Život u ogledalu

Petak popodne i kod frizera sam. Ove tekstove pišem na čudnim mjestima, stolica kod frizera je jedno od najčudnijih. Eto, podijelila sam s vama nešto o sebi, nešto o mojem osobnom, privatnom životu. Mislim da me to ne čini manje terapeutom, manje stručnom u poslu koji radim. Mijenjanje tuđih života znači biti ljudsko biće i s drugim ljudima biti upravo ono što jesi. Život odmaknut od stvarnih životnih odnosa, zaista je siromašan. Osobito kad se radi o pomaganju obiteljima pogođenim otuđenjem.

Ovoga sam tjedna puno putovala i puno učila. Putovala sam vanjskim i unutarnjim svijetom, učeći na vještinama drugih i na problemima koji su mi u vanjskom svijetu poslani da bi me iskušavali. Najviše sam učila od obitelji s kojima radim i koje me, na misteriozan, ali ne i neočekivan način podučavaju onome što trebam naučiti upravo tamo gdje to trebam naučiti. Kad je student spreman, pojavljuje se učitelj. Oni koji me najviše mogu podučiti, upravo su ljudi u čije sam živote uključena. Kao što je Carl Jung rekao, Ono što je neznano unutar nas samih, uvijek se pojavljuje u odrazima drugih ljudi. Ovoga sam tjedna puno toga vidjela u ogledalu. Nije uvijek tako.

Ja sam stručnjak za rad s otuđenom djecom. Poznajem ih, razumijem ih i pomažem im u promjeni. To činim ne time što sam stručnjak, ni zato što mislim da sam jedina osoba koja to može, ni zato što mislim da činim čuda. To činim zato što kombiniram najbolje stručno znanje koje mogu naći diljem svijeta s vještinama koje posjedujem u velikim količinama, i koje su u biti ono što ja jesam. Ja, koja sam odrasla znajući sve o otuđenju, ja koja sam zacijelila, i ja koja je voljela i voli djecu, svu djecu, zbog jedinstvene i posebne radosti koju svako dijete donosi u svijet u kojem živimo. Volim sve te mogućnosti, sav taj potencijal, i radim ovo što radim zato što volim djeci pomagati da izbjegnu zamke života svojih roditelja. Želim da sva djeca žive živote koji su istinski njihovi, ne one koji se žive u ogledalu nezdravog roditelja koji je uzrok otuđenja. Gledajući u ogledalo uspijevam se uvjeriti da radim to što radim za svako dijete koje susretnem.

Mislim da je gledanje u ogledalo koje nam drže drugi ljudi bitan dio bivanja terapeutom. Učenje od ljudi i dopuštanje cijeljenju koje nudimo da i mi zacijelimo jest ono što čini učinkovitu terapiju. Ljudi mijenjaju ljude, otvorenost promjenama i volja za promjenu jest dio mentalnog okvira koji se dnevno trudim postizati. Posljednjih nekoliko dana imala sam primjer u odnosu s jednom djevojčicom kojoj pomažem da se oporavi od razmišljanja crno-bijelo. Dok sam joj pomagala razmišljati u nijansama umjesto u apsolutnim kategorijama, promatrala sam je kako se bori s idejom da u međuljudskim odnosom nije uvijek nužno reći cijelu istinu. Dok smo radili na ideji bijelih laži da ne bismo povrijedili nečije osjećaje, i na ideji da ponekad ljudi lažu da bi spasili obraz, shvatila sam kako su otuđena djeca daleko od tih stvari koje održavaju glatki tijek odnosa, usprkos razočaranjima i zaprepaštenosti koje doživljavamo kad nas ljudi iznevjere. Crno-bijelo razmišljanje dokida dječju sposobnost da imaju uobičajene uspone i padove u odnosima s ljudima, sprečava ih da prihvate i teško i lako i vodi ih u slijepu ulicu uvjerenja da loši ljudi čine loše stvari, umjesto slobodnog razmišljanja da ljudi ponekad čine dobre, a ponekad loše stvari. Na taj način roditelj otuđitelj postiže cilj prekida odnosa koji dijete ima s drugim roditeljem, i na taj način roditelj otuđitelj postiže cilj da drugi ljudi povjeruju da je taj prekid posljedica nečega što je odbačeni roditelj učinio.

Dobro i loše, crno i bijelo, svjetlo i tama, pravo i krivo. Nema nijansi u svijetu otuđenog djeteta, sve je ili jedno ili drugo, ali nikad oboje istodobno. Koncept da ljudi mogu biti i dobri i loši jest nešto što otuđeno dijete nikad zaista ne nauči. Ili, ako je naučilo, bilo je prisiljeno od toga se odučiti ili zaboraviti.

