Objavljeno: 28. lipnja 2019.
Danas Nick u Bukureštu (Rumunjska)
govori na Konferenciji o otuđenju od roditelja. Vodeći rumunjski suci sudjeluju
u raspravama o interdisciplinarnom pristupu u sudskom postupku u koji su
uključeni maloljetnici u slučajevima otuđenja od roditelja. Konferencija se
održava u zemlji gdje se problem otuđenja od roditelja dobro prepoznaje i gdje
su pristupi rješavanja takvih slučajeva ugrađeni u zakonska rješenja.
Pravo djeteta da ima osobne
odnose s roditeljem s kojim ne živi, neotuđivo je i ne može se ograničiti osim
u iznimnim okolnostima koje propisuje zakon, okolnostima za koje je vjerojatno
da će ugroziti fizički i psihološki integritet djeteta. Sukladno čl. 19, st.(2)
Zakona br. 272/2004, sud može ograničiti odnose roditelja s djetetom u
slučajevima kad je to u najboljem interesu djeteta. Štoviše, radi kontinuiteta
ili održavanja odnosa djeteta s roditeljem i ostvarivanja programa susreta, sud
u slučaju potrebe može odrediti niz mjera osiguranja (novčanu kaznu u slučaju
kašnjenja u predaji djeteta drugom roditelju – čl. 20, st. (2) Zakona br.
272/2004, polog stvarnog ili osobnog jamstva od strane roditelja koji preuzima
dijete čl. 20, st. (2)a) Zakona br. 272/2004 te polog putovnice ili osobnih
isprava , st. (2)a) Zakona br. 272/2004.
Iz tih se zakonskih odredbi
može zaključiti da se osobni kontakt roditelja sa svojim djetetom može
ograničiti samo ako, objektivno, ponašanje i radnje toga roditelja ugrožavaju
emocionalnu i fizičku sigurnost djeteta. Iz toga slijedi da je ocrnjivanje
roditelja koji ne živi s djetetom zlostavljanje. Jednostavna činjenica da roditelj
s kojim dijete živi osjeća antipatiju (koja može biti osobno manje ili više
opravdana) prema drugom roditelju i ne želi da dijete ima blizak odnos s
otuđenim roditeljem, ne samo da je razlog za ograničenje odnosa roditelja koji
ocrnjuje drugog roditelja pred djetetom i djeteta, već je to emocionalno zlostavljanje
djeteta. Zdrav emocionalni razvoj djeteta zahtijeva osjećajnu povezanost s oba
roditelja, i stavljanje djeteta u položaj da ono odbija viđati jednog roditelja
radi zadovoljenja potreba drugog, najčešće stvara unutarnji sukob i štetne
posljedice u djetetovoj duši, vodeći u depresiju, suicidalne misli, nisko samopoštovanje,
poremećaje ponašanja, itd.
Diljem Europe postoji pokret za bolje
razumijevanje otuđenja od roditelja i kako se prema tome treba odnositi. S
uključivanjem otuđenja od roditelja kao deskriptora za odnos roditelj-dijete u
ICD-11 (International classification of diseases = Međunarodna klasifikacija
bolesti), razilazi se magla oko problema djeteta u kojega se inducira
psihološki splitting, kao mehanizam obrane nakon razvoda roditelja.
Kad smo u stanju raspravljati o
stvarnosti onoga što otuđenje od roditelja čini djetetu, potreba za intervencijom
postaje jasna. Niz godina naglasak je bio na tome utječe li roditelj na dijete
da odbaci drugog roditelja namjerno ili je odbačeni roditelj na neki način tome
pridonio. Ta rekla-kazala bitka koja prirodno nastaje pri raspadu obitelji,
poticana je stalnim politički motiviranim prijeporima o Gardneru u središtu
koje je odlučna kampanja ocrnjivanja stvorena radi uništavanja svakoga tko se
približi istini o tome što zapravo otuđenje od roditelja jest.
Otuđenje od roditelja jest
inducirana obrana splittingom u djeteta koja rezulira djetetovim priklanjanjem
jednom roditelju u patološkom spoju koji ga čini zarobljenikom intra-psihičkog konflikta
toga roditelja. Nus-proizvod toga spoja je odbacivanje drugog roditelja (Karen
and Nick Woodall 2019)
Uklanjanjem političkih prijepora
koji zamagljuju razumijevanje, stvarnost onoga čime se bavimo kad radimo s
otuđenom djecom jest inducirano psihološki podijeljeno stanje uma djeteta.
Nalaz kako je to induciranje nastalo, dio je diferencijacije, a tretman toga
stanja uma je intervencija.
Prema ovom modelu razumijevanja,
odbacivanje roditelja je nus-proizvod problema s kojim se dijete suočava, ono
je signal koji nam govori da je nešto krivo u obiteljskom sustavu. Kad otuđenje
od roditelja razumijemo iz toga kuta, ne samo da problem postaje jasan, jasna
postaje i potreba za intervencijom. Dijete koje je u stopljenom patološkom
savezu s roditeljem jest dijete kojem se ne pruža roditeljska briga kakvu ima
pravo očekivati. Ne samo da je dijete koje je u patološkom savezu time podložno
svim intra-psihičkim sukobima roditelja s kojim je u savezu (intra-psihičkim u
smislu internaliziranim, dok sukob znači neriješeni psihološki problemi), ono
je na silu stavljeno u položaj u kojem mora odbaciti zdravo roditeljstvo koje
mu pruža odbačeni roditelj.
