Prisilna kontrola najlakše se prepoznaje kad je muškarac vrši nad ženom. To je zato što su ženske skupine definirale obrasce prisilne kontrole u odnosima definirale kao nešto što se odnosi samo na muške patrijarhalne privilegije u njihovoj primjeni moći nad ženama. Iz perspektive mentalnog zdravlja, to je jednostrani i pomalo naivni pristup razumijevanju vrlo ozbiljnog problema prisilne kontrole. Kontrole koja se u obiteljima provodi i horizontalno, tj. među ljudima koji su u međusobnom partnerskom odnosu, ili vertikalno, tj. među ljudima koji su u obiteljskom odnosu. Horizontalni odnosi mogu uključivati braću i sestre, koji mogu igrati ulogu u povećanju moći prisilne kontrole ili je i sami provoditi. I djeca mogu postati kontrolirajuća, iako moć kojom mogu vršiti prisilu nije tako jaka kao što bi bila da su odrasli.
Međutim, kad se djeca povuku od jednog roditelja i kad ih roditelj s kojim su u savezu u tome podržava i uzdiže u ulogu nekoga tko donosi odluke, ona postaju zaista moćna. Tad optužbe za seksualno zlostavljanje mogu u obitelji povećati moć i kontrolu o kojoj samo kraljevi mogu sanjati. Zamislite dijete koje to shvati - jedna riječ od mene i sve i svatko zastaje. Kakvu bi veću razinu moći i kontrole itko mogao imati nad bilo kojim ljudskim bićem? To je moć koju dijete stječe iznoseći lažne optužbe protiv roditelja. I nije samo roditelj s kojim je dijete u savezu onaj koji djetetu u ruke daje tu moć.
Pravna definicija Prisilne kontrole jest: Bilo kakav incident ili niz incidenata kontrole, prisile, prijetećeg ponašanja, nasilja ili zlostavljanja između osoba u dobi od 16 godina ili starijih. Ova definicija za koju sve grupe za ženska prava tvrde da se odnosi samo na mušku patrijarhalnu moć nad ženama, opisuje obrasce ponašanja koje stručnjaci mentalnog zdravlja viđaju u mnogim obiteljima, posebice u slučajevima visoko konfliktnog razvoda. Incidenti kontrolirajućeg ponašanja koji uključuju mučenje nekoga na način da povjeruje da više nikad neće vidjeti svoju djecu, prijetnje da će maknuti, ozlijediti ili ubiti sebe i djecu, rekonstrukcija povijesti da bi se nekoga mučilo uvjeravanjem da je nasilan, uvjeravanje nekoga da je učinio nešto što nije i korištenje institucija da bi se osobu izbacilo iz doma i iz života djece, sve su to primjeri prisilne kontrole, jedino što ih se rijetko prepoznaje kao takve. Zašto?
U postojećoj klimi, gdje smo okruženi histerijom epidemije zlostavljanja djece, to je savršena mogućnost za svakog roditelja koji nastoji iskoristiti prisilnu kontrolu u procesu razvoda. Djeluj odmah, razmišljaj kasnije, čini se da je slogan većine stručnjaka, uključujući Policiju i Državno odvjetništvo. Optužbe koje iznose djeca, koje su slabe i koje jedva da opstanu do prvog ročišta, prosljeđuju se kaznenom Sudu dok se roditelji guše u agoniji iščekujući postupanje suda. Djelujući u toksičnom kotlu prenaglašavanja djetetovih želja i osjećaja, potpuno se zanemaruju potrebe djece da ih se ne stavlja u tako strahovito zlostavljajuće situacije. Kao što sam već prije pisala, dovesti dijete u situaciju da vjeruje da je bilo seksualno zlostavljano, posebno je veliko nasilje nad djetetom, a ipak nesvjesni stručnjaci prepuštaju to dijete makinacijama roditelja otuđitelja mjesecima, a ponekad i godinama prije nego što se kazneni postupak provede. I onda su iznenađeni kad se iznesu nove optužbe, optužbe za koje je odmah jasno da su neistinite, zato što dijete, više mjeseci, a ponekad i godina, nije bilo ni blizu roditelja kojeg optužuje za zlostavljanje.
Djeluj odmah, razmišljaj kasnije nastaje iz više elemenata uvjerenja stručnjaka, u kombinaciji sa zahtjevima socijalne sredine.
Oslanjanje na feminističku praksu u radu s obiteljima koja uči da su žene inherentno u lošijem položaju, a muškarci su inherentno u boljem položaju. To od stručnjaka zahtijeva da vjeruje da žena uvijek djeluje u vlastitom i djetetovom najboljem interesu, a protiv opasnoga muškarca.
Previše gorljivo oslanjanje na želje i osjećaje djece pri određivanju ishoda, skupa sa sklonošću da se potpuno zanemare potrebe djece za odnosom s obje strane njihovih obitelji.
