U službama za zaštitu djece postoji trend slušanja mišljenja
djece koja su usred razvoda roditelja. Ovaj trend, za koji mi se čini da je sve
jači, fokusiran je na potrebu da se dijete stavi u sred raspada odnosa para
koji se razvodi, tako da ono, a ne roditelji, može odrediti što bi se trebalo
događati u godinama koje slijede. Za mene je ovo tragedija, ništa manja od
zlostavljanja djeteta, zato što je to baš posljednje mjesto gdje dijete treba
biti, u središtu raspada odnosa među roditeljima, sa svim strahotama koje to
nosi. Ipak, od nastanka izviješća uključenih stručnjaka pod nazivom Izviješće o
željama i osjećajima, do edukacije koju prolaze socijalni radnici i medijatori,
slušanje mišljenja djece izgleda da je u cjelosti usmjereno na to da se osigura
da djeca kažu što se treba dogoditi pri razvodu/rastavi. Toliko je snažna
ropska odanost mišljenju djece, čak i kad je potpuno jasno da su ta djeca
duboko oštećena raspadom odnosa roditelja, da se to čini kao trend koji će biti
teško promijeniti.
No, to ne znači da oni među nama koji razumiju što djeca
proživljavaju tijekom i nakon razvoda, ne bi to trebali pokušati promijeniti.
Zapravo, mislim da oni među nama koji rade izravno s djecom pogođenom razvodom
roditelja, imaju moralnu dužnost da to pokušaju promijeniti. Evo zašto.
Djeca se ne rađaju sa znanjem o međuljudskim odnosima. Ona uče
ono što poslije znaju, putem bivanja u nekom odnosu. Zapravo, postoje
pouzdani nalazi neuroznanosti koji jasno pokazuju da dječji emocionalni odnosi i
doživljaji odnosa izgrađuju kapacitet mozga za emocionalnu pismenost, vještine
kritičkog razmišljanja i slično. Djeca ovise o odnosima s odraslima u svojoj
okolici, sam njihov razvoj ličnosti oslanja se na zdrave odnose na koje se ona
mogu osloniti. Kad se djeca suočavaju s narušenim i oštećenim odnosima, s dva
roditelja koji sad reže jedan na drugog umjesto da se smiješe, njihov je put
prema zdravim odnosima o kojima ovisi njihovo emocionalno i psihološko biće,
zatvoren. Zbog toga se djeca trebaju prilagoditi, a kad se djeca prilagođavaju,
ona izgrađuju obrane, a kad djeca izgrađuju obrane, nema potrebne energije koja
bi trebala izgrađivati kapacitet mozga i snažne neuralne poveznice. Nije čudo
da djeca koja se suočavaju s nepovoljnim životnim iskustvima poput razvoda
roditelja, trpe i emocionalno i psihički. Ona, također, ako ćemo vjerovati
neuroznanosti, trpe i fiziološki.
Dakle, zašto, uz svu našu pamet, smatramo da su djeca, na koju
taj razvod negativno utječe, upravo ona koja nam trebaju reći što se treba
događati u odnosu s roditeljima nakon razvoda? Je li bismo od djece tražili da
voze naš automobil, ako to ne bismo mogli sami, ili da idu na posao umjesto
nas? Pitati djecu da odluče što se treba dogoditi u njihovom odnosu s
roditeljem kad se obitelj razvodi, upravo je isto kao pitati djecu ovo gore
navedeno.
Evo, mama i tata ne mogu voziti auto do posla Jimmy, tu su ti
ključevi, možda bi ti to mogao učiniti za njih?
Evo, mama i tata se ne mogu dogovoriti gdje ti trebaš živjeti
ili kad trebaš vidjeti tatu Jimmy, možda bi nam mogao reći što misliš da bi
trebao učiniti?
Prije nego što bilo tko prijezirno otpuhne na ovu usporedbu i
počne govoriti kako je ova usporedba smiješna, dopustite da objasnim: Dio mozga
koji se angažira pri vožnji automobila isti je onaj dio mozga koji tražite da
dijete angažira u kritičkom razmišljanju o odnosima s roditeljima nakon
razvoda. S razlogom djeci ne dopuštamo voziti automobil do 18 godina starosti,
zato što smatramo da njihova ličnost, koja je u razvoju, nije spremna za tu
odgovornost.
A ipak redovito viđamo stručnjake koji ne samo da pitaju djecu
što misle da bi se trebalo događati, već se na to oslanjaju kao na 'dokaz' da
je njihov rad usmjeren na dobrobit djece. To je besmislica, to nije dobrobit
djece i to je, iskreno, zastrašujuće. Ponekad se pitam zašto se uopće zamaramo
roditeljstvom, kad smo tako potpuno fiksirani na ono što dijete kaže, bar prema
stručnjacima uključenim u rad s djecom. Najbolje da jednostavno djetetu predamo
odgovornost da se odgoji i postavi na noge.
Stanje je loše. Toliko je loše da se, u nekim situacijama,
djetetu za koje je sasvim jasno da ga roditelj zlostavlja, za koje je sasvim
jasno da samo ne zna što misli, a nekmoli da to mišljenje može izraziti,
predaje sva kontrola nad 'odlučivanjem' o tomu što se treba dogoditi, samo
temeljem onoga što to dijete kaže. Sramota je da pozivanje na cilj koji traži
velike žrtve, uključivanje mišljenja djeteta, sve više ulazi u modu i u
fokus rada stručnjaka uključenih u rad s djecom diljem zemlje. Generacije djece
podvrgava se nečemu što je, po mojem mišljenju, potpuna abdikacija odgovornosti
odraslih.
Mišljenja djece treba uskladiti s razumijevanjem njihovih razvojnih
potreba, kao što je to uvijek bilo kad je roditeljstvo značilo skrb o svim
aspektima djetetova života. Sad, kad roditeljstvo nerijetko više izgleda kao
prijateljstvo ili vršnjačko druženje s djetetom, uključeni odrasli stručnjaci
odražavaju isti nedostatak razgraničenja u skrbi i odgovornosti.
Slušanje mišljenja djeteta tijekom iskustva razvoda obitelji,
bez kritičke analize, jest loše, ono djecu zlostavlja, i šteti im. Ono od
djeteta traži da nosi otrovni teret neriješenih problema svojih roditelja,
uskraćuje im pravo na odnose ljubavi i nameće defenzivno ponašanje koje im
uskraćuje emocionalno i psihičko zdravlje.
Kad dijete kaže 'Ne želim' a uključeni stručnjaci o tomu
jednostavno izvijeste kao o činjenici i trude se podržati djetetovu 'odluku',
dijete se stavlja u nemoguću situaciju iz koje se ne može osloboditi. Kad
uključeni stručnjaci ispitaju 'Ne želim' naspram potrebe da pomognu obitelji u
prilagodbi i oslobođenju djeteta, dijete je slobodno od svojih obrana i može
nastaviti živjeti.
To je ono što svi želimo našoj djeci.
______________________________________
Poveznica
na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/11/04/on-hearing-the-voices-of-children/
_____________________________________________
http://www.warshak.com/store/cr30.html
i dr Craig Childress:
i dr Craig Childress:
Nema komentara:
Objavi komentar