Unutrašnjost uma otuđenog djeteta čudno
je mjesto, ali ja tamo provodim puno svojeg radnog vremena. U našem radu na
Klinici, stalno eksperimentiramo s različitim načinima pomaganja odbačenim
roditeljima da razumiju taj svijet tako da im ponašanja njihove djece prestanu
izgledati čudno. Jedan od tih načina jest poduka roditelja o fluidnosti*
osjećaja i subjektivnom svijetu u kojem živi otuđeno dijete
Djeca koja su najranjivija za razvoj
reakcije otuđenja često su osjetljiva djeca, često su bistra djeca s jakim
osjećajem za ono što je pravo i što nije. Najstarije/prvo je dijete
najranjivije, to je dijete koje je ušlo u svijet i onda je obitelj postala
troje ljudi. Iskusilo je poplavu ljubavi iz dva izvora u svojem vanjskom
svijetu. Kasnije rođena djeca ulaze u svijet koji je već podijeljen na tri
dijela i rasap ljubavi izgleda da ima utjecaj na rizik od otuđenja. To ne znači
da su kasnija djeca manje voljena, ali su možda voljena drugačije. Teško je
zadržati taj intenzivni fokus prvog proizvoda ljubavi para, drugo i treće i
četvrto dijete je čudesno, ali možda ne onoliko koliko je bilo prvo. Tako se
bojno polje koje je subjektivni svijet djeteta najčešće formira oko najstarijeg
djeteta koje preuzima ulogu ratnog druga roditelja otuđitelja, s vremenom
privodeći i mlađu djecu.
Otuđeno dijete obično ima jednog
roditelja koji ima izrazito intenzivne emocionalne i psihološke reakcije,
stvarajući subjektivni tijek osjećaja između sebe i djeteta u kojem dijete
postaje hiper budno za akcije i reakcije toga roditelja. Ovo je nešto što drugi
lako opažaju ali rijetko razumiju. Tijek osjećaja u subjektivnom odnosu događa
se bez riječi, ne trebaju mu riječi, dijete se dovodi u stanje hiper budnosti
govorom tijela i onim neizrečenim, prije nego riječima. Dijete koje gleda u
roditelja prije nego što će nešto reći i dijete koje je stalno fizički blizu
roditelja jest dijete koje je podložno fluidnosti osjećaja u toga roditelja.
Tamo gdje puše vjetar emocija, tamo ide i to dijete. Kad nastane takva
dinamika, vrlo ju je teško raspetljati pomoću terapije. To je zato što je
dijete vezano u trans-generacijsko učenje obiteljskog sustava koji je uspostavio
to ponašanje. Roditelj koji dijete vezuje na ovaj način ne razumije da čini
bilo što loše ili štetno za dijete, on jednostavno čini ono što su njemu činili
manipulirajući subjektivni tijek osjećaja da bi se kontroliralo djetetova
vanjska i unutarnja iskustva. To se naziva enmeshment (stopljenost,
konfluencija) i to je poremećaj privrženosti koji je štetan za dijete, ali ga
stručnjaci rijetko prepoznaju. Iako, kad ga se opazi, to ponašanje izgleda
čudno, ono djetetu ne izgleda nenormalno, ni čudno. Upravo suprotno. Dijete
koje je ovako stopljeno pričat će o tome da se osjeća kao da ga se jako voli i
da se o njemu skrbi, ova djeca misle da se obraća pažnja na svaku njihovu
potrebu i da je njihov roditelj najdivnija osoba na planetu. To je postignuto
dubokom, manje ili više svjesnom manipulacijom djetetove realnosti i problem je
nevjerojatno teško rješavati kad je duboko usađen.
Alice Miller je pisala o ženskoj
generacijskoj stopljenosti u svojoj prekrasnoj knjizi o traumi u djetinjstvu
(The Drama of Being a Child i u drugim knjigama). Ona piše o kulturalnim
očekivanjima u vezi s majčinstvom pri kojima se kćeri uči da su njihove potrebe
podređene potrebama majki i da će se, kad one same postanu majke, o njihovim će
potrebama brinuti njihove kćeri. Ova zamjena uloga u kojima kćeri skrbe o
majkama umjesto da je obrnuto, stvara se subjektivnim manipulacijama majke
prema kćeri. Te manipulacije uče dijete u razvoju da su njegove potrebe
sekundarne u odnosu na potrebe majke i da je ugađanje majci i usrećivanje majke
ključna uloga koju dijete treba igrati. To je generacijski naučeno ponašanje i
ono može utjecati i na dječake i na djevojčice iako su djevojčice u nekim
kulturama češće cilj. Briga za maminu sreću jedan je od apsolutnih zahtjeva
stopljenog odnosa i ta će djeca učiniti puno toga da bi zadovoljila taj
zahtjev.