Otkriće da su 1970-tih djeca bila zlostavljana ali se u toj kulturi njihovi glasovi nisu čuli, i želja da se to ispravi na način da se u 21. stoljeću djeca vide i čuju na način da se pretjeruje zbog povijesnih pogrešaka. U biti, želje, i osjećaji, uvjerenja i optužbe djece smatraju se evanđeljem kako za ispravljanje načina na koji se s djecom postupalo sedamdesetih TAKO I za pokazivanje da se takve stvari ponovno ne mogu dogoditi.
Činjenica je da su mnogi stručnjaci koji rade u sustavu skrbi o djeci u sedamdesetima prošlog stoljeća bili djeca, i kao takvi vrlo vjerojatno nesvjesno popravljaju vlastita iskustva života u kulturi u kojoj se djecu moglo zlostavljati zato što ih se nije vidjelo ni čulo.
Taj je mentalitet natopio sve razine sustava koji se bave razvedenim obiteljima i smatra se najboljom praksom u grupama koje zagovaraju ženska prava, a koje besramno govore o educiranju žena i podizanju svijesti o tome da su zlostavljane. Takav rad možda ima svoje mjesto u svijetu borbe za prava, no ima li mu mjesta u podršci obiteljima tijekom teškog procesa razvoda? Posebice kad djeca, osobe na koje promjene najviše utječu, trebaju pomoć pri kojoj se ne radi o majčinim pravima već o njihovim emocionalnim i psihološkim potrebama? Ja tvrdim ne, nema mu mjesta. Zapravo tvrdim da je pogrešno dopustiti političkoj ideologiji koja uvjerava stručnjake da su sve žene podložne opasnim muškarcima, da bude temelj za praksu stručnjaka. Kad se to dogodi, potpuno se previđa stvarno zlostavljanje koje djeca trpe, ono zlostavljanje kad postaju vodiči za prisilnu kontrolu koju jedan roditelj provodi protiv drugog roditelja.
Najčešće, ako se radi o kontroli žene nad muškarcem, ona se ne prepoznaje ili se u nju ne vjeruje. Čak i kad ta žena koristi dijete kao oružje da postigne željeni cilj, koji je brisanje muškarca iz njezina i djetetova života. Ako se dogodi da muškarac koristi tu razinu kontrole, to se puno spremnije prepoznaje, i temeljem toga se puno spremnije djeluje (iako ne uvijek). Bilo kako, dijete koje se koristi kao vodič, jest zlostavljano dijete, a posebno je zlostavljano kad su u pitanju lažne optužbe za seksualno zlostavljanje. I, što je još važnije, koja uopće za to briga?
Izvan feminističke paradigme, kad analiza prisilne kontrole ne ovisi o uvjerenju da svijetom upravlja patrijarhat i da su sve žene podređene vladavini muškaraca, stvarnost života je ta da se obrasci prisilne kontrole viđaju u mnogim obiteljskim odnosima diljem zemlje. I onaj koji posjeduje tu moć i kontrolu jednako može biti žena kao i muškarac. U ovom svijetu (koji nazivam stvarnošću), postoje obiteljski obrasci koji naviješćuju da će se dijete koristiti za postizanje željenog ishoda. Jedan od tih obrazaca je stopljeni dijadni odnos između majke djeteta i njezine vlastite majke, posebice ako je i ona bila razvedena ili rastavljena (i posebice ako je to bio visoko konfliktni razvod, ili ako je ta njezina majka doživjela narcističku povredu). U tom scenariju, majka i njezina majka preslaguju "pravu" obitelj kao roditelji djeteta i stvaraju situaciju u kojoj je izbačeni otac demonizirani predstavnik i sebe i majčinog oca, tj. djetetova djeda. Taj obrazac može ići još dalje u prošlost, gdje je i prabaka stopljena s bakom i majkom u sumnjičavom, ljutitom i osvetničkom savezu, koji kolektivno projicira krivnju i negativnost na današnjeg odbačenog oca djeteta. Nemoguće je da se dijete koje je u njihovoj skrbi obrani od tog spoja straha, anksioznosti, okrivljavanja i negativnosti. To je dijete koje će najvjerojatnije upasti u obrazac lažnog optuživanja, to je dijete čije će optužbe najvjerojatnije eskalirati i u lažne optužbe za seksualno zlostavljanje.
