Otuđenje od roditelja kao negativno iskustvo iz djetinjstva

Objavljeno 10.7.2017. (by karenwoodall)
U subotu sam govorila u Centre for Child Mental Health u Londonu na konferenciji  ‘Too much Pain‘ (Previše boli) o problemu otuđenja od roditelja kao o problem mentalnog zdravlja djece. Tema je očito dotakla mnoge prisutne i morala sam odgovoriti na puno pitanja. Raspravljali smo o suočavnju roditelja i djece u kontekstu osjećanja nakon gledanja filma Resilience početkom dana.
Nakon gledanja toga filma shvatila sam da iskustvo otuđenja od roditelja nije samo problem mentalnog zdravlja djece, već da se radi i o utjecaju njihova mentalnog zdravlja na njihovo fizičko zdravlje. Zapravo je najgore da se radi o javno-zdravstvenom problemu gdje je za djecu otuđenu od roditelja vjerojatnost da će njihov životni vijek – obratite pozornost na ovo – biti 20 godina kraći od životnog vijeka njihovih vršnjaka. Dopustite da ovo objasnim.
Resilience (Otpornost) je film o grupi ljudi u SAD-u koji su zapazili da su ljudi s problemima fizičkog zdravlja s kojima su radili, također imali puno zajedničkoga u povijesti svojeg djetinjstva. Jedna od tih stvari bila je seksualno zlostavljanje. Zatim je tu bilo svjedočenje nasilju,i razvod ili rastava roditelja. Sve su to, kao nešto što je utjecalo na fizičku dobrobit njihovih pacijenata, članovi tima uočavali slučajno. Da bi utvrdili ima li za to dokaza, započeli su longitudinalno istraživanje. Ono što su našli, bilo je šokantno. Toliko šokantno da isprva ni sami nisu mogli vjerovati. Pacijenti koji su izvijestili o negativnim iskustvima iz djetinjstva češće su patili od srčanih bolesti, carcinoma, dijabetesa i drugih bolesti koje mijenjaju život. Za neke je bolesti taj rizik bio tako visok, da se može reći da im je skratio životni vijek za dvadeset godina.
Negativno iskustvo iz djetinjstva opisuje se kao događaj ili niz događaja pri kojima je dijete prepušteno suočavanju s problemom bez pomoći bilo koje odrasle osobe kojoj vjeruje i s kojom je sigurno. Seksualno zlostavljanje, svjedočenje nasilju, razvod ili rastava, oduzimanje odnosa djeteta s roditeljem s kojim je imalo stabilnu privrženost, sve se to smatra negativnim iskustvima iz djetinjstva koja povećavaju razinu kortizola u tijelu i izazivaju traumatsku reakciju na svijet, što mijenja DNK doživotno. Jednostavno rečeno, tijelo djeteta koje je proživjelo traumatske događaje bez podrške odraslih kojima vjeruje, ostaje stalno u stanju opće opasnosti i sa životom se suočava kao da je opasan za njegovu dobrobit. Tijekom vremena ovaj udar na stanični život u tijelu i nastale promjene dovode do fizičke bolesti. Dodajmo tomu nastojanja djeteta koje raste da fizičke probleme s kojima se suočava liječi na svoju ruku, pušenjem, alkoholiziranjem, uzimanjem opijata, kockanjem, brzom vožnjom i slično, i imamo okruženje u kojem toksični stress izaziva nepovratne promjene.
Tim koji je započeo ovo istraživanje primijetio je da su djeca koja su im dolazila imala problema s ponašanjem, za koje su njihovi roditelji smatrali da je ADHD (poremećaj pažnje s hiperaktivnošću). Međutim, umjesto da ih liječe lijekovima, ovi su stručnjaci počeli educirati roditelje i pomagati djeci da nauče mindfulness meditaciju (mindfulness = pažnja) i odveli ih na uzbudljiv izlet u šumu. Ono što se dogodilo, bilo je zapanjujuće. Djeca su počela reagirati na podršku koja im je pružena i naučila su kako isključiti traumatsku reakciju u mozgu, i to dovoljno učinkovito da su mogla promijeniti svoja ponašanja. Tim je shvatio da ta djeca nemaju ADHD već su traumatizirana i pokušavaju se nositi sa životom kako znaju.
