Današnja suđenja vješticama: Socijalni rad i glas djeteta

Karen Woodall, 9 Nov 2018

U radu na obiteljskom sudu, često nailazim na ono što nazivam Principom parelenog svemira (PPS). PPS je ono od čega pate Socijalni Radnici koji su, čini se, educirani vjerovati da se treba povjerovati što god djeca kažu te da zahtjevi i traženja djece trebaju činiti srž dobre prakse u vezi s djecom.

Smatram da je PPS uzrok toga da Socijalni Radnici ne vjeruju presudama, čak ni presudama viših sudova, i da ih ih to navodi da se toliko vode glasom djeteta da su u stanju zatomiti bilo kakvo racionalno razmišljanje. Rad u paralelnom svemiru čini se da dovodi do toga da socijalni radnici ili smatraju da su superiorni u svojoj analizi slučaja, ili da imaju nesrazmjerno veliko pravo na vlastito shvaćanje slučaja (što je, nažalost, u mnogim situacijama i istina). Problem s PPS-om, međutim, jest da se ne uspijeva održati pri analizi, osobito na sudu.

Zato je bilo zanimljivo čitati HHJ Bellamy’s criticism, kritiku socijalnog radnika u slučaju otuđenja od roditelja, koja je objavljena ovoga tjedna.

U odnosu na izviješće Socijalnog radnika koji je radio na slučaju, HHJ Bellamy je bio vrlo kritičan, rasvjetljavajući nama, koji pokušavamo pomoći djetetu, najproblematičnije dinamike u takvim slučajevima.

211.       U ovom slučaju, propust gospođice S da pažljivo pročita dokumente znači da prethodne bilješke o činjenicama i njihova važnost nisu uzeti u razmatranje. Također je previdjela prethodnu sudsku procjenu (posebice) majke i zato nije uzeta u obzir pri donošenju začljučaka nakon nove procjene. Kad se to spoji s očitim nedostatkom znanja i iskustva gospođice S u području otuđenja od roditelja, prosudbe koje ona iznosi, postaju krajnje upitne.

212.       Sljedeća ozbiljna zamjerka izviješću gospođice S je da, čini se, njezin pristup nije da bi se djetetova mišljenja trebala saslušati i ozbiljno razmotriti, već da im se uvijek treba vjerovati i reagirati pod pretpostavkom da djeca navode istinu. Istakla je da je D bio konzistentan u svojim izjavama. Jasno je da nije razmotrila mogućnosti da ono što ona smatra konzistencijom, može zapravo biti naučeno. U svojem je usmenom iskazu gospođica S vrlo otvoreno izjavila da nije razmatrala govori li D istinu. “Vjerujem onome što je kazao”, rekla je. Također, izgleda da je njezino stajalište da su želje i osjećaji D od najveće važnosti, a ne njegova dobrobit.

213.        Cjelokupni pristup gospođice S temelji se na uvjerenju da je D žrtva višekratnog fizičkog zlostavljanja od strane oca. Na pitanje je lii pročitala izviješće g. Spoonera o drugom sastanku s D. Odgovorila je da nije. Još više zabrinjava njezina izjava da ni u jednom trenutku nije vidjela D skupa s ocem.

214.       U odnosu na nalaz koji se temelji na iskazu, sa žaljem utvrđujem da ništa u izviješću gospođice S ne pomaže sudu u određivanju je lli što od onoga što sud istražuje istinito. To mi izviješće ne pomaže ni u utvrđivanju pitanja dobrobiti djeteta. Ono se temelji na neadekvatnom čitanju dokumenata, pogrešnom razumijevanju povijesti slučaja, nedostatku relevantnog iskustva ili znanja u rješavanju slučajeva otuđenja od roditelja i nedostatku razumijevanja o pristupu procjeni i reagiranju na izjave djeteta.

Tijekom godina u svojem sam se radu više puta suočila sa socijalnim radnicima koji nisu imali ni iskustva ni sposobnosti procijeniti dokaze, čak ni kad već postoji sudska odluka u kojoj je navedeno da je dijete otuđeno. U takvim okolnostima, bez snažnog upravljanja dinamikom, uz tijek koji ide kontra svega što trebamo činiti da bismo pomogli preslagivanju obiteljske dinamike, ishod je neizbježno taj da dijete ostaje otuđeno i svaka intervencija propada.

