Empatični odgovor otuđenom djetetu

Jedno od najbolnijih iskustava ciljanih roditelja jest kad proces otuđenja počne eskalirati i djeca postanu teška, naporna, a ponekad i zaista odbojna.

Možda nismo dobro upoznati s djetetom koje je pretjerano povlašteno unutar onoga što se naziva ’simbiotička dijada’ s drugim roditeljem. Kad se dijete tako ponaša, ono može izgledati gotovo kao da se vaše dijete pretvorilo u nekog drugog. Neki roditelji to vide kao da im je dijete opsjednuto, drugi su u brizi je li u pitanju mentalna bolest. Razumijevanje toga što se događa i zašto, važan je korak u učenju kako se s tim nositi.

U scenariju otuđenja, kad je jedan roditelj ljutit i živi nerazriješene frustracije, ili je jednostavno odlučio otjerati drugog roditelja iz djetetova života, često se događa da izdiže dijete na poziciju moći unutar oštećenog obiteljskog sustava. Ova pozicija moći često je jednaka poziciji ljutitog roditelja koji podržava ‘pravo’ djeteta da čini što želi. Roditelji koji su u toj poziciji često će o svojoj djeci govoriti da su ‘emocionalno svjesnija’ nego što jesu i reći će i vama i drugima da ih djeca vode, zato što, ako njihova djeca kažu da je nešto loše, onda to mora biti istina. Ovo je za dijete vrlo opasna pozicija, zato što dijete ne bi smjelo imati moć donošenja odluka na razini koja je na vrhu onoga što nazivamo 'obiteljska hijerarhija privrženosti’. Kontrolirati oštećen obiteljski sustav na taj način, zapravo je za djecu dugoročno iznimno štetno.

Zdrava hijerarhija privrženosti jest kad dvoje roditelja, u zajedničkom odnosu, donose odluke i odgajaju djecu kao da obitelj dobro funkcionira. U takvoj hijerarhiji, djeca znaju da su roditelji ti koji su odgovorni i da ona, djeca, ne trebaju činiti ništa drugo, nego se usredotočiti na vlastiti razvoj. Međutim, kad se obitelj razvede, zajedničko odlučivanje i odgoj često se raspadne, stvarajući prostor u kojem se djecu uzdiže na vrh hijerarhije, pri čemu često dijele moć i odlučuju s roditeljem s kojim svakodnevno žive. Drugi je roditelj u ovom scenariju gurnut na margine obiteljskog sustava i često ga dijete i roditelj s kojim živi počinju smatrati nepotrebnim u svakodnevnom životu.

Djeca koja su na vrhu hijerarhije razvedene obitelj stavljena su u rizičnu pozicju. Djeca ne bi trebala imati istu razinu moći donošenja odluka kao i roditelj, uloga roditelja jest da bude onaj koji vodi i donosi odluke o djetetu, postupno predajući tu ulogu mladoj odrasloj osobi. Kad roditelj na ovaj način dovede dijete u simbiotičku dijadu sa sobom, ono je ‘partnerizirano’, što znači da zamjenjuju ulogu partnera u životu roditelja, ili je ‘parentificirano’, što znači da skrbi o emocionalnim potrebama roditelja, umjesto da je obrnuto. Obje ove izopačene uloge unutar obiteljskog sustava, štetne su za djecu. One su znak da je hijerarhija privrženosti poremećena i štetna za dijete koje je uključeno u nju. Kad je dijete u jednom od ovih odnosa, ono može vrlo brzo postati vrlo teško za komunikaciju s drugim roditeljem zato što odbija prihvatiti vrijednost toga roditelja u svojem životu i s njim se aktivno bori za moć donošenja odluka.

Dijete u takvoj situaciju, često će:

• Kad je s vama govoriti sarkastično.
• Pokušati potkopati sve što kažete.
• Odbiti poći s vama kad dođete po njega.
• Ponašati se agresivno prema vama i vašoj obitelji.
• Podsmjehivati vam se i nazivati vas ružnim imenima.
• Ponašati se kao da ste nekako manje vrijedni nego što je ono.
• Reći vam da ste loši, da ništa ne radite kako treba.
• Zahtijevati da se vrate kući, svojem ‘pravom’ roditelju.
• Biti uzbuđena ili hladna, no mogu i ne biti prkosna privremeno, da bi ponovno postala prkosna pri rastanku od vas.
• Lagati.
• Lažno vas optuživati.
• Šutjeti kad su s vama.