Pomaganje djeci da nijansiraju jest način na kojih ih podučavamo da izađu iz svijeta otuđenosti i vrate se u svijet gdje stvari nisu uvijek tako jednostavno svrstane u jedno ili drugo. Pomaganje odbačenim roditeljima da rade s tim konceptom i da ni slučajno ni namjerno, ne pojačavaju podjelu svega u dobro ili loše, način je na koji podržavamo ozdravljenje djeteta. Za otuđenog roditelja može biti nevjerojatno teško naučiti kako izbjeći ponavljanje dinamike koja je upravo prouzročila otuđenje djeteta, i mnogi odbačeni roditelji ulete naglavačke u zamku uvjerenja da je prva stvar koja se djetetu treba dogoditi to da im se kaže da je ono što drugi roditelj radi i govori loše. To je daleko od istine. Zapravo, u nekim slučajevima, djetetu nikad nećemo reći da je ono što mu je drugi roditelj rekao bilo krivo. Možemo im ukazati na drugi, drugačiji i bolji put, ali nikada nećemo moći djetetu reći da je ono što mu je učinjeno bilo loše. Evo zašto:

Otuđeno je dijete naučilo razmišljati u apsolutnim kategorijama, nema nijansi sive. To oštećenje djetetove perspektive uzrok je promjena u djetetovim sposobnostima razmišljanja o informaciji i shvaćanja njezina smisla. Dijete koje se oporavlja od otuđenja ne treba se suočavati s time da mu se govori što je jedan njihov roditelj učinio krivo, to samo pojačava rascjep u crno-bijelo u njihovu umu i zamjenjuje mjesta pravom i krivom. Ono što otuđeno dijete zaista treba, jest da osjeti drugačiji način života, nešto što propituje njegove percepcije o onomu što se zaista događa. Dijete kojem se predstavi drugačija stvarnost, umjesto da mu se kaže da se nešto promijenilo, jest dijete koje će kroz reakciju otuđenja proći da bi došlo do zraka, a reakcija otuđenja će se topiti i popusititi svoj čvrsti stisak. Dijete koje je prisiljeno slušati kako drugi roditelj jest ili je bio loš, je dijete koje ne može izroniti, već samo može nastaviti misliti na isti način na koji je i prije mislilo. Zbog toga je dijete a) u riziku da će mu roditelj otuđitelj moći reći '"Rekla/rekao sam ti da će tako biti" i b) u riziku da će ostati u postojećem stanju splitting-a.

Ono što je otuđenoj djeci najpotrebnije da bi zacijelila, nije da im se bilo što govori, već da provode vrijeme s odbačenim roditeljem, i to puno vremena. Vrijeme kroz koje će moći vidjeti, osjetiti i čuti da stvari nisu onakve kako su ona bila natjerana misliti. Bilo da su motivi za otuđivanje djeteta od roditelja svjesni ili nesvjesni, dijete koji dijeli svoja uvjerenja u ovo ili ono, nalazi se u osjetljivom emocionalnom i psihičkom položaju. Zato ovo nije stvar 'kontakta' s odbačenim roditeljem, već je stvar odnosa, zdravog ili nezdravog, i stvar toga kako će se djetetu pomoći snalaženje u stvarnom svijetu.

Stvarni svijet. Danas su mi pokazali ogledalo (i to ne kod frizera) u kojem se koncept da ljudi mogu raditi dobre i loše stvari reflektirao kao stvarni svijet. I gledala sam u ogledalo i vidjela da su u stvarnom svijetu (mom svijetu), onom u kojem radim, svi ljudi i dobri i loši. Nema apsolutnih kategorija u tome tko mi jesmo, ljudi su ljudi i rade i dobre i loše stvari. Neke treba spriječiti u tome da čine loše i ohrabriti ih da čine dobre stvari, a ako ne mogu, njihovu djecu od njih treba zaštititi. Neki su učinili loše stvari koje su drugi iskoristili i preuveličali i predstavili njihovoj djeci gorima nego što su zaista bile. U stvarnom svijetu ne postoje apsolutne kategorije i djeca koja žive u takvim kategorijama trebaju pomoć da bi naučila da tih kategorija nema.

Život se ne može uobličiti u dobro i loše kao što bi neki to voljeli. Živeći u ogledalu, možemo vidjeti one stvari koje nam trebaju da bi nastavili raditi na pomaganju djeci koju volimo, da bi ta djeca mogla izbjeći zamku svrstavanja svega u jednu ili drugu kategoriju. I, kad to činimo, put koji ta djeca trebaju prijeći, manje liči na konop, a više na viseći most postavljen između dvije točke, od kojih je bar jedna u ravnoteži i sigurna.

Kad otuđitelj udari, upamtite da ono što vidite 'tamo vani' jest odraz onoga što ne vidite 'tu unutra' i izbjegnite ponavljanje takvog ponašanja kao kugu.

Ako u tome ne uspijete, zarobili ste djecu u odraz vas oboje.

____________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/03/04/living-life-in-the-mirror/