj manjak ljudi biti još veći kad vidim napade na stručnjake da su, ako ovaj posao ne rade na "pravi" način, u savezu s roditeljem otuđiteljem. To ne pomaže nikome, posebno ne djeci koja tako teško pate.

Nije lako biti stručnjak u ovom području i na pamet mi pada tisuću drugih stvari koje bih radije činila. Međutim, taj posao dobro radim, unatoč manjku razumijevanja za ovo područje u Velikoj Britaniji. To uopće nije lak zadatak s obzirom na količinu stalnih pritisaka od strane neprijateljski raspoloženih roditelja i ostalih, uključujući i ekipe pravnika u sudskim postupcima, kojima se ne sviđa to što radimo. Rad za dobrobit djece pod tim okolnostima znači raditi svoj posao najbolje što možemo i preživjeti neprijateljstva. Da bismo to postigli, potrebno je da budemo dovoljno čvrsti da najprije obavimo procjenu, napišemo izviješće i obranimo ga pri unakrsnom ispitivanju, a zatim ga provedemo tijekom intervencije, sve uz negativne transferencije iz okoline. To od nas zahtijeva da od sebe damo najbolje što možemo, ali ništa od nas ne zahvijeva da demoniziramo, odbacimo ili uništimo odnos djeteta s roditeljem otuđiteljem, već da pripremimo i podržimo pažljivu provjeru djetetove sposobnosti da se nosi s ponovnim susretom s tim roditeljem, kad je uklonjena reakcija otuđenja. To je dugoročan psihoterapijski posao koji se odvija na vanjskim rubovima odnosa obitelji koja proživljava krizno stanje. Nema nikakve veze s roditeljskim pravima, već se radi o liječenju obiteljske dinamike na najdubljoj razini. Rad s fokusom na djetetovu dobrobit znači da je naša glavna briga zdravlje roditelja, a ne njihova prava. To je razmišljanje platforma kojom se služimo za promjenu dinamike u korist djeteta.

Svakodnevno radim s otuđenom djecom te razumijem reakciju splittinga i kako ona djeci pomaže razriješiti nemoguću dilemu. Zato imam duboko suosjećanje za tu djecu, jer se radi o njihovu zdravlju i budućnosti koja je ugrožena nedostatkom djelovanja službi za zaštitu obitelji i obiteljskih sudova u korist djece. Iako se i to mijenja, mijenja se presporo da bi im se osiguralo bezbrižno djetinjstvo i zaštitila njihova buduća sposobnost zdravog roditeljstva. Obrazovanje djelatnika da bi mogli razumjeti glas otuđenog djeteta fokus je mojeg rada sljedeće godine. Pisat ću i o iskustvima otuđene djece kroz intevjue djece koja su se od toga oporavila i koja su u dobi između 9 i 16 godina. U suradnji s vodećim kliničkim psihologom u području roditeljstva, napisat ću priručnik o izgradnji djetetove otpornosti prema otuđenju. Djeca trebaju da obavimo taj posao, trebaju da podučimo ljude kako ih prestati ispitivati o njihovim željama i osjećajima, već preuzeti odgovornost za analiziranje djetetovih reakcija i odgovora pri otuđenju. Previše je djece traumatizirano rutinom utvrđivanja njihovih želja, koje su zapravo ponavljanje osjećaja i uvjerenja nezdravog roditelja. To dijete stavlja u nemoguću situaciju. Ono u tim okolnostima može samo ponavljati riječi koje je čulo i namjere koje se u intrapsihički svijet prenose kao osjećaji. To je zlostavljanje djece, Moj je cilj u nadolazećim danima to zaustaviti, ali i omogućiti drugačiji pristup razumijevanju djece u takvoj situaciji.