Paralele s djecom s kojom radim, osupnule su me. Za mnogu od otuđene djece koja mi dolaze, roditelji kažu da su unutar autističnog spektra. Zaista, dok su u otuđenom stanju uma, lako je u to povjerovati. Otuđena često šute ili govore jednosložnim riječima, često su njihova ponašanja repetitivna i emocionalno su teško predvidiva. Osim toga ne reagiraju na društvene zahtjeve koje im drugi upućuju i mogu izgledati neuljudna, teška i često ih se opisuje kao djecu koja žive u vlastitom svijetu. Ta ista djeca, kad se ponovno spoje s prije odbačenim roditeljem, izgledaju potpuno drugačije. Živahna su i izgledaju kao da su se vratila u život. Lica im više nisu zamrzunuta, u stanju su razgovarati o širokom rasponu tema. Smiju se i smiješe i pokazuju primjerene emocionalne reakcije, poput empatije i suosjećanja. Je li moguće da otuđena djeca pokazuju traumatsku reakciju, pitala sam se tijekom filma. Bez sumnje. Film je pokazao da gubitak stabilne privrženosti tijekom razvoda, plus ovisnost o nepredvidljivom roditelju koji na prvo mjesto stavlja vlastite potrebe, jest jedno od najtoksičnijih traumatskih iskustava koje dijete može doživjeti.
Tim u SAD-u, koji je proveo ovo istraživanje, govori kako su im se smijali i ismijavali ih kad su započeli svoj rad te su ih kritizirali ljudi koji su govorili da se opću populaciju ne može pitati o djetinjstvu da ih se ne bi psihološki uništilo. Jasno su upozoravali ‘Ostavi se toga’. Jedna od pojava s kojom se suočavamo u našem radu posljednjih dvadeset godina, u odgovor na našu tvrdnju da razvod šteti djeci jest opetovano ‘Ne možeš tako govoriti’,. Na jednom nam je sastanku voditelj istraživanja čak rekao ‘Ako ćete govoriti da razvod šteti djeci, onda zapravo zagovarate brak a to ne možemo dopustiti.’ Iako neću navoditi ime ove osobe, njezina uloga u feminističkom istraživačkom društvu opstaje i upravo je to društvo ono koje već pedeset godina kontrolira feminističku politiku u vezi s razvodom i ušutkuje i izruguje se svakome tko se bavi mentalnom i fizičkom dobrobiti djece u situacijama razvoda. Nikad nisam razumjela zašto je ljudima koji se bave pravima žena toliko teško shvatiti da su potrebe i iskustva djece odvojeni od potreba i iskustava njihovih majki. Štoviše, jasno je da je socijalna politika oblikovana tako da potrebe djece smatra neodvojivima od potreba njihovih majki. Ali one to nisu. Ovaj film pokazuje da nisu. Odvajanje djece od odnosa s voljenim roditeljem uzrok je značajne štete, što pokazuje jedna od najvećih research studies (istraživanja) takve vrste u svijetu.
Dok sam gledala kako je tim u SAD-u jednostavno odradio posao usprkos protivljenjima, i otkrio istinu o emocionalnim korijenima fizičke bolesti, uglavnom unutar srednjeg sloja s kojim su radili, odlučila sam da će to biti sljedeće što ću raditi na tom području. Podići javnu svijest o činjenici da negativno iskustvo gubitka voljenog roditelja vodi do traumatske reakcije koja stvara značajno viši rizik za loše zdravlje u odrasloj dobi. Otuđenje od roditelja nije jednostavno pitanje prava rodielja, to nije samo pitanje mentalnog zdravlja djeteta, to je javno-zdravstveni problem jednako kao što je i pitanje zaštite djeteta. Zaštita djeteta od traumatskog iskustva pri kojem je bespomoćno jest problem za hitno rješavanje svih nas. Iznalaženja načina za slanje ove poruke društvenim zajednicama koje se bave zdravljem i dobrobiti djece, moj je sljedeći zadatak.
