Trenutačno
s jednim suradnikom radim na novom projektu. Taj suradnik radi na cjelovitosti
bića i ima iskustva s otuđenjem, radom koji je nedavno nazvao 'dolinom smrti'.
Ta konceptualizacija rada s otuđenjem od roditelja vrlo je bliska onomu što i
sama osjećam, rad je povremeno u mnogo čemu sličan radu na mjestima masovnih
ubojstava. Jučer smo, tijekom redovite supervizije, raspravljali o negativnom
transferu, onoj pojavi kad kao terapeuti izazovemo negativne projekcije
roditelja otuđitelja, koje se okreću protiv nas umjesto protiv ciljanog
roditelja, ili kao i prema ciljanom roditelju. To mi je pomoglo shvatiti koliko
intrapsihički svijet u kojem radim, a drugi su u njemu prisiljeni živjeti,
iscrpljuje i koliko je toksičan za biće i dušu. I to me je potaklo na
razmišljanje o tome kako skrbiti za otuđenog roditelja – nečemu s čime se
dovoljno ne bavim jer sam prečesto previše fokusirana na djecu. Budući da smo u
tijeku pisanja serije radova o skrbi o sebi, mislim da bi pomoglo da napišem o
utjecaju otuđenja na vas kao ciljanog roditelja, i kako se možete bolje zaštiti
i skrbiti o sebi kročeći među sjenama doline smrti, a da ne biste podlegli
strašnim ishodima koji pogađaju previše onih koji su u vašoj situaciji.
Često
sam pisala o potrebi vašeg djeteta da ima jednog zdravog roditelja, koji će s
vremenom moći pomoći da se odmakne od onoga što mu je učinio roditelj
otuđitelj. To je sve dobro i lijepo, ali kako ćete sebe održati u dobrom stanju
i zdravima kroz nešto što može biti maraton tijekom kojega se vašoj djeci
nanosi šteta? Biološki ste predodređeni skrbiti o svojoj djeci, a u nemogućnost
da to činite zato što su im umovi otrovani okrutnim mučenjem koje i vi
podnosite, u nekim slučajevima i godinama. Bijeg u ludilo, postajanje lošim,
osjećaj tuge do razine na kojoj i sama životna sila koja vama teče postaje
također otrovana, jesu pravi rizici za otuđene roditelje, i radi nedostatka
stvarnog shvaćanja situacije i dostupne podrške tijekom razaranja i nanošenja
štete samom vašem postojanju na ovom planetu.
Postoji
nedostatak prihvaćanja vašeg iskustva otuđenog roditelja. Dok nema razumijevanja
problema, mnogi od vas suočit će se s nevjericom, ili još, gore, uvjerenjem da
ako vaša djeca ne provode vrijeme s vama i ne žele vas viđati, onda ste sigurno
nešto skrivili. Nepravda, paralelno s hororom spoznaje da se dio vas koji živi
u vašem djetetu uporno uništava i ubija, nekima može donijeti ludilo i očaj.
A i
kako ne bi? Koji roditelj ne bi u takvim okolnostima imao takve osjećaje? Prvi
dio suočavanja s patnjom jest spoznaja da je ta patnja normalna. Ona pokazuje
da ste zdravi. Kad se ne biste tako osjećali, bili biste psihopat, i vašem bi
djetetu bilo bolje bez vas. Prihvaćanje da je ono što osjećate normalno u
situaciji koja je nepravedna i strahovito okrutna, jest vrlo važan korak.
Ovaj
svoj rad nazivam radom na poljima masovnih ubojstava uvijek kad se nađem u očaju,
na točki kad sam učinila sve što sam mogla i kad znam da je um i duša djeteta
toliko potpuno preuzeta, da ne mogu intervenirati, ili kad moja intervencija
čini djetetovu situaciju još lošijom nego što jest. To se događa kad saznam da
sud nije u stanju održati strukturu radi dovoljnog utjecaja na promjenu
dinamike moći, što se događa iz više razloga. Ponekad stručnjaci vuku u
različitim smjerovima, ponekad se to događa zato što je roditelj učinio nešto
što je u drugog još pojačalo deluziju, ponekad zato što je šteta nanesena
djetetu jednostavno prevelika da bi se interveniralo te intervencija ne bi
zapravo ništa promijenila. Moj mi je supervizor jednom rekao da kad bismo
zavirili u biološku nutrinu te djece, ponekad ne bismo mogli ukloniti otrov,
jer kola samom njihovom DNK. Kakva je nada za tu djecu? Toga časa je vrlo mala.
Reći roditelju da su šanse za spas njihovog djeteta u skorom roku minimalne
jedan je od najtežih aspekata ovog rada, ali to činimo, i ako možemo, skrbimo o
tom roditelju jer je to tako očajnički potrebno.
Ispod
strahota parničenja postoje ljudi slomljena srca i uma zato što su prepušteni
prihvaćanju svojih gubitaka i tuge koja to prati. Kad radimo s roditeljima koji
su u takvoj situaciji, ne dajemo im lažne nade, već im pomažemo utvrditi moguće
načine ponovne izgradnje odnosa u budućnosti i što mogu očekivati. Zatim se
fokusiramo na podršku daljeg životnog puta tih roditelja zato što znamo da će,
u gotovo svakom slučaju otuđenja, dijete svakog toga roditelja jednog dana
trebati. Kad ga bude trebalo, to će najvjerojatnije značiti da je toliko
oštećeno da se više s tim ne može nositi. U takvom će stanju trebati nekoga da
se na njega mogu osloniti. Ako nema vas, ili još gore, ako ste tu ali ste zbog
boli koju ste pretrpjeli sjena sebe sama, ne možete mu pomoći, što ga onda
ostavlja u neredu vlastita života tijekom vrlo dugog perioda. Ako ne možete
riješiti otuđenje sad i znate da ste učinili sve što ste mogli, odložite svoj
teret i fokusirajte se na sebe do trenutka kad će vas dijete trebati. A trebat
će vas svakako.