Konačna pojava u postupku otuđenja jest kad djeca jednostavno odbijaju biti s vama. To je često rezultat ‘okidača’ koji djetetu omogućuje potpuno povlačenje. Taj ‘okidač’ može stvoriti i samo dijete koje je na toj povlaštenoj poziciji, i mnoga će djeca stalno izazivati da bi ga stvorila i da bi mogla ‘odlučiti’ da se potpuno povuku. Međutim, važno je stalno imati na umu, da okidače, jednako kao i djetetovo ponašanje, to dijete samo nesvjesno hrani koristeći se mehanizmom suočavanja koji mu je dostupan. Djeca u takvoj situaciji, izrazito su ranjiva, ona pate iznutra, ona trpe psihološku štetu i čine sve što mogu da bi mogla preživjeti. Svi ciljani roditelji MORAJU stalno imati na umu da se njihova djeca ne bi tako ponašala kad ih pritisak koji trpe ne bi prisiljavao na to. Imajući to na umu, ciljani roditelji mogu svojoj djeci pomoći da izbjegnu okidače slijedeći ova zlatna pravila.

Kad su djeca u povlaštenoj poziciji moći i kad pokazuju gore navedene simptome:

• Ne pokušavajte ih nagovarati, ona to nisu u stanju čuti.
• Ne pokušavajte koristiti logiku, nema ništa logično u onome što im se događa.
• Ostanite strpljivi, smireni i sabrani, nemojte se naljutiti i time hraniti njihovu samopravednost, to vas samo gura u stupicu koju je za vas postavio drugi roditelj.
• Razvijajte debelu kožu. Vaša su djeca u ranjivom psihološkom stanju, možete pomoći ako pustite da ono što o vama govore prođe bez vaše reakcije.
• Budite čvrsti koliko je moguće, ali izbjegavajte scene koje bi mogle postati okidači koje vaša djeca nesvjesno traže. Upamtite, ona traže potvrdu da ste onako loša osoba kako im je rečeno da jeste. To morate izbjegavati pod svaku cijenu.
• Upotrijebite najmoćnije oruže koje imate – empatiju.

Djeca u ovom ranjivom stanju traže potvrdu za svoju želju da vas odbace. Njihova je želja da vas odbace rođena iz pokušaja suočavanja sa strašnim pritiskom koji trpe zbog ljutnje i neriješenih frustracija i svjesne ili nesvjesne odlučnosti drugog roditelja da vas izbaci iz djetetova života. Ako upadnete u zamku i potvrdite djeci razlog za odbacivanje, npr. ako vas uvuku u prepirku, ili ako povisite glas, ako se naljutite zbog njihova nerazumnog ponašanja ili nekog sličnog scenarija, nesvjesno ćete im dati opravdanje koje traže da bi se mogla povući.

Empatično razumijevanje i sposobnost empatičnog odgovora na njihovo ponašanje, zaštitit će i njih i vas od okidača.

Empatija je sposobnost ‘hodanja u tuđim cipelama’, ulaženja u njihov svijet i viđenja stvari iz njihove perspektive. Hodanje u cipelama vaše djece kad su u ovakvoj situaciji najmoćnija je stvar koju možete učiniti, i za sebe, i za njih.

Hodanje u cipelama otuđenog djeteta

Terryna priča

Kad su joj se roditelj rastali, Terry je imala šest godina, dobro se sjeća dana kad joj je tata rekao da odlazi. Pitao ju je osjeća li se dobro, dok se sam osjećao loše. Terry se osjećala kao da se cijeli svijet zavrtio izvan kontrole. Gledala ga je kako nosi torbe u auto. Nakon te noći, sve što je mogla čuti bilo je plakanje njezine majke ili ljutite riječi o ocu. Njezina bol zbog gubitka oca miješala se sa sveprisutnim bijesom majke.

Jedno je vrijeme viđala oca svakoga vikenda, ali se svaki put njezina majka na to obrušila s pritužbama, zahtjevima, suzama i vikanjem. Terry je počela osjećati da više ne poznaje svog oca i osjećala je da je on uzrok svega toga kaosa.

