Oni koji su upoznati s rječnikom otuđenja znaju što znači izraz
'ciljano dijete'. Oznaka se često koristi i odnosi se na ono dijete u
obiteljskom sustavu na kojeg je roditelj otuđitelj posebno usredotočen. U
takvim situacijama viđamo uobičajenu dinamiku, gdje je jedno dijete teško
otuđeno, dok ostala, ako ih ima, to ne moraju biti. To može biti nešto što se
može riješiti u procesu reunifikacije, ali će to dijete često i dalje
tvrdoglavo odbijati jednog roditelja i ostati u savezu s roditeljem otuđiteljem
čak i kad se ostala djeca vrate u normalno ponašanje. To će se dijete u
postupku reunifikacije često držati odvojeno od ostale djece i svakako je
tijekom same faze otuđivanja aktivno radilo na podršci roditelju otuđitelju u
stvaranju saveza unutar obitelji a protiv roditelja kojeg se odbacuje. Oznaka
'ciljano dijete' korisna je zato što nam omogućuje vidjeti gdje se koncentrira
tijek utjecaja. Za razliku od Identificiranog pacijenta*
u terapiji obiteljskih sustava, od ključne je važnosti prepoznati da ciljano
dijete nije nositelj obiteljskih projekcija patologije već je vodič kroz koji
se ispoljavaju negativni utjecaji roditelja otuđitelja. U tom je smislu ciljano
dijete zamjena za otuđitelja, zbog čega stopljena dijada otuđitelja i ciljanog
djeteta i jest tako moćna u smislu da dodatno osigurava priklanjanje braće i
sestara u proces odbacivanja roditelja sukladno zahtjevima.
Ciljano dijete, prema mojem iskustvu, jest dijete koje se
najviše zlostavlja, zato što prima, u nerazrijeđenom obliku, pune doze
negativnih emocija roditelja otuđitelja. Nerazrijeđena rušilačka sila mržnje,
zamjeranja, odbojnosti i odlučnosti, briše svaki otpor koji bi dijete moglo
imati prema prekidu kontakta s roditeljem koji je cilj kampanje ocrnjivanja. To
je dijete koje svjedoči bijesu roditelja na kraju odnosa ili koje je pozvano
održati roditelja na životu, ili koje je uvučeno u prijateljstvo s roditeljem
koji ga uzdiže u ulogu supružnika ili povjerenika, dajući mu poseban status
koji je toksičan. To će dijete vrlo teško povratiti čak i dio nevine ljubavi
koju je osjećalo za roditelja kojeg sad optužuje i često se nije u stanju u sebi
suočiti s prazninom koja je nastala brisanjem te ljubavi. To se dijete može
naći u poziciji da, kako odrasta, nema nikakvog osjećaja da ima roditelje, zato
što je omraženog roditelja odbacilo, a uzalud čeka na nadoknadu ljubavi koju se
nada da će dobiti od roditelja otuđitelja. Često će se dogoditi da se, kad je
roditelj otuđitelj već odavno završio s davanjem oduška sebi i s projiciranjem,
i našao si je novoga partnera, to dijete i dalje drži mržnje i pita se zašto ga
ni jedan roditelj više ne voli. Tad nastaje hladna masa mržnje prema oboje
roditelja, a dijete nema potrebne vještine da bi sebe ponovno izgradilo kao
autentičnu osobu kojoj su osjećaji i emocije normalni dio života.
Ciljanje djeteta da odbaci svojeg drugog roditelja jest
zlostavljanje djeteta. To je mentalno, emocionalno i psihološki okrutno zato
što djetetu oduzima pravo na djetinjstvo, na oboje roditelja i na normalan
opseg osjećaja. Na nesreću ga službe za zaštitu djece i obitelji rijetko
prepoznaju. Te službe izgleda nisu u stanju vidjeti da dijete koje odbacuje
roditelja s otrovnom mržnjom pokazuje ozbiljne znakove poremećaja privrženosti.
Kad je ciljano dijete zarobljeno u nadmenu i ogorčenu kampanju skupa s
roditeljem otuđiteljem, utjecaj na braću i sestre može biti trenutačan i vrlo ozbiljan.
Ciljano je dijete često prvorođeno dijete u obiteljskom sustavu i može biti
bilo kojeg spola. Tu postoji i spremnost za uspon na obiteljskoj hijerarhijskoj
ljestvici, možda i zato što najstarije dijete ima ugrađen osjećaj za skrb o
mlađoj braći i sestrama. Tu je također i čimbenik da se roditelj otuđitelj
oslanja na najstarije dijete i prenosi mu osjećaj da je posebno ili da je već
odraslo što je djetetu primamljivo. Kako se god to događalo, uvođenje djeteta u
svijet odraslih, svijet žalosti i gubitka jest čin zlostavljanja i stvara u
djeteta strašnu dilemu koja ponekad može ostati neriješena dugi niz godina.
Dilema je sljedeća: Ako se ne priklonim ovom roditelju, hoće li i mene odbaciti
i mrziti s istom snagom? Sad kad sam se priklonio/priklonila ovom roditelju,
hoću li se ikad moći odavde izvući? Odgovori na ova pitanju su da i ne, i to
dijete dovodi do nesvjesnog započinjanja procesa rada na uvlačenju ostale djece
u odbacivanje ciljanog roditelja. Stabiliziranje obiteljskog sustava na način
da se osigura savez u svim odnosima, ključni je zadatak ciljanog djeteta koje
često u terapijskom radu vidimo kako aktivno i sustavno insistira da je nužno
povinovati se.
