Riječ, čak i zbunjujuća riječ, čuva kontakt – tišina
je ta koja nas izolira
Thomas Mann
Svoj život provodim pišući. To činim od kad se sjećam. Za mene
je pisati lakše nego govoriti i omogućuje mi izražavanje osjećaja, misli, čak i
podsvijesti. To je medij u kojem se moj glas najlakše čuje. Budući da mi je
lako pisati, lako zaboravim da ima onih koji na taj način ne mogu učinkovito
komunicirati. Lakše mi je pisati nego govoriti, i zato je vjerojatnije da ćete
od mene dobiti pismo ili email nego telefonski poziv, bez obzira srećem li vas
svakodnevno ili samo jednom godišnje. A ipak mi pisanje o pisanju otuđenom
djetetu pada teško. Toliko teško, da moram ući u vaše cipele na neko vrijeme i
osjetiti kako je teško pisati, ili ne znati o čemu pisati, ili jednostavno ne
željeti pisati kad je ono što stvarno želimo, krik: zašto?
Međutim je pisanje medij koji bi svi otuđeni roditelji mogli i (po
mojem mišljenju) trebali prihvatiti. Pisanje je dobro za vas i dobro je za vaše
dijete. Kad ga prihvatite, vaše pisanje može ispuniti jaz koji ni tisuću godina
priče ne bi moglo. Dok pišete i dopuštate svojim mislima da teku, razina vaše
tjeskobe pada, dok pišete i sebi dopuštate da jednostavno postojite u trenutku,
vaši se osjećaji sami reguliraju. Dok pišete, možete izraziti sve one stvari
koje biste željeli reći djetetu (i više od toga) i čak ako nikad ne pročitaju
ni jednu riječ onoga što ste napisali, to je na papiru i postoji zauvijek.
Mnogi me ljudi pitaju o pisanju svojem djetetu. Pitaju me koju
će formu koristiti i što će reći i kako je moguće nastaviti pisati iste stvari
na različite načine cijelu vječnost plus jedan dan, bez ikakva odgovora. Moj je
odgovor da ako otuđenom djetetu pišete radi odgovora, jednostavno podržavate obrazac
ponašanja koje drži dijete tamo gdje jest. Kad pišete otuđenom djetetu, pišete
kao majka ili otac koji jeste i govorite djetetu ono što želite da ono pročita
o tome da ga još volite, da vam još nedostaje, da još o njemu skrbite i pišete
mu da ste još uvijek tu, da ste dobro i da čekate. Pišete iz srca, iz mjesta
gdje ste još uvijek onaj roditelj koji ste bili kad se rodilo i kad ste ga
zavoljeli. Tad riječi teku i to je dobro na puno načina.
Nedavno sam intervjuirala djecu koja su prije bila otuđena, ali
su se od toga oporavila. Sakupljala sam materijal za knjigu, da bih otuđenim
roditeljima dala osjećaj o tome što je njihovu otuđenom djetetu važno. Sva
djeca s kojom sam do sad razgovarala rekla su mi da su pisma i razglednice bile
važna životna veza s njihovim roditeljem, čak i ako ih nisu čitala i pospremila
su ih, ona su negdje u sebi znala da su ta pisma značila da su još uvijek
voljena i da je njihov roditelj još uvijek tamo negdje. Neka djeca govore o
tjeskobi koju su proživljavala zbog tih pisama i o kognitivnom neskladu*
kad bi pročitala da su voljena iako im je bilo rečeno da nisu. Druga su mi
djeca rekla da su željela da odbačeni roditelj više piše o svojem životu i
svijetu koji su ta djeca odbacila. Ni jedno dijete nije reklo da je željelo da
roditelj to ne čini. Ni jedno nije reklo da pisma, razglednice i e-mailovi nisu
bili važni.
Zašto ne biste uzeli olovku ili sjeli za tastaturu i pisali. Za
početak pišite zato što imate priču za ispričati. Pišite zato da bi vaše misli
i osjećaji potekli. Pišite o svijetu oko sebe, o svjetlu na nebu i drveću u
sumrak. Pišite o vjetru i suncu. Pišite o osjećajima i strahovima i stvarima
koje vas nasmijavaju kad vam je najteže. Ako vam je u početku čudno pisati,
čitajte nešto što prije niste, čitajte poeziju i prozu i dopustite da to teče
kroz vas i oslobodi vaše neuralne putanje tako da se vaš um privikne na ritam
pisanja. Kad to uspijete, usmjerite se na svoje dijete i dajte mu doznanja što
prema njemu osjećate.
Pisanje pisama otuđenoj djeci nije lagano, ali se može olakšati
ako uživate u pisanju i ako ste u stanju zaobići kutove svoje boli i odbijanja
djeteta. Posegnite iznad boli i ljutnje i gubitka i pišite djetetu koje je još
uvijek tu. Ovdje je jedno takvo pismo, koje je napisao roditelj s kojim sam
radila prije nekoliko godina. To je pismo sa mnom je od kad sam ga pročitala. I
s djetetom, također.