Kako se približavamo kraju godine, pogled nam je uperen na rad u 2017. i nakon toga, i na ono što ćemo raditi globalno po pitanju otuđenja od roditelja. Budući da našu knjigu objavljuje Charles C. Thomas, izdavač iz SAD-a, radit ćemo u SAD-u više nego do sad, kao i u Europi. Naš će se fokus proširiti izvan Velike Britanije, na međunarodnu razinu. Uz bogatstvo saznanja prikupljenih u kliničkoj praksi u Velikoj Britaniji, u stanju smo podastrijeti dokaze o našim uspješnim intervencijama i pridonijeti široj raspravi o ovom problemu. Također možemo pridonijeti Parental Alienation Studies Group (PASG) pomažući pri oblikovanju rada s obiteljima pogođenim otuđenjem svuda. U taj su rad uključeni mnogi stručnjaci i veliko je olakšanje povezati se s ljudima koji razmišljaju o istom problemu. Intenzivnije povezivanje s njima jedan je od naših ciljeva sljedeće godine.

Predstoji nam najtamnije doba godine. Za brojne obitelji pogođene fenomenom otuđenja ovo je i psihološki i emocinalno najmračnije razdoblje. Bez obzira je li u vama mračno kao što je vani, ili vaš Božić prati toplina i blistava svjetlost, nalaženje svog puta kroz ove dane vaš je najvažniji zadatak. Kao djetetov zdravi roditelj, morate se fokusirati na to da preživite i ojačate, jer bez vas, patnje vašeg djeteta će biti veće, a njegova sposobnost oporavka će biti bitno ugrožena. Teško je biti roditelj kojeg je dijete "odabralo" odbaciti, no vaše vas je dijete doživjelo kao roditelja koji se s tim može nositi. Ili je situacija takva da je dijete zarobljeno u moći roditelja otuđitelja i nije mu moguće činiti išta drugo nego vas odbaciti radi vlastite sigurnosti. Djeca su nevjerojatno ranjiva te su u potpunosti ovisna o roditeljima. Ona sama ne mogu odlučiti kako izaći iz stanja zarobljenosti koje trpe. Ona žele da to znate i potrebno im je da to preživite. To znam temeljem svojeg rada s njima i temeljem onoga što mi govore, kao i temeljem promjena kroz koje prolaze kad su oslobođena i slobodno se mogu ponovno s vama povezati.

Vaša vas djeca trebaju. Vaša vas djeca vole. Da mogu, vaša bi djeca bila s Vama. Kad bi to mogla reći, rekla bi da vas vole. Zato, kao njihov zdrav roditelj, čuvajte se za svoju djecu, budite snažni i dobri prema sebi. I to će proći, a kad prođe, vaša će se uzajamna ljubav vratiti u vaš život.

Od svih nas iz Family Separation Clinic, čuvajte se budite dobro.

Do 2017., s ljubavlju x

Poveznica na izvornik (copy-paste):

https://karenwoodall.wordpress.com/2016/12/21/working-with-the-alienated-child-a-year-in-review/

---

* Splitting – vidi post o splittingu.

Problem sa slušanjem djece u slučajevima otuđenja

Objavljeno 07.12.2016.

Glas djeteta postao je globalni fenomen pri kojem se želje i osjećaji djece slušaju na obiteljskim sudovima, u predmetima koji se odnose na skrb o djeci u području zdravlja i dobrobiti djeteta. Članak 12 Konvencije o pravima djeteta UN-a navodi da –

Dijete ima pravo na mišljenje koje se mora saslušati i ozbiljno razmotriti.

Djeca i mladi ljudi imaju ljudsko pravo na mišljenje mišljenje je važno. Mišljenja djece trebaju se razmotriti pri donošenju odluka koje se odnose na djecu i ta se mišljenja ne smiju odbacivati temeljem dobi djece. Također navodi da djeci i mladim ljudima treba dati informacije koje su potrebne za donošenje pravilnih odluka.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, dužnost je onih koji pružaju javne usluge, poput socijalnih radnika, da ove odredbe primjenjuju u radu s djecom. U području razvoda, to često vodi do pogubnih rezultata kad je dijete u skrbi roditelja koji vrši utjecaj na dijete, a koji možda ima nedijagnosticirani psihički poremećaj.

