Lažne priče i svete niše: rad na otuđenju djeteta od roditelja u Velikoj Britaniji

Rad u području otuđenja djeteta od roditelja u Velikoj Britaniji (VB) do nedavno su obavljali psihijatri i psiholozi. Mnogi od njih sad su u mirovini. U usporedbi s drugim državama, poput SAD-a i Kanade, rad na ovom području u nas je na svojim počecima, uz malo akademskih radova na tome području, i još manje stručnjaka koji rade u praksi. Kao stručnjak koji na tom području radi niz godina, zajedno s najeminentnijim i priznatim psihijatrima prije, i sad u Family Separation Clinic, smatram se iskusnom.

Istražujući, osjećam da sam na mjestu gdje se moje iskustvo, skupa s roditeljima, utapa u septičkoj jami njihova života. To mi omogućuje da postavim neke kriterije za debate o otuđenju djeteta od roditelja u VB. Ono što slijedi jest jasan i nedvosmislen poziv pokretu za podizanje svijesti o otuđenju djeteta od roditelja u VB, i o radu u vezi s tom pojavom, o potrebi da se ostane upućen i povezan s najboljim radovima koji su dostupni u međunarodnim okvirima. Strahujem da u nekim taborima postoji nastojanje prema nečem što je daleko niže kvalitete, a što bi se moglo pokazati opasnim za obitelji s kojima dođe u kontakt.

Rad na području otuđenja djeteta od roditelja ne dopušta nam zadovoljstvo, niti ikome dopušta da bude neodlučan. Neodlučnost je po mojem iskustvu rezultat konfuznog razmišljanja i nedostatka hrabrosti u suočavanju s uzrocima, procesom otuđenja, problemima i pritiscima koji se vrše na dijete da zadrži svoj stav odbacivanja roditelja. Stručnjaci koji rade na ovom području trebali bi imati hrabrost vlastita uvjerenja i biti spremni djelovati i snositi posljedice. Sve manje od toga, jest izdaja djeteta i povećavanje problema.

Ljudi koji rade na ovom području, trebali bi se baviti obiteljima na svim razinama, trebali bi, prema mojoj prijašnjoj analogiji, sići u septičku jamu i uprljati se skupa s obiteljima s kojima rade. Sve manje od toga jest intelektualiziranje, a intelektualiziranje izaziva više, a ne manje problema. Nije moguće biti neodlučan i samo promatrati. Svi ključni stručnjaci u području otuđenja djeteta od roditelja, od Gardnera i Baker, do Bale, do Warshaka, do Gotlieb, do Lowensteina i Weira ovdje u Velikoj Britaniji, ušli su u septičku jamu s obiteljima. Ako vaš terapeut nije s vama u vašoj i u septičkoj jami drugog roditelja, i u septičkoj jami vaše djece, također, to nije specijalist za otuđenje djeteta od roditelja, to je terapeut koji nešto sitno zna o otuđenju djeteta od roditelja. Ne dajte se zavarati, to su dvije različite stvari.

Razlog zašto ovo pišem je sljedeći: Da biste bili u stanju cjelovito tretirati pogođenu obitelj, morate biti u stanju učiniti ono što je Alejandro Jodorowsky nazvao činom 'psihomagije'. Ostanite sa mnom, nije toliko suludo. Kako Karen Lebow, u nedavno objavljenoj knjizi Amy Baker 'Working with alienation children and their families', izjavljuje:

'Šaman razumije da biti šaman jest biti međusobno ovisan i da je međusobna ovisnost nastala zbog dnevne borbe za preživljavanje u predhistorijska vremena. Izležavanje na suncu ubija ljudski duh i uništava sposobnost funkcioniranja jedinke. Međusobna povezanost znači prežvljavanje. Vođe grupa za podršku koji pomažu u cijeljenju ciljanih roditelja koriste mnoge od tih tehnika da bi ispunjavali ulogu koju ispunjava šaman. Šaman čuva sjećanje, povijest zajednice, i kao vođa grupe, pomaže cijeljenju, tješi i educira…'