Ono što se u zbilji događa jest da se djetetovi nezdravo prilagođeni i defenzivni zahtjevi ropski slijede, a to znači i da se učvršćuje stanje psihološkog splitinga. Ono što socijalni radnici u takvim okolnostima čine jest daljnje zlostavljanje djeteta, evo kako.

Dijete koje koristi obrane psihološkog splitinga, bez obzira na to kako je uvedeno u to stanje, nema vlastite autentične izričaje, već nezdravo prilagođene, defenzivne izričaje. Ovo je vrlo jednostavan opis kako psihološki splitting dovodi do ulaska djeteta u stanje obrane saveza s jednim i stanje odbacivanja drugog roditelja.

 

(Ovaj je diagram prilagođen iz: Franz Ruppertovog koncepta traumatskog splittinga u njegovoj knjizi Splits in the Soul – Green Balloon Publishing 2011)

Kad socijalni radnici slijede zahtjeve djeteta bez analize, oni zapravo slijede zahtjeve koji dolaze iz defenzivnog dijela djeteta. Tu je se može vidjeti koliko je za dijete zapravo štetno slijediti te zahtjeve.

U nekim sam slučajevima svjedočila kad je dijete govorilo iz defenzivnog dijela svojeg podijeljenog bića i vidjela sam da se, kad se tomu neupitno vjerovalo, splitting povećao, što je vodilo do eskalacije nevjerojatnih optužbi bez ikakvih dokaza u prilog tih optužbi. To je današnje suđenje vješticama, zato što se onomu što djeca govore neupitno vjeruje, što ponekad dovodi do posebne vrste ludila koje nastaje kad psihološki splitting počne dovoditi tim koji radi s djetetom u međusobne sukobe. U situacijama kad se dopušta da nas vodi nezdravo prilagođeni glas djeteta, svatko je u opasnosti od infekcije tim ludilom koje čini da ljudi dijele svoje osjećaje u potpuno prave/krive, dobre/loše, zdrave/sulude.

Potreban je Sudac hladne glave, s bitnim znanjima i čvrstim stavom, da bi takvu vrstu dinamike kao što je otuđenje od roditelja, držao pod kontrolom. Na sreću, (iako mu je u presudi promakla činjenica da je otuđenje od roditelja navedeno u ICD-11), HHJ Bellamy jest takav sudac.

Kad sudac kontrolira ring i provede se intervencija koja je usmjerena na traumatizirani dio djeteta tako da podijeljeni dijelovi mogu zacijeliti, defenzivni glas djeteta više nije potreban i problem otuđenja je riješen.

Što nas ponovno dovodi do socijalnog rada i načina na koji se glas djeteta ropski slijedi. Budući da socijalni radnici imaju tako nesrazmjernu moć, zašto im još uvijek nedostaje razumijevanje iako u svijetu raste razumijevanje rizika za djecu čiji su roditelji razvedeni? Jedan od razloga je taj što njihovu obrazovanju nedostaje točno poznavanje psihologije djeteta, drugi je da nemaju psihološkog osposobljavanja, što znači da ih u radu s obiteljima često vode njihovi osobni psihološki problemi.

Što zapravo znači da socijalnim radnicima nije mjesto u radu s obiteljima pogođenim situacijama gdje dijete koristi psihološki splitting kao obranu u situaciji razvoda roditelja. Razlog je taj da oni unošenjem vlastitog nedostatka razumijevanja i osobnih neriješenih problema u tu situaciju, ono što oni zaista čine, dalje zlostavljaju dijete time što ne uspijevaju prepoznati dilemu u kojoj ono jest.

Neosposobljeni, nesvjesni socijalni radnik može nanijeti neizrecivu štetu djetetu u slučaju otuđenja od roditelja.

Kako bi jednostavno bilo podučiti socijalne radnike o tome kako i zašto dijete u situaciji razvoda roditelja koristi psihološki splitting kao obranu.

Koliko bi patnje moglo biti spriječeno, kako za djecu tako i za obitelji.

Uskoro će doći dan kad ćemo se osvrnuti i pitati se kako i kad se to ludilo događalo tijekom tako dugog vremena, budući da su informacije o tome što se događa djeci tako lako dostupne, a već su dostupne i intervencije koje problem u djece rješavaju prema međunarodno priznatim standardima prakse.