Zaprepašćuje što sve djeca mogu učiniti
da bi ugodila mami. Tu je uključeno poricanje osjećaja, iskrivljavanje
stvarnosti i nevjerica prema bilo čemu ili bilo komu tko propituje stajališta,
osjećaje ili mišljenja njihove majke o svijetu. Ako je vaše dijete u ovakvoj
vrsti začaranosti, a vi ste ciljani roditelj, onda bez odgode morate razumjeti
svijet svojeg djeteta što je bolje moguće, zato što ćete, jedino ako se možete
kretati u fluidnosti tih osjećaja, biti u stanju zaštiti dijete do izvjesne razine.
Izvana gledano, i gledano racionalnim
umom, dijete je zarobljeno i pod kontrolom drugog roditelja i to je loše i
štetno. Iznutra i gledano iracionalnim subjektivnim umom djeteta, svatko tko
pokuša intervenirati u taj siguran, topao i ugodan svijet, neprijatelj je
kojega se treba bojati i odbaciti ga. Dijete u takvoj situaciji ne možete
spasiti koristeći racionalno razmišljanje. Ako namjeravate pomoći, morate ćete
otići u šumu s Ivicom i Maricom i naći svoj put duž krivudavih, pokretnih i
stalno promjenjljivih staza koje vode do ravnoteže i sklada. Jedino morate
upamtiti da trebate ostaviti trag mrvica kruha prije nego što uđete u taj
svijet, jer ćete u protivnom i vi završiti u kući s vješticom i u njezinom velikom
loncu u kojem se kuha nešto grozno. U srcu ovog obiteljskog scenarija jest
proždiruća majka, žena bez ega koja ga kompenzira jedući svoju djecu. To je
istina scenarija stopljenosti, dijete postoji samo da bi služilo potrebama
majke, kao što majka postoji da bi služila potrebama svoje majke. Kad u skrbi o
djeci dominiraju majke i bake i kad se ponašaju kao da su djetetovi prirodni
roditelji, imamo poremećaj uloga na djelu i ekstremno je komplicirano pomoći
djetetu da se makne iz te pozicije.
I tako, morate ići u šumu ako želite
pomoći svojem djetetu u ovoj situaciji. U šumu sa zadatkom da budete obiteljski
prijelazni lik. Zapravo ono što radite jest pomaganje djetetu da bude
prijelazni lik, osoba u obiteljskom narativu koja mijenja priču i odmiče je od
generacijskog pohoda destrukcije ličnosti. Bit ćete smatrani neprijateljem i
osjetit ćete svu snagu subjektivnog otpora protiv sebe, on će teći i kroz vaše
dijete kao i kroz njegovu majku i baku i vjerojatno će tom tijeku otpora pomoći
i podržati ga i izvana i šira obitelj, svi koji znaju da nemušte subjektivne
poruke moraju ostati tamo gdje jesu da bi se zaštitili protagonisti drame.
Ako u to uđete sa svojim racionalnim umom
nećete stići dalje od vanjskog kruga drveća, u toj šumi nema razumnog
promišljanja. Ako uđete na valu promjenjljivih osjećaja svojeg djeteta,
koristeći ih kao lakmus test o tome kako se osjeća živo srce ove drame, brzo
ćete naći put do male kućice u šumi gdje čeka vještica. Nježno pokucajte na
vrata i spremno držite cvijeće koje ste joj donijeli, promatrajte njezino lice
i učite kako reagirati brzinom munje. Ako je uspijete navesti da vam otvori
vrata, uspjeli ste učiniti prvi korak, ako je uspijete navesti da ih ostavi
otvorenima, imate šanse. Kad ste unutra, promatrajte kako kesi zube, to je vuk
u janjećoj koži, budite na oprezu, samo je treptaj oka daleko od toga da skine
šešir i proguta vas za doručak. Nemojte sjesti dok se ona nije smjestila i
nasmiješila, ako se namršti, skočite i pitajte kako možete pomoći. Kad vam
ponudi kašu nasmiješite se i budite zahvalni, svakako sve pojedite, jer je ne
želite povrijediti. Kad netko pokuca na vrata, ukočite se skupa s njom i sa
strahom pogledajte kroz prozor, dijelite njezinu tjeskobu, njezin strah,
njezino iracionalno razmišljanje. Kad vam svega bude previše, zavucite se s
njom pod pokrivač na njezinom velikom krevetu u kutu sobe i uljuljkajte je u
san. Motrite pažljivo da biste bili sigurni da je zaspala. Dok pored nje padate
od umora, budite spremni skočiti na i najmanji pokret.
Živite s tom ženom dovoljno dugo i znat
ćete kako odgovoriti na fluidnost osjećaja nekoga drugog.
Tad ćete i vi razumjeti kako je živjeti u
svijetu otuđenog djeteta.
_______________________
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/03/05/the-fluidity-of-feeling-inside-the-world-of-the-alienated-child/
Nema komentara:
Objavi komentar