Jodorowsky ima svoj vlastiti brand šamanizma. Svi stručnjaci koji rade na slučajevima otuđenja, moraju također razviti svoje. Ako to ne učine, ostavljaju obitelji s kojima rade da naokolo lutaju u mraku, ne znajući što učiniti. Svatko tko radi u području otuđenja djeteta od roditelja mora znati sve o obiteljima s kojima radi, sve o svijetu u kojem žive i sve o tenzijama i strahovima u njihovim životima. Sve manje od toga jest odbacivanje odgovornosti koja prati ovaj posao, odgovornosti da se, kroz najkraće moguće potrebno vrijeme, ponese teret obitelji, i da se, što je više moguće, apsorbira otrov koji zapljuskuje svakog člana obitelji. Spremnost da se hoda s tim obiteljima, noseći i apsorbirajući dok se septička jama ne pročisti, apsolutna je nužnost.

Ovo nije posao za terapeuta koji provodi jednu sesiju tjedno i nije za onoga tko sjedi u svojem uredu očekujući da mu ljudi dođu. Ovo je posao koji obuhvaća život, disanje, ljude i užase s kojima se suočavaju, i jednako kako je to u SAD-u i Kanadi, najdublje se nadam da će Velika Britanija razviti brojne ljude koji će, svaki na svoj način, moći preuzeti izazove.

Srž onoga što radimo kao specijalisti za otuđenje djeteta od roditelja, jest davanje sebe, svih svojih sposobnosti i slabosti. Ovo nije posao za uzvišenog stručnjaka i za distancirani, intelektualni um. Ovo je posao ljudi koji krvare, ljudi koji mogu pogriješiti i ne pogriješiti, ljudi koji znaju razliku između to dvoje i koji uporno nastavljaju raditi. U odnosu s ljudima koji se suočavaju s izbacivanjem iz života svoje djece, stručnjak mora poznavati vrste užasa s kojima se oni suočavaju, zidove na koje se moraju popeti i naizgled nepremostive barijere koje im se postavljaju na put.

Svi ključni stručnjaci diljem svijeta, uključeni su u političke (s malim 'p') aspekte rada s otuđenjem djeteta od roditelja, i svi, svaki na svoj način, rade na podizanju svijesti o načinima na koje pitanja poput feminizma, obiteljskog nasilja i lažnih optužbi za nasilje, postoje kao dio krajolika kojim kroče otuđene obitelji. Debate o podijeljenom roditeljstvu, potrebi za oba roditelja, ulozi očeva i ostale, dio su priče koja okružuje rad u području otuđenja djeteta od roditelja i postoji jasna spoznaja da polarizirane debate nisu nešto što stručnjak može promijeniti, ali ih treba razumjeti.

Na nedavnoj radionici u Londonu koju su pohađali brojni obiteljski terapeuti, djelatnici CAFCASS-a* i socijalni radnici, postavila sam pitanje koje meni definira razliku između nekoga tko je stvoren za ovaj posao i nekoga tko nije. Pitanje je treba li dijete oba roditelja? Linija razgraničenja bila je tako oštra da je bila šokantna. Svi obiteljski terapeuti rekli su ne, i da je i samo postavljanje takvog pitanja napad na samohrane roditelje, svi ostali su rekli da, svakako da treba. Na toj jednoj sesiji vidjela sam kako politička korektnost obiteljske terapije blokira njihovu sposobnost razmišljanja izvan krutih okvira. Iako sam sigurna da postoje mnogi obiteljski terapeuti koji mogu prijeći te okvire, postoji i skupina obiteljskih terapeuta koja radi na slučajevima otuđenja djeteta od roditelja, a koja ostaje čvrsto unutar svojih uskih okvira.

Nick Child, npr., ima web stranicu pod nazivom For all That i nedavno je meni i drugim stručnjacima pisao o svojem sudjelovanju na konferenciji Women's Aid, što opisuje kao viđenje s druge strane polarizirane debate. Ovako je to sažeo:

