Otuđenje od roditelja i mit o visoko-konfliktnom razvodu

Konflikt, po definiciji, mora uključivati dvije ili više strana (osim ako nije sa samim sobom.)

Zato, ako se u otuđenju od roditelja radi o visoko-konfliktnom razvodu, to nužno znači da ga oboje izazivate.

Je li tako?

Jedna od najvećih zabluda s kojom se susrećem u svojem radu s obiteljima pogođenim otuđenjem od roditelja jest da je uvijek u pitanju visoko-konfliktni razvod. 
Nije.

Često me obuzme beznađe kad pročitam i čujem kako ljudi o otuđenju od roditelja i visoko-konfliktnom razvodu govore kao da su to identične realnosti zato što ja vidim da ono što se najčešće događa nije visoko-konfliktni razvod, vez zapravo potpuno suprotno.

Dakle, zašto ljudi gotovo rutinski smatraju da su slučajevi otuđenja od roditelja povezani s visoko-konfliktnim razvodom?

U UK poistovjećivanje visoko-konfliktnog razvoda i otuđenja od roditelja uvijek se iznova događa od strane CAFCASS-a (službe socijalne skrbi za djecu), gotovo kao da je to zadana stvar da svatko tko je uključen u slučaj otuđenja od roditelja kad dijete odbija kontakt s roditeljem, jest visoko-konfliktna ličnost.

Ništa nije dalje od kliničke istine. Kad se zaista radi o obiteljima pogođenim otuđenjem od roditelja, realnost viče toliko glasno da je to gotovo zaglušujuće.

Pri otuđenju od roditelja ne radi se o visoko-konfliktnom razvodu, ponovit ću, pri otuđenju od roditelja ne radi se o visoko-konfliktnom razvodu.

Otuđenje od roditelja jest ono što izaziva konflikt. Nema sumnje o tome da glavni uzrok otuđenja od roditelja nije visoko-konfliktni razvod, iako sam radila s vrlo malim brojem slučajeva u kojima su ljudi bili u sukobu i nisu se mogli prestati sukobljavati.

Obuzme me beznađe kad se smatra da se pri otuđenju od roditelja radi o dvoje ljudi koji se sukobljavaju, zato što je to otprilike najljenija definicija nečega što je među ozbiljnijim problem mentalnog zdravlja na koji se može naići. Još gore nego lijena, ona stručnjacima omogužuje da na lagan način odbace sve slučajeve otuđenja od roditelja kao rezultat kombinacije ponašanja oba roditelja. A kad se stručnjaci lako izvuku od rješavanja slučajeva, djeca trpe teške gubitke u životnim šansama za zdravu budućnost.

Zato pobliže pogledajmo u mit o visoko-konfliktnom razvodu i malo ogulimo vanjski sloj da bismo vidjeli što se nalazi ispod njega.

Visoko-konfliktni razvod je kad je dvoje ljudi u stalnom sukobu i nije u stanju riješiti ikakvu odluku o djeci. Unutar visoko-konfliktnog razvoda možete imati djecu koja su ranjiva na otuđivanje i možete imati djecu koja su otporna te sukob samo plovi iznad njihovih glava.

Nije konflikt taj koji izaziva otuđenje djeteta, već je to ranjivost ili otpornost djeteta. Mnoga se djeca naviknu na to da su im roditelji u sukobu i nađu vlastite načine kako se s tim nositi. Neka se djeca mogu malo poskliznuti i opet povratiti ravnotežu, dok druga mogu jednostavno ignorirati ono što se događa i nastaviti viđati oba roditelja.

Prema mojem iskustvu, tri su čimbenika koja izazivaju otuđenje od roditelja:

a) ponašanja jednog roditelja

b) reakcije drugog roditelja

c) ranjivost djeteta

Iako u nekim slučajevima do otuđenja može doći u situaciji kad roditelj koji kontrolira organizaciju djetetova vremena podiže razinu sukoba a drugi na to reagira, otuđenje od roditelja nije posljedica toga što je jedan roditelj agresivan a drugi na to agresivno reagira.

