Izmjena odluke o roditeljskoj skrbi pri tretmanu otuđenja od roditelja nije nuklearna opcija

Objavljeno 13 svibnja (by karenwoodall)

Ovih dana čitam da je promjena odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti nuklearna opcija ‘nuclear option’ za tretman otuđenja od roditelja u Velikoj Britaniji. Rasprava je nastala temeljem presude public judgement prema kojoj je jedno dijete dodijeljeno na zajednički život ocu. Dok traje burna prepirka koja se temelji na tvrdnji da je dijete već previše oštećeno da bi mu pomogla promjena sudske odluke (sudac je to smatrao posebno neprihvatljivim argumentom majke), riječi na kraju odluke jasne su dijete danas odlazi ocu.

Ta odluka, koja bi jednako tako mogla glasiti dijete danas odlazi majci, zato što i očevi otuđuju majke iz života djece, razlog je da se mnogi osjećaju nelagodno dok o tome razmišljaju. Zbog toga je, čini se, neki nazivaju 'nuklearnom opcijom'. Ali, je li to nuklearna opcija? Ako se promatra iz perspektive izraženih želja i osjećaja otuđenog djeteta, da, moguće je tako razmišljati. No, ako se promatra iz perspektiva toga što otuđenje od roditelja jest, i štete koju dijete pritom trpi, ne, ona to nije. Uopće nije nuklearna. Zapravo je to jedina zdrava odluka koja se može donijeti za dijete koje je zarobljeno u nemogućoj dilemi. Kad se odluka donese i provede, oni koji su je smatrali nuklearnom opcijom često su jako iznenađeni preokretom u djeteta već pri dolasku u dom roditelja kojeg su prije 'mrzila'. Kad bi ljudi više znali o otuđenju od roditelja i šteti koju ono nanosi djetetu, možda bi se osjećali manje nelagodno zbog donošenja i provođenja takvih odluka. Možda je onda uopće ne bi smatrali nuklearnom opcijom, već jedinim odgovorom na utvrđenu činjenicu da se to konkretno dijete ne može nositi s dinamikom koju nameće roditelj koji djeluje protiv drugog roditelja ili koju čak, ponekad, nameće oboje roditelja u visoko konfliktnoj situaciji.

Već sam prije o tome pisala ali je potrebno ponoviti. Dijete koje roditelj otuđuje djelujući protiv drugog, jest dijete čije je emocionalno i psihološko biće oštećeno. Ozljede ne možemo vidjeti jer nisu fizičke, no da jesu bile bi reda veličine polomljenih ruku i nogu. Neka djeca s kojima sam radila nakon promjene sudske odluke jasno su pokazala, kako sposobnost da se u trenutku ponovno povežu s prije odbačenim roditeljem, tako i duročno oštećenje zbog onoga što im je roditelj otuđitelj učinio uništavajući njihovu perspektivu i vjeru u odrasle. Iako se djeca u primjerenim okolnostima relativno lako ponovno povezuju s prije odbačenim roditeljem, dugoročne posljedice uništene perspektive i vjere u odrasle jasno se prepoznaju. Nema ničega 'nuklearnog' u oduzimanju teško oštećenog djeteta i predaji drugom zdravom i punom ljubavi roditelju kao što se to događa pri izravnim promjenama prebivališa djeteta. Ono što ljudi, kad govore o opasnostima od prekida privrženosti pri promjeni prebivališta, zaboravljaju, jest da je dijete već doživjelo jedan prekid privrženosti time što je bilo prisiljeno odabrati gubitak jednog roditelja. Prekid privrženosti koji se vidi pri otuđenju od roditelja čini da dijete zakopava ljubav koju je osjećalo prema jednom roditelju. To čini u procesu ulaženja u psihološki splitting. Okrutno je prema djetetu da ono mora prolaziti kroz taj proces dok je, u sebi, svjesno toga što je moralo učiniti da bi preživjelo pritisak koju mu je nametnut. Dodatno je okrutno prema djetetu da mora odgovarati na pitanja o tome voli li ili mrzi roditelja.[i] U svojem radu, kad vidim dijete u takvu položaju, činim sve što je u mojoj moći da izbjegnem povećanje takvog pritiska na to dijete.

Otuđena djeca očajnički trebaju da odrasli oko njih preuzmu odgovornost za psihološki i emocionalni prostor i odluke o njima koje odgovaraju njihovu unutarnjem realitetu a ne onome što ona govore. Dok to čine, odrasli moraju jako pažljivo osigurati da se primjereno diferencira obiteljska dinamika tako da intervencija bude u skladu s problemom. Učinimo to kako treba i dijete je brzo izbavljeno iz nevolje. Ako se to čini na krivi način, dijete se još dublje gura u bezdan, bez nade da će iz njega izaći tijekom svojeg djetinjstva.

