Rekonfiguracija djetetova uma: što nakon reunifikacije?

Kad se dijete ponovno spoji s roditeljem kojeg je odbijalo, počinju se događati razne čudne stvari. Najčudnije za roditelja koji je prije bio odbačen, jest način na koji se dijete vraća, manje ili više odmah na normalni opseg odnosa ljubavi koji je postojao prije nego što je uspostavljena reakcija otuđenja. Također se događaju i druge čudne stvari. One su povezane s načinom na koji se dijete oporavlja od crno-bijelog razmišljanja postepeno učeći razmišljati u nijansama umjesto temeljem polariziranog crnog i bijelog uvjerenja kojima se prije naučilo prilagoditi. Dijete možda neće govoriti o stvarima koje su prouzročile njegove splitting reakcije, bar neko vrijeme nakon reunifikacije. Kad progovori o tome, to može biti u zagonetkama i teško ga je razumjeti. Kako se dijete počinje smirivati s roditeljem kojeg je prije odbacivalo, počet će pokazivati normalna ponašanja kakva su bila prije. Sjećanja na sretna vremena će se vratiti, sjećanja koja su samo prije par dana bila gorljivo poricana. Može se pojaviti uznemirenost, posebice kad se suoči s nečim što stvara kognitivnu disonancu, npr. s blagošću roditelja kojeg su odbijala, kad počnu shvaćati da je to prava prava slika roditelja, a ne samo lažni prikaz za kakav su bila navikla optuživati roditelja.

Rad s djetetom nakon reunifikacije jednako je važan kao i rad na izdvajanju djeteta od roditelja otuđitalja. U našem radu na Klinici, izdvajanje uvijek provodim ja i ja sam osoba koja vodi rad nakon reunifikacije. U svim izdvajanjima djece koja sam poduzela, postojale su sljedeće faze:

1. Otuđeno dijete strahovito protestira zbog izdvajanja i oko toga stvara veliku emocionalnu i fizičku dramu. Neka su djeca zvala policiju, a za neku sam ja morala zvati policiju u pomoć. Scene izdvajanja rijetko su ugodne za bilo koga, ali ako netko ima iskustvo da je vidio kako otuđeno dijete izlazi iz toga mentalnog stanja, to mu omogućava da obavi posao i da zna da ga obavlja u najboljim interesima djeteta.

2. Negdje u tijeku izdvajanja dijete razumije da njegova volja više nije pokretačka snaga obiteljske drame, i prestaju se opirati. To nije isto što i predaja kao kad ih se prisiljava da učine nešto što ne žele (iako se u početku ponašaju kao da ne žele). Kad dijete odustane od opiranja, proces je odmah lakši i mirniji. Dijete na podsvjesnoj razini zna da ono više ne upravlja situacijom.

3. U ovoj fazi može započeti planiranje reunifikacije s odbačenim roditeljem i djetetu se može predstaviti ideja da će toga roditelja vidjeti te razgovarati o tome kad i kako će se to dogoditi. Ako se izuzeto dijete treba predati odbačenom roditelju, to se događa na putu kući. Ako se koristi pristup postupnosti, npr. udomiteljska obitelj ili rodbina (dva omiljena izbora sudova u UK za djecu koja jako odbijaju roditelja), razgovor se obavlja odmah nakon što se dijete smjesti. Dijete je dio toga procesa i pomaže mu se vidjeti da njegov novi život, u kojem nema otuđenja, jest onaj gdje će ono imati neka prava, ali ne sva. Tijekom ove faze, uzdizanje djeteta na poziciju onoga tko donosi odluke u sustavu, naglo se reducira. Ono što se često istodobno javlja u vezi s tim jest da se dijete odmah vraća u to da je dijete, a ne pretjerano povlašteno, neugodno, otuđeno dijete kakvo smo prije vidjeli.

Reunifikacija s prije odbačenim roditeljem često je samo stvar djetetova prevladavanja neugode zbog prijašnjeg ponašanja. Kad je odbačeni roditelj u stanju pružiti razuvjeravanje, ljubav i prihvaćanje, dijete se najčešće lako vraća u normalni odnos s tim roditeljem. Neki roditelji kažu da se njihova djeca nakon toga ponašaju kao da nikad nisu bila otuđena. Za druge postoje sljedeće faze kroz koje moraju proći prije nego što se povrate stabilnost i ravnoteža.