Postoje ovakvi savezi u kojima ima i djedova, međutim je djed u takvoj dinamici često tih, obespravljen, teroriziran ili jednostavno odsutan duhom ako već nije i tijelom. Takvi muškarci znaju svoje mjesto i ne prelaze nikakve granice. Takvi muškarci znaju da nešto nije u redu, ali nisu u stanju ništa učiniti u vezi s tim. Takvi muškarci znaju da bi reći istinu izazvalo takvu uzrujanost da bi i oni bili odbačeni. U podsvjesnom i nesvjesnom svijetu takvih saveza, na djelu su mnoge zabrane da se progovori. Muškarci u tome svijetu često će činiti što i kad mogu da bi ublažili ono najgore, ali su nemoćni u strukturi u kojoj je osoba koja se smatra najslabijom novo-okrunjeni kralj ili kraljica kojem je data sva moć za nanošenje štete onome kojega stopljena skupina zlostavlja.
I onda u ovakav scenarij gdje djeca iznose lažne optužbe za seksualno zlostavljanje ulazi stručnjak koji nema svijesti o otuđenju. Ulazak stručnjaka, iako bismo se nadali da će rasvijetliti stvarni problem, često brzo djeluje tako da jednostavno ukorijeni i učvrsti problem, onemogućujući da se dijete oslobodi sad i možda se neće osloboditi još dugo. Stručnjak koji nema svijesti o otuđenju, umjesto da traži objektivnu istinu, oslanja se na svoju "intuiciju" koja se temelji na kombinaciji uvjerenja križanih s obrazovanjem, a ta je kombinacija uronjena u prevladavajuće kulturalne stavove vremena. U 21. stoljeću to izgleda ovako –
1. Žene i djeca uvijek govore istinu.
2. Gdje ima dima seksualnog zlostavljanja, ima i vatre.
3. Dijete se mora zaštiti od roditelja kojeg optužuje.
4. Djetetove želje i osjećaji su iznad svega, mora se vjerovati onomu što dijete kaže.
Što meni, kad to promatram, izgleda kao neka vrsta praznovjernog hokus-pokusa iz vremena lova na vještice i masovne panike, a ne kao promišljeni pristup koji je znanstveno utemeljen.
Svakako, u društvu 21. stoljeća koje skrbi o pravdi i jednakosti i pravičnosti, prava vrsta prakse koja pruža djeci sigurnost, izgledala bi ovako:
1. Koje su okolnosti tih optužbi?
2. Koji fizički i/ili materijalni dokazi potvrđuju te optužbe?
3. Koje su prednosti za obitelj gdje dijete živi od tih djetetovih optužbi?
4. Koji je gubitak za roditelja s kojim dijete ne živi?
5. Koji su povijesni obrasci moći i kontrole u toj obitelji i kako su se ti obrasci koristili tijekom razvoda?
6. Ako se dokaže da su optužbe lažne, tko onda zapravo zlostavlja dijete?
7. Što moramo učiniti da bi dijete od toga zaštitili u budućnosti?
U Family Separation Clinic razvijamo protokole procjene koji omogućuju razumijevanje kako se i zašto dijete prisiljava u iznošenje lažnih optužbi za zlostavljanje. Također razmatramo obiteljske obrasce koji stvaraju uvjete za takve optužbe. Radeći to, bilježimo iskustva roditelja koji su bili tako optuženi a za koje se dokazalo da su bili nedužni. Pratimo i ishode za djecu u takvim okolnostima, i oni, već na prvi pogled, ne izgledaju dobro. Djeca u takvim okolnostima gube ne jednog, već dva roditelja. Jednoga gube zbog optužbi i zato što sporost kaznenog postupka daje drugom roditelju puno vremena da dovrši svoj projekt otuđenja. Drugoga, zato što roditelj koji inducira dijete u optužbe nije zdrav i kad se cijeli postupak završi i kad je bitka dobivena i dijete je potpuno otuđeno, taj se roditelj vraća u stanje fokusiranosti na vlastite potrebe, koristeći dijete za njihovo zadovoljavanje. Daleko od pogleda stručnjaka, bez skrbi obitelji i bez moći da spriječi štetu, to se dijete često urušava u kopiju roditelja koji ga zlostavlja. I tako disfunkcija prelazi s generacije na generaciju. Jer nema kontrole naših djelatnika socijalne skrbi zato što su toliko uronjeni u političku ideologiju da nisu u stanju vidjeti stvarnost iskrivljenih uvjerenja kojima se hrane.
Kad su prisiljena iznositi lažne optužbe za seksualno zlostavljanje, djeca pate. Ona pate zato što im je, skupa s voljenim roditeljem, oduzeto i njihovo djetinjstvo. Sve im je to oduzeto zato što ih netko koristi da bi nametnuo prisilnu kontrolu (često uz podršku uključenih stručnjaka). Roditelji u takvim okolnostima trebaju pomoć, ne podizanje svijesti, već intervenciju koja će podržati njihova prava.
Djeca u takvim okolnostima trebaju spašavanje.
____________________________
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/04/09/alienation-watch-the-abuse-that-children-suffer-when-they-make-false-allegations-of-sexual-abuse/
Nema komentara:
Objavi komentar