Čula sam kraj Panorama
Programme o samoubojstvima
muškaraca u Velikoj Britaniji. Iako znam ponešto o samoubojstvima muškaraca i
razumijem neke od stvari koje se gomilaju protiv muškaraca izazivajući gubitak
nade i spiralu očaja, ipak sam bila šokirana kad sam čula da se u Velikoj
Britaniji svakoga tjedna ubije 100 muškaraca.
100 muškaraca
tjedno. To je vodeći uzrok smrti u muškaraca mlađih od 50 godina. To se u našoj
zemlji događa upravo sada a ipak, osim poziva 'da o tome razgovaraju', do sad
nemamo nacionalnu strategiju, nemamo svijesti o onome što se događa i nemamo
stvarnu ideju o tome što činiti, osim što muškarcima kažemo da o tome razgovaraju.
Dakle,
sve je to njihova pogreška, i kad bi samo mogli biti malo više kao žene i o
tome razgovarati, sve bi bilo u redu. Je li to naša strategija? Da učinimo da
muškarci budu više kao žene i sve će biti u redu? Prema direktorici Calmzone,
Jane Powell, jest. Powell, koja je prošle godine zaustavila preventivni
program, rekavši
"odgovor je u…
jednostavno o tome razgovarati… u tom smislu, to je besplatno."
i onda
je nastavila govoriti o tome kako je tijekom godina nastala ogromna kulturalna
promjena za žene, uz implikaciju da, kad bi muškarci samo ustrajali i razgovarali
o tome, stope samoubojstava među njima bi pale i to ne bi koštalo ni lipe.
Jesam
li jedina koja se na ovo zaprepastila? Prva mi je reakcija bila smjeh na
besmislenu ideju da je sve što muškarci trebaju učiniti razgovarati o svojim
osjećajima i onda više neće htjeti počiniti samoubojstvo. Druga mi je reakcija
bila ozbiljna zabrinutost koja je prerasla u ljutnju kad sam shvatila da je
sama ideja koja je izložena u tom dokumentarcu zapravo feministički konstrukt
da kad bi muškarci bili više kao žene i kad bi razgovarali o svojim osjećajima,
njihov ih očaj ne bi odvukao u smrt. Pogledajmo što razgovor o tome čini
muškarcima koji su u najvećem riziku od samoubojstva u Velikoj Britaniji.
Muškarci
ispod pedesete žive krhki život koji se temelji na ćudima žena s kojima žive i
na njihovu blagoslovu da su dovoljno dobri muževi ili partneri.
Ako
muškarac u tome ne uspije i ako supruga ili partnerica odluči da je kraj braka,
što mu se događa?
a)
njegovo se ponašanje rutinski analizira kao ponašanje koje se bazira na
njegovoj inherentnoj povlaštenosti u vladavini patrijarhata. Prosuđuje ga se
kao manjkavog zato što je muškarac i zato što su muškarci povlašteni a žene
nisu;
b) od njega se traži da se iseli iz kuće
u kojoj živi;
c) i ostavi svoju djecu
ili
č) on jedne večeri dolazi u praznu kuću,
a supruge i djece nema;
ć) smatra ga se počiniteljem, mora da je
kriv zato što je muškarac;
d) suočava se sa sustavnom
diskriminacijom u službama kojima se obraća za pomoć, uključujući čak i one
koje su uspostavljene zato da ga podrže, zato što je njihovo sržno uvjerenje da
ako on o tome razgovara, manja je mogućnost da će se ubiti. U međuvremenu je on
beskućnik, prisilno odvojen od svoje djece i
dž) prisiljen je plaćati 20% svojeg bruto
prihoda radi uzdržavanja djece koju može viđati ako je majku volja to
dopustiti;
đ) kad uđe u sustav za dodjelu stanova,
kaže mu se da nema prednost, pa provodi puno vremena spavajući na kaučima
svojih prijatelja ili živi s majkom i ocem, ili čak odlazi na ulicu i postaje
jedan od onih nevidljivih, jedan od onih o kojima ne brinemo zato što su
beskućnici i to mora da je njihova pogreška, zar ne?
