Interpersonalni terorizam: Korištenje moći pri otuđenju od roditelja

Objavljeno 1.7.2017. (karenwoodall)

Ovoga sam tjedna radila s djecom nad kojom se vrši međugeneracijski terorizam. Pišući o terorizmu moram objasniti što smatram terorizmom jer u današnjem vremenu u kojem živimo ta riječ ima specifično značenje. Međutim, po tome kako teror utječe na mišljenje, puno je sličnosti između onoga što se događa pri otuđenju od roditelja i onoga što se događa u svijetu. Pri terorizmu koji je stvorio ISIS, primjerice, zbog straha od bombaša samoubojica i drugih neočekivanih napada oprezni smo, ustrašeni i, također, šokirani i užasnuti zbog mogućnosti takvog barbarskog nasilja. U slučajevima otuđenja od roditelja, strah od moći roditelja otuđitelja da pogorša situaciju i potpuno ukloni dijete, drži ciljanog roditelja opreznim i ustrašenim u vezi s roditeljskom skrbi nad djetetom i užasnutost mogućnostima koje očekuje, čini da je um ciljanog roditelja jednako pod kontrolom kao i um djeteta.

U tom je smislu otuđenje od roditelja jednako današnjoj situaciji u svijetu koja je terorizam na makro razini, dok je otuđenje terorizam na mikro razini. Oboje su terorizam nad umom. Oboje izazivaju ogroman strah i štetu.

Grupe koje se bore za prava žena već dugo raspravljaju o interpersonalnom terorizmu kao o kontroli muškaraca nad ženama. Prema tome su modelu muškarci više privilegirani od žena time što posjeduju penis, a žene su iz toga razloga uvijek u nepovoljnijem položaju. Iako taj model nema uporište u stvarnosti (pokušajte beskućniku objasniti da je, zato što ima penis, u prednosti pred ženom koja živi u elitnoj gradskoj četvrti), on ostaje dominantni sustav uvjerenja u ustanovama koje pružaju usluge obiteljsko-pravne zaštite. U stvarnosti je interpersonalni terorizam čin kontrole prisilom pri kojom jedna osoba koristi moć da bi drugoj oduzela osjećaj kontrole i sposobnosti odlučivanja o vlastitom životu. Činjenica je da interpersonalni terorizam koriste muškarci protiv žena, žene protiv muškaraca te i jedni i drugi protiv djece. U temelju toga jest dinamika korištenja osobne moći da bi se upravljalo i manipuliralo drugom osobom. Pri otuđenju od roditelja dijete postaje vodič koji interpersonalni terorist koristi za provođenje svoje moći.

Nikad me ne prestaje čuditi koliko malo svijesti o interpersonalnom terorizmu najčešće imaju djelatnici u obiteljskoj zaštiti. Dok neki 'kuže' i u stanju su analizirati i razumjeti kako roditelji posjeduju i koriste moć, neki su potpuno slijepi na tu dinamiku koja im se odvija pred očima. U slučajevima otuđenja od roditelja to sljepilo postaje toliko očito, da je gotovo bolno promatrati jednaka preduvjerenja koja se opetovano izražavaju pri vođenju slučajeva. Dopustite mi da objasnim.

Prema feminističkom modelu prema kojem su muškarci rođeni s prednošću, očekuje se analiza moći u sjeni toga da muškarac posjeduje, a da je žena lišena moći. Ne bismo li onda očekivali da bi u slučaju gdje je otac otuđio majku iz života djeteta, djelatnik socijalne skrbi bio u stanju vidjeti da je priklanjanje djece ocu manipulirani proces kojem je cilj oduzeti majci pravo na odnos sa svojom djecom. Da je bar tako. Puno puta, kad se od mene tražilo da radimo s obitelj gdje su djeca otuđena od majke, fokus je bio na tome čime je majka prouzročila da je djeca odbacuju, uz pretpostavku da, ako je ona kao majka odbačena, onda je svakako morala učiniti nešto vrlo loše. Tomu dodajte šarmantnog oca koji nemoćno diže ruke i kaže da on jednostavno slijedi volju djece zato što majka nikad nije bila dobra majka i imate savršeni teroristički trik. Nemoguće je da to ima veze sa mnom, zaista želim da imaju odnos s majkom, sigurno je stvar u njoj jer nije dovoljno dobra i nikad nije ni bila. Kao da, osim ako otac ima veliki nož koji drži djeci pod grlom, sve to feminističko učenje pada u vodu. Izgleda da su muškarci privilegirani zato što posjeduju penis, osim ako posjeduju djecu koja govore da više ne žele vidjeti majku, u kojem su slučaju sveci.

I obrnuto. Kad dijete kaže da više ne želi vidjeti oca. U tom su slučaju muškarci loši zato što posjeduju penis, a svetica je majka koja pred nosom stručnjaka nanosi štetu djetetu.

Interpersonalni terorizam provode roditelji otuđitelji. Koriste ga da bi slijedili osobne planove iz puno različitih razloga, no ishod je uvijek isti – dijete postaje taoc plana roditelja kojim dominira potreba za kontrolom. Kad dijete govori jezikom apsolutnog, "Mrzim / ona nikad / on uvijek / neću / ne možeš me natjerati…" i slično, ono odaje istinu o onome što mu se događa, tj. da ga manipulacijom njegova uma protiv njegove volje, drže u stanju uvjerenja da voli svojeg zlostavljača.

