Ukidanje anđela i demona

Ovoga smo vikenda bili u Plimouthu radeći sa stručnjacima s obiteljskih sudova i s roditeljima u dvije odvojene radionice o otuđenju djeteta od roditelja. U petak navečer sam pred iznenađujuće brojnom publikom za seminar krajem tjedna, provela dva sata raspravljajući s roditeljima o našem radu, o diferencijaciji i otuđenju i kako postići bolji sustav trijaže u UK tako da se poboljša zaštita djece u takvim okolnostima. Seminar koji je bio predviđen kao 45-minutno izlaganje s pitanjima, trajao je dva sata dok smo s djelatnicima suda, s djelatnicima socijalne skrbi koji rade s obiteljima (i s najmlađim sucem obiteljskog suda kojeg sam ikad srela), raspravljali dobro i loše u predstavljanju slučajeva otuđenja na sudu u UK i kako postići bolje ishode za djecu koja su time pogođena.

U subotu smo produbili ovu temu izravno s otuđenim roditeljima i razložili pitanja koja vode do situacije gdje dijete odbija viđati roditelja nakon razvoda/rastave. Tijekom ovih sesija i u petak navečer postala sam sve svjesnija načina na koje se reakcija splittinga u djeteta – dijeljenje roditelja na potpuno dobre i potpuno loše, spremno odražava u djelatnika obiteljskih sudova, djelatnika centara socijalne skrbi i samih roditelja – demoni i anđeli glavni su motiv koji je izronio u raspravi, što odražava stavove koje ponekad doživljavama i u odnosu prema sebi, pri čemu me se vidi kao potpuno dobru ili potpuno lošu, ali rijetko iz uravnotežene perspektive. Radeći poput mene, u prostoru između demonskih i anđeoskih projekcija, smatrala sam da bi bilo korisno pobliže razmotriti ove teme, i vidjeti ih onakvima kakve jesu, beskorisne projekcije koje odražavaju djetetove mehanizme suočavanja, splitting. Ako netko u svojem svijetu vidi samo demone ili anđele, što je sa sivim područjima, nejasnim područjima i s područjima ambivalencije? Što se događa s ravnotežom unutar osobe dok se bori s posljedicama gubitka djeteta? Današnja tema su demoni i anđeli i zamke našeg svijeta kad ga oni preuzmu.

Kad radim s obiteljima gdje djeca mogu ozdraviti od reakcije otuđenja, često me nazivaju anđelom. Ta projekcija mojeg prisustva kao anđela koji je poslan da ozdravljuje, nastaje zbog bespomoćnosti koju roditelji osjećaju dok prolaze kroz gubitak djeteta i pokušavaju to popraviti putem suda. Kad je netko pokušao nešto objasniti a bilo je puno zatvorenih očiju i puno ljudi koji su ili nesposobni, ili ne žele pomoći u promjeni dinamike koja je dovela do djetetova odbacivanja roditelja, i onda na scenu stupi netko tko razumije, procjenjuje i mijenja tu dinamiku, to izgleda kao intervencija anđela. Ali ona to nije.

Jednako tako, za one roditelje koji su zapeli u ponašanjima koji su uzrok djetetova odbacivanja, koji se boje, ili se nisu u stanju mijenjati, koji su shvatili da su njihova iskrivljena stajališta ne samo prihvaćena, već ih sustav obiteljskih sudova i podržava, doživljavaju me kao demona, jer iz njihova čvrstog stiska uklanjam kontrolu koju često trebaju. Demonske projekcije, pri kojima roditelji (a ponekad i djelatnici obiteljskih sudova) potpuno i odlučno odbacuju sve u vezi s mojim radom, što se temelji na njihovoj potrebi da zadrže kontrolu nad krajolikom u kojem obitavaju, jednako su beskorisne, kao i one anđeoske. Zato što nisu realne, i zato što odražavaju splitting koji se događa u umu djeteta kad jedan ili oboje roditelja projiciraju svoje probleme na dijete.