U nedavno napisanom tekstu navela sam ovaj scenarij. Vrijedno ga je ponovno upotrijebiti zato što vrlo dobro ocrtava iskustvo roditelja koji reagira na otuđujuća ponašanja drugog roditelja.

Vaše dijete visi iznad ponora punog krokodila skrivenog zastorom. Vi vidite u kakvoj je dijete opasnosti. Nitko drugi to ne može vidjeti i kad na to ukažete, roditelj koji drži dijete iznad ponora, povuče ga u sigurnosti uz upozorenje djetetu da o tome ne smije nikome govoriti. Čim nitko ne gleda, roditelj ponovno drži dijete iznad ponora i maše vam da dobije vašu pozornost. To se ponavlja dok ne poplavite od ukazivanja na opasnost u kojoj je dijete i dok svi ne počnu vjerovati da ste poludjeli. Na kraju ove igre, vaše se dijete priklonilo roditelju zlostavljaču i svima govori da voli igru iznad ponora s krokodilima i nije u opasnosti, a roditelj zlostavljač je savršen. Drugi vjeruju da ste vi jednostavno visoko-konfliktni izazivač problema.

To je uobičajena verzija otuđenja od roditelja u mojem radu. Do trenutka kad ja stignem na lice mjesta, dijete je indoktrinirano, a odbačeni roditelj je iscrpljen pokušajima da svijetu skrene pažnju na opasnost u kojoj se dijete nalazi. S druge strane, roditelj otuđitelj blista, vedar je i uvijek suradljiv, nema razloga za brigu zato što je u djeteta otuđenje uspostavljeno i aktivno i ono će se svakome zakleti da je odbačeni roditelj zlostavljač, a roditelj otuđitelj je upravo savršen.

U tome nema ničega što bi bilo visoka razina konflikta, iako kad promatram komunikaciju očajnika u ovom scenariju, mogu razumjeti zašto naivni stručnjaci misle da on postoji.

Povezivanje otuđenja od roditelja s visokom razinom konflikta jednostavno umanjuje horor i baca odbačenog roditelja u ulogu ko-zlikovca te ga podvrgava dodatnoj torturi zahtijevajući da taj roditelj razriješi nesposobnost mijenjanja sebe samoga

U međuvremenu se dijete koje je u psihološkom splitingu i uronjeno u uvjerenje da mora održavati dobrobit roditelja s kojim je patološki povezano, lišava svake zdrave šanse i izbora u životu. Svedeno na ortaka roditelja otuđitelja, djetetov se svijet sužava u okvir rješavanja skrivenih problema koje roditelj otuđitelj ne može razriješiti.

Užas i teroriziranje odbačenog roditelja pomoću modela visoko-konfliktnog razvoda jesu štetni. To je upravo identično okrivljavanju žrtava za zlostavljanje koje trpe i to mora prestati.

Visoko-konfliktni razvod i rastava NISU identični s otuđenjem od roditelja. Mi, koji to znamo, moramo to i izreći.

Iako će neki visoko-konfliktni razvodi i rastave dovesti do otuđenja od roditelja, svi slučajevi otuđenja od roditelja nisu rezultat visoko-konfliktnih razvoda i rastava.

Stručnjaci bi trebali znati razliku, obitelji ovise o tome.