'Dakle, moja šokantna preporuka jest da se muškarci pridruže s toplinom i uvažavanjem, ili se bar samo pridruže Women's Aid kao organizaciji. I možda i drugim ženskim organizacijama, također. Posebice muškarci koji su žrtve obiteljskog nasilja. Trebaju se pridružiti zanemarujući ono što bi ih inače uznemiravalo u radu te organizacije. Trebaju se pridružiti iskreno suosjećajući sa žrtvama uključujući i žene žrtve. I naravno, i s djecom žrtvama. Trebali bi se pridružiti iskreno kao muškarci koji žele da zlostavljanje od strane muškaraca prestane. Muškarci žrtve trebali bi se također iskreno pridružiti kao prirodni saveznici ostalih žrtava koje su ženskog spola. To bi trebali učiniti bez kompeticije, otvoreni za različitost iskustava. Što bi, npr. nakon razvoda, u zlostavljanju muškaraca od strane abuzivnih žena, bilo ekvivalent uhođenju žena i prisilnoj kontroli od strane muškaraca? Svakako bi muškarci žrtve i žene žrtve dobro učinili da uz uzajamno uvažavanje usporede svoje bilješke i iskustva.'

Reći da sam zanijemila na ovaj tekst, bilo bi preblago. Kad sam došla k sebi, odgovorila sam, i ovo je dio mojeg odgovora:

Women's Aid, bilo da govorimo o umjerenoj ili ekstremnoj verziji franšize, bavi se samo s pravima žena – ne s dobrobiti djece i svakako ne s dobrobiti muškaraca. Tvrdite da se ovih dana ne traže žene djelatnice dok se muškarci djelatnici za rad sa zlostavljanim ženama traže, i to smatrate dokazom da se sve muškarce ne smatra počiniteljima. Međutim, potpuno vam promiče razlog za to. Razlog je da su muški djelatnici sad obučeni za razmišljanje i rad na feministički orijentiran način, a sve je to ojačano teorijom o krugu zlostavljanja i teorijom o kulturološki uvjetovanoj moći muškaraca nad ženama. Ukratko, policija sad govori feminističkim jezikom i vidi zlostavljanje kao rodno uvjetovano nasilje, pri čemu su muškarci počinitelji, a žene žrtve.

Tražiti od zlostavljanog muškarca da se pridruži takvoj organizaciji, po meni je isto kao tražiti od crnca da se pridruži Ku Klux Klanu da bi vidio dobro u onome što Ku Klux Klan čini da bi zaštitio bijele žene od crnih muškaraca. Zašto biste od muškarca kojem je npr. u lice bačen izbjeljivač, ili od muškarca kojem su nervi ramena prerezani nožem, ili od muškarca koji već dulje od godine dana živi u garaži u strahu od svoje supruge, tražili da se pridruži organizaciji i stavi na stranu sve što ga muči? Ti stvarni muškarci, oni s kojima sam radila, traumatizirani su, brutalizirani i ušutkani. Oni nemaju luksuz intelektualnih promišljanja, previše su zauzeti preživljavanjem u tom stanju ušutkanosti. Smatram da je vaš prijedlog šokantan i mislim da puno govori o tome kako ste previše fokusirani na zaglađivanje stvari, umjesto da pogledate u stvarno stanje ljudskih života (s obje strane polarizirane debate).

Da odmah razjasnim. Nisam i nikad nisam bila dio muškog pokreta. Niti ću ikad biti dio feminističkog pokreta. Međutim, upravo unutar toga prostora koji je stvoren ratom među spolovima, obitelji bivaju pogođene i bore se s otuđenjem djeteta od roditelja, dakle u taj se prostor stavljam uvijek iznova, da bih postigla promjenu i cijeljenje. Pisanje o nejednakostima i spolnoj diskriminaciji koja je zapisana u pravnoj regulativi koja okružuje te obitelji, dio je mojeg posla podizanja svijesti o tomu što se u njihovu svijetu događa. Ne pokušavam otpisati stvarnost, niti odbacujem proživljena iskustva bilo koje strane. Znam da ima pretučenih i silovanih žena i također znam da ima i muškaraca koji pate na isti taj način. I znam i to da jedna strana dobiva pomoć, dok je druga uopće ne dobiva. Zato progovaram, jer ako to ne učinim, pridonosim problemu umjesto da pomognem da se riješi.

A pridonošenje problemu je ono što se bojim da Nick Child čini pozivajući zlostavljene muškarce da se pridruže organizacijama koje se bore za ženska prava i da ih smatraju svojim prirodnim saveznicima. Uz sav privilegij da nikad nije patio od ženske ruke i da nikad nije izravno iskusio otuđenje djeteta, lako mu je umanjivati krvavu, ružnu, zlu zbrku iskustva koje proživljavaju majke i očevi u ovoj areni otrcanih fraza i lažnih priča. Istina je ta da i muškarci i žene mogu biti nasilni i da i muškarci i žene mogu trpjeti ozljede, koje su, zbog prirode nasilja, ponekad vrlo teške.

