Ovoga se tjedna nastavljam fokusirati na oporavak djece od
otuđenja. Ovo je drugačiji aspekt posla kojI radim i u kojem sam pomogla
brojnoj djeci da se presele od jednog i žive s drugim roditeljem. To znači da
sam se mogla fokusirati na načine na koje se djeca oporavljaju od otuđenja, te
im aktivno pomagati pri izranjanju iz otuđenog stanja svijesti.
Otuđena djeca žive samo s jednim roditeljem unutar sebe. To
zvuči čudno pa mi dopustite da objasnim. Kao psihoterapeut fokusiram se na
razumijevanje osjećaja s kojim ta djeca zaista žive, s intrapsihičkim i
internaliziranim svijetom osjećaja u koji su uronjena. Djeca nisu odrasli i
postoji ogromna razlika između njihovih osjećaja i osjećaja odraslih. (Kad
govorim o odraslima, govorim o onim odraslima koji su postigli osjećaj
neovisnosti i osjećaj vlastitog ja kojeg doživljavaju kroz svoju osobnost. Neki
odrasli ne mogu doživjeti sebe kao posebnu osobnost, već svoj unutarnji svijet
doživljavaju kao uronjen ili stopljen sa svijetom svoje djece ili drugih ljudi,
ili ponekad predmetima, mjestima ili osjećajima koje ne razumiju. To su ljudi
za koje kažemo da imaju psihološke probleme ili mentalne poremećaje).
Općenito govoreći, djeca svijet doživljavaju na neograničen
način kad su mlada. S odrastanjem uče razlikovati između "mene i
tebe", "ovdje i tamo", "prije i poslije", itd...
Postepeno se granice njihovih osjećaja izoštravaju i ona mogu definirati i
osjećati u sebi razliku između onoga što osjećam ja i što osjećaš ti. Postepeno
djeca uče da se svijetom osjećaja može upravljati, da se on može oblikovati i razlikovati. Odrastajući, djeca više
nisu preplavljena svojim osjećajima i više ne gube vrijeme koristeći svoje
osjećaje za upravljanje svijetom. Nauče prevoditi svoje osjećaje u riječi i
razgovarati s drugima koji mogu imati slične ili drugačije osjećaje.
Sve ovo nastaje u odnosu s ljudima oko njih i ukoliko je
dijete u zdravim odnosima, gdje roditelji imaju svijest o vlastitom ja i
svjesni su vlastitog osjećaja sebe, djeca će započeti proces stvaranja
vlastitog ja i vlastitih osobnih granica. Ukoliko nemaju odnose sa zdravim
odraslima, ili pak ako jedan emocionalno nezdrav odrasli stekne moć i utjecaj
nad djecom, ona gube sposobnost za razlikovanje vlastitog, suverenog ja. Ta
djeca plutaju u bezvučnom, bezgraničnom moru emocionalnih reakcija. Ta djeca
brzo postaju otuđena te ne steknu sposobnost da definiraju i oblikuju
internalizirani svijet koji dovodi do razvoja vlastitog ja.
Kad radimo s otuđenom djecom, doživljavamo unutarnji raskol
i eksternalizaciju negativne energije prema otuđenom roditelju. U trenu, dijete
zatvara sliku roditelja u ladicu u svom umu dok istovremeno projicira mržnju na
pomisao o toj osobi u vanjskom svijetu. Kažem pomisao na tu osobu s
razlogom, jer ozbiljno otuđena djeca projiciraju toliko misaone mržnje prema
otuđenom roditelju da će ušutkati svakoga tko im samo pokuša osvjestiti njihove
misli. Otuđenjem dijete ostvaruje dva iznimno zahtjevna psihološka zadatka,
razdvaja u sebi sliku objekta (odnos koji je nekoć imalo s roditeljem kojeg je
voljelo) i niječe ga do razine da ga potiskuje u podsvjesno te projicira toliku
mržnju i negativnost prema njemu, da ne može više podnijeti izvlačenje iz one
ladice da bi se taj osjećaj razmotrio. Koristeći teoriju objektnih odnosa
možemo reći da je stvorilo obrambeni mehanizam protiv nemogućeg položaja u
kojem je pod pritiskom negativnosti prema jednom roditelju (oboje su unutarnji
objekti u djetetovom poimanju svijeta). Splittinogom jednog objekta i
pospremanjem u ladicu svojeg uma, gomilajući negativnost i mržnju prema njemu,
čvrsto i zauvijek zatvarajući tu ladicu, dijete se nada da će razriješiti
dilemu ljubavi prema oba roditelja u svom jednom tijelu. Dijete nakon toga
doživljava samo jednog roditelja u svom tijelu i to u obliku internaliziranog
objekta u svom poimanju svijeta. Mislite o djetetu kao o babuški, gdje je
uvijek unutra još jedna manja lutka. Kod zdravog djeteta, dvije će lutke unutra
uvijek predstavljati dva roditelja, svaki će biti nositelj osjećaja koje dijete
smješta u jednu od tih babuški koje izazivaju osjećaje koje dijete gaji prema
svakom roditelju. Kod otuđenja, dijete jednu od tih babuški posprema duboko u
ladicu, tu ladicu zatvara, te zatvorena babuška nesvjesno živi u djetetu sve
dok psihološki razvoj djeteta ne pomakne ladicu i otvori je. Kad se to dogodi,
izlaze moljci i leptiri, dobri i loši osjećaji koje je dijete bilo u nju
zatvorilo. Dijete koje je odraslo bez pomoći da otvori tu ladicu, može biti
preplavljeno osjećajem krivnje i stida zbog saznanja da je sudjelovalo u
namjernom ubijanju i potiskivanju jednog od tih roditelja koji su živjeli u
njegovoj psihi.