---

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2019/03/03/parental-alienation-and-the-high-conflict-myth/

Kad djeca lažu i zašto lažu: Inducirana psihotična deluzija pri otuđenju od roditelja

18. lipnja 2018.

autor: Karen Woodall

Kad analiziramo slučaj djetetova odbacivanja roditelja počinjemo s promatranjem ponašanja djeteta. Odbija li dijete viđati roditelja djelomično ili potpuno, odbija li ga žestoko ili povremeno, koji narativ dijete koristi da bi objasnilo odbacijavnje roditelja i kako taj narativ odražava narativ koji koristi roditelj s kojim je dijete trenutačno u savezu? Pri dubljoj analizi, primjećujući postojanje psihološkog splitinga u djetetovu pokazivanju znakova otuđenja, suočavamo se s pokazateljima ponašanja koji nam govore da djetetovo odbacivanje roditelja može biti slučaj čistog otuđenja pri čemu je dijete ušlo u stanje inducirane psihotične deluzije (sumanutog stanja) s roditeljem s kojim je u savezu. U takvim okolnostima, koje su po mojem iskustvu puno rjeđe nego što nas neki uvjeravaju, dijete će se ponašati na osobit način. Razumijevanje kako dijete u stanju inducirane deluzije (koja se ponekad naziva folie a deux ) laže, dio je naše diferencijacije slučajeva otuđenja od roditelja. Kad vidimo induciranu deluziju, to je situacija kad je jedini odgovor trenutačno izdvajanje djeteta od roditelja s kojim ono dijeli deluzije.

Slučajevi induciranog deluzijskog poremećaja posebno me zanimaju, zato što sam radila s brojnom djecom koja su prošla to iskustvo, i iz prve sam ruke vidjela način na koji ta djeca lažu. Kroz to sam iskustvo počela razumijevati zašto lažu. Također sam nedavno, kroz svoje istraživanje, počela dublje razumijevati crtu koju djeca prelaze nakon čega više ne znaju da lažu. Dijete u takvom stanju uma postaje vrlo 'zarazno', zato što je jako uvjerljivo, čak i kad mu je priča monstruozno i očito neistinita. To se, prema mojem mišljenju, događa zato što laži koje govori ostvaruju interakciju s nesvjesnim uvjerenjima u njihovoj okolini, zbog čega oni koji čuju njihove priče odbacuju svoje sposobnosti racionalnog mišljenja i s tim i svoju nevjericu.

Počela sam potpuno razumijevati induciranu deluziju 2009. u slučaju na kojemu sam radila, dokumentiranom u priči Thomasa Moorea o njegovor borbi s Obiteljskim sudovima ‘Please Let Me See My Son.’ U tom je slučaju dječak o kome je pisao sa svojom majkom dijelio mnoga uvjerenja o šteti koju mu je otac pričinio. Radeći na podizanju svijesti službi socijalne skrbi o disfunkcionalnom ponašanju dječaka, shvatila sam kako ta pojava utječe i čini da drugi odbace svoju sposobnost kritičke analize činjenica, do razine da su sudovi tijekom niza godina propustili prepoznati štetu koja se činila djetetu.

Od tad sam radila s puno djece koja su pokazivala poremećaj inducirane deluzije i s onom koja su, po meni, lebdjela na rubu toga. Također sam radila s puno otuđene djece koja lažu i shvatila sam zašto lažu čak i kad nisu u induciranoj deluziji s jednim roditeljem.

Uvijek me zaprepasti koliko puno roditelja može prigodno oslijepiti na stvarnost onoga što im se događa s djecom. Ili koliko ih postaje prigodno gluhima kad trebaju čuti ono što je u osnovi nečega što dijete govori. Također me uvijek zaprepasti koliko puno roditelja potpuno i u cjelosti vjeruje da dijete osjeća UPRAVO ono što oni osjećaju prema roditelju kojeg su odstranili. Ili koliko se puno roditelja uvija i dovija da bi osigurali podršku djetetu da uđe u stanje psihološkog splittinga gdje se jedan roditelj smatra anđelom a drugi vragom (više ne prikrivenim).

Kao da se na tako puno tih roditelja spusti privremena deluzija kao stanje uma. Međutim, prije nego što mi do svijesti dopre zbor glasova koji mi govore da je stanje deluzije trajno, takvo ponašanje roditelja kakvo vidim nalazi se i u roditelja za koje se utvrdi da imaju jednako normalne profile ličnosti kakav je i moj ili vaš kao i u onih s dijagnosticiranim poremećajima ličnosti te je jednostavno nemoguće donositi bilo kakve ishitrene sudove.

