U Europi se magla razilazi

Objavljeno: 28. lipnja 2019.

Danas Nick u Bukureštu (Rumunjska) govori na Konferenciji o otuđenju od roditelja. Vodeći rumunjski suci sudjeluju u raspravama o interdisciplinarnom pristupu u sudskom postupku u koji su uključeni maloljetnici u slučajevima otuđenja od roditelja. Konferencija se održava u zemlji gdje se problem otuđenja od roditelja dobro prepoznaje i gdje su pristupi rješavanja takvih slučajeva ugrađeni u zakonska rješenja.

Pravo djeteta da ima osobne odnose s roditeljem s kojim ne živi, neotuđivo je i ne može se ograničiti osim u iznimnim okolnostima koje propisuje zakon, okolnostima za koje je vjerojatno da će ugroziti fizički i psihološki integritet djeteta. Sukladno čl. 19, st.(2) Zakona br. 272/2004, sud može ograničiti odnose roditelja s djetetom u slučajevima kad je to u najboljem interesu djeteta. Štoviše, radi kontinuiteta ili održavanja odnosa djeteta s roditeljem i ostvarivanja programa susreta, sud u slučaju potrebe može odrediti niz mjera osiguranja (novčanu kaznu u slučaju kašnjenja u predaji djeteta drugom roditelju – čl. 20, st. (2) Zakona br. 272/2004, polog stvarnog ili osobnog jamstva od strane roditelja koji preuzima dijete čl. 20, st. (2)a) Zakona br. 272/2004 te polog putovnice ili osobnih isprava , st. (2)a) Zakona br. 272/2004.

Iz tih se zakonskih odredbi može zaključiti da se osobni kontakt roditelja sa svojim djetetom može ograničiti samo ako, objektivno, ponašanje i radnje toga roditelja ugrožavaju emocionalnu i fizičku sigurnost djeteta. Iz toga slijedi da je ocrnjivanje roditelja koji ne živi s djetetom zlostavljanje. Jednostavna činjenica da roditelj s kojim dijete živi osjeća antipatiju (koja može biti osobno manje ili više opravdana) prema drugom roditelju i ne želi da dijete ima blizak odnos s otuđenim roditeljem, ne samo da je razlog za ograničenje odnosa roditelja koji ocrnjuje drugog roditelja pred djetetom i djeteta, već je to emocionalno zlostavljanje djeteta. Zdrav emocionalni razvoj djeteta zahtijeva osjećajnu povezanost s oba roditelja, i stavljanje djeteta u položaj da ono odbija viđati jednog roditelja radi zadovoljenja potreba drugog, najčešće stvara unutarnji sukob i štetne posljedice u djetetovoj duši, vodeći u depresiju, suicidalne misli, nisko samopoštovanje, poremećaje ponašanja, itd.

SPECIFIČNA DEONTOLOŠKA/ETIČKA PRAVILA KOJA SE ODNOSE NA SUDJELOVANJE, DUŽNOSTI I AKTIVNOSTI ODREĐENIH KATEGORIJA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA U ZAŠTITI OBITELJSKIH ODNOSA OD OTUĐENJA OD RODITELJA

Docentica Andreea Elena MATIC1 Docentica Ştefania Cristina MIRICĂ2

Diljem Europe postoji pokret za bolje razumijevanje otuđenja od roditelja i kako se prema tome treba odnositi. S uključivanjem otuđenja od roditelja kao deskriptora za odnos roditelj-dijete u ICD-11 (International classification of diseases = Međunarodna klasifikacija bolesti), razilazi se magla oko problema djeteta u kojega se inducira psihološki splitting, kao mehanizam obrane nakon razvoda roditelja.

Kad smo u stanju raspravljati o stvarnosti onoga što otuđenje od roditelja čini djetetu, potreba za intervencijom postaje jasna. Niz godina naglasak je bio na tome utječe li roditelj na dijete da odbaci drugog roditelja namjerno ili je odbačeni roditelj na neki način tome pridonio. Ta rekla-kazala bitka koja prirodno nastaje pri raspadu obitelji, poticana je stalnim politički motiviranim prijeporima o Gardneru u središtu koje je odlučna kampanja ocrnjivanja stvorena radi uništavanja svakoga tko se približi istini o tome što zapravo otuđenje od roditelja jest.

Otuđenje od roditelja jest inducirana obrana splittingom u djeteta koja rezulira djetetovim priklanjanjem jednom roditelju u patološkom spoju koji ga čini zarobljenikom intra-psihičkog konflikta toga roditelja. Nus-proizvod toga spoja je odbacivanje drugog roditelja (Karen and Nick Woodall 2019)

Uklanjanjem političkih prijepora koji zamagljuju razumijevanje, stvarnost onoga čime se bavimo kad radimo s otuđenom djecom jest inducirano psihološki podijeljeno stanje uma djeteta. Nalaz kako je to induciranje nastalo, dio je diferencijacije, a tretman toga stanja uma je intervencija.

Prema ovom modelu razumijevanja, odbacivanje roditelja je nus-proizvod problema s kojim se dijete suočava, ono je signal koji nam govori da je nešto krivo u obiteljskom sustavu. Kad otuđenje od roditelja razumijemo iz toga kuta, ne samo da problem postaje jasan, jasna postaje i potreba za intervencijom. Dijete koje je u stopljenom patološkom savezu s roditeljem jest dijete kojem se ne pruža roditeljska briga kakvu ima pravo očekivati. Ne samo da je dijete koje je u patološkom savezu time podložno svim intra-psihičkim sukobima roditelja s kojim je u savezu (intra-psihičkim u smislu internaliziranim, dok sukob znači neriješeni psihološki problemi), ono je na silu stavljeno u položaj u kojem mora odbaciti zdravo roditeljstvo koje mu  pruža odbačeni roditelj.