Do tad se nastavlja atmosfera suđenja vješticama u slučajevima djetetova korištenja psihološkog splittinga radi obrane (otuđenja od roditelja).

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2018/11/09/the-modern-day-witch-trials-social-work-and-the-voice-of-the-child/

Premošćivanje jaza: Istina o radu na reunifikaciji

Jedna od šokantnih značajki rada na reunifikaciji jest način na koji se djetetovo podijeljeno stanje uma zrcali u odbačenog roditelja. To je problem, zapravo je vrlo veliki problem, kad je potrebno probuditi prekinuti odnos između djeteta i roditelja, zato što je, da bi podijeljeno stanje uma u djeteta zacijelilo, potrebno i da odbačeni roditelj postigne potpuno integrirano stanje uma.

Na početku rada na reunifikaciji shvatili smo da se moramo nositi ne samo s djecom koja su u splittingu¨, već i s problemima koji nastaju s naglim promjenama načina na koje dijete održava obrambeni mehanizam splittinga. U prijevodu to znači da se u prošlosti rad na reunifikaciji morao poduzimati pristupom izazivanja naglog kratkog šoka izuzimanja djeteta od roditelja, što nam je postavljalo zadatak rješavanja djetetove snažne anksiozne reakcije i istodobnog pružanja podrške odbačenom roditelju da ostane čvrst u uvjerenju da dijete može i da će izroniti iz otuđenog stanja uma. Iako je to učinkovito, također postoje i rizici pri provedbi, zbog mnogih različitih vanjskih utjecaja. Kad to učinimo potpuno ispravno, sa svim stručnjacima koji misle isto, proces reunifikacije je brz, a djetetov susret s odbačenim roditeljem može se održavati dovoljno dugo da reakcija otuđenja s njega spadne i da izrone zdrave reakcije djeteta. Kad to ne učinimo ispravno, a to je kad svi stručnjaci u timu nisu potpuno posvećeni procesu, dijete dobija signal da nije sigurno odbaciti reakcije otuđenja i te se reakcije nastavljaju, ostavljajući odbačenog roditelja s osjećajem nesigurnosti i neizvjesnosti. U takvim se okolnostima ništa ne može promijeniti i dijete će nastaviti odbacivati toga roditelja.

Viđala sam slučajeve koji su bili neuspješni zato što socijalni radnici nisu bili sasvim u stanju podržati rad na reunifikaciji. Viđala sam stručnjake kako prikriveno odbacuju presude s kojima se ne slažu. Zanemarivanje presuda poznata je strategija nekih stručnjaka koji ishode nastoje prilagoditi svojim uvjerenjima. U takvim sam okolnostima naučila da biti stručnjak u ovom području nije samo teško, već također i opasno. Rad na ovom području, kad se radi kako treba, sličan je radu stručnjaka za demontažu eksplozivnih naprava na polju punom mina. Zadržati hrabrost da se nastavi i da se u tome podrži i odbačenog roditelja jest potrebna kvaliteta, posebice ako smo okruženi ljudima čija moć nije razmjerna vještinama koje posjeduju. U takvim okolnostima, sve na što se možemo osloniti da bismo premostili jaz između odbačenog roditelja i otuđenog djeteta jest ljubav među njima. Ljubav koja je zamrznuta u vremenu i koju dijete poriče. I nema ničega, baš ničega što izaziva više tjeskobe na ovom svjetu, gdje se na glas djeteta previše oslanja i previše ga se uzdiže, od djeteta koje poriče da voli roditelja.

Zato i ne čudi da tako puno stručnjaka taj posao ne obavlja dobro. Zato i ne čudi da ih tako puno odbija preuzeti rizike i jedino prati površinski glas djeteta. Da istinski razumiju, bi li ti stručnjaci bili tako povučeni i tako odlučni u tome da su desenzitizacija i mekani mekani pristup pravi put? Da zaista znaju da je dijete kojem pomažemo dijete pod prisilnom kontrolom, bi li spremno pustili odbačenog roditelja da provodi sate, tjedne i mjesece čekajući da oni kažu da je dijete spremno? Nadam se da ne bi. No, tko zna?

