Tijekom oporavka, otuđeno dijete prolazi kroz niz psiholoških
promjena koje su izrazite i prepoznatljive i koje pratimo u našem radu s djecom
nakon intervencije (tj. promjene odluke o tome s kojim će roditeljem dijete
živjeti).
Djeca tijekom oporavka krpaju stanje psihološkog splitting-a**,
onog koje su koristila kao obranu od nepodnošljive dileme kad su bila
prisiljena odabrati voljeti jednog roditelja i izgubiti drugog. To nije lagani
put oporavka. Iako je na početku brz, kad su otuđena djeca u stanju odmah
prijeći iz stanja potpunog odbacivanja roditelja u prihvaćanje i pokazivanje
topline, da bi se to postiglo, potrebno je zadovoljiti određene uvjete.
Djeca tijekom oporavka prolaze kroz znani proces od odbacivanja
roditelja do prihvaćanja i tad se suočavaju s tugom, sramom i osjećajem
krivnje. Nakon toga slijedi potraga za smislom (zašto se to dogodilo meni), te
potraga za povjerenjem (kako mogu vjerovati da odrasli oko mene govore istinu).
Tad se djetetu mora pomoći da stekne i održi perspektivu koja je bila uništena
reakcijom otuđenja. Posljednja faza oporavka djeteta jest razvoj otpornosti, da
bi dijete bilo u stanju razaznati da je 'izbor' odbacivanja roditelja bio pod
prisilom drugog roditelja koji ih je stavio u nemoguću situaciju. Kad se dođe
to ove razine, djeca shvaćaju da su njihove potrebe na prvom mjestu i da
priklanjanje bilo kojem roditelju ne pomaže. Također shvaćaju kako izgleda
zdravo roditeljstvo i zadovoljna su unutar presložene hijerarhije autoriteta
koja upravlja njihovim životom.
Pomaganje djetetu da postigne to stanje oporavljenog sebe
poduzima se u mjesecima nakon reunifikacije. Pokušaji da se to učini s djetetom
koje i dalje živi u situaciji u kojoj na njega utječe roditelj otuđitelj
neetično je ponašanje stručnjaka, jer se od djeteta traži da se promijeni u
uvjetima koji se nisu promijenili. Za stručnjake je ovo ključno i to je razlog
zašto je uska suradnja između stručnjaka mentalnog zdravlja i pravosuđa od
životne važnosti. Sav nam naš rad s djecom, kao i istraživanja ovog područja
jasno pokazuju da otuđena djeca reagiraju na dinamiku koju stvaraju odrasli oko
njih. Iako djetetova ranjivost na tu dinamiku određuje hoće li doći do otuđenja
ili ne, stručnjak koji od djeteta traži da promijeni svoje ponašanje, šteti tom
djetetu. Jedini ispravan način obavljanja ovoga posla jest da stručnjak
mentalnog zdravlja prihvati odgovornost za zagovaranje prava konkretnog djeteta
na sudu, da bi se promijenila dinamika i da bi se onda provela intervencija
koja će osloboditi dijete. Nakon toga može započeti terapijski rad s djetetom.
Stručnjak koji obavi posao oslobađanja djeteta, također može
pružiti i terapijsku pomoć na putu oporavka djeteta. Povezanost djeteta s
terapeutom je snažna, zato što je dijete već poklonilo povjerenje tome
stručnjaku koji je čuo njegov neizrečeni narativ i djelovao u korist djeteta.
Djeci koja se oporavljaju jasno je da nisu željela odbaciti jednog roditelja,
no shvatili su upute da to trebaju učiniti, upute koje se ponekad daju riječima
a nekad neverbalno, ponašanjem koje se prenosi u intra-psihičkom svijetu u
kojem obitavaju roditelj otuđitelj i dijete. Kad se tu intervenira, to s
djetetovih leđa skida teret odgovornost za izbor. To stvara povjerenje i
izgrađuje volju da se bude vođen u terapijskom radu.