U mojem radu tijekom niza godina
na istraživanju toga kako dolazi do otuđenja od roditelja, svjesna sam da je psihološki
splitting (podjela doživljaja u dobre i loše bez nijansi ambivalencije između
toga dvoga), sila koja ga pokreće. Do nedavno nisam shvaćala koliko je to
zaista moćna pokretačka sila i kako kulturološko i situacijsko okruženje u
kojem obitelj živi pojačava splitting u djeteta. Kako smo sve bliži
proživljenim iskustvima djece s induciranim psihološkim splittingom i stječemo
sve veće razumijevanje kako podijeljeno stanje uma na jednom području vodi do
podijeljenog stanja uma na drugim područjima, postaje sve jasnije da zamagljivanje
problema pod krinkom sukoba oko kontakata i glasna borba zagovornika koji se
protive rješavanju problema otuđenja od roditelja, prikrivaju istinu.
Djeca s induciranim
psihološkim splittingom štite roditelja koji nije u dobrom psihičkom stanju, u neprilagođenoj
dinamici odnosa pri kojoj se briše njihovo pravo na zdravo djetinjstvo.
Zato je otuđenje od roditelja
zlostavljanje djeteta. Zato je magla bila prisutna tako dugo. Pravo djeteta na
zdravo djetinjstvo izbrisano je tijekom pet desetljeća ili duljeg fokusa na problem
otuđenja od roditelja kao spora oko 'kontakata', kad je u zbilji problem taj da
djeca koja odbacuju roditelja koriste iducirani psihološki splitting kao
obranu. Ta je obrana uzrok svih simptoma koje navodi Gardner i simptoma koje
navodi Childress u svojem modelu i ona se inducira pritiskom na dijete koji
dolazi iz obiteljskog sustava.
Mislila sam da je podjela
roditelja na dobrog roditelja/lošeg roditelja značajka koja definira otuđenje
od roditelja, no detaljnijom analizom došli smo do razumijevanja da je to samo
projekcija djetetova vlastitog podijeljenog bića pri čemu dijete odbacuje loš
dio i poriče ga, dok se njegovo svemoćno biće uzdiže na razinu kontroliranja
obiteljskog sustava. Ova narcisoidna podjela, koja je u svojoj prirodi
infantilna, uzrok je svih djetetovih simptoma otuđenja i nju se mora liječiti
ako namjeravamo pomoći djetetu pri integraciji projiciranog splittinga na
roditelje. Kad se provodi tretman splittinga, projekcija na roditelje povlači
se i dijete je u stanju prihvatiti ljubav roditelja kojeg je odbacilo, čime
dopušta blagotvorno opuštanje patološki stopljenog stanja uma djeteta.
Koliko bi lakše bilo kad bi
dijete moglo upozoriti na induciranje psihološkog splittinga nakon raspada obitelji
i kad bismo automatski započeli s postupkom procjene i diferencijacije, kao što
se to radi kad dijete pokazuje simptome iz spektra autizma?
Umjesto toga provodimo tjedne,
mjesece, ponekad i godine pokušavajući utvrditi što se dogodilo i tko je to
prouzročio, a kao specijalisti na tome području provodimo vrijeme prisiljeni
boriti se protiv napada na svoj ugled i kampanje ocrnjivanja.
Tko bi obavljao ovaj posao koji
je toliko izazovan i često poguban za našu dobrobit, karijeru i ugled?
Odgovor na to pitanja jest da oni
koji razumiju zamagljivanje koje skriva stvarnost zlostavljanja djece razvedenih
i rastavljenih roditelja ne mogu i ne žele stati dok se magla ne raziđe. Zato
što nam to ne dopušta naša svijest o šteti koja se nanosi djeci koja pate od
induciranog psihološkog splittinga.
U Rumunjskoj su daleko ispred nas
u Velikoj Britaniji i puno se može naučiti od naših kolega tamo. Rad Simone
Vlădică Ph.D koja je jedna od najzaslužnijih za promjene u Rumunjskoj i koja je
organizirala ovu Konferenciju velik je i iznimno smo ponosni na njezina
postignuća i zahvalni za to što s njom radimo na razini Europe.
U Hrvatskoj, gdje za nekoliko
tjedana Family Separation Clinic, skupa s našim kolegama iz Poliklinike za
zaštitu djece i mladih Grada Zagreba održava javno predavanje o otuđenju od
roditelja postoje stalni teški izazovi takvim spoznajama. I tu se magla
razilazi ali je još puno posla pred nama i našim kolegama koje vodi Prof. Dr.
Gordana Buljan Flander, snažna zagovornica pozitivnih promjena u Europi s kojom
je neizmjerno zadovoljstvo raditi.
Dok radimo s kolegama koji
razumiju, jači smo i naše zdravlje i dobrobit zaštićenu su uzajamnom brigom i
odlučnošću da dovedemo do promjena u životima djece razvedenih i rastavljenih
roditelja diljem Europe.
EAPAP Vijesti:
Odbor EAPAP
sastaje se u Švicarskoj u kolovozu da bi nastavio rad na razvoju edukacije i
standarda intervencija slijedom Konferencije u Londonu prošle godine. Dokumenti
o standardima prakse na ovom području na ovom će se sastanku usvojiti i o tome
ću izvijestiti.
EAPAP Dokument o primjeni terapije u slučajevima otuđenja
od roditelja https://www.eapap.eu/statements/ ili here
_______________________________________
Poveznica na izvornik
(copy-paste): https://karenwoodall.blog/2019/06/28/coming-out-of-the-fog-in-europe/?fbclid=IwAR2Xmyw99ITxVC-UAvAJaEp8FGje_oIJugKW8ZbaIzlCz22YMZEAmonh0CE
