Znalac na ratištu

Raditi na području otuđenja djeteta od roditelja nije lako, posebice kad radimo s obiteljima gdje se kriza otuđenja potpuno ukorijenila. To je zato što biti čovjek znači moći pogriješiti i što biti povezan s ljudima čiji su životi u krizi može izazvati sekundardnu traumu ili traumu na poslu. Skrb o sebi, pazeći da granice nisu propusne i da je ono što je posao i odijeljeno od onoga što nije posao, dio je toga kako upravljamo procesima gdje smo uključeni u tako puno boli i jada. Odbijajući prihvatiti i apsorbirati projekcije drugih ljudi, čime riskiramo da nas se stavi na pijedestal ili ocrnjuje, bitan je dio čuvanja našeg zdravlja. Kao terapeutu koji radi s obiteljima pogođenim otuđenjem, vidim jasnu razliku između onoga što mi radimo i onoga što rade drugi terapeuti. Budući da smo prihvatili to da smo istodobno oni koji slušaju, vode, upućuju, štite, provode i svjedoče kao znalci, imamo odgovornost od koje ne možemo bježati ako želimo postići bilo kakve realne promjene u obiteljima s kojima radimo.

Rad znalca s obiteljima gdje je prisutno otuđenje, temeljni je dio kombiniranoga pristupa koji koristimo u Klinici, da bismo obitelji doveli tamo gdje djeca mogu početi cijeliti. Prvo svjedočimo tomu što je dovelo obitelj u krizu i zatim svjedočimo dubokim rascjepima i lomovima koji su nastali. Potrebno nam je izvjesno vrijeme da upoznamo obitelj, posebice ako radimo s cijelom obitelj, kao što je najčešće slučaj. Kad ih poznajemo i kad razumijemo one stvari koje su stvorile situaciju u kojoj je dijete zarobljeno, možemo započeti s vođenjem obitelji preko krajolika prekrivenog ostacima rata, prema boljem mjestu. Pritom koristimo sve što imamo na raspolaganju da bismo ih proveli tim krajolikom, poduku, ovrhu, upute, uvjeravanje i pritisak. Dok to činimo, nikad ne dopuštamo da naša aktivnost znalca prestane, nikad ne prestajemo poticati i davati nadu da se to što se radi, može raditi. To je naročiti način rada koji nikako nije standardna terapijska intervencija. Kao što sam prije rekla, to jest terapija, ali ne onakva kakvu većina poznaje.

Kao netko tko piše o onome što radi i tko je, među roditeljima i stručnjacima, poznat u području otuđenja djeteta od roditelja, vidim projekcije nesreće, ljutnje, razočarenja, bijesa, osvete i slično, koje su dio krajolika. Razumijem ih i razumijem odakle dolaze. Nosim odličan kaput od teflona koji vizualiziram svaki put kad idem raditi s obiteljima, posebice kad znam da postoji puno optuživanja. Takođe nosim taj kaput da odbijem projekcije mene kao spasitelja, onoga tko sve popravlja, ili super žene. Znam da tamo gdje su te projekcije prisutne, tamo sam i ja u opasnosti zato što sam ljudsko biće, zato što mogu pogriješiti, a problem s kojim se suočavam radeći s ljudima ima ljudsko lice.

Znam da, ako trebam izložiti neugodnu istinu nekomu tko je projicirao svoje uvjerenje da ću ga spasiti, onda riskiram da se na mene usmjeri promijenjena projekcija, negativna, koja me nastoji upakirati u isti paket s drugim roditeljem kao onoga tko je kriv za sve što se događa. Biti otuđen i biti roditelj otuđitelj nisu normalni uvjeti za ljudska bića, uvijek je rizično biti na bilo kojoj strani, osim ako odgovornost za ono što radimo, tj. za pomaganje cijeljenju u svijetu odnosa, ne dijelimo jasno i uvijek s ljudima s kojima radimo. Stavljanje odgovornosti za promjene i cijeljenje u ruke roditelja jedan je dio bivanja znalcem. Odbijanje prihvaćanja projekcija krivnje bez obzira na to od koga dolaze, jest drugi dio.