e) Kad uz pomoć Suda pokušava vidjeti svoju
djecu, za to plaća financijski, emocionalno, psihološki i fizički;
f) traži vidjeti djecu i popunjava
obrazac za obvezno savjetovanje u Centru za socijalnu skrb, nakon savjetovanja
ga šalju na medijaciju, što on čini. Majka njegove djece to, međutim, odbija,
zato što je presložila njihov međusobni odnos i putem 'podizanja svijesti'
shvatila da je nasilan… već je osuđen, ali on to još ne zna;
g) odlazi na sud i utvrđuje se ono što mu
se pruža sad kad ga se smatra manjkavim ocem, tj. kontakt. Kontakt s djecom, istom
onom koju je držao na svojim rukama onoga dana kad su rođena, kad im je obećao
sve na svijetu. Sad mu je dopušteno da s njima ima 'kontakt';
h) kad su iznesene optužbe, kontakt se
prekida i kazneni Sud traje jednu godinu ili dulje da bi presudio da nije kriv;
i) sad ga djeca više ne žele vidjeti,
previše je tužan, previše mu je loše, previše nije ono što tata treba biti;
j) odlazi ponovno na Sud u vjeri da će
dobiti pravdu i sa Suda izlazi zdrobljen, prisiljavan, zlostavljen i
posramljen;
k) pati od PTSP-a;
l) njegov posao pati već dulje vremena,
sad mu prijeti otkaz;
lj) gubitak posla je posljednja kap, sad
je beskućnik, bez djece, bez posla i bezvrijedan;
m) od lokalnih službi traži pomoć i tamo
mu kažu da sve što treba učiniti jest razgovarati o tomu;
n) tetura van na cestu i pita se zašto se
jednostavno ne baci pod onaj autobus, koga briga?
nj) bezvoljno živi iz dana u dan,
prijatelji su od njega digli ruke, ili su se pod utjecajem njegove bivše
okrenuli protiv njega;
o) majka mu je ozbiljno zabrinuta ali ne
može doprijeti do njega;
p) počinje planirati kako da prekine bol;
r) jednog se jutra budi nakon što je
prethodne noći pio da ga mine bol zbog gubitka koji je pretrpio i posttraumatskog
stresa zbog kojeg mu se stalno po glavi mota isto pitanje… što sam tako jako
loše učinio?
s) ne može se više nositi s tim, o tome govori i s tim živi predugo;
š) zna da mu majka danas nije kod kuće;
t) uzima konop iz garaže.
Da je bar o tome razgovarao…
Reći muškarcima koji se suočavaju s
vanjskim barijerama i preprekama, neka razgovaraju o tome da bi ostvarili ono
što ih čini mentalno stabilnima i zdravima, jest kao vikanje uz vjetar 10
bofora u nadi da će to osoba na drugom brdu čuti. Ono što je bolesno u tome da
se muškarcima koji se suočavaju s tim razinama diskriminacije kaže
'razgovarajte o tome', jest sličnost sa stavljanjem flastera na rez nakon
operacije na otvorenom srcu u nadi da će to s vremenom zacijeliti. To što
činimo muškarcima je loše, nije zdravo i definitivno nema veze s
ravnopravnošću.
Za one koji smatraju da me to što pišem o
muškarcima svrstava među aktiviste za muška prava i za one koji u to vjeruju
zato što sam napustila feminizam ovakav kakav jest, diskriminatorni kult za
ženska prava a ne za ravnopravnost, poručujem da nisam aktivistica ni za što osim za ravnopravnost, onakvu kakva se
temelji na omogućavanju i muškarcima i ženama da budu tko jesu i različiti, a
ne isti. Također sam netko tko vjeruje da, ako zaista trebamo biti ravnopravno,
pravedno i pravično društvo, u kojem naši dječaci i djevojčice mogu rasti i
imati izbore u životu, moramo razumjeti da se okrivljavanje žrtve ne događa
samo ženama, već i muškarcima, također. A okrivljavanje žrtve jest nešto što
počinje kad vidimo borbu muškaraca i žena koji je moraju voditi sami. Upravo se
to događa kad muškarcima koji se suočavaju s barijerama sustava da ostvare
svoju dobrobit, kažemo da će se bolje osjećati ako budu 'o tome razgovarali'.
Ono što se događa kad muškarci o tome
razgovaraju jest kolektivni početak procesa posramljivanja muškaraca. Kad se
popnu na zgrade da bi ukazali na svoju tragediju, onda su neodgovorni rasipnici
koji nikako ne bi smjeli imati išta sa svojom djecom, kad marširaju za svoja
prava, kažemo da su nasilnici i da pokazuju svoje pravo lice, a kad počine
samoubojstvo, kažemo da bi im bilo dobro samo da su o tome razgovarali.
Posramljivanje. Široko raspostranjeno u našoj kulturi. To je loše i to je
ubijanje muškaraca po stopi od 100 tjedno u Velikoj Britaniji.
Umjesto da muškarcima kažemo da o tome razgovaraju,
nije li vrijeme da oni među nama koji žele pravičniji*,
sigurniji i pravedniji svijet za svoju djecu učine nešto u vezi s tim?
I pri tom ne mislim 'da o tome razgovaraju'.
_____________________________
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/04/14/man-shaming-and-victim-blaming-the-a-z-of-male-suicide-in-the-uk/
Nema komentara:
Objavi komentar