Nikad neću shvatiti kako se um roditelja može predati uvjerenju da je drugi roditelj toliko loš da ga dijete treba potpuno odbaciti. A radila sam s roditeljima koji su, skupa sa svojom djecom, sebe uvjerili da je drugi roditelj učinio najnevjerojatnije stvari. Na tom spektrumu su roditelji koji vjeruju da je roditelj djetetu nanio štetu, a i oni koji vjeruju da je dijete bilo uvučeno u kult gdje se djecu zlostavljalo, čak i kad su suočeni s dokazima da se to nije dogodilo. Razlika između tih roditelja vidi se kad se obavi psihološka procjena. Roditelj s poremećajem ličnosti je na jednom su kraju spektruma, privremena ponašanja koja podržavaju djetetovo odbacivanje drugog roditelja su na drugom.

Svako malo u UK izbije 'sotonska panika', pojava pri kojoj se nekoga optužuje da ubija i jede malu djecu i za druge strašne čine. Bez obzira na dokaze da se to nije dogodilo, uvjerenje da je došlo do ritualnog sotonskog zlostavljanja u našem se društvu nastavlja (naravno da ritualno zlostavljanje postoji do izvjesne mjere, zato što bi se korištenje djece kao seksualnih objekata na mjestima poput Rochdale[i] lako moglo smatrati takvim ritualom) i s vremena na vrijeme izrone slučajevi spontanih izjava djece o slučajevima izopačenog ponašanja prema njima. U takvim se slučajevima čini da su roditelji u stanju povjerovati da je drugi roditelj seksualno, fizički, mentalno i emocionalno mučio dijete, bez ikakvih dokaza koji bi to potvrdili. U tim je okolnostima zapravo razumljivo da djeca izgovaraju laži, zato što se u prirodi prave inducirane psihotične deluzije krije uzrok takvih laži.

Tako se pokazuje čisti oblik otuđenja, onaj u kojem roditelj ima poremećaj ličnosti koji je izmaknuo kotroli i stvorio zajedničko uvjerenje da je drugi roditelj učinio veliku štetu.

Te slučajevi otuđenja, gdje roditelj ima poremećaj ličnosti, prema mojem je iskustvu najlakše rješavati, zato što izuzimanjem djeteta od toga roditelja deluzija nestaje kao mjehur od sapunice i dijete se vraća u stanje u kojem je u stanju razumno sagledati stvari i za drugog roditelja pokazati normalnu ljubav koja je bila zapretena pod deluzijom. Ono što se s djetetom dugoročno događa značajno je zato što u mojem daljnjem radu s obiteljima, postaje sve jasnije da nestanak toga mjehura jest samo početak procesa oporavka djeteta.

Druge slučajevi čistog otuđenja, gdje roditelj nema poremećaj ličnosti, već je dijete ušlo u fiksirana lažna uvjerenja o roditelju, teže je rješavati. To se događa zato što dijete govori laži i roditelj u njih vjeruje i nije u stanju uvidjeti da su laži koje dijete govori odraz uvjerenja toga roditelja o odbačenom roditelju. U takvom stanju uma, koje je posljedica stopljenosti (i gdje roditelj nije u stanju uvidjeti da se osjećaji djeteta razlikuju od njegovih osjećaja) roditelju će zaista biti teško shvatiti da mu dijete govori ono što on želi čuti o drugom roditelju i bit će jako uvrijeđen idejom da mu dijete govori laži. Čini se da ti roditelji nalaze utjehu u tome da je dijete konačno 'shvatilo istinu' o odbačenom roditelju, što šalje poruku da je dijete konačno shvatilo da se tome roditelju ne smije vjerovati. Djeca u takvim okolnostima neće govoriti tako maštovite laži kao djeca zarobljena u induciranom deluzijskom poremećaju, već će govoriti 'laži kojima potvrđuju' roditelju s kojim su u savezu ono što znaju da taj roditelj vjeruje o drugom roditelju.