Za
otuđenog je roditelja skrb o sebi teška zato što je sam, zato što se bori s
jako toksičnim osjećajem i zato što strahuje za budućnost svojeg djeteta. U
takvim okolnostima morate učiniti sljedeće:
·
Prepoznajte
sebe kao zdravog roditelja, odbacite sram i krivnju, učinili ste sve što ste
mogli.
·
Zavolite
svijet u kojem živite i usmjerite svoj um prema onome što je u tom svijetu
dobro, a ne prema onome što je nepravedno i puno mržnje. To ne znači
preuzimanje lika zena ni pretvaranje da ne osjećate bol. To znači vježbanje
mozga da cijeni ono što imate umjesto da se koncentrira na ono što nemate.
Gledajte ptice, promatrajte prolaznike, bavite se nekim hobijem, šećite,
pokrenite se i uključite u tijek života, otpustite mržnju i u svoj život
pustite ljubav. Čak i ako je u početku teško, uspjet ćete.
·
Skrbite
o sebi. Dobro se hranite, ograničite alkohol, ne uzimajte droge, kuhajte,
šećite, plivajte, pišite, pronađite prijatelje s kojima ćete se smijati.
·
Pomaknite
svoj fokus s duše vašeg djeteta. To znači prestanite sebe vidjeti živim samo
kroz postojanje vašeg djeteta. Vi ste to dijete stvoriti, ali mu sad ne možete
pomoći. Uvijek ćete biti njegov roditelj, ali sad vaš osjećaj sebe ne smije
biti povezan s bićem vašeg djeteta, već s vama samima.
·
Žalite
za gubitkom vremena i ograničenja u skrbi o djetetu koja su vam nametnuta.
Žalite sebe, žalite dijete. Stvorite rituale. Stvorite granice i završetke. Ne
završetke zauvijek već završetke za taj dio života vašeg djeteta. Priznajte
sebi što je moglo biti i žalite za tim.
·
Razgovarajte
o svojoj djeci, pokažite ljudima fotografije. Ako vas pitaju imate li djece,
recite da imate i da vam nedostaju svakog dana jer ih ne viđate, da su otuđena
od vas. Recite to. Neka ljudi to čuju. Nemojte na tome insistirati, ali to
nemojte ni skrivati. Što više ljudi shvati što vam se događa, to ćete više
razumijevanja i ljubavi dobiti.
·
Držite
se činjenice da ste učinili sve što ste mogli, uključujući i ono gdje žalite
jer nešto niste učinili bolje. To je vaše iskutvo. Osjetite to, i onda to
otpustite.
·
Čuvajte
zdravlje i budite dobro. Dobro se hranite, pijte umjereno i izbjegavajte sve
droge.
·
Prihvatite
da nitko nije svemoćan, nitko ne može promijeniti sve, život teče, i ravnoteža
će se s vremenom vratiti. To što se dogodilo je loše. Jednog dana će se
popraviti.
·
Nađite
ljude s kojima ćete razgovarati o svijetu, nađite nešto što vam daje nadu.
Život ne bi bio život da ne postoji nada.
·
Pišite
dnevnik, online (no nemojte izlagati svoju ogorčenost online, to je potpuno protiv
ozdravljenja i potencijalno je štetno i za vašu djecu), bilo sami ili u grupi
(o tome više uskoro).
·
Volite
dijete u sebi. Istražite svoj dolazak na ovaj svijet i jeste li bili otuđeni od
nekoga kad ste bili dijete. Je li netko nad vama vršio prisilnu kontrolu da
nekoga odbacite. Kopajte duboko, istražujte, učite i stječite pogled na svoj
život ovdje i sad.
·
Nije
sve bol i patnja. Dopustite sebi da primijetite dobro koje vas okružuje.
·
Pijte
puno vode.
Činiti
sve navedeno može biti teško, zato nemojte sve pokušavati odjednom, već počnite
s jednom stvari i svakog tjedna dodajte po jednu. Znajte da ima ljudi koji
razumiju kroz što prolazite i da to JEST stvarno i da NANOSI štetu i da se vi s
tim MOŽETE nositi.
Stalno
razmišljamo o novim načinima pomaganja obiteljima i uslugama koje bi
uključivale što više pomoći i podrške. Potrajalo je dok nismo neke od tih
projekata osmislili, ali su na putu i njihov će fokus biti na pomoći otuđenim
roditeljima da pomognu sebi. Nadam se da ćete nam se pridružiti na tom novom
putu na kojem su svi dobrodošli.
Istodobno s objavljivanjem naše nove knjige ponudit ćemo podršku
otuđenim roditeljima u grupama i online. To je biti dio fokusa na samo-pomoći
koji osmišljavamo za obitelji i dodatak je našim coaching aktivnostima i
aktivnostima temeljem sudske odluke. Naše će grupe biti usmjerene na skrb o
sebi i na reunifikaciju s djecom i namijenjene su roditeljima koji su učinili
sve što su mogli i sad jednostavno moraju preživjeti. Želimo svijetu tih
roditelja donijeti dobro i naše će grupe nuditi intenzivni pristup tomu. Uskoro
više o tome, a ako ste zainteresirani pridružiti se našoj grupi bilo u Londonu,
ili online, molim vas pošaljite e-mail našem uredu na adresu:
office@familyseparationclinic.co.uk
________________________________
Poveznica na izvornik
(copy-paste):
https://karenwoodall.wordpress.com/2016/10/08/helping-the-hopeless-caring-for-the-alienated-parent/
Nema komentara:
Objavi komentar