Ostaje pitanje, kako prići takvom slučaju. Prvi zadatak u svakom
slučaju teškog otuđenja jest odvajanje djeteta od roditelja otuđitelja. To bi
trebalo biti lagan zadatak, ali je žalosno da se djelatnici obiteljskih sudova
jednako kao i djelatnici centara za socijalnu skrb užasavaju toga. Nikad me ne
prestaju čuditi da neki stručnjaci vide zlostavljanje na svakom koraku svoje
prakse a ipak, kad se radi o otuđenom djetetu, postoji kolektivno užasavanje od
poduzimanja bilo čega. Možda se to događa zato što se dijete prikazuje tako
dobro u svakom smislu, pa je puno lakše povjerovati da su stvari koje govori o
odbačenom roditelju istinite, nego postaviti još koje pitanje. Pitanja koja se
treba postaviti su:
- Zašto ovo dijete to govori baš sad?
- Koji su dokazi za to što dijete govori?
- Zašto se dijete fokusira samo na roditelja kojeg odbacuje, što
se dogodilo s djetetovom (normalnom) sposobnošću da gaji ambivalentne osjećaje?
- Koga dijete oponaša?
- Čiju mi priču dijete priča?
Kad nam dođe dijete s prijelomom kosti ili modricama, pitamo ga
kao ih je zadobilo. Kad nam dijete dođe s prijelomom perspektive i jednostranom
mržnjom, jednako bismo tako trebali postavljati pitanja o tome kako je zadobilo
takve emocionalne i psihološke ozljede. I trebali bismo imati na umu da će
dijete koje ima prijelome kostiju i modrice najčešće i dalje voljeti roditelja
koji ga je ozlijedio. Dijete koje je emocionalno i psihički polomljeno i
ozlijeđeno otuđenjem čini upravo isto to, vodeći kampanju mrženje radi podrške
roditelju otuđitelju koji ga zlostavlja. Dok je roditelj otuđitelj zauzet
projiciranjem filma koji gledate, u kojem je odbačeni roditelj uzrok djetetova
odbijajućeg ponašanja, upravo roditelj otuđitelj djetetu nanosi štetu, a ne
onaj kojeg dijete optužuje. Rad s otuđenom djecom i njihovim obiteljima od
stručnjaka, da bi identificirali počinitelja, zahtijeva da gledaju u dva
smjera, prvo u smjeru suprotnom od onog koji im roditelj otuđitelj pokazuje i,
drugo, da gledaju u dijete da bi vidjeli razmjere učinjene štete.
Razdvajanje braće i sestara pri radu na reunifikaciji od
suštinske je važnosti, jednako kao što je važno odvajanje ciljanog djeteta od
roditelja otuđitelja. U mnogim obiteljskim sustavima ciljano je dijete postalo
zamjena za supružnika i zajedno s roditeljem otuđiteljem skrbi o mlađoj djeci.
To dijete također može biti u poziciji roditelja otuđujućem roditelju, što
znači da ono u velikoj mjeri upravlja s obitelji. Razdvajanje braće i sestara
ključni je dio u ponovnom uspostavljanju ispravne hijerarhije moći u
obiteljskom sustavu i ciljano je dijete često neophodno izdvojiti od obitelji
roditelja otuđitelja.
Govorim o izdvajanju i promjeni odluke o skrbništvu iako znam da
je to u stvarnosti, iako tako teško zlostavljanoj djeci donosi olakšanje i
cijeljenje, nevjerojatno tečko postići uz naš pravosudni sustav. Jednako tako u
našim centrima socijalne skrbi, postoji ogroman otpor na promjenu odluke o tome
s kojim će roditeljem dijete živjeti, ili o izdvajanje braće i sestara iz
obitelji roditelja otuđitelja na neki rok.
To prepoznajem kao neku vrstu paralelnog procesa u kojem
stručnjaci bivaju ulovljeni moćima otuđenja, smrznuti i nesposobni djelovati.
Otuđenje je sistemska pojava koju često uspoređujem s infekcijom. Previše će
stručnjaka u svojem pristupu otuđenju, umjesto da strgnu flaster, isti skidati
bolno milimetar po milimetar, opetovano primjenjujući doze terapije,
uvjeravanja i ohrabrivanja u slijepoj nadi da će dijete ili djeca doći k sebi.
No, jednako kao što je nemoguće liječiti infekciju bez primjene adekvatne doze
antibiotika, nemoguće je liječiti otuđenje zmijskim uljem**
i lijepim željama.
Odvajanje ciljanog djeteta od roditelja otuđitelja i razdvajanje
braće i sestara jedini su lijekovi u slučajevima teškog i trajnog otuđenja i
treba ih se primijeniti bez odgađanja da bi se zaustavilo zlostavljanje. Što
prije to shvatimo, to ćemo prije vidjeti da su djeca zacijelila i da su
zaštićena od strašnog iskustva koje proživljava ciljano dijete ili braća i
sestre, koji svi zaslužuju bolje od onoga što od nas dobivaju.
__________________________________
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/01/26/separating-siblings-in-alienation-situations/
* Identificirani
pacijent je osoba koja je nositelj patologije. U kliničkom okruženju izraz se
koristi za opis osobe u disfunkcionalnoj obitelji koji je nesvjesno odabran da
prikaže obiteljske unutarnje sukobe kao diverziju, koji je u splittingu i
nositelj je (moguće transgeneracijski) obiteljskih poremećaja. Iako će ostali
članovi obitelji obično izraziti zabrinutost zbog problema identificiranog
pacijenta, oni mogu instinktivno reagirati na bilo kakvo poboljšanje stanja
toga pacijenta pokušavajući ponovno uspostaviti stanje poremećenosti.
** Zmijsko su ulje kao lijek prodavali šarlatani na
uličnim sajmovima, te je simbol prijevare.
Nema komentara:
Objavi komentar