Takva vrsta slučajeva otuđenja od roditelja teža je za rješavanje zato što izvor laži nije deluzija roditelja, već doživljaj toga roditelja. Što znači da tome roditelju, kad od djeteta čuje da se drugi roditelj na njega ljutio ili se prema njemu nefer ponašao, to potvrđuje njegov osjećaj da drugi roditelj nije dovoljno dobar i utvrđuje njegovu odlučnost da 'zaštiti dijete od onoga kroz što ono prolazi'.

U Family Separation Clinic bavili smo se slučajevima otuđenja uz inducirane psihotične deluzije i slučajevima otuđenja bez poremećaja ličnosti u roditelja i naučili smo ih razlikovati i bilježiti kliničke znakove na temelju kojih ih razlikujemo. U svojem se radu vodimo onima koji su to radili prije nas tako da nadograđujemo na već postojeće znanje i razvijamo potrebne nijansirane odgovore. U svim takvim slučajevima cilj nam je osigurati da dijete razriješi podijeljeno stanje uma i nastavi, koliko je god moguće, odnos s oba roditelja.

Gotovo desetljeće nakon mojeg prvog susreta s induciranim deluzijskim poremećajem, još uvijek čujem Thomasa Moorea, čiji je sin izuzet iz skrbi majke i čiji se odnos s ocem oporavio. Čujem kako njegov sin ima odnos s oboje roditelja i kako je njegov svakodnevni život također zdrav. To je naš cilj, povratiti dijete u stanje punog zdravlja i sposobnosti održavanja odnosa s obje strane obitelji, čak i kad, privremeno, održavanje odnosa s roditeljem otuđiteljem mora biti pod nadzorom.

Shvaćanje kad djeca lažu i zašto lažu i znanje kako razlikovati između djetetova laganja u induciranoj psihotičnoj deluziji i laganja radi potvrde u stopljenom roditeljstvu, ključna je vještina stručnjaka koji rade na ovom području. Posebno je značajna u okruženju koje vodi pokret 'vjerujemo ti' i s fokusom na izraženim umjesto na utvrđenim željema i osjećajima djece, s čime se susrećemo u socijalnom radu danas.

____________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2018/06/30/when-children-lie-and-why-they-lie-the-shared-psychotic-delusion-in-parental-alienation/

---

[i] O tome vidi više na: https://www.telegraph.co.uk/tv/0/three-girls-does-start-really-happened-rochdale-sex-abuse-scandal/

Kad djeca odlučuju: Ponovno uspostavljanje obiteljske hijerarhije pri tretmanu otuđenja od roditelja

autor Karen Woodall, 6 ožujka 2019.

Jedan od najvećih problema s kojim se suočavamo pri radu u slučajevima otuđenja od roditelja jest nedostatak znanja stručnjaka koji se bave s obitelji, a u vezi s potrebom ponovne izgradnje obiteljske hijerarhije.

U današnje vrijeme kad je shvaćanje obitelji kao grupe krvno povezanih ljudi zainteresiranih za uzajamnu podršku zamijenjeno idejom da postoje obitelji svih oblika i veličina, krvno povezanih ili ne, ideja o hijerarhiji više nije u milosti.

Hijerarhiju je također razorio feministički program prema kojem se muškarce u obitelji vidi kao predstavnike patrijarhata te ih se više u toj domeni ne smatra figurama autoriteta u životima njihove djece.

S cijelim programom 'glasa djeteta', skupa s 'roditeljstvom vođenim od strane djeteta' pri čemu dopuštaju djetetu da postavlja rute za učenje i razvoj i s idejom o djeci kao 'mini-ja-ovima' ili najboljim prijateljima, pojam hijerarhije u obiteljima poprilično se izgubio.

