Ovoga
tjedna čitam Drama
of Being a Child autorice Alice
Miller. One koji nisu upoznati s njezinim radom upućujem da doznaju više o
njezinu načinu razmišljanja koji je bogat empatijom i puno sjajnih opaski o
unutarnjem svijetu djece. Osim toga, Miller piše i o tome kako nas svakodnevna
roditeljska postupanja naših roditelja otuđuju od nas samih. Dok čitam ono što
je napisala, postajem još svjesnija da se otuđenoj djeci zapravo događa pogreška
u funkcioniranju nečega što bi trebala biti empatična prilagodba individualnim
potrebama i osjećajima djeteta.
To
je remećenje djetetova prava da raste osjećajući vlastite osjećaje i nametanje
odgovornosti odraslih na ranjivo, praktički bespomoćno biće. Način na koji
normalizirana roditeljska postupanja gaze um djeteta u razvoju, prvo me ljuti,
a onda rastužuje. U našem svijetu institucionaliziranih uvjerenja o djeci i
roditeljstvu, čini mi se da naša legislativa ne štiti, a naša socijalna skrb ne
promiče čuvanje djetetova prava na slobodan rast do punog procvata. Istina je
ta da u tako puno slučajeva čine potpuno suprotno.
Prema
Miller, naša su istinska bića zapretena pod slojevima očvrslih obrana od načina
na koje su nas u djetinjstvu/ili sad tlačili uobičajeni roditeljski postupci.
Ti postupci koji se odnose na odgoj djeteta i pripremu za ulazak u društvo
odnose se na normaliziranje, što je zapravo okrutnost. Ostaviti dijete da
plače, npr., u uvjerenju da ga to uči da se samo utješi, govoriti mu da ne
osjeća nešto što pokušava izraziti i zahtijevati od djeteta prilagodbu nečemu
što je u biti potrebno odraslima više nego djeci, sve je to stvoreno da bi
dijete spriječilo u djelovanju koje mu je potrebno da bi postalo zasebna i
nezavisna osoba.
Ne
treba se čuditi da se neka djeca tako lako otuđuju od polovice sebe. Do
trenutka kad su u stanju govoriti, vjerojatno su otuđena od cijeloga sebe i
prilagođena potrebama jednoga od roditelja u oštećenom odnosu u kojem odrasli
nameće svoje potrebe djetetu. Djeca u tim odnosima nemaju osjećaj istinskoga
sebe jer im nikad nije bilo dopušteno razviti ga. Ono što imaju jest lažna
persona*, razvijena u ogledalu
roditeljske disfunkcije, koja je sad podložna i pod kontrolom toga roditelja
dok drugi roditelj sa strane bespomoćno svjedoči toj drami.
Stvar
je u tomu da su mnoga otuđena djeca najčešće odrasla u ovoj vrsti obiteljskog
obrasca i ako pogledate generaciju prije i onu prije te generacije, ista se
vrsta enmeshmenta,** klaustrofobije i
disfunkcije može vidjeti u primarnim odnosima. Ovaj se obrazac najčešće viđa u
majki i njihovih kćeri, ali sam ga također viđala u vertikalnim
među-generacijskim obrascima među sinovima koji su enmeshed s majkama koje
podržavaju sinove u otuđivanju djece od njihove majke da bi sin i njegova majka
djetetu pružili primarnu skrb. Viđala sam je i u horizontalnim
među-generacijskim obrascima u kojima su tete pomagale pri otuđivanju djece od
majki, na način da su preuzimale ulogu majki uz asistenciju drugih članova
obitelji. U svim tim slučajevima, podložnost djece da budu otuđena potpomognuta
je djetetovim nedostatkom pristupa osjećaju sebe samoga. Djetetova sposobnost
da prepoznaje svoje osjećaje i da zna kako će ih izraziti, nikad se nije
zapravo razvila, ostavljajući samo krhku personu koja je ranjiva na zahtjeve
drugih koji žele kontrolu.
Drama
otuđenog djeteta u tom obiteljskom obrascu zato je dvostruka. Prvo, tu je
spriječavanje razvoja djetetove sposobnosti da razvije normalni osjećaj sebe
sama, i drugo, tu je manipulacija nad djetetom da mora slijediti zahtjev prema
kojem će prekinuti povezanosti s polovicom lažne persone/svjesnog selfa. Ispod
toga dijete pliva u paklu, nesposobno razumjeti što se događa i nesposobno da
se tomu odupre ili propituje. Zbog toga tako puno otuđene djece ostaje u tako
teškom i upornom stavu odbacivanja. Njima nedostaju kapaciteti za emocionalnu i
psihološku promjenu te se drže onoga što umiju, zadovoljavajući osobu s kojom
se osjećaju najsigurnije, da bi od te osobe dobili skrb za koju vjeruju da je
moraju imati da bi preživjela.
Meni
to objašnjava zašto se mladi ljudi koji su u procesu oslobađanja od kontrole
roditelja otuđitelja žele tih roditelja tako čvrsto držati. Kad je sve što
poznaješ sigurnost lažnog sebe koji je enmeshed s roditeljem koji ima svu
kontrolu, biti iznenada bez toga roditelaj jest zastrašujuće i može čak
izgledati i kao životna ugroza. Zato je ključno nakon izdvajanje dijete predati
izravno roditelju kojeg je prije odbacivalo. Kad se dijete osjeća ugroženo i
ranjivo, ono što mu je potrebno jest zdravi roditelj koji će mu pružiti
sigurnost. Tad unutarnji razvoj osjećaja sebe sama može započeti, što, koliko
god kasno bilo, jest ono što će djetetu pomoći da postigne ozdravljenje i
dobrobit nakon otuđenja.
Zdravi
odnosi za dijete jesu oni koji mu pomažu prepoznati svoje osjećaje i izraziti
ih u što mlađoj dobi. Pomaganje djeci da razumiju da su njihovi osjećaji
dobrodošli (iako ne pokreću baš sve na ovom svijetu) jest način da ih se osnaži
protiv manipulacije od strane drugih. Dopuštanje djetetu da osjeća je ključno
za njegov razvoj, podrška da plače, da bude ljuto, frustrirano i da osjeća
strah, jednako kao i brojni pozitivni osjećaji omogućuje djetetu da upozna sebe.
A poznavanje sebe je vrijedna zaštita od manipulacije drugih tijekom cijelog
života.
Svakomu
koga zanima obiteljska drama otuđenja djeteta od roditelja, Alice Miller pruža
nevjerojatni uvid i učenje o stvarima koje ga uzrokuju i o stvarima koje pomažu
oporavku od otuđenja. Njezini radovi s kojima sam se prvi put susrela prije
trideset godina, jednako su relevantni danas kao što su bili i tada. Svi smo mi
otuđeni od sebe, posebice oni među nama koji su rođeni prije nego što su djeca
prepoznata kao posebna i vrijedna ljudska bića, a ne više kao mali ljudi koje
treba podučiti svemu, a bez vlastitih osjećaja. Čitanje Miller je kao dobijanje
ključa za otvaranje vlastitog psihološkog kaveza. Čitajte je i dopustite si
suze.
______________________
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/04/02/the-drama-of-the-alienated-child/
Nema komentara:
Objavi komentar