Dok bi bila s majkom, Terry je slušala da njezin otac nije baš dobar čovjek, da je u braku njezinoj majci činio ovo i ono, i da je i kao otac bio prilično bezvrijedan. Kako je Terry rasla, ona i njezina majka dijelile su ugodne trenutke, imale su lijepe doživljaje. Sve je to prožimao osjećaj da su ona i mama zajedno protiv ostatka svijeta.

Kad je napunila osam godina, Terry je osjećala da je dovoljno odrasla da se usprotivi ocu. Konačno, njezina majka to nije bila u stanju, ali će joj ona pokazati da je to moguće. Majka će ponovno biti ponosna i sigurna, jer će je Terry spasiti od oca. Terry je počela govoriti ocu kako je loš i ‘zauzela se’ za to da ga ‘dovede u red’. Terryn otac, videći da mu je kćer sve prkosnija, razgovarao je o tome s njezinom majkom, koja mu je rekla da je njegova kćer dvostruko veći čovjek nego što će on ikada biti’, hvalila je Terry i zahvalila joj za ono što sama nije bila u stanju postići. Terryn otac, sve više zapanjen ponašanjem kćeri, pokušao ju je uvjeravati i razgovarati s njom logično, rekao joj je da ju je majka zatrovala protiv njega, da joj je ispran mozak i da je otuđena od njega. Terry nije znala što to znači, ali je znala da je otac, čini se, sve ono što je majka rekla da jest, loš, bučan i ljut na nju.

Pogreške koje čine otuđeni roditelji

Terryn je otac upao u zamku koju mu je postavila Terryna majka. Nije znao da su njegova kćer i njezina majka u simbiotičkoj dijadi u savezu protiv njega i, kad je Terry počela pokazivati znakove toga, uputio se izravno izvoru problema i tražio da s majkom podijeli moć donošenja odluka te vrati Terry u ulogu djeteta u svojem životu. Međutim, Terryna je majka uzdigla kćer u ulogu zamjenskog partnera u svojem životu, koristeći je kao prisnu prijateljicu kojoj se povjerava, i kao tješiteljicu. Jedina stvar koju je Terryna majka bila u stanju učiniti kad joj se Terryn otac obratio, bila je zadržati postojeće stanje. Time je čvrsto uspostavljeno stanje zloporabe uloga u tom obiteljskom sustavu.

Da je Terryn otac znao kako nastaje otuđenje, bio bi opremljen za suočavanje s tim na mudriji način. Samo korištenje riječi otuđenje i znanje o tome što se događa, nije dovoljno. Ciljani roditelji moraju znati kako otuđenje nastaje, kako se razvija, i kako trebaju reagirati kad shvate što se događa. Najmoćnije oruđe protiv otuđenja jest empatija. Ako se vaše dijete ponaša na načine koji vam liče na otuđenje, vaš je prvi zadatak ući u cipele djeteta i vidjeti svijet djetetovim očima. Hodajte kilometar u djetetovim cipelama da bi razumjeli način na koji ono vidi što se dogodilo pri razvodu, vrste ponašanja drugog roditelja kojima je izloženo i načine na koje se dijete ponaša, jedine načine koje poznaje u tako teškim i bolnim okolnostima.

Djeca ne žele odbaciti svoje roditelje, nije u njihovoj prirodi reći biram ovog ili onog. Djeca koja odbacuju roditelja jesu u ranjivom položaju i ako ste vi taj ciljani roditelj, vaša je uloga od sada pa nadalje razumjeti, što je više moguće, pritiske kojima je vaše dijete izloženo. Kad to razumijete iz perspektive vašeg djeteta, onda ste u poziciji da zaista možete raditi na tome da prekinete ono što se događa.

Upamtite, empatija se ne odnosi na vaše iskustvo, već na djetetovo. Ona se ne odnosi na ono što se događa u vašem svijetu, već na ono što se događa u djetetovom svijetu. Ona se ne odnosi na to da ćete se vi osjećati dobro, već na to da učinite da se dijete osjeća dobro.

Niste bespomoćni. Kad ste odhodali kilometar u cipelama svojeg djeteta, spremni ste započeti proces primjene empatičnih reakcija da biste razoružali dijete i promijenili djetetovu perspektivu. Kad to činite, aktivno poništavate poruke koje je o vama dobilo. Kad poništavate te poruke, radite protiv otuđenja. Opremljeni pravim znanjem i pravim alatima, možete promijeniti ono što se događa vašem djetetu.