Time je zadatak ponovne izgradnje hijerarhije u obitelji pogođenoj otuđenjem od roditelja još teži. No, kad započnemo ponovno uspostavljati obiteljske odnose, to je naš temeljni zadatak.

Hijerarhija je suštinski dio života, ne možemo je izbjeći i ne možemo bez nje napredovati zato što se rađamo bespomoćni i bez pomoći odraslih koji će o nama skrbiti, umiremo. Nedavno sam čitala da je jedan od primarnih motiva zbog kojih se dijete smiješi skrbnicima, volja za preživljavanjem. Prema teoriji privrženosti svrha življenja je biti u odnosu s drugim osobama, u ranoj dobi s primarnim skrbnicima, a kasnije s članovima vlastite obitelji.

Gdje se god nalazili u životu, nalazimo se unutar hijerarhije i to stoji bez obzira na to volimo li autoritete ili smo ljubitelji intersekcionalnosti[1] , koja je, u zbilji, inverzija konstrukta nazvanog patrijarhatom, a koji je pak hijerarhija moći nad drugima za koje feministi/feministkinje vjeruju da vlada svijetom.

Tako, živeći u hijerarhijama, propitujući ih, mijenjajući, rušeći i popravljajući ih, svi smo u nekakvom odnosu s hijerarhijom.

U slučajevima otuđenja od roditelja temeljna hijerarhija koja je uništena jest djetetovo nesvjesno iskustvo života u odnosu s mamom i tatom.

Ovo je zdrava obiteljska hijerarhija. Roditelji su u zajedničkom odnosu i prema djeci se odnose kao onima koji su ispod njih kad se radi o autoritetu i odgovornosti. Roditelji su svjesni da je njihova uloga skrbiti, usmjeravati i podučavati djecu na načine primjerene dobi, kako se trebaju ponašati prema drugima i dobro funkcionirati u društvu. U toj su hijerarhiji djeca nesvjesna i slobodna uživati u svojem djetinjstvu.

Ovo je obrazac razorene hijerarhije koji se najčešće viđa u slučajevima otuđenja od roditelja gdje su djeca stopljena s jednim roditeljem s kojim su se patološki povezala, dok je odbačeni roditelj smješten podalje.

Pri ovom drugom scenariu, dječje nesvjesno iskustvo djetinjstva prekinuto je i ona su u obitelji smještena na krivo mjesto. Kad je dijete u takvom položaju, ono se počinje osjećati povlaštenim prikloniti se roditelju s kojim se patološki povezalo u koaliciji odbacivanja i ocrnjivanja drugog roditelja. To je dijete anksiozno, ljutito i uzbuđeno, njegove emocionalne i psihološke potrebe nisu zadovoljeno i ono trpi štetu.

Ovdje moram jasno istaknuti da kad stručnjak vidi dijete, prvi zadatak koji mora obaviti jest diferencijacija slučaja da bi utvrdio je li dijete otuđeno.

Znakovi otuđenja u djeteta iskazuju se kroz osam znakova otuđenja i, osim toga, utvrđuju se analizom djetetova položaja u obitelji te i utvrđivanjem prisutnosti ili odsutnosti prekida privrženost i nakon toga i temeljem prisutnosti ili odsutnosti poremećaja ličnosti.

Izostanak takve diferencijacije je ključna pogreška u tretmanu. Navest ću neke najčešće propuste.