Nekoj djeci taj rad po prvi put pruža priliku da shvate da su
njihove potrebe odvojene od potreba roditelja, nekoj pruža potvrdu da svoj
život mogu živjeti pod vlastitom kontrolom, a ne pod kontrolom roditelja koji
je svojim postupcima progutao osjećaj njihovog nezavisnog bića. Sav se taj rad
odvija u kratkotrajnoj terapiji koja u većini slučajeva ne traje dulje od šest
mjeseci nakon intervencije. Na kraju te faze rada, dijete bi se trebalo potpuno
oporaviti u smislu odnosa s prethodno odbačenim roditeljem i trebalo bi već
biti na putu ponovnog uspostavljanja odnosa s roditeljem otuđiteljem.
Međutim je cijeljenje rascijepljenog (spliting) stanja uma
škakljiv zadatak i bitni uvjeti za terapijski rad moraju biti zadovoljeni da bi
se to postiglo i postavilo temelje za sav budući rad. Ti bitni uvjeti jesu da
je dijete postiglo toplo prihvaćanje prije odbačenog roditelja i da je taj
roditelj osnažen da djetetu pruži presloženu hijerarhiju autoriteta pri kojoj
će se dijete dalje razvijati. U tim uvjetima, koji nastaju tijekom prvih dana
nakon reunifikacije, dijete proživljava resetiranje vanjske dinamike koja
zauzvrat potiče njegove unutarnje promjene. To dijete često dolazi u situaciju
reunifikacije iz svijeta gdje je bilo stopljeno (enmeshed) s roditeljem
otuđiteljem, i u kojem je bilo odgovorno za donošenje odluka za koje je bilo
premlado da ih uopće može donositi.
Pomaganje djetetu da doživi toplinu i sigurnost koja postoji u
odnosu s roditeljem koji na njega djeluje blagotvorno, važan je dio toga rada.
Smanjivanje tjeskobe i zbunjenosti postiže se pomaganjem djetetu da prepozna
svoje potrebe i kako se one sad zadovoljavaju.
U prvim danima reunifikacije djeca su često opterećena osjećajima
krivnje i srama koji nastaju zato što se kognitivni nesklad* koji je prije postojao u njihovim
životima sad promijenila. Otuđena djeca duboko u sebi znaju da je ono što čine
loše i, ispod oštrih objava mržnje i odbacivanja, ona osjećaju veliku krivnju i
sram zbog toga. Kad ih se oslobodi iz te zamke u kojoj ona jesu, ona se
suočavaju s tim osjećajima i traže oprost. Kad ga dobiju mogu krenuti dalje.
Oslobađajući dijete od ovih snažnih osjećaja, prije odbačeni roditelj vraća se
u poziciju autoriteta. Pomaganje roditeljima da prepoznaju kad dijete traži
oprost iako to roditelj ne zahtijeva od djeteta, i važnost davanja oprosta dio
je onoga što stručnjak mora omogućiti da bi tijek oporavka nastavio smjerom
koji je dobar za dijete. Mnogi prije odbačeni roditelji jednostavno su toliko
presretni da im se dijete vratilo u normalu, da mogu previdjeti te važne faze.
Vođenje roditelja tijekom oporavka djeteta, suštinski je važan dio vještine
pružanja skrbi nakon reunifikacije.
Dijete kojem je oprošteno ulazi u fazu traženja značenja i ima
postavljene temelje za povratak u zdravu budućnost. Kad se dođe to ove razine,
vrijeme je da se razmišlja o ponovnom uspostavljanju odnosa s roditeljem
otuđiteljem. Ovo je osjetljiva faza, ali se ne može preskočiti, zato što, ako dijete
mora izgubiti jednog roditelja da bi vratilo drugog, oporavak neće biti potpun.
