Radeći s majkama i
očevima koji se bore s posljedicama kraja njihova odnosa nije lako. Još je
otežano time što se tim područjem bave i stručnjaci koji slabije uočavaju
otuđenje. Ne znam zašto stručnjaci koji rade s razvedenim obiteljima ne
razumiju koncept otuđenja od roditelja, ali mnogi ne razumiju. I kad ne
razumiju, time dodaju još jedan teret poteškoćama u već zamršenoj zbrci
pretpostavki i vjerojatnosti o tomu tko čini što komu i tko je što rekao komu,
kad i zašto.
Stručnjak koji je prikriveni otuđitelj jest netko tko je u jednoj od dvije odvojene skupine:
1. Poricatelji
i
2. Preformulatori
S prvom je skupinom lakše
nego s drugom, iako susret s bilo kojom može biti iscrpljujući, posebno na sudu
gdje se sloj po sloj osobnih iskustava i pretpostavki miješa s emocionalnim
posljedicama koje okružuju djecu nakon razvoda.
Zato sam mislila da bi
danas bilo korisno pisati o dva odvojena ponašajna obrasca – dva profila
stručnjaka koji ga vide, ali nemaju znanja o otuđenju. To je korisno učiniti zato što, kad
se susretnete sa stručnjakom koji nema znanja o otuđenju, jako je važno ne
reagirati i ne dopustiti da vas uvuče u svoj pogled na svijet. Stručnjak koji
nema znanja o otuđenju obično je netko tko ima puno moći nad vama u sudskom
postupku, možda socijalni radnik ili djelatnik suda. Stručnjak bez znanja o
otuđenju zato je netko s kim vaša komunikacija treba biti "čista". To
znači da im ne smijete dati ništa za što će "prikačiti" svoje
unaprijed stvorene koncepte, jer bi to moglo negativno utjecati na njihov sud o
vama.
Namjerno kažem 'sud', jer
prikriveni otuđitelj – stručnjak koji ne zna o otuđenju često jest onaj koji
olako sudi, bilo otvoreno ili prikriveno. Takvi su često sigurni u svoj sud i
odlučni u tomu da se svijet treba uredno posložiti u njihove unaprijed
pripremljene ladice, koje oni samouvjereno označavaju. Jako je važno u
sudskom postupku da uspijete izbjeći da vas takav stručnjak označi, jer ti
ljudi imaju puno moći nad vama, a imaju i mogućnost voditi postupak na način da
oslobode vašu djecu. Zato u njihovoj blizini budite pažljivi, posebice ako
pokazuju da spadaju u bilo koju od dvije gore navedene skupine.
Poricatelj je stručnjak
koji će vam reći da otuđenje od roditelja ne postoji. Obično slijedi izjava da
je to lažna znanost ili da je diskreditirana. U daljem vam tijeku razgovora
takvi stručnjaci mogu reći da obiteljski sudovi u Velikoj Britaniji ne
prepoznaju otuđenje i mogu vas potaknuti da se počnete osjećati manjkavim zato
što ste to uopće spomenuli. Ove ljude nije tako teško educirati zato što je dio
njihova uvjerenja koji bi se trebao oslanjati na činjenice, temeljno pogrešan.
Za početak, nije istina da obiteljski sudovi u Velikoj Britaniji ne prepoznaju
otuđenje od roditelja. Prepoznaju ga, i postoji sudska praksa koja to dokazuje,
a počinje sa:
(Re: dijete S – promjena
skrbi) 2010 o kojem je sudac HHJ Bellamy izjavio:
"1 Koncept otuđenja
kao značajka nekih visoko konfliktnih razvoda danas se može smatrati
prevladavajućim.
2. Nema profesionalnog ni
stručnog konsenzusa o pristupu kakav bi sud trebao imati kad se radi o otuđenom
djetetu. Rješenje s kojim se u ovom slučaju pokušalo, nije uspjelo. To je
pokazalo da nema rješenja koje bi se moglo primijeniti u svim slučajevima.
3. Otuđenje se javlja u
manjem broju slučajeva i može nadilaziti iskustvo stručnjaka koji se bave
takvim slučajevima. U slučajevima u kojima imamo otuđeno dijete ključno je da
se sud može osloniti na stručne dokaze koje će podastrijeti stručnjak koji ima
osobno iskustvo rada s otuđenom djecom."
