Gost Nick Woodall
Otuđenje
djeteta od roditelja jest provođenje moći i kontrole nad ciljanim roditeljem,
pri čemu roditelj otuđitelj koristi dijete ili djecu. U tom smislu otuđenje
ulazi u široko prihvaćenu definiciju obiteljskog nasilja i zlostavljanja (i.)
koja je ugrađena u zakonsku regulativu i politike diljem svijeta. Međutim,
prema mojem iskustvu, dok se obiteljsko nasilje i zlostavljanje mogu prepoznati
kao element odnosa među roditeljima u vezi s djecom, stručnjaci na koje se sud
oslanja rijetko ili nikad ne pristupaju takvim slučajevima s razumijevanjem da
je odbijajući stav djeteta prema jednom roditelju moguće produžetak obiteljskog
zlostavljanja koje je bilo prisutno među roditeljima dok je obitelj bila na
okupu.
U
svijetu se obiteljsko nasilje i zlostavljanje gotovo isključivo stavlja u
feministički okvir koji tvrdi da je ono 'posljedica nejednakosti između
muškaraca i žena, koja ima svoje korijene u patrijarhalnoj tradiciji i koji
potiče muškarce da vjeruju u svoje pravo moći i kontrole nad svojim
partnericama' (ii.). I zaista je rezolucija UN-a 1993 (iii.), prvi međunarodni
instrument ljudskih prava koji se isključivo i jasno bavi ovim problemom,
definirala obiteljsko nasilje i zlostavljanje kao 'bilo kakav čin nasilja
temeljem spola i koje rezultira, ili je vjerojatno da će rezultirati fizičkom,
spolnom ili psihološkom štetom ili patnjom žena'. Ovo i odražava i podržava
uvjerenje i stajalište da su počinitelji obiteljskog nasilja muškarci nad
ženama. Toliko se široko vjeruje u tu priču, toliko se ona često ponavlja, i
tako je duboko ukorijenjena u stereotipe o ponašanju i odnosu među spolovima da
međunarodna istraživanja ostaju gotovo neprimjećena. Dakle, što nam
istraživanja kažu?
Suprotno
uvriježenom mišljenju, međunarodna istraživanja jasno pokazuju da obiteljsko
nasilje i zlostavljanje nije problem koji se temelji na neravnoteži moći među
spolovima. Npr., izviješće (iv.) koje je 2014. objavljeno u Ujedinjenom
kraljevstvu, prema istraživanju koje je ispitalo teoriju muške kontrole i
partnerskog nasilja muškaraca, zaključuje da je 'suprotno teoriji muške
kontrole, nađeno je da sužene fizički agresivnije prema svojim partnerima, nego
što su to muškarci', i da su 'koristeći Johnsonovu tipologiju (v.) žene bile
svrstane u 'intimne teroriste' češće nego muškarci, što je bilo u suprotnosti s
prijašnjim nalazima.' Zaključuju da njihovi rezultati ne potvrđuju teoriju
muške kontrole pri intimnom partnerskom zlostavljanju, već da su 'skloniji
stajalištu da takvo zlostavljanje nema posebnu etiologiju i da ga je bolje
proučavati u kontekstu drugih oblika agresivnosti.' Slično tomu, uvaženi
Američki stručnjaci Joan Kelly i Michael Johnson ukazuju na to da podaci
potvrđuju tvrdnju 'da žene iniciraju nasilje i sudjeluju u uzajamnom
partnerskom nasilju i da su, posebice u uzorcima tinejdžera i mladih odraslih,
žene počiniteljice nasilja nad svojim partnerima češće nego muškarci nad svojim
partnericama' (vi.).
Značajno
je da je studija (vii) iz 2007. u SAD-u našla nasilje u gotovo 24% svih
partnerskih veza, dok je u polovice od toga broja (49,7%) našla uzajamno
nasilje. Našla je da su u partnerskim vezama u kojima nasilje nije bilo
uzajamno, u 70% slučajeva počinitelji nasilja bile žene. Međutim, našla je da
su muškarci češće nego žene nanosili ozljede. Ove, a i mnoge druge studije,
jasno pokazuju da je obiteljsko nasilje rezultat problema poput osobne
patologije, korištenja opojnih droga i disfunkcije odnosa, prije nego pitanje
spolova, te da su i žene i muškarci počinitelji i oni koji su mu izloženi.