Dijete koje odbacuje roditelja to čini zato što se identificiralo s agresorom. Jednako kao što se zlostavljana žena identificira s muškarcem koji je tuče zato da bi se psihološki zaštitila, jer zna da ne može pobjeći i ako to pokuša možda će pretrpjeti kobnu štetu, tako se i dijete, koje se navodi da iznosi laži i izmišlja priče o roditelju, identificira s nekim tko mu može, ako to hoće, nanijeti veliku štetu. A zašto i ne bi tako reagirali? Zlostavljanoj je ženi potrebno više pokušaja da bi ostavila muškarca koji ju zlostavlja, i ta žena, ako ništa drugo, posjeduje sposobnost odrasle osobe da dobije pomoć. Dijete kojem se prijeti štetom u njegovu inter-psihičkom svijetu (psihološkom prostoru između djeteta i roditelja koji ga kontrolira), nema tu svijest odrasle osobe i nema osjećaj da može dobiti pomoć.

Ovo su riječi Richarda Warshaka:

Prijevod: Djeca se priklanjaju onom roditelju od kojeg osjećaju veći strah, ili roditelju kojeg smatraju manje stabilnim (…) iako ta djeca mogu izgledati kao da otvoreno iznose s kojim roditeljem žele živjeti, njihove želje moguće ne odražavaju njihove istinske najbolje interese (…) Pridavanje željama i osjećajima djece prevelike težinu pri odlučivanju o ishodima u takvim slučajevima, na djecu stavlja strašnu odgovornost i nemoguć zadatak upravljanja svijetom odraslih koji ih okružuje.

I još prije, kao što je Nick iznio na nedavnoj PASG konferenciji, Ferenczi piše o identifikaciji s agresorom:

Prijevod: Ferenczi (1933) je našao dokaze da se djeca ustrašena od odraslih koji se ne kontroliraju "kao automati podčinjavaju volji agresora da bi pogodila svaku njegovu želju i zadovoljila je; potpuno zatomljujući sebe, ona se identificiraju s agresorom… Slaba i nerazvijena osobnost na iznenadnu nelagodu ne reagira braneći se već, pod pritiskom tjeskobe, reagira introjekcijom i identifikacijom s prijetećom osobom ili agresorom"

Kad čujem za intervencije u kojima se odbačene roditelje tretira kao da su pridonijeli problemu djetetova odbacivanja i gdje se ulažu napori da takav roditelj promijeni svoje ponašanja da bi zadovoljio dijete, razmišljam o dinamici psihološkog splittinga i načinu na koji je on prouzročen djetetovom identifikacijom sa štetnim roditeljem i uvijek se iznova pitam zašto ti ljudi ne prepoznaju da je otuđenje od roditelja pitanje zlostavljanja djeteta, te zašto ne djeluju sukladno tome?

Istina je ta da oni zapravo ne razumije što se događa. Ono što pokušavaju jest prilagodba modela otuđenja od roditelja tako da se uklopi u njihov vlastiti model rada i njihovoj vlastitoj zoni komfora. Što znači da se oni zapravo nikad ne moraju suočiti sa zastrašujućom stvarnošću onoga što rad na reunifikaciji zaista znači, zato što oni nikad zaista uspješno ne spoje dijete i roditelja, samo im se sviđa misliti da to čine.

Stvari stoje ovako. Izravno iz duše onoga što oni od nas koji spajaju otuđenu djecu i obitelji zaista radimo.

Radimo s odbačenim roditeljem u ulozi ko-terapeuta i stavljamo dijete u prostoriju s roditeljem na samom početku procesa. Kad to činimo, onda radimo sa stvarnom dinamikom u slučaju otuđenja, bez prenavljanja. Potičući istinske tinamike da se ispolje, imamo mogućnost reorganizirati djetetov doživljaj roditelja koristeći ljubav koja postoji između roditelja i djeteta, ljubav koja nikad ne umire, samo je zamrznuta – i u djeteta i ponekad i u odbačenog roditelja kao način suočavanja s hororom onoga što se događa.

Tijekom naše procjene u Family Separation Clinic klinički promatramo dijete i odbačenog roditelja od samog početka intervencije. To osiguravamo na način da od suda tražimo odluku da nam dijete treba biti na raspolaganju u tu svrhu. Ne tratimo vrijeme čekajući, ne zamajavamo se, već napredujemo sa svrhom koja je ponovno uspostavljanje odnosa s djetetom odnosa putem suočavanja djeteta s odbačenim roditeljem kojega se ono odreklo.

