Drama otuđenog djeteta (2)

Otuđenost je štetno psihološko iskustvo za svakog, ali je za djecu pogubno, toksično i uzrok je njihove cjeloživotne borbe da povrate psihičko zdravlje i stabilnost. Ovaj je problem daleko veći od spora oko kontakata s djetetom i puno je veći od sukoba ili neslaganja među roditeljima. Ovaj problem ometa pravo svakog djeteta da odrasta zdravo, na pravom mjestu u obiteljskoj hijerarhiji. Reakcija otuđenja uzrok je dječje patnje za voljenim roditeljem, ona stvara psihološke obrambene mehanizme splitinga što ometa razvoj mozga djeteta. Sve su te stvari tragedija za djecu i smatram da su za djecu jednako pogubne kao i fizičko ili seksualno zlostavljanje. To što ovaj problem razumije samo mali broj ljudi, dok postoje legije onih koji ga zanemaruju ili negiraju, stalno me i čudi i užasava. Ne mogu se ne upitati mogu li se ovdje primijeniti stajališta Alice Miller da kolektivno prihvaćamo generacijsku navalu zlostavljanja nad djecom, zato što smo mi sami otuđeni od toga da budemo zdravi i cjeloviti.

Ovoga sam tjedna, kao dio mojeg istraživačkog rada, čitala rad o psihološkom splittingu i njegovu utjecaju na dječji mozak u razvoju. I prije sam pisala o neuroznansvenim nalazima u slučajevima otuđenja i nadam se da ću o tome više pisati tijekom svojeg daljeg istraživanja. To je područje koje nam daje ogromnu količinu informacija kako se djeca razvijaju u svijetu odnosa i kako funkcioniraju procesi privrženosti i zašto su tako važni. Ne mogu se ne čuditi kako su mozgovi djece s kojom radim pogođeni time za cijeli život. Radeći i s odraslima koji su bili otuđeni kao djeca, svjedočim borbi koju moraju voditi da bi zadržali siguran i uravnotežen osjećaj sebe samih. Imati povjerenja u sebe, kad je ego izgrađen korištenjem obrana od neprijateljstva u svijetu međusobnih odnosa, gotovo je nemoguć zadatak.

Zbog činjenice da svaki put kad se dijete suoči s otvorenom ili prikrivenom uputom da treba odbaciti ili ne voljeti ili mrziti roditelja, tome je djetetu nanesena šteta u smislu povjerenja, vjere u svijet kao dobro mjesto, vjere da odrasli skrbe i znaju bolje od njih i u području funkcioniranja veza i reakcija njihova mozga. Svaki put kad se dijete suoči s disfunkcijom roditelja koji pokazuje svoju odbojnost ili nepovjerenje ili jednostavno odbacivanje drugog roditelja kao važne osobe u djetetovu životu, taj roditelj dodaje novu štetu zidu obrana koji ih u konačnici vodi podjeli svijeta u dobar i loš. Dodajmo tomu štetu koja je ugrađena u djetetov um kao zid podjele između dvije strane djetetova svijeta odnosa i ono što vam ostaje jest dijete koje je oštećeno, disfunkcionalno i osuđeno na doživotno bilo prihvaćanje situacije kao da je istinita, bilo na preteški zadatak rušenja zida ciglu po ciglu da bi našlo svoj put.

Djeca koja se oporavljaju od otuđenja kažu mi da se osjećaju kao da ne znaju kako imati povjerenje i u koga. Djeca koja se oporavljaju kažu mi da ona nisu željela sudjelovati u ratu među svojim roditeljima i da nisu željela biti stranka u ljutnji i mržnji jednog roditelja protiv drugog. Djeca koja se oporavljaju kažu mi da sve što žele jest da budu djeca dok odrasli koji su u njihovim životima trebaju raditi posao odraslih i sve posložiti. Ista ta djeca koja su mi, prije izliječenja, govorila kako je jedan roditelj bio loš i kako je drugi bio savršen, kažu mi da nikad nisu željela govoriti te stvari, već da jednostavno nisu imala drugi način snalaženja u krajoliku u kojem su se nastojala kretati. Djeca koja se oporavljaju žele da netko djeluje u njihovo ime i sve popravi za odrasle oko njih. Drama otuđenog djeteta jest ta da je putnik u krajoliku kojem ne pripada i u kojem ne želi biti. Kao stručnjacima, naš je zadatak da ih prevedemo do sigurnijeg mjesta, mjesta djetinjstva gdje će njihove nevolje, koje nose u ime odraslih, biti iza njih.

Nekoć mi je netko rekao 'onaj tko pati kao malo dijete, pati i dalje kao odrasla osoba'. Drama otuđenog djeteta je takva da je ovo apsolutna istina. Radeći s djecom koja su nekoć bila otuđena a sad su odrasle osobe, patnja koju vidim je ogromna, ona je veća, puno veća nego što je to gubitak odnosa s roditeljem, to je temeljni razvoj djeteta u sredini koja spriječava zdravlje i koja oštećuje mozak i modelira ga za traumu i patnju. Djeca koja su ovisna o traumi, čiji je jedini način da se osjećaju živima da budu u središtu drame i sukoba, redovito nastavljaju biti prisutna u psihi odraslih koji su kao djeca bili otuđeni. Da se to promijeni, potreban je ozbiljan rad i koncentracija, to zahtijeva fokus na emocionalni, psihološki i fizički self, jer se jasno vidi način na koji su djeca ovisna o traumi, zapravo utjelovljeni odrasli.

Na ovom polju radim zato što brinem o djeci. Na ovom polju radim zato što sam stručnjak mentalnog zdravlja a ne zato što zagovaram roditeljska prava. Ovaj posao radim, ne zato što brinem o pravima jednog ili drugog roditelja već zato što brinem o svijetu odnosa djece koja su pogođena raspadom obitelji. Dio toga posla jest da pišem i govorim o politici pri razvodu roditelja i instuticionaliziranim dobrim i lošim postupcima na tome području. U zbilji međutim znam da je otuđenje djeteta od roditelja psihološki problem koj je puno veći od kršenja prava roditelja da imaju odnos sa svojim djetetom. Otuđenje djeteta od roditelja jest problem zaštite djeteta i djeca imaju pravo biti zaštićena od otuđenja.

Jednoga ćemo dana svi o tome misliti ovako. Do tada, drama otuđenja ostaje ono što se događa ispod kolektivne svijesti. Kad se dovoljan broj nas probudi i shvati što je učinjeno, nadam se da će doći do promjene najširih razmjera.

_______________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/05/14/the-drama-of-the-alienated-child-2/