U meni je ostao duboki osjećaj nepravde, tuge i žalosti zbog sve djece čiji su životi uništeni na ovaj način. Među mnogima od njih prepoznajem tu traumatsku reakciju na patnju, reakciju koja im trajno stvara probleme u svakodnevnom životu. Ipak sam osjetila i nalete nade dok sam gledala način na koji je istraživački tim razvio širok raspon reakcija koje pomažu u slučaju takvih problema. U zajednicama gdje se taj rad obavlja, nasilje je palo na zapanjujuće niske razine, obiteljski odnosi se nastavljaju umjesto da se prekidaju, a i broj uputnica za djecu radi liječenja ADHD-a drastično je pao. Održavanje pažnje, aktivnosti na otvorenom, školske inicijative gdje se djeci pomaže da progovore o svojim osjećajima i brigama u vezi s onim što se događa u njihovom svijetu od dobi od četiri godine, izgradnja perspektive tako da djeca ne postanu žrtve zarobljavanja bolesti uma njihova roditelja. Krasna je scena u kojoj su prikazana djeca koja pišu pisma ‘Gđi Kendra’ izmišljenom liku kojeg igra voditelj drama terapije koji prima pisma i odgovara djeci na njih kao Gđa Kendra, pomažući, savjetujući i pažljivo osluškujući.
Jasno je da djeca trebaju i žele razgovarati o svojem svijetu i da, kad govore, koriste vlastiti jezik metafora koji, ako ga ne razumijemo, može izgledati tajnovito.
Djeca koja mi kažu da više nikad neće otići tati jer ‘on stavlja grah u lazanje’, kažu mi nešto o stvarima koje čuju u svojem domu i o tome što to njima znači. Tata je možda i stavio grah u lazanje, ali je li to ono što djetetu zaista smeta? Ne. Ono što dijete brine jest da mama ne smatra da ga tata dobro hrani ako stavlja grah u lazanje. To, kao i mamina povećana uznemirenost kad dijete dolazi kući, u djetetovu se umu prevodi kao da kod tate nije sigurno zbog graha u lazanjama. Žao nam je toga djeteta koje reagira na maminu traumatsku reakciju podrijetlom iz njezina vlastita djetinjstva. Žao nam je te mame koja u djetinjstvu nije imala nikoga da joj pomogne. Žao nam je tog oca koji ne može zaštititi to dijete. I žao nam je djelatnika socijalne skrbi koji podržavaju traumatske reakcije ovog djeteta i omogućavaju mu da temeljem toga osnova zauvijek odbaci svojeg oca.
Ovaj mi je film iskristalizirao svrhu i razloge zašto radim ovo što radim. Pravo djeteta na nesvjesno djetinjstvo slobodno od traumatskih reakcija uvijek je bilo u središtu moje prakse i to mi se deseterostruko naglasilo ovoga vikenda. Jednoga će dana ta priča o negativnim iskustvima otuđenja od roditelja u djetinjstvu i posljedice traume na djecu biti naširoko poznata. Od sad će to biti okosnica moje prakse, sudjelovat ću nastojanjima da se taj skriveni problem dovede na svjetlo dana.
Vikend sam završila u Pragu gdje, skupa s brojnim europskim kolegicama i kolegama čekam prvi sastanak European Association of Parental Alienation Practitioners.
Ti su ljudi, od koji su mnogi imali negativna iskustva u djetinjstvu od 6 ili više bodova (ljudi u pomagačkim profesijama često su oni koji su preživjeli traumatična djetinjstva, no stvar je u tome da smo naučili prevladati utjecaj trauma učenjem i razvijanjem zdravih načina opstanka u svijetu, ponekad i tijekom desetljeća skrbi o sebi) i koji su, posljedično, otvoreniji za realitet koncepta emocionalne traume iz djetinjstva kao korijena fizičke bolesit. S njima ću podijeliti svoje viđenje filma dok budemo raspravljali o potrebi skrbi o sebi i zaštiti od trauma sebe samih kao stručnjaka. Jasno mi je da mi kao stručnjaci radimo sa skupinama traumatizirane djece koja se s traumom suočavaju na jedini način koji znaju, i koja koriste jezik koji razumije mali broj ljudi. Planirajući podizanje svijesti, standarda rada i razvoja edukativnih modela diljem Europe, ključno za naš plan bit će pomoći drugima da razumiju jezik otuđenoga djeteta, jedinog jezika koji to dijete može koristiti, jezika kojeg je prvi prepoznao i opisao Richard Gardner, i ulaza koji može osvijetliti realtitet onoga što se događa djetetu.
