Ovaj
je post objavljen u listu Huffington
Post gdje sam pozvana pisati blog.
Jako
sam uzbuđena zbog mogućnosti da s čitateljstvom od 14 milijuna ljudi podijelim
razmišljanja koja s vama dijelim već više godina.
Ovo
je tekst o nečemu o čemu, kao što znate, već dugo govorim. Sad će brojnije
čitateljstvo imati pristup onomu s čime se ovdje nosimo.
Ovo
je za nas važno vrijeme, nadam se za svakoga tko je pogođen tugom zbog
disfunkcionalnog sustava koji obiteljima čini previše štete. Sustav kakav
poznajemo replicira se diljem svijeta, a ljudi su ostavljeni da bez pomoći koju
očajnički trebaju, tijekom razvoda pate i prate utjecaj na svoju djecu.
Redovito
ću pisati za Huffington Post i nadam se da ćete mi se tamo pridružiti i
podržati ono što pišem. Pišem o vašem iskustvu i o onome što se treba dogoditi
da bi svijet postao bolje mjesto za svu djecu koju pogađa razvod obitelji
diljem svijeta.
Postoji
rašireno shvaćanje da su tate nakon razvoda ili odsutni, ili su ljutiti, i da
njihova prisutnost u obiteljskom životu nije nužno bitan dio onoga što je
djetetu potrebno. Od izmjena obiteljskog zakona u UK 1973., to današnjeg dana,
više generacija tata našlo se odbačenim nakon razvoda. Ishod koji nije ništa
manje nego brutalan za one koji je su time pogođeni i koji, u današnje vrijeme
modernih muškaraca, tako besmisleno zastario, da se ponekad osjećamo kao da
živimo u davno prošlim vremenima, kad su djeca i njihovi očevi završavali samo
na odnosu tapšanja djece po glavi prije spavanja.
Radim
na području razvoda obitelji i srećem tate za jednokratnu uporabu. Ti muškarci,
koji mi ponekad izgledaju samo kao duhovi onoga što otac jest, pate. Ne na
način da je to vidljivo, toliko je njihova patnja nepopularna. Izluđeni
sustavom koji okružuje obitelj koja se razvodi, ovi tate, koji su trudnoću
prolazili skupa sa svojim partnericama (u tom najsuvremenijem pristupu
dijeljenju iskustva donošenja novog života na svijet) sad se nalaze rutinski
izbačeni iz obitelji nakon razvoda. Tate nisu dobrodošli u obiteljski život
nakon razvoda, posebno ako će izazivati nevolje svojom željom da zaista budu
roditelji svojoj djeci. Za one moderne muškarce koji su se posvetili očinstvu,
nepravda takvog olakog izbacivanja iz života djece nakon razvoda, zapanjujući
je napad na sam njihov osjećaj o sebi.
Kad
govorim o 'sustavu', onda govorim o onim dijelovima sustava koji se najčešće
uključuju u podršku obitelji tijekom razvoda i prilagodbe na promjenu (u UK to
je CAFCASS, u RH, to je CZSS - op.prev.). Svi oni rutinski pružaju usluge prvo
majci i djetetu, a otac je na drugom mjestu. Izgleda da u tim dijelovima
sustava nema takvog nečega kao što je ravnopravnost spolova, a ako ima, onda je
u pitanju uobičajen pristup 'prednost majkama s djecom'. Šteta da tate koji idu
na obiteljske sudove očekujući fer odnos, jednakost i pravdu, a dobijaju puno
manje od toga.
Tate
nakon razvoda svojedobno je izvršni direktor Gingerbread-a (dobrotvorne
organizacije koja skrbi o jednoroditeljskim obiteljima), opisao kao 'sekundarne
resurse, koji su najučinkovitiji kad ih se koristi strateški'. U prijevodu ovo
znači da su tate korisne mamama nakon razvoda zato što mogu čuvati djecu nakratko
i mogu biti uključeni u odvođenje djece u školu. Tate kao pomagači,
prihvatljivi su sve dok čine ono što im se kaže. Tate kao aktivni roditelji
koji se bave djecom, koji sudjeluju u skrbi, zadacima, dugim noćima kad je
dijete bolesno, općenito nisu prihvatljivi. Zapravo, kao stručnjak koji radi s
tatama izbačenim iz života djece nakon razvoda, svjedočila sam da je tatama
bilo rečeno da je njihova želja da skrbe o djeci 'agresivna i uznemirujuća' za
majke njihove djece.
Danas
se u UK, u sjeni Poglavlja 11 Obiteljskog zakona iz 2014, smatra da je za djecu
najbolje da naron razvoda, imaju odnos s oboje roditelja. Problem je u tomu što
se mnogi tate suočavaju s preprekama da to i postignu. Preprekama u obliku
djelatnika Obiteljskih sudova, čiji im vlastiti sustav uvjerenja ne dopušta
poimanje da postoji otac koji želi skrbiti o svojoj djeci i prepreka u obliku
drugih ljudi koji vjeruju da, kad se radi o skrbi o djeci nakon razvoda, mama
zna najbolje. Uz sve naše napore da se obitelj osuvremeni, da se očinstvo uvede
u sliku i osigura da djeca dožive mamu i tatu kao tim roditelja, kad se brak
razvede, bacamo se u polovicu 20-tog stoljeća. Natrag u svijet u kojem tata
radi a mama skrbi, a svijet u kojem postoji ravnopravnost i moderna shvaćanja,
nestaje u nepovrat.
Najstrašnije
u svemu je to da je, ono što tate očekuje ako dođe do razvoda, pojava toliko
skrivena pogledu javnosti, da ni jedan muškarac koji će postati otac to ne može
očekivati dok nije puno prekasno. U našoj izgradnji modernog muškarca,
propustili smo se pozabaviti stvarnim potrebama očeva, zato što dopuštanje da
ih se nakon razvoda može odbaciti, jest i okrutno i duboko štetno za djecu od
koje su olako otrgnuti.
Djeca,
koja će jednoga, ne tako dalekog, dana i sama postati roditelji,
internaliziraju očekivanja od roditeljstva koja su očekivanja iz prošlosti, ne
iz sadašnjosti i, definitivno, ne za budućnost.
_____________________________________
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/11/05/disposable-dads-and-the-myth-of-the-modern-family/
Nema komentara:
Objavi komentar