Mi smo Britanci, mi se služimo Teorijom objektnih odnosa***. 'Objekti, koji su introjektirana iskustva (internalizirane predstave) ljudi koji nas vole, mogu se odijeliti od našeg svjesnog opažanja ako ne možemo tolerirati kognitivni nesklad nastojeći se odnositi prema nekome u našem internaliziranom svijetu. Tako odbačeni roditelj postaje primatelj negativnih projekcija, odbacuje ga se i poriče (gura ga se u nesvjesno) i s njim se nikad ne moga imati odnos ako se pita dijete. Kad se mi uključimo i učinimo da se nesvjesno posvijesti na način da odbačeni objekt koji se poriče stavimo u isti prostor s djetetom, stvarna dinamika koja je uzrok djetetova ulaska u obranu pomoću splittinga jasno se definira. Ako smo uspjeli osigurati da se dinamika moći oko djeteta promijeni prije prvog sastanka, tad vidimo brzu promjenu u djeteta. Most ljubavi izranja odmah i teku stvarni osjećaji. Ako dinamika moći nije promijenjena, manja je vjerojatnost da će se to dogoditi i vidjet ćemo da djetetove reakcije fluktuiraju ovisno o tjeskobi koju opaža oko sebe.

Stvaranje promjene dinamike za dijete jest kombinacija triju stvari –

a) moć koju roditelj ima nad djetetom promijenjena je

b) prisustvo odbačenog roditelja kojeg se dijete odreklo sadrži pozitivne projekcije – da bi se to dogodilo dijete moga biti u istom prostoru s odbačenim roditeljem

c) sposobnost specijalista za reunifikaciju da podrži i roditelja i dijete kontrolirajući splitting u umu oboje dovoljno dugo da ljubav ponovno izroni. (Terapeut mora biti u stanju tolerirati djetetovo ponašanje odbijanja i s njim dovoljno dugo raditi da dijete shvati da se dinamika promijenila i da nije opasno izraziti ljubav za toga roditelja – istodobno terapeut mora biti u stanju dovoljno dugo tolerirati nevjericu roditelja da ga dijete voli, dok ljubav ne izroni).

Naše znanje o tome da je moguće postići dinamiku koja je potrebna obiteljima sve je veće. Znamo da će nam sud dati privolu da vidimo dijete s odbačenim roditeljima u uvjetima kliničkog promatranja i znamo da imamo snagu educirati i informirati sud o tome što se zaista događa u slučajevima otuđenja od roditelja. Dok napredujemo s organizacijom EAPAP, naši edukacijski programi bilježe uspjehe i raste razumijevanje da je predodžba o otuđenju od roditelja kao o 'visoko-konfliktnoj' situaciji ili slučaju 'on je rekao/ona je rekla', zapravo kriva.

Otuđenje od roditelja je nanošenje štete djetetu i u svojoj je biti prisilna kontrola nad ljubavlju koju dijete osjeća za roditelja. Ljubavi koja je most, ljubavi koja se uvijek čuva, ljubavi koja jednostavno treba prave uvjete da bi opet potekla.

Poduka svih o tome kako učiniti da ponovno poteče na najbrži mogući način jest čime se svi mi sad bavimo.

_______________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2018/10/08/bridging-the-gap-the-truth-about-reunification-work/

---

¨ Podijeljeno stanje uma.

*** Teorija objektnih odnosa u psihoanalitičkoj psihologiji jest proces razvoja psihe u djetinjstvu u odnosu prema drugima u okruženju. Temeljeći se na psihodinamskoj teoriji, teorija objektnih odnosa navodi da se način kako se ljudi odnose prema drugima i prema situacijama u odrasloj dobi oblikuje iskustvom u obitelji tijekom ranog djetinjstva. Kasnija iskustva mogu preoblikovati rane obrasce. Objekte djetetov um shvaća sukladno njihovoj funkciji i naziva ih se dijelom objekta. S dovoljno dobrim okruženjem, dijelovi objekata s vremenom se transformiraju u razumijevanje cijelih objekata. To odgovara sposobnosti toleriranja višeznačnosti, uviđanja da su i 'dobro' i 'loše' dijelovi iste figure.

Nalaženje puta kući: Važnost

Perspektiva

imenica

1.               vještina prikazivanja trodimenzionalnih predmeta na dvodimenzionalnoj površini da bi se stekao pravilan dojam o visini, širini, dubini i poziciji predmeta u međusobnom odnosu. 'teorija i praksa perspektive'

2.               stav, stajalište, kut gledanja. 'većina povijesnih tekstova napisana je sa stajališta urednika'

Jedan on temeljnih gubitaka za dijete koje je zatočeno u krajoliku loše prilagodbe nakon raspada obitelji jest njegova perspektiva.