To je naš glavni zadatak. To je naša predanost otuđenoj djeci. To je način na koji će se javno posvijestiti skandalozan način rada pružatelja obiteljsko pravne zaštite pod utjecajem feminističkog programa rada zbog kojega se autentični glas djeteta ušutkuje predugo vremena.
To je moj program mog daljnjeg rada.
*Tijekom godina su me puno kritizirali zbog stavova o dominaciji prava žena u području socijalne politike prema razvodu u Velikoj Britaniji. Ne ispričavam se zbog toga, ali znam da se zbog dominacije toga programa rada lako može iskonstruirati teza da su moja stajališta nekako ekstremna ili ‘anti-ženska’. Ona to nisu. Imam povijest rada na jednakosti spolova pri čemu sam istraživala i radila na tom području u Oxfamu. Moj mi je rad pokazao da je feministička politika kad se radi o obitelji tijekom osamdesetih i devedesetih podržavala uvjerenje da su žene u podređenom položaju pri razvodu i da njihove potrebe dolaze na prvo mjesto, a da su potrebe djece neodvojive od potreba njihovih majki. Ovaj pristup koji već niz godina vlada u službama obiteljsko pravne zaštite, u CAFCASS-u, među socijalnim radnicima, itd., prouzročio je da su majke, kao i očevi, izgurane iz života svoje djece i prouzročio je da djeca gube voljene roditelje zbog nedostatka istinskih vještina i svijesti struke mentalnog zdravlja od koje se očekuje da pomogne djeci na obiteljskim sudovima. Program rada na ‘glasu djeteta’, napisan u sjeni feminističke politike, ide korak dalje i analizira potrebe žena i djece u okviru patrijarhalnih povlaštenosti umjesto u okviru razumijevanja njihova mentalnog zdravlja i potreba za podrškom. Tako glas djeteta, koji je često glas dominantnog i ne-zdravog roditelja, uglavnom se prihvaća doslovce umjesto da ga se rastumači na pravi način. Najtragičnije pri tome, za mene, jest to što se majke čija djeca kažu da ih ne žele vidjeti, smatra onima koje su to prouzročile time da su učinile nešto zaista, zaista loše. Nedostatak edukacije stručnjaka mentalnog zdravlja, nedostatak rodne svijesti i nedostatak razumijevanja kako socijalna politika izaziva naročite ishode u životima razvedenih obitelji nastavlja se i u pruženim uslugama i u razvoju politike u Velikoj Britaniji. Posebno je u socijalnom radu zabrinjavajuće to da intervencije prema modelu socijalnog rada na dijete stavlja teret 'izbora' koji ono jednostavno nije opremljeno nositi. Dok se politika i praksa rada s razvedenim obiteljima u Velikoj Britaniji i diljem svijeta ne bude razumjela u okviru KAKO mentalnog, TAKO I fizičkog zdravlja i dobrobiti, nastavit ću kritizirati propuste države i njezinih agencija i smatrat ću one koji u tim agencijama rade ne propitujući navedeno, sudionicima u trajnom zlostavljanju djece. Ovaj mi je film objasnio zašto je to potrebno, pokazao mi je zašto je važno govoriti, dao mi je hrabrosti da nastavim govoriti i raditi na način za koji znam da mijenja živote djece. Jednoga ćemo se dana osvrnuti na ono što smo činili otuđenoj djeci i pitati 'zašto'.
Do tog dana nastavljamo uporno raditi.
___________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/07/10/the-adverse-childhood-experience-of-parental-alienation/