Novi okvir za raspravu o otuđenju djeteta od roditelja u Velikoj Britaniji

Čini se da je Velika Britanija konačno došla do razine kad je otuđenje djece nakon razvoda roditelja prihvatljiva tema za raspravu. Prije Withers Worldwide i 1KBW debate koje će se ovoga tjedna održati u Londonu, moglo bi biti korisno procijeniti gdje smo s razumijevanjem problema i poteškoća s kojima se suočavaju oni među nama koji nastoje problem rasvijetliti da bismo ga mogli rješavati kao što znamo da je potrebno.

Debata koja slijedi je jedano od događanja koja će se fokusirati na problem otuđenja djeteta od roditelja. Ova je značajna po tome što je vode neki od utjecajnih ljudi u području prava i kao takva zahtjeva pažnju pravnih stručnjaka. Sad je važno kako se debata koja izranja oblikuje i kakvi su utjecaji na nju, tako da oni od nas koji rade s ovim problemom mogu nastaviti činiti ono što djeluje, na način koji najviše pomaže djeci. Zato što je dobrobit djece ono što je u srži ove debate, a ne prava bilo kojeg od njihovih roditelja. Otuđenje djeteta od roditelja je pogubni i prikriveni oblik zlostavljanja u najgorem obliku, i smatram da je to stvarnost koja tijekom debate mora biti stavljena u središte interesa.

Pravni sustav u Velikoj Britaniji još uvijek nije sasvim upoznat s konceptom otuđenja djeteta od roditelja, što je naziv koji su, kao i u drugim državama, kompromitirali pokreti za prava roditelja s obje strane. S jedne strane imamo argumente pokreta za prava žena koji tvrde da je otuđenje djeteta od roditelja samo nešto čime se očevi služe da bi kontrolirali majke. S druge strane imamo pokrete za prava očeva koji tvrde da većina žena koristi djecu kao oružje da bi naštetila očevima, čemu pripomaže i pravosudni sustav. Mislim da ni jedni od tih argumenata nisu vrijedni i da im uopće nije mjesto u kliničkoj debati o otuđenju kao problemu koji pogađa djecu. Otuđenje djeteta od roditelja u svojem istinskom obliku, prati psihičko i emocionalno zlostavljanje djeteta, pri čemu se dijete prisiljava na korištenje maladaptivnih mehanizama suočavanja da bi preživjelo štetu koja mu se nanosi. Otuđenje djeteta od roditelja nije pitanje roditeljskih prava, ono je pitanje zaštite djeteta i pri raspravi bismo učinili dobro kad bismo osigurali da se fokus zadrži upravo na tome.

Također, otuđenje djeteta od roditelja nije stvar spola, iako se način na koji se ono događa u životima djece bavi spolom roditelja. Ovo zvuči zbunjujuće pa ću to bolje objasniti. Neki ljudi tvrde da je to pitanje spola koje pogađa muškarce, zato što je otuđeno više očeva nego majki. Ovo je kriva tvrdnja koja se temelji na nedostatku svijesti o analizi problema po spolu. U zbilji je pojavnost otuđujućih ponašanja u obiteljima otprilike podjednaka za oba spola. Da to još bolje razjasnimo, 90% roditelja koji imaju kontrolu nad djecom nakon razvoda su majke. To podržava spolno orijentirana pravna regulativa u vezi s razvodom. Ukratko, korištenje sustava dječjeg doplatka i drugih beneficija, čini da onaj tko ih prima u trenutku razvoda, ima moć nad djecom. Dječji doplatak se većinom isplaćuje majkama, tako je postavljena pravna regulativa, tako je to postavljeno u zakonu 1970-tih, što je bio smišljen potez da se novac da izravno u ruke žena. Tako su u trenutku razvoda majke većinom one koje smatraju da imaju kontrolu nad djecom.

I tako imamo naših 90% majki koje imaju moć nad djecom i 90% očeva koji su, već i samim tim što s njima dijete ne živi, ranjiviji na postupno povlačenje djeteta iz međusobnog odnosa. Dinamika 'moći nad...' snažna je u slučajevima otuđenja i tko god ima volje koristiti moć koju ima može, ako želi, otuđiti dijete, suptilno, prikriveno ili otvoreno.

Roditelja s kojim dijete ne živi, u slučajevima otuđenja, dijete doživljava kao slabijeg i manje važnog. Zato, ako roditelj s kojim dijete živi želi to iskoristiti i u djetetovu umu izgurati drugog roditelja iz života djeteta, to je lako postići. U tim okolnostima, vikanje o jednakim pravima ne pridonosi ništa osim što daje dodatnu municiju roditelju otuđitelju koji to koristi prema van kao dokaz da se dijete povuklo zbog zahtjeva koji mu se nameću. Oko 10% očeva ulovljeno je u mrežu otuđenja i jednostavno je prepušteno utapanju. Što glasnije viču, to naoko više potvrđuju da su uzrok problema. Promjena pravne regulative, koja se već dugo smatra protuotrovom neravnoteži moći, nema pravog načina rješavanja slučajeva otuđenja, zato što problem otuđenja nije u pravosudnom okviru već u psihi roditelja otuđitelja. Koji bi činio isto ono što sad čini, bez obzira na to kako izgleda pravni okvir.*

Dakle, što je s 10% očeva koji imaju moć nad djecom nakon razvoda? Ono što vidimo u toj skupini jest da je 10% majki s kojima djeca ne žive gotovo uvijek u toj poziciji zato što su otuđene.