Nažalost, u nekim slučajevima roditelj otuđitelj neće ili ne
može pomoći djetetu u ovoj fazi i nastavlja sa svojim izopačenim sustavom
uvjerenja, odbijajući viđati dijete, a u nekim situacijama čak i potpuno
nestaje. To se često viđa u situacijama kad roditelj ima poremećaj ličnosti i u
najtežim slučajevima otuđenja gdje roditelj ima deluzijski poremećaj i ne može
promijeniti svoja uvjerenja. Kad je to u pitanju, djeci se mora pomoći da
razumiju objektivnu stvarnost stanja uma toga roditelja i mora im se pomoći da
uvide da je to odgovornost toga roditelja. U ovoj je fazi od ključne važnosti
spriječavanje da se djeca vrate u prethodno stanje odbacivanja roditelja u
situacijama povratka stare dinamike (ako me roditelj ne želi vidjeti to je
sigurno zato što sam učinio nešto loše), kad su bila ispunjena ponašanjima
posramljivanja i usađivanja osjećaja krivnje.
Nakon ponovnog uspostavljanja odnosa s roditeljem otuđiteljem
dijete počinje tragati za smislom i onda i za povjerenjem pri čemu nastoje
presložiti i uklopiti značenje prošlosti i iznutra i izvana. Izazovi za djecu
uključuju mogućnost da se roditelj otuđitelj nije promijenio, te se ona
suočavaju s kognitivnim neskladom[i],
no ovoga puta prema roditelju otuđitelju. Spriječavanje da dijete ponovno počne
koristiti mehanizam splittinga da bi se s tim nosilo, jest ključni dio
terapijskog rada i postiže se stalnim izlaganjem djeteta kontaktima s
roditeljem otuđiteljem u tandemu s terapijom. Važno je da to obavlja jedan
strunjak, jer se time osigurava jedna konzistentna osoba na koju se dijete može
osloniti. Stručnjak koji je ponovno uspostavio odnos između djeteta i prije
odbačenog roditelja, radit će s djetetom i tim prije odbačenim roditeljem, a
također će i nadzirati kontakte s roditeljem otuđiteljem, dok će drugi
stručnjak raditi s roditeljem otuđiteljem, ako je taj roditelj spreman na to.
Ovaj rad traje najdulje šest mjeseci nakon čega je dijete, kad
je to moguće, u takvom odnosu s oba roditelja koji je što je moguće bliže
normalnom. Samo kad su prisutne ozbiljne kontraindikacije, poput izostanka
prihvaćanja da je djetetu nanesena šteta i izostanka promjene ponašanja,
smatrat ćemo potrebnim nastaviti s nadzorom. Iako možemo nadzirati kontakte i
dulje od šest mjeseci i to i činimo, nakon šest mjeseci oslanjamo se na
roditeljske koordinatore, koji pružaju usluge upravljanja organizacijom
djetetova vremena sa svakim od roditelja na način da je dinamika čvrsto
postavljena tako da se spriječi korištenje prijašnjih obrazaca ponašanja
roditelja.
Put oporavka otuđenog djeteta je predvidiv i dobro reagira na
terapiju. Kad se djeca oporave, ona nastavljaju živjeti normalan i zdrav život.
Ovaj se posao temelji na intervencijama koje nastoje prvo promijeniti dinamiku
djetetova okruženja, nakon čega je terapijski rad učinkovitiji. Razumijevajući
ovo, stručnjak u ovom području mora prvo omogućiti odgovarajuće uvjete
koristeći sudski postupak. Ozdravljenje može započeti tek kad se to postigne.
_________________________
Poveznica na
izvornik:
https://karenwoodall.wordpress.com/2017/03/21/from-division-to-resilience-the-recovery-journey-of-the-alienated-child/
** Splitting je rascjep pri kojem nema integracije
dobrog i lošeg, te osobe vide svijet crno ili bijelo, postoji samo savršenstvo
ili nešto što je potpuno loše. I kratkoročno i dugoročno štetno je za svaku
osobu a posebice za djecu koja se razvijaju.
* Npr. da
pojednostavimo: "Ako se ružno ponašam prema nekome, onda taj sigurno nije
dobar. Da bih prevladao kognitivni nesklad (osoba je dobra, a ja se ponašam
ružno), mislit ću i govorit ću ružno o njemu". I obrnuto.
Nema komentara:
Objavi komentar