Ti znakovi, vidljivi na prvu, koje je Gardner naveo kao osam znakova otuđenja od roditelja, opetovano vide ljudi koji rade u obiteljsko-pravnoj zaštiti diljem svijeta. Mnogi instinktivno znaju da je ono što čuju od djece nekako krivo, ali ne znaju kako te znakove tumačiti i tako bivaju uvučeni u dinamiku interpersonalnog terorizma gdje ih se triangulira* putem Svengali· ponašanja roditelja otuđitelja protiv odbačenog roditelja.

Jedan od razloga zbog kojih ne odbacujem Gardnerov rad jest taj da su ti znakovi† jedini način na koji dijete može vanjskom svijetu poručiti što se događa te učeći kako će te znakove tumačiti, sve više ljudi zna kako prepoznati dijete koje je zarobljeno u aktivnostima interpersonalnog terorizma roditelja otuđitelja. Te su poruke djetetova jedina nada da će privući pozornost tražeći pomoć. Kad ih opazimo, onda možemo reagirati analizom obiteljske dinamike oba roditelja i izgraditi forenzičku sliku o tome što se događa djetetu. Kad imamo tu sliku, tad je možemo rastumačiti onima koji imaju moć boriti se s tom vrstom terorizma. Uz moć pravnog sustava, možemo otključati vrata psihološkog zatvora u kojem su djeca.

Jednako kao što se borimo s terorizmom u vanjskom svijetu, borba s terorizmom uma na mikro razini povezana je s razumijevanjem toga tko ima moć, kako je primjenjuje i kako se za demonstraciju moći nad dinamikom odnosa koriste djeca. Prepoznavanje znakova, razumijevanje priče i naš odgovor povezan je sa sposobnošću razumijevanja, planiranja i reakcije na način koji mijenja odnos moći što je brže moguće. Tu se radi o interpersonalnoj šahovskoj igri koja se igra u 3D tehnici, pri kojoj je za oslobađanje djeteta nužna sposobnost upravljanja svim dijelovima procesa, znanje tko, što, kamo, kad, i zašto treba nešto pomaknuti. Nevidljive i neizrečene sile koje pritom djeluju takve su da se ponekad pri tim igrama osjećam kao da igram šah s likom Dr Who u svemiru. Tom koktelu treba dodati i suprotstavljački sustav u kojem se igra, i imate Daleke··, Zygone··· i Cybermene§ koji igraju s vama ili protiv vas. Sad smo se razumjeli.

Interpersonalni terorizam nešto je čega treba biti svjestan svatko tko se bavi razvodom i obiteljima koje se razvode. U današnjem svijetu gdje se sve više govori o kontroli prisilom i taktikama kojima strah manipulira našim umom na dnevnoj bazi, trebamo biti svjesni ranjivosti djece na osjećaje prema roditeljama kojima se upravlja pomoću sile. Čudan je paradoks da, iako smo pred ekranima začarani vanjskom dinamikom terora koji sve češće dominira našim životima, terorizam nad djecom najčešće prolazi neprimjećeno, čak i kad djeca izvikuju istinu pred ljudima koji bi trebali biti u stanju pomoći im.

Interpersonalni terorizam uma znači da dijete ne može o tome govoriti i da se jedino može služiti jezikom teroriziranog djeteta. Zadatak svih koji rade s obiteljima jest da bez odgode nauče taj jezik. Djetetu treba dati do znanja, na jedinom jeziku koji trenutačno može razumjeti, da smo glas zarobljenog djeteta čuli i da je pomoć dostupna. To je ključno.

Kad znamo kako razgovarati s umom koji je pod terorom, tad ga možemo osloboditi. Kad ga oslobodimo, donijet ćemo mir svijetu u kojem živi otuđeno dijete.

______________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste):  https://karenwoodall.wordpress.com/2017/07/01/interpersonal-terrorism-the-use-of-power-in-parental-alienation/

---

*Triangulacija je manipulativna taktika pri kojoj osoba koristi treću osobu da bi komunicirala s drugom, formirajući trokut. Ona je također i oblik splitting-a pri čemu osoba manipulira odnosom između druge dvije kontrolom komunikacije medu njima.

· Svengali je izmišljeni lik u romanu od George du Maurier objavljenom 1895 Trilby. Svengali je muškarac koji zavodi, dominira i iskorištava Trilby. Riječ se danas koristi kao oznaka osobe koja sa zlom namjerom dominira, manipulira i kontrolira druge ljude.

† Osam znakova koje pokazuje otuđeno dijete: kampanja ocrnjivanja, beznačajni ili apsurdni razlozi za odbacivanje roditelja, nedostatak ambivalencije prema roditelju otuđitelju, izostanak pokazivanja osjećaja krivnje ili žaljenja zbog odbacivanja roditelja, posuđeni scenariji, fenomen tvrdnje o tome da je sve rezultat vlastitog razmišljanja, zauzimanje strane roditelja otuđitelja u slučaju sukoba i prelijevanje otuđenja na obitelj odbačenog roditelja.

·· Dalek je izmišljeni lik koji govori čudnim glasom i ubija ljude (Dr Who)

··· Zygon (lik iz Dr Who) ima sposobnost preuzimanja tuđeg lika.

§ Cybermen su imaginarna rasa kiborga koja je među najupornijim neprijateljima doktora u Doctor Who.