Možda je ono što ljudi najčešće zaboravljaju istina da, izvan retorike koju čujemo od odbačenog roditelja, dijete voli toga roditelja, ali to ne može pokazati. Vjerujući da ta ljubav postoji u nesvjesnom umu djeteta i djelujući skupa s dovoljno dobrim odbačenim roditeljima koji su spremni i u stanju su odraditi ono što je potrebno za izgradnju platforme za oporavak svoje djece, stručnjaci mogu i trebaju pokazati hrabrost u svojim odlukama. Da je učinjena šteta fizička, djetetove bi ruke i noge bili polomljene i to što je šteta psihološka, emocionalna i mentalna ne znači da ona nije teška i da neće biti trajna.

Kad se susretnem s otuđenim djetetom, svaki put vidim manje više isto. Vidim malo uplašeno biće koje je naučeno upravljati svijetom pomoću previše anksioznog i povlaštenog ponašanja. Dijete koje je naučilo kontrolirati svijet pomoću odbijanja i dijete koje je zarobljeno u deluziju da je roditelj kojeg odbacuju opasan. Otuđena djeca sanjaju o tome da su zatvorena u ormare, da ih proganjaju vukovi s pandžama i da ih se napada nožem. Ove teme, koje se ponavljaju, čini se da im je u glavu utuvio roditelj s kojim su stopljena. Zaključana vrata i ormari jesu noćne manifestacije načina na koji se nesvjesni um nosi s potiskivanjem misli o odbačenom roditelju.

Kad radim s djecom pri preseljenju od jednog roditelja drugom, što može biti jednako složeno kao hod po žici ili sasvim jednostavno, kao npr. pri preuzimanju djece nakon štole i odvođenje roditelju za kojeg kažu da ga mrze, znam da ono što radim nije provođenje 'nuklearne opcije', već primjerena intervencija radi pomoći djetetu da povrati normalno, zdravo djetinjstvo. Zato radim ovo što radim, zato što djeca zaslužuju biti nesvjesno zadovoljna i osjećati se sigurno u skrbi zdravog roditelja. Otuđena djeca to nisu, ali trebaju biti, radi čega su odluke o promjeni roditeljske skrbi u primjereno diferenciranim[ii] slučajevima neophodne, one su jedina, a ne nuklearna opcija.

The Family Separation Clinic pruža usluge skrbi pri preseljenju drugom roditelju, u paketu od 12 tjedana koji uključuje podršku prilikom preseljenja i podršku do točke kad dijete povrati normalno reagiranje na prije odbačenog roditelja te nakon toga intenzivnu terapiju da bi djeca dovršila svoj proces oporavka. Nakon dvanaest tjedana dijete se ponovno susreće s roditeljem otuđiteljem i pruža mu se podrška pri susretima pod nadzorom (u većini slučajeva) da bi postiglo što uravnoteženiji odnos u datim okolnostima. Za navedene usluge molimo pošaljite email na adresu: office@familyseparationclinic.co.uk

Napomena: Nije moguće otići na sud i tražiti da se Family Separation Clinic angažira u vašem slučaju. Potrebno je slijediti protokol: Prvo nas morate izvijestiti i tražiti od nas dokumente koje je potrebno podastrijeti sudu. Klinika radi na slučajevima otuđenja gdje postoji sumnja ili presuda i rijetko se uključuje u postupke u ranoj fazi. Kad Vaš odvjetnik ili Vi želite zahtijevati 'part 25 expert' (vrijedi samo za Veliku Britaniju), morate kontaktirati Kliniku i izvijestiti nas da ćete to učiniti. Pri tom morate podastrijeti pravovaljanje dokumente i informacije u prilog svojem zahtjevu, koje ćemo mi osigurati. Upite šaljite na: office@familyseparationclinic.co.uk

---

[i] Zabranjeno je to izravno pitati, no upravo to, samo neizravno, čine u nas posebni skrbnici i nesavjesni stručnjaci mentalnog zdravlja i socijalne skrbi kad ispituju 'volju i mišljenje djeteta', čime, htjeli to ili ne, ulaze u savez s roditeljem otuđiteljem. Zato mnogi stručnjaci smatraju da ispitivanje volje i mišljenja djeteta ima smisla samo na početku postupka razvoda i ako nema sukoba među roditeljima.

[ii] Karen Woodall u svojim drugim tekstovima objašnjava što smatra diferencijacijom: dijagnostički postupak pri kojem nedvojbeno utvrđuje radi li se zaista o otuđenju.