U Family Separation Clinic, svrha našeg rada s djecom koja su izdvojena od jednog roditelja, uvijek je ponovno uspostavljanje uravnoteženog odnosa između dvije strane djetetove obitelji. Radeći s djecom intenzivno tijekom prvih dana, trudimo se osigurati da se spriječi kontra-odbacivanje roditelja od kojeg su izdvojena. Nema baš puno smisla izuzimati dijete a ne poduzeti taj dugoročniji posao jer ako to ne učinimo, samo, skupa s djetetom, selimo i problem. Psihološki splitting nije djetetu uvijek lako prevladati i duljina vremena kroz koje ćemo ostati uz obitelj da bismo osigurali da ne nastane kontra-odbacivanje ili ponovno odbacivanje roditelj jest između 12 dana i 12 mjeseci.

Naš se rad temelji na razumijevanju da dijete čiji je um u splittingu treba pomoć da bi presložilo kognitivni nesklad koja je nastao kad se ono što je bilo navedena vjerovati pokazalo neistinitim, i kad je suočeno s objektom splittinga u obliku odbačenog roditelja. To je terapeutski put pri kojem se djetetu pomaže re-internalizirati objekt u obliku roditelja kao dovoljno dobre i zato prihvatljive osobe. S druge strane ovoga posla je potreba da se educira, ohrabri i provede prihvatljivo i dovoljno dobro roditeljstvo roditelja od kojeg je dijete izuzeto, koji više ne kontrolira dijete. To činimo kad god je moguće. Kad nije, možda zato što taj roditelj nema uvid, zato što nije u stanju uvidjeti da su njegova ponašanja štetna, zašto što ima poremećaj ličnosti ili zbog nekog drugog razloga nije u mogućnosti demonstrirati mentalnog zdravlje u području roditeljstva, ograničavamo odnos toga roditelja s djetetom, radi zaštite djeteta. Postupajući tako, pomažemo djetetu pri preslagivanju njegova razumijevanja odnosa tako da više nije u prisilnom splittingu i ne polarizira dobro i loše u odijeljene tabore. Kad je odnos s roditeljem ograničen, uvijek ga se, gdje je god moguće, nastavlja i podržava, makar i pod nadzorom. Neki se roditelji s ovim ne mogu nositi i povlače se, drugi se s tim nose i mijenjaju se. Kad se mijenjaju, to je za djecu iznimno korisno.

Kad otuđenje djeteta od roditelja nestane, to izgleda kao čudo, ali to nije magija. Otuđenje nestaje kad se dinamika oko djeteta postavi kako treba, kad su tenzije su pod kontrolom i kad dijete dobija poruku da je netko iznad njih i da je voljan stati iza svoje pozicije. Vrijeme potrebno za reunifikaciju u takvim se okolnostima može mjeriti u sekundama, rekonfiguracija djetetova uma može trajati dulje, ovisno o šteti koja mu je nanesena tijekom procesa otuđenja.

Puno toga što se događa pri otuđenju jest u podsvjesnom ili nesvjesnom gdje djeca obitavaju. Puno simboličkog i neizrečenog i raznih poruka prenosilo se pogledima i onim neizrečenim. Poduka djece koja su živjela u tom svijetu o tome kako će nesvjesno učiniti svjesnim, jest važan korak u pomaganju djeci pri preslagivanju svojih misli, načina na koji koriste svoj um i kroz to, i načina na koji funkcionira njihov mozak. Kognitivni rad uz mentalizaciju jest sržna struktura koja pomaže takvoj djeci. Ono što slijedi, način na koji se dijete vodi prema novom načinu razmišljanja, jest ključna komponenta toga rada.

Ovaj se posao jako razlikuje od obiteljske terapije i daleko je od analiziranja djeteta kao pacijenta koji igra dramu sukoba među roditeljima. Ovo je prije svega posao rekonfiguracije temelja moći unutar obitelji i nakon toga rekonfiguracije uma djeteta radi integracije podijeljenih objekata i internalizacije prihvaćanja njihove uloge djeteta. Rezultati tijekom djetetova povratka na to da bude dijete u novoj hijerarhiji moći, zaista su izvanredni.

Rekonfiguracija je riječ koja znači restrukturiranje ili vraćanje na mjesto, što jest ono što činimo s temeljima obiteljske hijerarhije izvana i umu djeteta iznutra. Kad se posloži oboje, dijete je oslobođeno i problema više nema.

Hrabrost za prihvaćanje izazova rekonfiguracije cijele obitelji odjednom, sržna je kompetencija svakog stručnjaka koji radi u ovom području.

_________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/03/20/reconfiguring-the-childs-mind-post-reunification-work/