Prisilna kontrola ili izbor djeteta?

Otuđenje od roditelja razoran je obrazac ponašanja i uvjerenja koja se ispoljavaju u okruženju djeteta nakon razvoda, koji, u konačnici, dovodi do toga da dijete ili pruža otpor održavanju odnosa s jednim roditeljem ili ga potpuno odbacuje. Područje je kontroverzno, međutim rad s otuđenom djecom omogućava uočiti iz prve ruke, prvo, da je ovaj problem težak za djecu i, drugo, da se uklapa u obrazac prisilne kontrole od strane jednog roditelja protiv drugog, na način da se pritom koristi dijete.

Dijete ne odabire pružati otpor ili odbaciti jednog roditelja nakon razvoda, iako neki vjeruju da je to djetetov izbor i da ga u tome treba podržati. Kad dijete pruža otpor održavanju odnosa s jednim roditeljem, ili ga potpuno odbacuje, to je najčešće zato što je u neizdrživom emocionalnom položaju gdje je lojalnost prema oba roditelja onemogućena. Ovo je za dijete emocionalno i psihološki štetna pojava, ali je prisilna kontrola praktički nevidljiva.

Prisilna kontrola je danas vruća tema u UK. Slušamo puno o definiciji te pojave i što ona može značiti za obiteljski život. Uobličena uglavnom unutar ideje kontrole muškaraca nad ženama, prisilu radi kontrole je kao temu uveo Evan Stark koji ju je opisao kao“obrazac ponašanja kojim se žrtvi nastoji oduzeti psihičku i fizičku slobodu, strgnuti s nje njezin osjećaj sebe same”.

Takvo shvaćanje prisilne kontrole ima ishodište u hijerarhijskom modelu moći, gdje muškarci imaju moć nad ženama i djecom. Ozdravljivanje ove hijerarhije zahtijeva osnaživanje žena i djece tako da se hijerarhija moći i kontrole poravna. Dio toga procesa poravnavanja hijerarhije moći jest osigurati da se glasovi žena i djece pojačaju u svim područjima života koja ih se tiču. Tako vidimo da se i djecu ne stariju od pet godina pita o stajalištu kakav bi oblik trebao imati njihov odnos s roditeljima nakon razvoda roditelja.

Međutim, ono što pojačavanje glasa djeteta zapravo čini, jest da ono postavlja dijete u poziciju da donosi odluke koje je premlado razumjeti i za koje je premlado preuzeti odgovornost. Budući da je to pojačavanje glasa djeteta takvo kakvo jest, ono djecu prisiljava 'birati', što u zbilji nije izbor već reakcija na nemoguću dilemu. Djeca nisu stvorena za to da odabiru gubitak jednog roditelja, ona su stvorena za privrženost svojim primarnim skrbnicima, o tomu ovisi njihovo preživljavanje. Pitati djecu da izraze želju ili osjećaj o roditelju nakon razvoda jest opteretiti ih odgovornostima koje su za odrasle, i oduzeti im pravo na djetinjstvo. Vidim previše djece koja su nevjerojatno tjeskobna zato što su 'odabrala' odstranjivanje jednog roditelja iz svojeg života zbog nepodnošljivog sukoba lojalnosti. Kad govorimo o prisilnoj kontroli, ne mogu se sjetiti boljeg načina lišavanja djeteta njegovog prava na djetinjstvo nego što je davanja tome djetetu 'izbora' da zadrži jednog roditelja i da izgubi drugog.

Budući da je problem ideje prisilne kontrole usmjeren samo unutar hijerarhije moći muškaraca nad ženama, kad se radi o otuđenju djeteta, vrlo je teško shvatiti kako prisilnu kontrolu djeteta može postići majka protiv oca. Pritom je također nevjerojatno da je također teško uvidjeti i postojanje prisilne kontrole od strane oca protiv majke, na način da za to koristi dijete. To se događa zbog shvaćanja da je prisilna kontrola nešto što počinitelj čini žrtvi samo u svijetu odraslih. Stvarnost je ta da je prisilna kontrola djece, od strane i očeva i majki, dio šire kampanje oduzimanja pojedincima u obitelji njihove psihičke i fizičke slobode, što jest uobičajena značajka nekih odnosa nakon razvoda. Obrasci kontrole koji su započeli prije razvoda, često se nastavljaju, uz korištenje djece kao taoca pri prisiljavanju na lojalnost jednomu, a protiv drugoga. Djeca mogu postati taoci za reakcije roditelja prije razvoda, a kad se još umiješa država, ona uvelike pojačava prisilu nad djetetom, pitajući ga za mišljenje o roditeljima. To je prisilna kontrola koja je institucionalizirana, ali je uglavnom neprepoznata kao takva, čak i kad su majke te koje su izbačene iz života svoje djece.

Koncept prisilne kontrole vrijedi razmotriti i na području razvoda, zato što može rasvijetliti dinamiku moći koja je izgrađena oko djeteta i koja nastoji upotrijebiti dijete radi zadržavanja moći nad nekim. Promatrano na ovaj način, manje se radi o uspostavljanju hijerarhijskog modela moći muškaraca nad ženama i djecom, a više o preispitivanju tko ima moć i gdje su tu djeca. Odatle je samo mali korak do dokazivanja da je djetetu koje odbacuje jednog roditelja zapravo oduzeta psihička i fizička sloboda da voli oba roditelja i da temeljem toga razvije osjećaj sebe samoga, koji se razvija u odnosu s oboje.

Tu nije potrebno puno. Samo volja da se preuzme odgovornost na način da izbori djece koja pate pri razvodu ne budu ograničeni na život u ratnoj zoni, na plovljenje pod zastavom jednog roditelja, a protiv drugog, niti na 'miran' život uz osjećaj krivnje i srama zato što je 'odabralo' da zauvijek izgubi jednog roditelja.

Otuđenje od roditelja šteti djeci, ono jest prisilna kontrola djeteta od strane majke ili oca koji su odlučili koristiti dijete za postizanje vlastitih emocionalnih ciljeva nakon razvoda. Kad se radi o djeci, ona zaslužuju puno više izbora nego što je taj.

_________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/02/01/parental-alienation-coercive-control-or-childrens-choices/