Neki stručnjaci tretiraju dijete kao da ono ima fobiju od roditelja, drugi tretiraju dijete kao da je njegov glas autentičan, a neki nastoje promijeniti odbačenog roditelja da bi vidjeli hoće li to izazvati promjenu u djeteta. Ništa od toga ne pomaže, a evo zašto:

1.     Dijete ne pati od fobije – iako se dijete može ponašati kao da pati od fobije, ono od nje ne pati. Pri promatranju otuđene djece postaje očito da nemaju straha od roditelja kojega odbijaju, već osjećaju strah od roditelja s kojim su u savezu i od toga da u toga roditelja izazovu nezadovoljstvo. Tretiranje otuđene djece kao da pate od fobije samo ide na ruku izobličenom narativu roditelja otuđitelja koji je i izazvao postojeći problem. Tretiranje otuđene djece kao da su fobična ne rješava temeljni problem pri otuđenju od roditelja, a to je da je hijerarhija obiteljske privrženosti razorena.

2.     Glas djeteta nije autentičan – Smatrati glas otuđenog djeteta kao njegov autentični glas jest temeljna pogreška u radu na području otuđenja od roditelja. Ako je dijete u splittingu, onda je, po definiciji, njegovo ponašanje prilagođeno splittingu. Ono što govori rezultat je njegove prilagodbe pritiscima. Otuđenom se djetetu nanosi šteta zato što ono nema svojeg autentičnog glasa i ne zna koje su mu želje i osjećaji. Tretiranje djetetovih iskazivanja osjećaja kao da su autentični, nije rad s djetetom već s djetetovom prilagodbom, što pojačava djetetove obrane i pogoršava stanje otuđenja.

3.     Mijenjanje odbačenog roditelja da bi se zadovoljilo dijete (i patološki povezanog roditelja). Ovo je jedan od najtežih propusta koje stručnjak može načiniti u radu s otuđenom djecom i obiteljima. Vjerovanje da će se otuđeno dijete promijeniti ako se odbačenom roditelju pomogne da se promijeni pomalo je kao vjerovanje da silovatelj neće ponovno silovati ako žrtve promijene svoje ponašanje. To je okrivljavanje žrtve dovedeno do ekstrema i moja je želja da ga se iskorijeni. Nažalost, dok svijet potpuno ne shvati što je zaista otuđenje od roditelja − prisilna kontrola djeteta da bi se postigla kontrola dinamike obiteljskog sustava − teško je dokučiti kako se nekim stručnjacima može pomoći da shvate štetu koju nanose drugima.

Ponavljam, gornje se odnosi samo na slučajeve kad je diferencijalnom procjenom utvrđeno da je dijete otuđeno. Ne odnosi se na situacije kad netko samo kaže da je dijete otuđeno.

U gore navedenim točkama 1 − 3 propušta se ispraviti obiteljsku hijerarhiju i upravo to dovodi do katastrofalnih propusta koji se viđaju u terapiji reunifikacije diljem svijeta.

Kao što nam je Linda Gottlieb rekla na EAPAP Konferenciji u Londonu − njezin mentor, Salvador Minuchin jasno je napisao da je ’jedina situacija kad će dijete odbaciti roditelja jest kad stoji na ramenima drugog roditelja.’

I, prema mojem iskustvu, djeca ne samo da stoje na ramenima roditelja s kojim su u patološkom savezu, ona također stoje na ramenima stručnjaka koji rade s njima. Ti stručnjaci, koji bivaju uvučeni u disfunkcionalni ples obitelji proizašao iz neriješenih problema roditelja s kojim je dijete u savezu, postaju predstavnici toga roditelja ili njegovi zamjenici.

Zato je prvi zadatak svakoga stručnjaka koji radi na ovom području da ponovno izgradi hijerarhiju autoriteta oko djeteta, koja će s djeteta maknuti odgovornost i pravo da kontrolira sustav. Čineći to, dijete se pomiče iz svojeg položaja na ramenima roditelja s kojim je u savezu i postavlja natrag tamo gdje pripada, tj. u poziciju djeteta u odnosu na odrasle koji imaju kontrolu nad dinamikom.

To nije lako u svijetu obožavanja programa promicanja glasa djeteta, gdje ljudi vjeruju da su konstruktivni dok slušaju dijete, slijede roditeljstvo vođeno od strane djeteta, i slijede djetetovo vodstvo. No, to je potrebno.