Otkud dolazi sav taj fokus na glas djeteta? Ponekad se u radu s obiteljima osjećam kao da je prekidač za zdrav razum stavljen na pauzu da bi se sva moć za donošenje odluka predala djeci. Slične obrasce ponašanja viđam i u roditeljstvu, pri čemu se na djecu gleda kao na prijatelje ili 'male partnere', ili 'mini-ja' umjesto kao na djecu s neformiranim mozgovima i nefokusiranim potrebama i željama, djecu kojoj je jako potrebno vođenje i nadzor odraslih. Ponekad mi dođe da vrištim od frustracije kad neki stručnjak kaže da trebamo djecu pitati što žele. Pitam se čemu se gnjaviti s roditeljstvom, čemu se gnjaviti s odraslima, zašto jednostavno ne prebacimo donošenje svih odluka na djecu zato što ih se smatra mudrijima i svjesnijima od odraslih. Čak sam to vidjela i napisano. Napisao je to children’s commissioner for England, da se djeci treba dopustiti odlučivanje o tome žele li imati odnos s roditeljem nakon razvoda. Predajem se. Prepustimo djeci odlučivanje o njihovoj budućoj dobrobiti u teškim situacijama jer, na koncu, ona imaju ugrađenu mudrost pa se njihov glas mora uvijek slušati, bar u sudskim postupcima, i treba ga se ropski i doslovce pratiti.

Hallo Ujedinjeno Kraljevstvo…..ima li uopće odraslih koji još imaju moralne hrabrosti dići se i usprotiviti se toj ludosti? Želje i osjećaji djece, u slučajevima otuđenja od roditelja, nisu njihove vlastite želje i osjećaji, već su želje i osjećaji psihopatologije roditelja s kojim su ta djeca stopljena.

Glas koji čujete nije djetetov glas već roditelj, koji nije zdrav, govori kroz dijete. Zato djeca govore posuđenim riječima i izrazima. Zato je obrazac njihovog iskaza čudan i često zvuči odraslo. Zato je njihovo razmišljanje loše i krhko, zato kad imate otuđeno dijete u sobi, ono izgleda kao kanal za prenošenje misli roditelja koji na njega vrši utjecaj. Kad to čujete i kad tomu svjedočite, hoćete li zaista postupati po tim željama i osjećajima? Kad čujete dijete koje kaže da ne želi vidjeti mamu jer stavlja broccoli u lazanje, hoćete li zaista podržati tu djetetovu odluku, ili ćete zastati, promisliti i upitati se zašto se dijete tako gorljivo opire viđanju roditelja na temelju tako površnog razmišljanja. Hoćete li biti dovoljno hrabri da pogledate i vidite što se tu skriva? Ako zaista brinete za djecu, onda hoćete. U protivnom će površinski glas biti sve što ćete čuti i temeljem čega ćete postupati i dijete će ostati zarobljeno u strašnoj zamci, nesposobno reći išta osim disfunkcionalne priče kontrolirajućeg roditelja.

U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji zaista bizarno ponašanje u vezi s pretjeranim oslanjanjem na glas djeteta i ignoriranjem postojanja otuđenja od roditelja kao prisilne kontrole. Tijekom pet desetljeća političke su nas ideologije učile da prisilna kontrola znači samo to da muškarci kontroliraju žene i da se glasu djeteta uvijek mora vjerovati. U sjeni skandala zlostavljanja djece, vrlo je lako povjerovati da se glasu djeteta uvijek mora vjerovati, i to potiče, kako ja to vidim, sve veće oslanjanje na ispitivanje djece o njihovim željama i osjećajima. Međutim, u slučajevima otuđenja od roditelja, ispitivanje djece o njihovim željama i osjećajima može dovesti do porasta lažnih optužbi za zlostavljanje koje se usađuju u djetetova sjećanja. To je samo po sebi zlostavljanje djeteta i moje iskustvo pokazuje taj endemski rizik u svim obiteljskim uslugama diljem Ujedinjenog kraljevstva kad se pretjerano oslanja na glas djeteta koji se sluša bez ikakve analize.