Drago moje dijete,
Tulipani su danas otvorili svoje svjetlo-crvene
latice i nasmiješile mi se na suncu. Razmišljala sam o danu kad smo te iz
rodilišta donijeli kući jednoga dana koji je bio baš kao ovaj današnji. Sve su
ptice na svijetu pjevale a sunce se s neba smiješilo. Bila sam jako sretna, ti
si bila prekrasna i bili smo jako sretni.
Žabe u jezercu su jako zaposlene, takvo je doba
godine da je puno malih žabica. Sjećaš li se kako smo ih skupljali u tegle i
gledali kako rastu? A onog jutra kad smo ih našli kako skaču oko sudopera bilo
je jako smiješno, sve smo ih morali pohvatati jednu po jednu i odnijeti u vrt.
Ove sam godine posadila puno različitog povrća u
vrtu. Obilježila sam ih olovkom koju si mi poklonila za Božić prije nekoliko
godina. Držim je u čaši na prozoru tako da uvijek znam gdje je, znaš kako inače
lako gubim stvari. Hvala ti za tu olovku, kad je upotrebljavam mislim na tebe,
crtam smiješne likove na oznake povrća da me podsjećaju na tebe.
Po noći je jako toplo. Kad pogledam u zvijezde pitam
se gledaš li ih i ti i brojiš li ih kao što smo to znali raditi. Što misliš,
bismo li ih ikad mogli sve prebrojiti koliko ih ima?
Posadila sam za tebe malo graška, ali u teglama.
Posadila sam i grašak šećerac, pa kad jednom dođeš, nabrat ćemo ga i ispržiti.
Po danu mi je još malo hladno za noge pa ne nosim
sandale. Ove ću godine nokte lakirati svijetlo roza. Hoćeš li ti lakirati nokte
na nogama? Koje boje? Još imam one lakove za nokte u svim onim fantastičnim
bojama.
Mislim o tebi svaki dan i šaljem ti svu svoju ljubav
i zagrljaje koje sad ne možeš imati. Ali će te uvijek ovdje čekati, nikamo neće
otići.
Kad sam razgovarala s djevojčicom kojoj je ovo pismo bilo
poslano, pitala sam je sjeća li se kad ga je primila. Na tren je napustila
prostoriju i vratila se s pismom koje je bilo uokvireno.
'Sjećam ga se', rekla je, 'kako bih ga mogla zaboraviti. To mi
je pismo reklo sve što se moglo reći o mojoj majci i njezinoj ljubavi prema
meni. Kad sam ga čitala, bilo mi je devet godina, i bila sam hladna i ljuta i
odbojna. Ali te slike koje mi je predočila prošle su kroz sve te moje osjećaje
i došle ravno do mog srca. Tada sam znala da je to što činim krivo. Iako mi je
trebalo još šest godina da se izborim za slobodu, to pismo i druga pisma koja
sam od nje primala, slala su mi poruku da je njena ljubav ono što me čeka. To
me je održavalo.'
Pisanje nije svakome lako, znam, ali ispisati rijeku umjesto
isplakati rijeku jest nešto što vašem djetetu govori o vašoj trajnoj ljubavi i
nešto je što bi, na koncu, moglo djetetu popločati stazu za povratak kući.
_______________________
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/01/11/write-me-a-river-communicating-with-your-alienated-child/
* Kognitivni nesklad (engl. cognitive disonance) je
"sklonost
usklađivanja našeg uvjerenja s ponašanjem. On pomaže da se smanji nesigurnost,
nedosljednost i sukob. Zato, ako djelujemo na način koji nije u skladu s onim u
što vjerujemo, možda promijenimo uvjerenja." Zato o ljudima prema kojima
smo se ponašali lijepo, mislimo ljepše nego prije, a o onima prema kojima se
nismo lijepo ponašali, mislimo lošije nego prije, bez obzira na njihovo
ponašanje.
"Ovo je jedan razlog zašto je važno što je
prije moguće prekinuti dječje ponašanje puno mržnje. Što se lošije prema vama
ponašaju, to više sami sebe moraju uvjeriti da zaslužujete loše ponašanje. Što
vas više odbacuju, to više sami sebe uvjeravaju da ste loši i vrijedni
odbacivanja. Ovo smanjuje nesklad prouzročen ponašanjem punim mržnje prema
osobi koju su tako dugo voljela. To štiti djecu od unutarnjeg nemira zbog
vlastita ponašanja. Na ovaj se način otuđenje samo sobom hrani i biva
uspostavljeno" (Warshak, Otrov razvoda, Algoritam, 2008). (op.prev.)
Nema komentara:
Objavi komentar