U
svojem važnom, prije spomenutom radu, Joan Kelly i Michael Johnson tvrde da je
empirijsko istraživanje pokazalo da partnersko nasilje nije jedinstvena pojava
i predlažu diferencijalni pristup obiteljskom nasilju i zlostavljanju, koji bi
razlikovao četiri tipa nasilja i koji bi mogao utvrditi razlike među njima
imajući na umu dinamiku odnosa među partnerima, kontekst i posljedice. Ta
četiri tipa oni opisuju kao Nasilje kojim se nameće prisilna kontrola, Nasilni
otpor, Situacijsko nasilje para, i Nasilje koje je povezano s rastavom
(koristit ćemo izraz nasilje i zlostavljanje za sve ove kategorije, osim za
kategoriju Nasilni otpor).
Nasilje
i zlostavljanje kojim se nameće prisilna kontrola javlja se kad jedan roditelj
kontrolira drugog pomoću straha, fizičke ozljede, mentalne i emocionalne
ozljede ili psihičke prijetnje. U ovim slučajevima postoji jasna neravnoteža
moći unutar odnosa. Situacijsko nasilje i zlostavljanje nastaje kao sukob
između dvoje partnera u koji su oboje uključeni. Ono se može ponavljati ili se
može dogoditi jednokratno i obično uzrokuje sram i osjećaj nelagode. Nasilje i
zlostavljanje koje je povezano s rastavom (tj. ono koje prati razvod ili rastavu)
nastaje na kraju odnosa, te iako može izazvati značajni stres, ono se ne
doživljava kao kontrola. Obično uključuje nasilje oboje roditelja, kako fizički
tako i verbalni sukob, i roditelj će se često toga sramiti i zbog toga se
osjećati nelagodno. Nasilni otpor je korištenje nasilja radi pružanja otpora
nasilnom ili partneru koji nameće prisilnu kontrolu. Može biti gotovo
automatski i javlja se gotovo odmah nakon što kontrolirajući i nasilni partner
počne primjenjivati fizičku silu.
Praksa
nam kaže da je, u slučajevima kad je nasilje ili zlostavljanje uzrok ili
čimbenik koji pridonosi djetetovoj reakciji odbacivanja jednog roditelja, to
nasilje ili zlostavljanje koje se pritom događa, spada u nasilje kojim se
nameće prisilna kontrola. Posljedično, mora se znati da sve vrste obiteljskog
nasilja i zlostavljanja nisu uzrok otuđenja djeteta od roditelja.
Pobliže
analizirajući ovu kategoriju i ispitujući kako postaje dijelom otuđenja djeteta
od roditelja, smatramo da nametanje prisilne moći i kontrole jednog roditelja
nad drugim bez iznimke odražava naučeni obiteljski obrazac koji se prenosi s
generacije na generaciju. Zato unutar toga okvira ispitujemo koliko je
potencijal za obiteljsko nasilje ili zlostavljanje pridonio pri izazivanju ili
pojačavanju djetetove reakcije odbacivanja jednog roditelja.
Modeli
spolne uvjetovanosti nasilja i zlostavljanja, poput analize patrijarhata,
dovode do zanemarivanja bitnih aspekata važnih za razumijevanje. Oni
konceptualiziraju iskustvo žena i djece kao istovjetna, a ne različita, i daju
legitimitet, ili previđaju žensko nasilje nad muškarcima i nad zajedničkom
djecom. Još gore, oni prenose generacijsku traumu i spriječavaju prekid kruga
nasilja i kontrole putem razrješavanja obrazaca traume. Razumjeti kako se moć i
kontrola primjenjuju u obitelji, znači razumjeti disfunkciju i kako je
korištenje fizičkog, emocionalnog ili psihičkog nasilja da bi se zadržala moć i
kontrola, utkano kako u horizontalne tako i u vertikalne obrasce odnosa.
