Oni
među nama koji rade na
području otuđenja djeteta od roditelja provode puno vremena razmišljajući i
radeći s djecom čiji su umovi zarobljeni roditeljskim emocionalnim ili
psihičkim reakcijama na razvod. Kao netko tko redovito radi s djecom koja nakon
razvoda roditelja odbacuju ili odbijaju odnos s jednim roditeljem, u društvu
takve djece provodim više vremena od većine. Vidim ih fascinantnima i
zastrašujućima i negdje između to dvoje, duboko uznemirenima. Za ovu djecu, zadatak
suočavanja s podjelama u podsvjesnom i nesvjesnom umu obitelji između kojih su
rastrgana, može biti nemoguć. Naš rad čini pomaganje djeci da izbjegnu pritiske
koje to donosi u njihove živote. Pomaganje u restrukturiranju dinamike moći u
obitelji jest dio toga procesa.
Moja fascinacija s otuđenom djecom počela je prije puno vremena. Produbila se kad sam se susrela
i radila s dvoje djece čiji se život zauvijek promijenio kad su preseljena od
jednog roditelja drugome. Kad se to dogodilo, opazila sam da su ta djeca ne
samo izgledala življe nakon preseljenja, već da više ne izgledaju kao
produžetak roditelja od kojeg su otišla. To dvoje djece ostaje sa mnom kroz sav
moj rad, njihovo mrgođenje, ljutnja, prijezirna i potpuna nabusitost pokazala
mi je kako otuđenje može učiniti pakao od njihovih emocionalnih i psiholoških
odnosa s drugima. Oslobođenje od reakcije otuđenja nakon preseljenja, bilo je
zapanjujuće. Od gotovo divlje djece postala su sretna i zadovoljna djeca u tren
oka. Izgledalo je kao da se dogodilo čudo.
Tijekom godina, kako sam
radila sa sve više djece, to se čudo uvijek iznova
događalo. To mi je pokazalo da, kad je postupak diferencijacije ispravan, i kad
je jasno da se dinamika moći nikako drugačije ne može promijeniti, preseljenje
djece i život sa zdravim roditeljem, jest najbolji način rješenja problema. Kao
što sporo skidanje flastera s kože boli, obrnuto, brza intervencija znači da
reakcija otuđenja nestaje u trenu. Ispod reakcije otuđenja, u biti je um
zarobljenog djeteta ostao sačuvan u gotovo savršenom zdravlju.
Sve što nakon toga treba učiniti jest pomoći djetetu i obitelji da preradi najgore od zapretenih
tajni i laži kako bi se djetetov um oslobodio toga tereta. Nakon toga je
najveći zadatak koji nas terapeute čeka pomoć djetetu da ponovno uspostavi
odnos s roditeljem koji je prije svega izazvao svu tu patnju, ako je moguće.
Prema našem iskustvu, jednom otuđeno dijete, uvijek je u riziku psihološkog
splittinga. Zato nježno i uporno ponovno spajanje i praćenje jest način na koji
treba raditi. Iako je um zarobljenog djeteta cjelovit i u dobrom stanju, uvijek
postoji rizik da se dijete može vratiti korištenju adaptivnih mehanizama
suočavanja, poput odbacivanja jednog roditelja. U nekim slučajevima preseljenja
zdravom roditelju, potrebno je promatranje i pažljivo praćenje tijekom duljeg
perioda vremena.
Um zarobljenog djeteta je
zanimljiv iz puno razloga, od kojih je jedan taj da nisu sva djeca iz iste
obitelji pogođena reakcijom otuđenja. ČAK i kad je
u pitanju moćan i odlučan roditelj otuđitelj koji je u poziciji moći. Međutim,
najčešće se događa da, kad se jedno dijete opire naporima da se prikloni, druga
djeca primjenjuju pritisak koji sama trpe od roditelja otuđitelja. Otvorene i
prikrivene poruke kažu da se treba pokoriti uputi za otuđivanje. Opiranje tomu
može biti nemoguć zadatak za mnogu djecu, zato što ako ne popuste, onda
riskiraju da budu izopćena iz klana. Biti odbačen od grupe s kojom živimo nešto
je toliko psihički bolno da se mnoga djeca priklone unutar par sati nakon
početka takvog pritiska. Preživljavanje djeteta ovisi o roditelju s kojim je, i
ako taj roditelj nije dobro, ili je ljutit ili osvetnički raspoložen, nema tog
napora koji može pomoći djetetu pri otporu pritisku da odbaci drugog roditelja.
To se događa zato što dijete ovisi o roditelju s kojim živi i, kako Craig
Childress kaže u jednom od svojih tekstova, zašto bismo od djeteta u tom
položaju tražili da riskira da ga roditelj s kojim živi odbaci, ako nismo u
stanju ukloniti strukturu moći nad djetetom i potpuno osloboditi dijete.