Djeca koja imaju jednog roditelja s kojim se identificiraju,
kojeg su svjesna i na kojeg projiciraju sve dobro, i roditelja koji je
zanijekan, odvojen i potisnut, ne znaju da u svojim tijelima imaju oba
roditeljima i kao rezultat toga ne znaju da imaju dvije strane sebe samog. Ovo
je težak scenario za dijete koje se tad susreće s realnošću da postoje dva roditelja
u jednom tijelu, dva objekta prema kojima se odnose u svojem internaliziranom
osjećaju svijeta. Zbog toga je razrješavanje podijeljenog stanja uma, dilema
tijela u ladici, kako ga nazivam, toliko važno. Suočavanje s tijelom u ladici
(koje je na sreću još živo) jest ogroman zadatak ukoliko se dogodi spontano
(što se i događa kad se mozak mladih ljudi razvije toliko da može sagledavati
stvari i pojave). Odjednom se crno-bijelo viđenje roditelja čini smiješnim,
iznenađujućim ili je samo čudno. S druge strane, čini se i preplavljujuće
sramotnim i nemogućim da se popravi. Kad se um napregne u pokušaju da pronađe
perspektivu, život s oba roditelja u jednom tijelu postaje nevjerojatna borba
dok dijete samo pokušava pronaći tko je sve vrijeme bio u pravu a tko u krivu.
I u tome leži srž problema s kojim se suočavaju otuđena
djeca. Ona nisu naučila da oba roditelja mogu biti ljudi koji nekad čine dobre,
a nekad loše stvari. Zaustavljena u razvoju (ili realnije, u regresiji), ta
djeca žive u crno-bijelom svijetu. Otkriće da imaju dva unutarnja objekta, a ne
jedan može biti zastrašujuće, i ta djeca često provode puno vremena pokušavaju
eksternalizirati i ponovno pospremiti u ladicu jedan od objekata. Ovaj je
scenario kad se djeca spoje s prije odbačenim roditeljem – zato što jedan
svakako mora biti loš, ona sad odbacuju onog roditelja koji je prouzročio
mržnju prema roditelju. Učenje kako se odnositi prema dvoje ljudi izvan sebe
samih nakon što su bili naučeni odnositi se prema jednom od njih u sebi, za tu
je djecu poseban zadatak. Otkriće da je drugi roditelj netaknut nakon što
iskoči iz te ladice za dijete je olakšanje, ali stavljanje oba roditelja u isti
prostor jest delikatan zadatak koji zahtijeva fokus i vrijeme.
Zato otuđenje jest zlostavljanje. Ne zato jer je to problem
kontakta u kojem dijete ne viđa drugog roditelja, već zato jer je u pitanju
mentalno zdravlje djeteta koje treba vremena za oporavak. Iako je relativno
lako otvoriti ladicu za dijete bilo suočavanjem s odvojenim objektom (odbačenim
roditeljem) bilo silom ili manipulacijom, sprečavajući da dijete tad odbaci
drugog roditelja je doista teraputski zadatak koji zahtijeva znanje i
strpljenje. Pomaganje djeci s ovim neobičnim zadatkom stvaranja odnosa s oba
roditelja unutar jednog tijela povezano je s poznavanjem načina na koji dječji
um funkcionra, kako se oporavlja i što je potrebno da bi dijete zadržalo
ravnotežu tijekom vremena.
Čim više znam o tome što treba djetetovom umu da se oporavi
od toga što mu je učinjeno, tim više znam da se otuđivanje više ne smije
ignorirati.
Jednoga dana djeca neće trebati ubijati drugog roditelja i
trpati ga duboko u ladicu, daleko od svojih misli da bi preživjela. Jednoga
dana, bit će nas više koji znamo koliko ih otuđivanje oštećuje i tada ćemo se
više baviti prevencijom nego oporavkom.
Do tad, borimo se.
______________________
Poveznica na izvornik (copy-paste):
https://karenwoodall.wordpress.com/2017/02/02/the-peculiar-task-of-learning-to-live-with-two-parents-in-one-body/
Nema komentara:
Objavi komentar