Kad poricatelje suočite s
ovakvom i sličnim presudama, oni će često nastaviti na način da će vam govoriti
o načinu na koji je otuđenje kao koncept diskreditirano, počinjući
kritiziranjem Gardnerova koncepta i nastavljajući s kontraverzama povezanim s
tim konceptom, koje su većinom rezultat uradaka pokreta za zaštitu roditeljskih
prava. Na kraju će vam poricatelj reći da nitko tko radi s otuđenjem od
roditelja nije sasvim nepristran, posebice ako o tomu piše (kao što to ja
činim). Ne mogu ni prebrojati koliko sam puta bila optužena da nisam sasvim
nepristrana zato što u svojem radu govorim o zaštiti djece od nezdravih
roditelja. Kao da, u svijetu stručnjaka koji ne znaju o otuđenju, svatko tko radi na
zaštiti djetetova odnosa s ocem (zato što je on slučajno zdravi roditelj)
nekako radi za očeve i protiv majki. (Naravno, isto se, samo obrnuto, događa i
u slučaju otuđenja djeteta od majke, iako su takve situacije rjeđe). Ili, da je
svatko tko želi potegnuti pitanje djetetove potrebe za zdravim odnosom s oba
roditelja, na neki način kritičar roditelja koji sami skrbe o djetetu, kao da
Obiteljski zakon ne postoji (u RH i Ustav – op. prev.) i kao da se članak 6 i 8
Povelje o ljudskim pravima uopće ne odnose na djecu.
Time što pri otuđenju od
roditelja spol odbačenog roditelja nije bitan, već zdravo ili nezdravo
roditeljstvo koje dijete dobija, optužbe za pristranost prema očevima, koje se
često potežu protiv ljudi koji rade s otuđenjem od roditelja, potpuno su bez
osnove. Ali ne i u svijetu stručnjaka koji ne znaju o otuđenju. U tome svijetu, gdje
su temelj analize pretpostavke i gdje se sudovi donose temeljem osjećaja a ne
formulacije, zdravo ili nezdravo roditeljstvo manje su važni nego spol, a spol
je manje važan od osobnog uvjerenja o tomu što čini dobru majku i dobrog oca.
Žalim ciljanog roditelja koji pokušava poučiti poricatelja, jer će biti osuđen i
prepušten sebi.
No zaista opasni
stručnjaci nesvjesni otuđenja – prikriveni otuđitelji, jesu preformulatori. Oni
su u osnovi poricatelji otuđenja koji su učinili pomak do razine gdje prerađuju
ono što se događa u obitelji prema slici vlastitih pretpostavki i uvjerenja. Ti
stručnjaci čak ni ne trepnu a već ocrnjuju ideju otuđenja, nevjerojatno brzo
razrađuju vlastitu formulu o tomu zašto djeca ne žele vidjeti roditelja. Radeći
s takvim stručnjacima, bila sam svjedokom zapanjujućih emocionalnih
zlostavljanja ciljanih roditelja, kojima je rečeno da su opasni, štetni i
manjkavi zato što ih djeca ne žele vidjeti. Čula sam kako se roditeljima govori
da nešto takvo kao otuđenje ne postoji i da su oni morali prouzročiti odbacivanje od strane djeteta, i vidjela sam stručnjake kako koaliraju pri izluđivanju
roditelja dok ovi ne prihvate da mora da je do njih, toliko im se puta reklo da
je tako. Ova vrsta stručnjaka koji ne znaju o otuđenju često je na ključnim
položajima. Time oni imaju ogromnu moć nad ciljanim roditeljem. Vidjela sam
djecu kojoj se govorilo da su traumatizirana zbog pretpostavke o tomu što je
ciljani roditelj navodno učinio, i vidjela sam djecu oštećenu savezom s
roditeljem otuđiteljem.
I govorili su mi da sam
ja, a ne ti stručnjaci, osoba s uvjerenjima koja se temelje na pretpostavkama.
Kad radim s obiteljima,
ne podržavam prava ni majki ni očeva i ne pretpostavljam da znam što se događa u
obitelji. U svojem se radu ne bavim pravima ni jednog roditelja, već njihovim
sposobnostima da osiguraju konzistentno, suradljivo i konstruktivno
roditeljstvo koje je na dobrobit djeteta, i to dugoročno. Da bih pomogla postići tu
ravnotežu u obitelji, analiziram dinamiku moći – način na koji svaki od
roditelja drži moć i kontrolu, tko je ima, tko je želi i zašto. Otuđenje
također obuhvaća nezdrave obrasce roditeljstva koji su štetni za djecu. Osim
toga se radi i na istraživanju i promišljanju o tomu kako se potrebe djeteta
previđaju i podređuju potrebama roditelja.