U slučajevima otuđenja od roditelja, glas djeteta stopljen je s psihopatologijom roditelja koji ima utjecaj na dijete, i kao takav se treba se tumačiti i analizirati radi utvrđivanja pritisaka na dijete. Treba ga usporediti s analizom djetetovih potreba koje pak treba procijeniti u odnosu na sposobnost odbačenog roditelja da za dijete osigura zdravo roditeljstvo koje je djetetu potrebno. Analiza prisilne kontrole treba se poduzimati koristeći, ne politički ideološki okvir koji je smješten unutar patrijarhalne analize (Duluth model), već unutar psiho-socijalnog modela u kojem se procjenjuju postojeća i prošla ponašanja, obiteljski utjecaji, sposobnost razumijevanja potreba za promjenom i razina prisilne kontrole. Intervencija se treba planirati temeljem sveukupne procjene u kojoj se glas djeteta analizira i uspoređuje sa stvarnim okvirom u kojem se izražava. Tek se onda treba pristupiti planiranoj intervenciji. Kad je intervencija pravilno planirana, vidjet će se da se glas djeteta dramatično prebacuje od 'Mrzim te' na 'Volim te', često unutar svega par sati.

Oni koji ne znaju dovoljno o takvom radu bit će šokirani kad dođe do takve promjene i neće biti u stanju shvatiti koji glas govori istinu. Naravno, u pitanju je to da za djecu ne postoji jedna, već više istina. Djeca su u stanju imati puno različitih osjećaja istodobno, i ti se osjećaji mijenjaju brzinom vjetra. To se događa zato što su to djeca, i njihovi mozgovi nisu još potpuno formirani pa zato ne razmišljaju jednako kao odrasli. Zato je potrebno da odrasli odrade posao analize i osiguraju im najbolju moguću skrb.

Stvarnost djece koja su u stupici reakcije otuđenja jest da su njihovi osjećaji nepostojani, manipulirani i vođeni od strane roditelja koji na njih ima utjecaj i otuđuje ih. Taj roditelj, koji je izvor djetetovog ljutitog i samo-pravednog odbacivanja drugog roditelja, često ne vidi vezu i bavi se svojim uvjerenjem da dijete govori ono što misli, dok u stvarnosti dijete govori u ogledalu psihopatološke reakcije toga roditelja na razvod. Djeca u takvim situacijama trpe štetu zato što im je oduzeto pravo na nesvjesno djetinjstvo.

Ono što moramo učiniti da bismo zaštitili dijete može nam se ne sviđati – oduzimanje djeteta koje pokazuje ljubav i veliku privrženost roditelju otuđitelju vrlo je teško – međutim kad znamo da se djetetu nanosi šteta, upravo je to ono što moramo zagovarati. Kad vidimo promjenu djetetovih reakcija od paklenskog straha i mržnje do izranjanja ljubavi i normalnog ponašanja prema prije odbačenom roditelju, znamo da smo radili u najboljem interesu djeteta. Tad je naš zadatak svakako ponovno spojiti dijete s prije otuđujućim roditeljem, što je uvijek najteži dio našeg posla, ali isto tako uvijek vrlo bitan za dobrobit djeteta.

Previše se oslanja na glas djeteta i premalo ga se analizira. Oba ta propusta rezultat su tumačenja i primjene Konvencije o pravima djece UN-a. Dok ne osiguramo da nas u našem radu vode znanstvene činjenice koje odvajaju odrasle od djece i stavljaju odrasle u ulogu onih koji vode, mentoriraju i štite djecu, djeca će i dalje biti u riziku od zarobljavanja u ogledalu uvjerenja i ponašanja roditelja otuđitelja, sve uz pomoć i podršku nesvjesnih stručnjaka koji vjeruju da pomažu kad zapravo povećavaju već nanesenu štetu.

Vrijeme je da to prestane. Alati i edukacija su dostupni, postoje značajni znanstveni dokazi, a model intervencije pokazao se uspješnim diljem svijeta. Jedina su smetnja odrasli koji odbijaju preuzeti odgovornost za to da djeci vrate nesvjesno djetinjstvo na koje djeca imaju pravo.

____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/12/06/the-particular-problems-of-hearing-the-voice-of-the-child-in-cases-of-parental-alienation/