Ako se pozabavimo popularnim viđenjem majke s kojom djeca ne žive (npr. temeljem otrovnih prikaza nekih očeva u posljednje vrijeme u medijima), ona je luda, loša i jako opasna za djecu. Neki očevi tvrdi da su sve majke s kojom djeca ne žive ovisnice, mentalno poremećene i da nikad nisu ni željele biti majke. Nije čudo da od tih majki ne čujemo puno, uz sav taj vitriol. Sramoćenje i optuživanje žena s kojom djeca ne žive nije u našoj kulturi rijetkost.

Nema pouzdanih podataka o tome koliko je roditelja otuđeno od djece nakon razvoda, zato što takve podatke nitko ne prikuplja i ne bilježi. Slično tomu, nitko ne bilježi ishode sudskih postupaka za djecu te jednostavno ne znamo koliko je obitelji pogođeno ovim problemom. Međutim, prema našem iskustvu I MAJKE I OČEVI doživljavaju otuđenje, I MAJKE I OČEVI otuđuju djecu. Način na koji to čine često se razlikuje i ovisno o spolu, ali otuđenje nije pitanje spola. Pomak fokusa s područja borbe spolova za roditeljska prava nužan je korak u razvoju rasprave, micanju od iskustva roditelja na iskustvo djeteta.

Otuđenje djeteta od roditelja koji ga voli jest okrutan čin koji izaziva intra-psihički stres u djeteta. Postoji obilje vrijednih istraživanja diljem svijeta koja se bave stvarnošću toga problema. Istraživanja koja se ne temelje na vlastitim izviješćima o iskustvima roditelja koji su dio pokreta za prava roditelja (koji uvijek mogu pružiti jednodimenzionalno viđenje), već pokazuju povezanost otuđenja djeteta od roditelja i utjecaja trans-generacijskih poruka s bilo koje strane obitelji. Na to se fokus debate mora usmjeriti i tu će se naći odgovori na probleme s kojima se djeca u tim obiteljima suočavaju. Važno je i koliko će pravosuđe slušati stručnjake mentalnog zdravlja i reagirati na načine koji stvaraju primjerene uvjete za mijenjanje života te djece. Dijalog između mentalnog zdravlja i pravosuđa već je daleko odmakao i sigurna sam da ono što nastaje, jest snažan temelj za reakciju Velike Britanije na otuđenje djeteta od roditelja, koji se bazira na vrijednim istraživanjima i dobrim pristupima rješavanju problema u korijenu.

Na ovoj važnoj prekretnici postoje ključni ljudi koji zajedno rade na postizanju promjena. Stručnjaci mentalnog zdravlja i pravnici koji imaju snage dovesti do kulturološke promjene koja bi štitila djecu i stvorila nove protokole za promjene njihovih života. Ohrabrena sam tim pozitivnim pokretom i presretna da sam dio toga. Očekujući ljeto debata i dijaloga, redovito ću izviještavati o našem napretku.

Za sve pogođene ovim strašnim problemom u Velikoj Britaniji, na vidiku je nada, i promjena je u zraku. Neće se dogoditi preko noći, ali to da se događa je izvrsno.

1KBW i Withersworldwide debata o otuđenju djeteta od roditelja održava se u utorak, 24 svibnja za pozvane goste. Govorit će Deborah Eaton QC, Stephen Jarmain, Dr Florian Ruth, Dr Mark Berelowitz, Lisa Lustigman, Sarah Brooks i Karen Woodall.

______________________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/05/21/reframing-the-alienation-debate-for-the-uk/

---

* Ono što Karen ovdje iznosi jest da zajednička roditeljska skrb nije dovoljna garancija da neće doći do otuđenja ako postoji patologija u jednog (ili, što je rjeđe, oboje) roditelja. Ipak, Karen Woodall je ovdje zanemarila nešto vrlo bitno: Ona sama upravo u pravnom okviru traži i nalazi mogućnost za izdvajanje djeteta iz obitelji roditelja otuđitelja i tretman djeteta u cilju oporavka odnosa s prije odbačenim roditeljem, što je u Hrvatskoj puno nejasnije uređeno postojećim zakonom, a posebice u svjetlu toga da nemamo stručnjaka njezinog ugleda i znanja koji može sud savjetovati da žurno donese odluku o izdvajanju i kasnije provoditi kvalitetnu terapiju. Da ne spominjemo da sud uopće ne može narediti terapiju u slučajevima kad izdvajanje nije najbolje rješenje, jer to postojeći Obiteljski zakon ne predviđa.
Sljedeće što je zanemarila jest da je teže (iako nije nemoguće) dijete izmanipulirati ako sa svakim roditeljem provodi opsežno vrijeme, nego ako je s roditeljem kojeg sad odbacuje prije provodilo samo npr. svaki drugi vikend i par sati u tjednu. Tad dijete nema realnu sliku roditelja i lakše prihvaća interpretacije patogenog roditelja kojem je više izloženo.
Osim toga, postoje države kao Brazil i Meksiko koje su definirale i kriminalizirale manipulaciju djetetom koja se prijavljuje po službenoj dužnosti. Nemamo podataka je li to smanjilo postotak otuđenja djeteta od roditelja.