Zato terapija s otuđenom djecom sama po sebi ne pomaže. Zato terapija razgovorom sama po sebi
jest štetna za djecu. Zato je važna intervencija koja je čvrsto i jasno
postavljena od strane nekoga tko ima ovlasti (Suca). Um zarobljenog djeteta može
se osloboditi samo kad se odnos moći oko djeteta promijeni i kad je netko
spreman intervenirati.
Pri otuđenju djeteta od roditelja radi se o moći i kontroli, o tomu tko ju ima i
tko ju primjenjuje. Neka djeca, kad nastane ravnoteža moći između roditelja,
uvučena su u davanje prevage roditelju otuđitelju, na način da preuzimaju ulogu
donositelja odluka. Kad djeca sama 'odlučuju', ona onda više ne žele viđati
roditelja i njihovi su stavovi čvrsti i odlučni. Stručnjaci koji takvo
ponašanje i izbore djece smatraju normalnim jako su u krivu kad to podržavaju.
Dijete koje je odlučilo da nikad više ne vidi roditelja, a nema nikakvog
vidljivog i dovoljno jakog razloga za to, jest dijete u emocionalnoj i
psihološkoj opasnosti, zato što ono kontrolira obiteljski sustav, a nema
psiholoških resursa za suočavanja s tom odgovornošću. Ono je na krivom mjestu,
u krivom trenutku svojeg života.
Odgovornost je nas, stručnjaka
mentalnog zdravlja, da provedemo dekonstrukciju dinamike moći i kontrole oko
djeteta da bismo osigurali da moć bude u rukama zdravog roditelja. Ovo JEST,
bez ikakve sjene sumnje, pitanje zaštite djeteta i nešto što često treba žurnu
pomoć kad dijete izrazi 'sindrom nezavisnog mislioca' i drži uzde moći u
obitelji. Takvo dijete može biti zastrašujuće, zato što je nabusito, arogantno,
hladno i teško dijete, koje vjeruje da je starije od svoje kronološke dobi i da
ima pravo na svoju poziciju. Rad s ovom djecom traži od mene puno razmišljanja
(kao i moje intrapsihičke energije), ona su zahtjevna samo po sebi, suočavanje
s takvom djecom u sustavu gdje je roditelj koji drži moć opčinjen njima, jest
iscrpljujuće i teško.
Um zarobljenog djeteta, ako
bismo mogli pogledati unutar toga uma, ne bi izgledao onako kako očekujemo, beć bi izgledao gotovo prazan. To je zato što su vrata neugodnom
ponašanju, koje takvo dijete usmjerava prema roditelju kojeg odbacuje, čvrsto
zatvorena kad taj roditelj nije u blizini. Jednostavno rečeno, kad nije
zaposlen odbacivanjem jednog roditelja, to dijete ne želi razmišljati o
roditelju kojeg ne viđa, zato što mu je to previše bolno. Zato tako puno te
djece ne može zapravo reći što je odbačeni roditelj učinio, već koristi fraze
poput 'zna on što je učinio'. Traženje znakova u umu djeteta o tomu što je taj
odbačeni roditelj učinio djetetu, uzaludan je posao. Umjesto toga, mora se
potražiti znakove o odnosu s odabranim roditeljem s kojim je dijete u savezu,
ili s roditeljem otuđiteljem, (ovisno o tomu kako ga nazivamo). Tu vidimo
razmišljanja odraslih koja zagađuju um zarobljenog djeteta, nepotrebne terete
odnosa bez postavljenih generacijskih granica u kojem sve što prođe kroz um
roditelja biva preneseno u um djeteta. Taj proces s vremenom zatrpa um djeteta
s toliko zbunjujućih i istodobno 'važnih' poruka, tako da počinje proces
splittinga i dijete kategorizira svoje internalizirane odnose s roditeljem da
bi se obranilo. Nije čudo da to dijete izgleda umorno, tužno i beživotno, kao
marioneta koja se ruši ili pleše prema nahođenju roditelja koji povlači konce.
Ono je opterećeno i umorno od briga na način koji mu otima djetinjstvo. Rad na
spašavanju takvog djeteta odnosi se na davanje djetetu onoga što je njegovo
pravo po rođenju, da ga se drži, pomaže i preda tamo gdje može preuzeti uzde
vlastitog života. To je rad na pomaganju djeci kao pomaganju izbjeglicama rata
koji izbjeglice nemaju niti moć zaustaviti niti način promijeniti.
Oni među nama koji rade ovaj
posao, moraju biti spremni na unakrsnu vatru psihološkog rata unutar kojega
radimo, izvrdavajući metke sa svih strana koji imaju za cilj da nas zaustave.
Ovo nije lak posao, već nas iskustvo čuda koje nastaje kad se dijete konačno
oslobodi, potiče da i dalje radimo.
Unutar uma zarobljenog
djeteta nalazi se molitva za mir i treperi nada da će ih netko spasiti.
Dok masovno ne pristignu
mirovne snage, to je naš posao.
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/01/24/rescuing-the-mind-of-the-captured-child/
Nema komentara:
Objavi komentar