Lakše je kad se posao obavlja nakon što je meta autoritet (Sudac) uspostavio kontrolu nad posljedicama za roditelja koji je u patološkom savezu s djetetom, ako bi dijete nastavilo sa svojim ponašanjem otuđenog djeteta. Lakše je kad taj meta autoritet čvrsto drži dinamiku koja će omogućiti reorganizaciju obiteljske dinamike do koje dolazi putem intervencije stručnjaka.

U situaciji kad se čvrsto drži meta hijerarhija, do postizanja te reorganizacije dolazi unutar par minuta. Kad se ona drži manje stabilno, potrebno je biti oprezan zato što će stručnjak u takvim okolnostima biti ona osoba u čijim će se rukama naći paket krivnje kad stane glazba.

Koraci pri reunifikaciju jednostavni su kad je u srži intervencije ponovna izgradnja obiteljske hijerarhije.

1.     Meta hijerarhija (Sud) čvrsto drži sustav – svi znaju koje su posljedice ako ne slijede upute.

2.     Roditelj s kojim je dijete u patološkom savezu pod kontrolom je i spriječena mu je mogućnost daljnjeg utjecaja na dijete.

3.     Učinjena je procjena odbačenog roditelja i smatra ga se dovoljno dobrim da preuzme skrb nad djetetom (u UK sad je tako da se na ročištu za utvrđivanje činjenica izdaje Rješenje o neutvrđenim činjenicama prije početka rada, što znači da je naša diferencijacija potvrđena na sudu kao utvrđeno otuđenje od roditelja).

4.     Stručnjak mentalnog zdravlja može preuzeti mikro kontrolu obiteljskog sustava tijekom vremena potrebnog za prijenos ovlasti nad djetetom na prije odbačenog roditelja u čijoj je skrbi dijete sad.

5.     Kad dijete shvati da je promijenjena dinamika moći, integracija podijeljenog stanja uma iznenadna je i potpuna, što djetetu u svijest vraća iskustva koja je poricalo. To omogućuje ponovni razvoj odnosa s prije odbačenim roditeljem.

Naravno, gore navedeno zvuči jednostavno, i u zbilji, kad to tim koji radi s obitelji shvaća, to i jest jednostavno. Na nesreću, većinom zato što su ljudi ljudska bića i otuđenje od roditelja se još dovoljno ne razumije, često se događa da oni koji misle da pomažu, zapravo povećavaju problem kao zastupnici roditelja koji je u patološkom savezu s djetetom. Roditelj otuđitelj i otuđeno dijete iskoristit će sve moguće načine da održe dinamiku, uključujući i manipuliranje drugima da bi osigurali da nikad ne dođe do promjene dinamike moći koja je nužna za oslobođenje djeteta.

Ono što kao stručnjaci koji rade taj posao moramo imati na umu jest da se otuđeno dijete povezalo s roditeljem zlostavljačem i, kako sam i prije pisala, identifikacija s agresorom koja iz toga proizlazi jest biološki mehanizam preživljavanja.

Kad dijete vodi slučajeve otuđenja od roditelja, ponovna izgradnja hijerarhije ključni je aspekt procesa reunifikacije.

Oni koji to ne prepoznaju, i dalje će posrtati.

____________________________________

poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2019/03/06/when-children-are-in-charge-rebuilding-the-family-hierarchy-in-treatment-of-parental-alienation/?fbclid=IwAR0ZiXnJbgMref3eKTjlciWxVTxGBUj5vdBs3_Q0MGSyebgHDjpwxla5d8U

---

[1] intersekcionalnost = termin se odnosi na istraživanje načina na koji su različite vrste diskriminacije povezane i utječu jedna na drugu; pojava toga termina "stavila je pod upitnik uvjerenje da je spol primarni čimbenik koji određuje sudbinu žene" (Hooks & Bell)