U mojem radu tijekom niza godina na istraživanju toga kako dolazi do otuđenja od roditelja, svjesna sam da je psihološki splitting (podjela doživljaja u dobre i loše bez nijansi ambivalencije između toga dvoga), sila koja ga pokreće. Do nedavno nisam shvaćala koliko je to zaista moćna pokretačka sila i kako kulturološko i situacijsko okruženje u kojem obitelj živi pojačava splitting u djeteta. Kako smo sve bliži proživljenim iskustvima djece s induciranim psihološkim splittingom i stječemo sve veće razumijevanje kako podijeljeno stanje uma na jednom području vodi do podijeljenog stanja uma na drugim područjima, postaje sve jasnije da zamagljivanje problema pod krinkom sukoba oko kontakata i glasna borba zagovornika koji se protive rješavanju problema otuđenja od roditelja, prikrivaju istinu.

Djeca s induciranim psihološkim splittingom štite roditelja koji nije u dobrom psihičkom stanju, u neprilagođenoj dinamici odnosa pri kojoj se briše njihovo pravo na zdravo djetinjstvo.

Zato je otuđenje od roditelja zlostavljanje djeteta. Zato je magla bila prisutna tako dugo. Pravo djeteta na zdravo djetinjstvo izbrisano je tijekom pet desetljeća ili duljeg fokusa na problem otuđenja od roditelja kao spora oko 'kontakata', kad je u zbilji problem taj da djeca koja odbacuju roditelja koriste iducirani psihološki splitting kao obranu. Ta je obrana uzrok svih simptoma koje navodi Gardner i simptoma koje navodi Childress u svojem modelu i ona se inducira pritiskom na dijete koji dolazi iz obiteljskog sustava.

Mislila sam da je podjela roditelja na dobrog roditelja/lošeg roditelja značajka koja definira otuđenje od roditelja, no detaljnijom analizom došli smo do razumijevanja da je to samo projekcija djetetova vlastitog podijeljenog bića pri čemu dijete odbacuje loš dio i poriče ga, dok se njegovo svemoćno biće uzdiže na razinu kontroliranja obiteljskog sustava. Ova narcisoidna podjela, koja je u svojoj prirodi infantilna, uzrok je svih djetetovih simptoma otuđenja i nju se mora liječiti ako namjeravamo pomoći djetetu pri integraciji projiciranog splittinga na roditelje. Kad se provodi tretman splittinga, projekcija na roditelje povlači se i dijete je u stanju prihvatiti ljubav roditelja kojeg je odbacilo, čime dopušta blagotvorno opuštanje patološki stopljenog stanja uma djeteta.

Koliko bi lakše bilo kad bi dijete moglo upozoriti na induciranje psihološkog splittinga nakon raspada obitelji i kad bismo automatski započeli s postupkom procjene i diferencijacije, kao što se to radi kad dijete pokazuje simptome iz spektra autizma?

Umjesto toga provodimo tjedne, mjesece, ponekad i godine pokušavajući utvrditi što se dogodilo i tko je to prouzročio, a kao specijalisti na tome području provodimo vrijeme prisiljeni boriti se protiv napada na svoj ugled i kampanje ocrnjivanja.

Tko bi obavljao ovaj posao koji je toliko izazovan i često poguban za našu dobrobit, karijeru i ugled?

Odgovor na to pitanja jest da oni koji razumiju zamagljivanje koje skriva stvarnost zlostavljanja djece razvedenih i rastavljenih roditelja ne mogu i ne žele stati dok se magla ne raziđe. Zato što nam to ne dopušta naša svijest o šteti koja se nanosi djeci koja pate od induciranog psihološkog splittinga.

U Rumunjskoj su daleko ispred nas u Velikoj Britaniji i puno se može naučiti od naših kolega tamo. Rad Simone Vlădică Ph.D koja je jedna od najzaslužnijih za promjene u Rumunjskoj i koja je organizirala ovu Konferenciju velik je i iznimno smo ponosni na njezina postignuća i zahvalni za to što s njom radimo na razini Europe.

U Hrvatskoj, gdje za nekoliko tjedana Family Separation Clinic, skupa s našim kolegama iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba održava javno predavanje o otuđenju od roditelja postoje stalni teški izazovi takvim spoznajama. I tu se magla razilazi ali je još puno posla pred nama i našim kolegama koje vodi Prof. Dr. Gordana Buljan Flander, snažna zagovornica pozitivnih promjena u Europi s kojom je neizmjerno zadovoljstvo raditi.

Dok radimo s kolegama koji razumiju, jači smo i naše zdravlje i dobrobit zaštićenu su uzajamnom brigom i odlučnošću da dovedemo do promjena u životima djece razvedenih i rastavljenih roditelja diljem Europe.

---

EAPAP Vijesti: Odbor EAPAP sastaje se u Švicarskoj u kolovozu da bi nastavio rad na razvoju edukacije i standarda intervencija slijedom Konferencije u Londonu prošle godine. Dokumenti o standardima prakse na ovom području na ovom će se sastanku usvojiti i o tome ću izvijestiti.

Članovi Odbora EAPAP: https://www.eapap.eu/board/ ili here

EAPAP Dokument o primjeni terapije u slučajevima otuđenja od roditelja https://www.eapap.eu/statements/ ili here

_______________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2019/06/28/coming-out-of-the-fog-in-europe/?fbclid=IwAR2Xmyw99ITxVC-UAvAJaEp8FGje_oIJugKW8ZbaIzlCz22YMZEAmonh0CE