Međutim, smještanje sebe u sigurni prostor vođen feminističkim pričama o patrijarhalnoj moći i kontroli izdaja je i za te muškarce i za te žene koji se ne uklapaju u paradigmu. Neuviđanje da je Women's Aid politički subjekt, sa svom svojom financijskom moći i sposobnošću da dominira krajolikom obiteljskog nasilja, jest spektakularna izdaja obitelji. U stvarnom svijetu gdje su moć i kontrola ponašanja nešto što koriste obje strane i gdje obje strane mogu ubiti i ubijaju i obje strane mogu i nanose teške ozljede, pitanje se ne smije svesti na pojednostavljene riječi na twitteru koje je objavila jedna druga osoba koja je pohađala tu istu konferenciju…

'Super konferencija. Dobro je čuti da @KennyMacAskill priznaje da se obiteljsko nasilje događa zbog nejednakosti između muškaraca i žena‘

Pokušajte to reći ocu kojem je lubanja razbijena palicom za kriket ili onomu koji je morao umrijeti zato što nije pripremio vikendicu na dan kad je supruga trebala dobiti mjesečnicu.

Bit stvari je da obiteljsko nasilje, kao i lažne optužbe, kao i debate o podijeljenom roditeljstvu, kao i rasprave o tome trebaju li djeca dva roditelja ili ne trebaju, jesu kritična pitanja na ovom području i rad temeljem feminističke paradigme neće pridonijeti ništa pozitivno, osim što će nanijeti još više štete, više boli i više će naštetiti djeci. Posao koji radim nije moguće raditi iz naivnih perspektiva, on traži hrabrost i čeličnu odlučnost da se učini ono što je moguće čak i ako je protivno populističkim pristupima.

Mjesto gdje radimo s otuđenima, po meni je sveto mjesto. Na tome mjestu priče koje su stvorene i oblikovane izravnim iskustvom na tom polju moraju odražavati stvarnost, a ne nade i snove politički korektnih terapeuta i njima sličnih koji samo žele činiti dobro. Pišući ove tekstove, znam da postavljam crtu. Javno se ograđujem od bilo kakvog rada na području otuđenja djeteta od roditelja kakvim se bavi Association of Family Therapists** s kojom radi Nick Child.

Dugo sam razmišljala o tome hoću li se o ovome očitovati javno, znajući da je važan svaki glas koji podiže svijest o otuđenju. No, zbog prirode onoga što smatram iznimno zabrinjavajućim prijedlogom koji je dao Nick Child, zaključila sam da je važno da se javno očitujem. Moj rad na području otuđenja djeteta od roditelja, na tom svetom mjestu, od mene zahtijeva hrabrost da stanem uz svoja uvjerenja. Osim toga me brine šteta koju mogu učiniti i dobrohotni terapeuti bez stvarnog iskustva na tom području. Svi glasovi koji govore o otuđenju djeteta od roditelja nisu isti. Prihvaćam da drugi na ovom području mogu o aspektima svojeg rada govoriti različito. Ali gore navedena vrsta razmišljanja i retorike ne pripadaju na sveto mjesto na kojem rade specijalisti za otuđenje djeteta od roditelja. Za mene, lažne priče poput te pripadaju drugdje, ne u blizinu ljudi čiji su životi već pod teškim pritiskom.

Razlika između specijalista za otuđenje djeteta od roditelja i terapeuta? 
Pitajte ih 'trebaju li djeca oba roditelja?' I možda još jedno pitanje 'pate li zlostavljani muškarci jednako kao i zlostavljane žene?' i pričekajte odgovor. Taj odgovor puno govori.

_________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2014/02/24/broken-narratives-and-sacred-spaces-working-with-parental-alienation-in-the-uk/

---

* CAFCASS = Children and Family Court Advisory and Support Service (Savjetovanje i podrška za djecu i obiteljske sudove)

** Udruženje obiteljskih terapeuta