Ni jedno od navedenoga
nije o pravima roditelja već o potrebama djece za zdravim roditeljstvom.
Reformulatori bi, međutim, to postavili tako da utvrđivanje nezdravog roditeljstva
majke jest protiv majki, potpuno propuštajući razumjeti da, kad je nezdravi
roditelj otac, to isto utvrđujem za oca. U svojoj sam praksi jedino usmjerena
na rad s roditeljima ravnopravno, da bih osigurala zdravo roditeljstvo za
djecu. Da bih to osigurala, mogu razmišljati o moći i kontroli povezanima sa
spolom i mogu djelovati na načine koji nisu u skladu s ustaljenim
razmišljanjima o tomu što čini dobru majku ili dobrog oca. Ljudi koji nisu
radili zalazeći u ovako duboke analize spola možda to ne razumiju, ali da bih
roditelje tretirala ravnopravno, moguće je da ih ponekad moram tretirati
različito, razumijevajući blokade i barijere njihovu roditeljstvu nakon razvoda
i prilagođavajući svoju praksu da bih osigurala kvalitetan ishod. To činim zato
što kad radim da bih ostvarila ishod koji se temelji na ravnopravsnoti, ono
što promatram jest zdravlje ili nedostatak zdravlja u roditeljstvu koje se pruža djetetu. I temeljiti rad na tome, bez obzira na spol nezdravog roditelja, jest
način na koji se dijete oslobađa.
Poricatelji i
preformulatori otuđenja čini se zaboravljaju ili previđaju, ili čak nikad ne
opažaju da je visoko konfliktan raspad obitelji rijetko situacija "on je
rekao/ona je rekla", već je to pitanje zaštite djeteta. A pitanja zaštite
djeteta ne zahtijevaju "objektivne" promatrače s osobnim sustavom
uvjerenja, već visoko svjesne stručnjake koji su, ne samo educirani, već su i
voljni riskirati diskreditiranje jednog roditelja da bi osigurali sigurnost
djece i njihovu zaštitu u skrbi drugog, zdravog roditelja.
Ne znam zašto stručnjaci
koji rade s razvedenom obitelji u ovoj zemlji i drugi nisu rutinski educirani
za razumijevanju koncepta otuđenja, s tim kako se otuđenje manifestira u
obiteljima i kako tu dinamiku promijeniti ako se pojavi. Ne znam zašto se tako
puno ljudi neprijateljski odnosi prema konceptu, i zašto ih tako mnogo troši
tako puno energije u pokušajima da uvjere sebe i druge da otuđenje nije
otuđenje već nešto drugo. Ono što znam jest da su stručnjaci koji ne znaju o otuđenju često ključni dio problema u slučajevima otuđenja, a ne rješenje, i da
osuđuju djecu na trajni život u skrbi nezdravog roditelja samo zato što im
njihov vlastiti sustav uvjerenja ne dopušta otvoriti svoju svijest izvan uskih
ograničenja njihova vlastitog proživljenog iskustva.
Jednako tako ne znam
zašto, kad se suoče sa stručnjakom koji zna o otuđenju, oni to tako jako
doživljavaju kao prijetnju. Ali oni to doista tako doživljavaju.
Rezultati koje postižu stručnjaci koji znaju o otuđenja, kad oni koji ga razumiju rade zajedno, zapanjujući
su. U timovima stručnjaka svjesnih otuđenja, ove smo godine postizali
izvanredne promjene u djece unutar šest mjeseci. U drugim slučajevima, gdje su
djelovali poricatelji ili preformulatori, promjene se često prekida osobnim
pretpostavkama stručnjaka koji ne razumiju otuđenje ili koji ga smatraju
prijetnjom. U tim su slučajevima djeca često prepuštena patnji, boreći se s
prijelazima, prisiljena na nemogući sukob lojalnosti i u skrbi su nezdravnih
roditeljskih obrazaca, koji su dugoročno vrlo štetni.
Smatram da stručnjaci koji ne znaju o otuđenju - stručnjaci otuđitelji imaju ogromnu moć i puno je toga za što trebaju
odgovarati.
Ključna vještina svih
ciljanih roditelja svuda jest naučiti kako ih uočiti i kako se s njima nositi.
Nema komentara:
Objavi komentar