Roditelji otuđitelji nisu demoni, oni su ljudi. Isto sam to i ja, osoba, ni anđeo, ni demon. A otuđenje djeteta od roditelja je problem s ljudskim licem, ne neki arhetipski, iako ponekad izgleda da jest. Roditelji otuđuju, i oni su otuđitelji. Roditelji su ljudi, nisu anđeli, nisu demoni, i nikako nisu monstrumi. Iako je otuđivanje djeteta monstruozan čin, roditelji otuđitelji nisu monstrumi, i ludo je misliti da jesu, zato što takvim razmišljanjem izmičemo moć promjene iz ruku zdravih roditelja. Ako su svi roditelji otuđitelji demonski monstrumi, onda su svi odbačeni roditelji bespomoćne i nevine žrtve koje trebaju dolazak i spasenje anđela. Što je mit u rangu grčkih bogova. Jedino što smo mi ljudi, a ne bogovi, a otuđenje je problem s ljudskim licem, a nije arhetipski.

Međutim, istina je da arhetipovi dobra i zla jesu izvučeni iz dubina psihe kad se radi o opsjedanju djetetova uma, tijela i duše. U svom poslu vidim da se u životima ljudi mitologija odigrava stalno iznova. Perzefona u svijetu mrtvih, koja je nestala i za kojom tuguje majka koja sjedi i čeka njezin povratak, nakon što je Perzefonu oteo otac, Medea i njezina osveta mužu koji ju je napustio, što je izazvalo njezin bijes zbog napuštanja i osvetu u obliku njezina ubojstva vlastita djeteta i priče Edipa i Elektre, koje se odigravaju putem narušavanja uloga i zamućivanja razgraničenja u otuđenim obiteljima. Sve ove scene iz brakova prisutne su ali, iako mogu imati znakove tragedija, i mogu povući energiju arhetipova, one na svakoj razini ostaju ljudske. To su obične priče obitelji, igraju se u ambijentu kulture i društva u kojem živimo. Obični ljudi koji žive posebnim životima u krizi kao što je razvod/rastava obitelji, zbog koje padaju obrane, a anđeli i demoni hrle kako bi zauzeli slobodna mjesta.

Unutar toga ljudskog iskustva mi, stručnjaci koji se bave otuđenjem, moramo raditi. Jer, ako sebi dopustimo projekcije dobrog i lošeg, činimo roditeljima lošu uslugu. Naš stručni rad odnosi se na apsorbiranje tih projekcija i njihovo uravnoteženje, davanje roditeljima s kojima radimo perspektivu koju su oni i njihova djeca izgubili. To je ono što radimo kad radimo s otuđenom djecom, i to je također ono što radimo s roditeljima. Možemo prepoznati, priznati i cijeniti nevinost jednog roditelja i štetna ponašanja drugog, ali ne potičemo splitting dvoje roditelja u potpuno dobre i potpuno loše. Ne priklanjamo se shvaćanju da su roditelji koje su djeca odabrala čudovišta, iako znamo da je čin otuđivanja djeteta od roditelja monstruozan i duboko štetan za to dijete. Čak i kad se zalažemo za izdvajanje toga djeteta od toga roditelja.

Prihvaćanje projekcije anđela i demona ili podrška dijeljenju roditelja na potpuno dobre i potpuno loše jest igranje boga sa životima djece. Božja pravda je da je bogovi dijele, mi smo ljudi, u poslu u kojem donosimo rješenja i ravnotežu u živote djece s kojom radimo. Borimo se, da to ne bi morala djeca, za perspektivu pri radu s izazovima koje stvaraju roditelji. Na tom putu podučavamo roditelje da podjela njihova svijeta na potpuno dobro i potpuno loše jest projekcija, a ne stvarnost. Čak i roditelj s najtežim poremećajem osobnosti, koji je hladno i odlučno otuđio dijete od drugog roditelja, jest ljudsko biće, a ne monstruozni mit. To razumjeti, prvi je korak u borbi za oslobađanje života djeteta iz vlasti toga roditelja.

Projekcije ne pomažu i naša sudbina nije u rukama bogova. Zdravlje naše djece od nas zahtijeva da živimo u stvarnom svijetu i umjesto djece skrbimo o problemima odraslih, tako da to ne moraju činiti ona. Da o nekima skrbimo dok se ne izmigolje u slobodu, a o nekima i dulje. Sve zato što je biti roditelj ljudsko stanje iz kojeg nikad ne možemo izaći, koje se nikad ne može izbrisati, ni oduzeti. I zato što nismo ni anđeli, ni demoni, već ljudska bića sa svojim manama, zbog čega će nam naša djeca, gdje god bila, jednoga dana zahvaliti.

__________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/10/19/sitting-with-angels-and-demons-at-the-table-of-the-god/