Perspektiva jest ono što nam omogućuje razumjeti svijet koji nas okružuje kroz viđenje drugih, te na taj način i stvaranje vlastitih viđenja – perspektive o onome što nam se događa.

Djeca koja su zatočena u ogledalu poremećaja ličnosti roditelja ili su zatočena u loše prilagođene reakcije roditelja s kojim provode većinu vremena, u riziku su gubitka perspektive te viđenja svijeta samo kroz nezdravo viđenje toga roditelja. Kad se to dogodi, djeca ulaze u proces otuđenja od roditelja, zato što je njihova sposobnost empatije za druge smanjena te izranja stopljeni diadni oholi bijes.

Nastanak takvog saveza oholog bijesa, prate različiti znaci otuđenja koje je naveo Richard Gardner. Uopće nije važno vjerujete li da je Gardner bio lažni prorok, ni postoji li novi guru na tom području. U stvarnosti, sva djeca koja su u stanju uma koje nazivamo splitting[i] a koje se prepoznaje po dubokoj ljubavi i odanosti jednom roditelju i potpunom odbacivanju i demozaciji drugoga, jesu izgubila svoj osjećaj perspektive i za njih se može reći da su otuđena.

Test stvarnosti za navedeno je podijeljeno stanje uma djeteta koje se viđa u otuđene djece. U razmatranju splittinga u djece, Dr Bernet i suradnici utvrdili su da –

‘Kliničari i forenzički stručnjaci trebaju razlikovati otuđenje od roditelja (odbacivanje roditelja bez legitimnog opravdanja) od udaljavanja od roditelja (odbijanje roditelja s dobrim razlogom). Otuđena djeca, koja nisu bila zlostavljanja, u stanju su splittinga i nedostatka ambivalencije u odnosu na odbačenog roditelja; djeca koja su se opravdano udaljila od roditelja radi zlostavljanja, obično su ambivalentna prema abuzivnom roditelju.’

Kad vidimo da dijete koristi psihološki splitting kao način suočavanja sa situacijom nakon raspada obitelji, može se reći da se ta djeca nisu udaljila od roditelja već su otuđena. I zato što su otuđena, nužno je dalje ispitivanje da bismo razumjeli kako se to dogodilo – rad na diferencijaciji i kategorizaciji koji obavljaju stručnjaci na tome području, a s ciljem pripreme i pružanja intervencije.

Vratimo se gubitku perspektive. Kad dijete vidi prošlost, sadašnjost i budućnost očima roditelja s kojim je u savezu, tad je ono izgubilo perspektivu i osjećaj samoga sebe kao posebne i suverene jedinke. To je stanje uma opasno za dijete koje se onda može manipulirati u uvjerenju da su svi njegovi osjećaji o svijetu zapravo njegovi vlastiti.

Ovo je često stanje u kojem se djeca predstavljaju pred djelatnicima obiteljskih sudova, koji su u Velikoj Britaniji uronjeni u ideju da se glas djeteta uvijek mora slušati.

Naravno, problem s glasom otuđenog djeteta je taj da je to u zbilji glas roditelja koji na njega utječe, koji dijete još pojačava pozivajući na žurnost, dok stručnjaci pokušavaju intervenirati.

Bez razumijevanja koliko su djeca nakon razvoda ranjiva i bez prepoznavanja simptoma psihološkog splittinga, puno se djelatnika suda oslanja na izražene želje i osjećaje djeteta te ne shvaćaju da osuđuju dijete na život u kojem mu je jedino viđenje svijeta zapravo viđenje svijeta nezdravog roditelja koji ga kontrolira.

U svakom bi smislu trebalo biti moguće razumijevanje dinamike koja je u osnovi otuđenja te razumijevanje da je to situacija u kojoj se djeci nanosi emocionalna i psihološka šteta i da nije važno čini li to roditelj s kojim je dijete u savezu svjesno ili nesvjesno, ishod je isti u smislu gubitka zdrave perspektive i oduzimanja sposobnosti za normalne odnose. U takvim okolnostima, dugoročne posljedice za dijete nisu samo gubitak odnosa s polovicom obitelji, već su to i gubitak viđenja odnosa, oduzimanje sposobnosti oslanjanja na činjenice iz vlastitog djetetova iskustva i izazovi koji temeljem toga nastaju u kasnijem životu.