Pomoć Terry

Terry ima osam godina i zna sve o tome kako je njezin otac bio težak dok je majka s njim živjela. Sad je već ‘velika’ i povremeno primjećuje da njezin otac ponekad povisi glas i ponekad joj zaboravi donijeti kaput kad treba ići u školu. Terry odlučuje da će se zauzeti pred ocem i jednoga dana povisuje glas na njega. No, umjesto da se šokira, otac je pušta da se izviče i onda je posjeda na sofu pored sebe. Terry očekuje da će vikati na nju, nakon svega što joj je mama rekla o njegovim reakcijama kad izgubi živce. Tata je zagrli i iznenadi je, rekavši: ‘o čemu se radi dušo, malo ti je dosta mojeg dubokog glasnog govora?’ Terry tiho sjedi i razmišlja, to nije ono što je očekivala. Pogleda tatu i pita ga je li mu dobro. ‘Dobro sam, malena’ kaže on, ‘žao mi je da sam povisio ton, ali nema potrebe da i ti to činiš, znam da nije lijepo kad netko na tebe viče.’ Pali televizor i povlači dekicu preko njihovih nogu. Teri se osjeća toplo i sigurno pored njega, ušuška se i gledaju film. Zaboravila je da se treba zauzeti za mamu.

Ponovno u maminu domu, Terry odlazi u kupaonicu, mama je prati i u blizini posprema robu u ladice. ‘Jesi li dobro, dušo’ kaže mama i čini se da nešto očekuje. Terry ne zna što bi rekla, ‘da, dobro sam mama’ kaže ona i odlazi da bi pospremila svoje lutke. Mama ništa više ne kaže, no Terry nije promakla ukočenost maminih ramena dok je zatvarala vrata.

Kad sljedeći put Terry treba ići ocu, mama kaže ‘Nadam se da ovoga vikenda neće vikati’ i uzdiše. Terry je napeta i brine hoće li ili neće, nije sigurna što je bolje. Pri dolasku, umaršira u kuću i srdito govori ocu ‘bolje bi ti bilo da ovoga vikenda ne vičeš na mene, jer mama kaže da će biti nevolje budeš li vikao.’ Tata se osjeća napadnuto, ali zna da to iz nje progovara reakcija otuđenja, potapše je i smije se i kaže ‘bez brige dušo, ako viknem to je samo zbog gremlina koji žive u mojem trbuhu, znaš one koji izgledaju kao trolovi, to ti je to’, i pipne svoj trbuh i maršira po kuhinji izgledajući smiješno sve dok Terry više ne može izdržati i počne se smijati zaboravljajući zašto je bila ljuta. ‘Što je za večeru?’ pita ona i tata vadi lazanje iz pećnice, ‘moje najdraže’ kaže Terry. Sigurnost i toplina ispunjavaju kuhinju, tata postavlja stol i u sebi se zahvaljuje za empatičnu reakciju. Sad zna što činiti, kad to činiti i kako, više nije prestravljen svaki put kad Terry uđe na vrata.

Hodajući u njezinim cipelama i poznavajući psihološki put od mamine kuće u njegovu, on zna kako ju razoružati i spiječiti da u svojoj glavi unese mamu kroz vrata. Njegov mu dom izgleda sigurnije, dijete mu je manje zastrašujuće, i osjeća da ponovno kontrolira svoj život, koji se bio počeo raspadati, i sretniji je nego prije. Nije se promijenio, a nije se ni Terry promijenila. Nije se promijenila ni njezina mama, ali su se njegove reakcije promjenile i fokus se preselio s onoga što Terry čini i zašto to čini, na ono što on čini i kako to čini. To znači da mama više ne kontrolira sve što Terry radi i da on svaki put ne propada u crnu rupu koja ga cijelog proguta.

Pred njima je još dug put. Terryna mama neće prestati i empatična reakcija će se trebati izbrusiti i uvježbavati i usavršavati što je moguće više. Dug je put dok Terry sigurno ne uplovi tamo gdje će joj netrpeljivost njezine majke prema ocu prestati činiti štetu, ali će je njezin protuotrov – tata, štititi od najgoreg otrova.

__________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/01/29/emapthic-responding-with-alienated-children/