Radeći
s razumijevanjem da je obiteljsko nasilje i zlostavljanje, posebice ono koje
uzima oblik prisilne kontrole, generacijski, a ne problem spolova, važno je
ispitati i razumjeti svaku pojedinu obitelj i obiteljsku dinamiku i prepoznati
i razumjeti neizgovorene poruke koje se izmjenjuju u obiteljskoj drami. Pri
istraživanju je li obiteljsko nasilje i zlostavljanje uzrok i čimbenik koji
pridonosi otuđenju djeteta od roditelja, potrebno je analizirati obiteljsku
povijest oboje roditelja, obrasce privrženosti djece i roditelja u tim
obiteljskim sustavima, ponašanje roditelja i obrasce moći i kontrole. Ovo je
poznato kao psiho-genealogija i iznimno je važan alat u razumijevanju osobnog
iskustva otuđenja.
Generacijski
model analize obrazaca moći i kontrole traži prisutnost neriješene traume,
poremećaja ličnosti, nedostatka empatije, slabih interpersonalnih vještina,
problema napuštanja i nesposobnosti upravljanja bijesom. Važno je da prepoznaje
da su moć i kontrola putem nasilja naučeno ponašanje koje je preneseno
doživljajima roditeljstva u djetinjstvu u da se uspostavlja u situacijama kad
se među-generacijski preneseni obrasci traume proživljavaju u odnosima
roditelj/roditelj i roditelj/dijete. On također konceptualizira mušku i žensku
odgovornost za nasilje i zlostavljanje kao pojedinačno i dovojeno od djece, ali
i utvrđuje situacije kad se djeca koriste kao vodiči za trajno ispoljavanje od
prije postojećih ponašanja moći i kontrole. Na taj način ovaj model analize
štiti djecu rasvjetljavajući i spriječavajući rizična roditeljska ponašanja i
prepoznaje djecu koja su izložena otuđivanju od jednog roditelja i koja su
žrtve zlostavljanja. Diferencijacijom među različitim elementima nasilnog
ponašanja, moguće je utvrditi njegove korijene i definirati tretman za takvo
ponašanje.
Bilješke i reference:
i.
Npr., vlada Velike Britanije definira obiteljsko nasilje kao 'bilo koji
incident ili obrazac inicidenata kontrolirajućeg, nasilnog, prijetećeg
ponašanja, nasilja ili zlostavljanja među starijima od 16 godina, koji jesu ili
su bili intimni partneri ili su članovi obitelji, neovisno o spolu i seksualnoj
orijentaciji.’ Dostupno na: https://www.gov.uk/domestic-violence-and-abuse [Accessed 10 March 2015].
ii.
Women’s Aid (2006). Koji je razlog obiteljskog nasilja? [online]. London:
Women’s Aid. Dostupno na: http://goo.gl/Jd4y2z:
[Accessed 11 March 2015].
iii.
Generalna skupština UN-a (1993) Declaration on the Elimination of Violence
against Women. A/RES/48/104
iv.
Bates EA, Graham-Kevan N and Archer J (2014) Testing predictions from the male
control theory of men’s partner violence.
v.
Johnson, M. P. (2008) A Typology of Domestic Violence: Intimate Terrorism,
Violent Resistance, and Situational Couple Violence. New Hampshire:
Northeastern University Press.
vi.
Kelly, J. B. and Johnson, M. P. (2008), Differentiation among types of intimate
partner violence: research update and implications for interventions. Family
Court Review, 46: 476–499.
vii.
Differences in Frequency of Violence and Reported Injury Between Relationships
With Reciprocal and Nonreciprocal Intimate Partner Violence. Daniel J.
Whitaker, PhD, Tadesse Haileyesus, MS, Monica Swahn, PhD, and Linda S.
Saltzman, PhD. American Journal of Public Health. May 2007. Volume 97, Issue 5.
_________________________
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/04/05/the-role-of-domestic-violence-in-parental-alienation-2/
Nema komentara:
Objavi komentar