Otuđenje od roditelja jest zlostavljanje djeteta bez obzira na to kako je nastalo. Nema stupnjevanja patnje djeteta. Kako god nastalo, stanje uma koje nazivamo splitting, svjesno i namjerno, ili nesvjesno, bilo kao prijenos trans-generacijske traume, u čistom ili u hibridnom obliku, ono je za dijete uzrok velike štete. Ta velika šteta oduzima djetetu pravo na zdravo i nesvjesno iskustvo djetinjstva i kasnijeg života, što nas mora zabrinjavati.

Bez perspektive, otuđeno dijete neće pronaći put kući do roditelja kojeg je bilo prisiljeno odbaciti.

Bez perspektive, otuđeno će dijete odrasti vjerujući da su ljudi ili sasvim dobri ili sasvim loši i zato će mu biti teško u odnosima s drugim ljudima.

Bez perspektive, otuđeno će dijete uvijek vjerovati da postoji samo jedna strana priče o njihovu životu i da bijes i ljutnja koju osjećaju prema jednom roditelju i duboka odanost i obožavanje drugog roditelja jesu jedina istina o tome kako svijet funkcionira.

Ali to nije tako.

Viđenje svijeta samo jednim parom očiju jest osuda sebe na djelomičnu sljepoću i ograničavanje doživljaja života na sužen skup uvjerenja i doživljaja koji daju osjećaj sigurnosti ali u zbilji frustriraju i porobljavaju nas u predrasude našeg bića i duše.

Vraćanje perspektive otuđenoj djeci nije lako u krajoliku gdje se toliko oslanja na glas djece i gdje je toliko malo razumijevanja o tome kako glasovi djece glasno iskazuju bol i patnju roditelja s kojim su u savezu.

Kad čujemo te glasove, to nisu djeca, nisu ovdje, već su ti glasovi oštećeni glasom roditelja pod čijim su utjecajem. Na toga roditelja moramo obratiti pozornost i tom roditelju treba pomoći. No, prvo moramo zaštiti djecu koja su tu zato što njihova sudbina ne bi trebala biti da trpe doživotni gubitak perspektive kakav proživljava roditelj kojem treba pomoć. Roditeljstvo je prenošenje zdrave ostavštine a ne toksičnih paketa neriješenih problema. Omogućavanje povratka perspektive djetetovu životu najčešće je zaštita djeteta od napora roditelja pod čijim je utjecajem da tovari toksične pakete na leđa sljedeće generacije

Pitati otuđeno dijete o tome što želi i što osjeća jest kao da djetetu polomimo noge i pitamo ga koje bi cipele željelo nositi. Zapravo je uništavanje djetetovog viđenja svijeta kao lomljenje djetetovih nogu, i jedno i drugo je okrutno i štetno za njihov budući život. Kad bi roditelji koji uništavaju djetetovo viđenje svijeta lomili djeci noge, to nam ne bi bilo teško prepoznati i zaštiti dijete. No, time što ne vidimo posljedice uništenog viđenja svijeta na njegov dalji život, isuviše je lagano od toga okrenuti glavu.

Jednako kako dijete s polomljenim nogama ne može doći kući, tako i dijete s uništenim viđenjem svijeta ne može doći kući, zato što vjeruje da je to, iz nekog razloga, opasno za njegovu dobrobit. Za otuđenu djecu, dom je mjesto gdje se događa zlostavljanje. To im zlostavljanje potajice oduzima pravo na zdravu budućnost, to je zlostavljanje izokrenuto za 180 stupnjeva i naziva se ljubav.

Kao stručnjaci, žurno trebamo upozoriti svijet na važnost djetetova prava na zdravu perspektivu, zdravo viđenje života.

To je jedini način na koji otuđenoj djeci možemo pomoći da nađu put kući.

____________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.blog/2018/03/18/finding-the-way-home-the-importance-of-perspective-for-alienated-children/

---

[i] Splitting =  podijeljeno stanje uma pri kojem se ljude i sve oko sebe vidi ili crno ili bijelo. Nemogućnost viđenja i dobroga i lošega u nekoj pojavi ili osobi.