Kad bismo mogli vizualizirati psihički svijet u kojem radimo kao terapeuti otuđenja djeteta od roditelja, izgledao bi kao rat u Jugoslaviji, s ljudima koji su nekoć mirno živjeli jedni pored drugih, a sad napadaju i brane svoje vlastite plemenske povijesti. Izbijanje rata na nekoć mirnom mjestu, može biti iznenadno, ili može biti polagano propadanje. Djeca u ovim obiteljima jesu ona koja trče iz jednog doma drugom, izbjegavajući bombe i metke sa svih strana. Druga su pak djeca samo u jednom domu koji se brani teškim naoružanjem, i sama su djeca naoružana do zuba sustavom uvjerenja roditelja otuđitelja i pod njegovom kontrolom. Mi sebe u središte svega toga šaljemo kao terapeute u slučajevima otuđenja, odjeveni smo u kapute od teflona i nosimo pancirke mirovnih snaga. Nije čudo da nas pozdravljaju ili po nama pucaju, ovisno o tomu na čijoj strani misle da jesmo.

Međutim je prava istina ta da je jedina strana na kojoj jesmo u toj ratnoj zoni, strana djece i da ćemo učiniti sve i bilo što da pomognemo djeci kad god možemo. Kad ne možemo, učiniti ćemo sve što možemo da ograničimo štetu koja im se čini. Kad ni to nije moguće, učinit ćemo što možemo da bi pomogli roditeljima razumjeti što mogu i što ne mogu učiniti da bi im dijete bilo na najsigurnijem mogućem mjestu. Dio ovoga odnosi se na razumijevanje koje se alate može koristiti pri zaustavljanju rata tijekom dovoljno dugog vremena da se spasu djeca, drugi se dio odnosi na znanje o tome kad su ti alati beskorisni jer je prekasno. Reći roditeljima neugodnu istinu najteži je dio našeg posla, ali ga radimo zato što radimo prvenstveno za djecu i naši znalci im pomažu biti sigurna koliko mogu u okolnostima u kojima su zarobljena.

Trenutačno u UK radimo važan pionirski posao. Koristimo svoj model kombinirane intervencije koja se sastoji od edukacije, terapije, izdvajanja iz obitelji (kao što to predlaže i Craig Childress) i koordinacije roditelja. Objavite ćemo rad u kojem ćemo pokazati da su znalci dio ukupnog truda koji ulažemo, da sudjeluju u vrijednom procesu promjene. Rad u Londonu s ljudima koji zaista razumiju probleme, pogled na ratište iznutra, bit će dostupni javnosti. Rad znalaca u UK postavlja nas uz bok međunarodnog rada na otuđenju djeteta od roditelja i uspostavlja pravi smjer puta tretmana u desetljećima pred nama.

Pancirke za mirovne snage za svakoga tko je spreman raditi s nama na ovaj način, dostupne su.

.

Ponesite svoj kaput od teflona.

_____________________________________

Poveznica na izvornik:
https://karenwoodall.wordpress.com/2016/01/29/the-enlightened-witness-in-a-war-zone/

Iz teksta: O moći stručnog znanja i skrbi

Usred svega toga, ovoga sam se tjedna ponovno susrela sa suštinom onoga što je bitno u našem radu, a to je sljedeće: Kad djeca žive u zdravim odnosima s ljudima koji ih vole i istinski skrbe o njima, nema ništa što bismo trebali činiti, osim da pomognemo da se to dogodi, zato što je to ono što je katalizator oporavka. Kao stručnjaci koji rade s obiteljima koje su pogođene otuđenjem djeteta od roditelja, naša je uloga stvoriti uvjete u kojima zdrava ljubav može cvjetati. Ostalo je samo dekoracija.

Zato, kad birate stručnjaka koji će raditi na vašem slučaju otuđenja djeteta od roditelja, zaboravite razgovor o terapiji, zaboravite blistave preporuke, zaboravite akademska stajališta i koncentrirajte se na sljedeće: Ako vaš terapeut ne pomaže stvoriti potrebne okolnosti u kojima će vaša ljubav rasti u životima vaše djece, vaš terapeut nije stručnjak u području otuđenja djeteta od roditelja, već nešto drugo. Ako vas vaš terapeut ne može uputiti ljudima kojima je pomogao i ako vam ne može pokazati svoju uspješnost u praksi, nemojte trošiti ni trenutak svojeg dragocjenog vremena niti lipu svojeg novca ili, što je još gore, nemojte potrošiti još jedan dan dragocjenog života svoje djece, potražite nekog drugog terapeuta. Jedini dokaz koji netko tko radi u ovom području ima da uspješno radi, jest broj djece koja danas žive sretno s roditeljem kojeg su prije odbacivala. Sve drugo je teorijsko promišljanje i treba ga izbjegavati pod svaku cijenu, životi vaše djece predragocjeni su da biste ih na tom putu riskirali.

______________________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/01/16/changing-lives-on-the-power-of-professional-competence-and-care/