Što je to uspješan tretman otuđenja od roditelja?

Objavljeno 15.7.2017, (by karenwoodall)

Ovoga sam tjedna započela s kodifikacijom[i] principa rada s otuđenom djecom i njihovim obiteljima što će poslužiti za izradu edukativnih programa. Tijekom svojeg rada pročešljala sam slučajeve u kojima sam postigla brzu reunifikaciju djece i roditelja kojeg su do tad odbacivala. Ono što mi je uvijek bilo jasno pri takvom radu, jest da se tu ne radi o terapiji u tradicionalnom smislu, a stvarni se rad na reunifikaciji ne postiže razgovorom pri redovitim sesijama u uredu terapeuta. Rad na reunifikaciji obavlja se aktivno, uglavnom u situacijama gdje djeca brzo prolaze kroz psihološku promjenu. Uspješna reunifikacija znači da se dijete oslobađa reakcije otuđenja i prelazi iz nedostatka perspektive kao uzroka stanja uma koje nazivamo splittingom, u integriranu perspektivu pri kojoj je u stanju vidjeti ono što prije nije bilo u stanju pripustiti u svoju svijest. Ponekad se ta promjena dogodi u trenu, ponekad je potrebno malo vremena. Međutim, kad se ispravno postupa, do integracije dolazi unutar par sati do najdulje par dana.

Edukacija u području svijesti o otuđenju od roditelja može dati uvid u to kako razmišljati o pomoći otuđenoj djeci, no apsolutno nema zamjene za učenje o principima i praksi stvarnog procesa reunifikacije. Onaj tko kaže da reunifikacija traje mjesecima ili godina, i da je, da bi se postigla, potrebno redovito dolaziti na sesije s terapeutom, taj ne radi na reunifikaciji već na nečemu drugom. U Velikoj Britaniji, gdje neki terapeuti tvrde da rade na slučajevima otuđenja od roditelja, ali nisu u stanju pokazati brzu reunifikaciju, opstaje problem da se roditelje i djecu podvrgava praksi koju međunarodna istraživanja ne priznaju. Čini se da se to događa i u drugim država Europe i diljem svijeta.

Reunifikacija otuđene djece znači da iz stanja uma psihološkog splittinga ona brzo prelaze u integrirano stanje uma. To se vidi kao topla reakcija na roditelja kojeg je do tad odbacivalo. Osoba koja nije u stanju prepoznati je li došlo do reunifikacije s odbačenim roditeljem, nije 'stručnjak'. U nekim slučajevima otuđenja u Velikoj Britaniji, odbačene se roditelje uvjerava da se dijete oporavilo u situaciji gdje je dijete još uvijek u poziciji da odlučuje hoće li vidjeti toga roditelja. To nije oporavak, to je nešto drugo, i obično nastaje u situacijama gdje ljudi koji sebe smatraju 'stručnjacima' na ovom području donose odluke o roditeljima i djeci sa stajališta pri kojem smatraju da je oboje roditelja aktivno pridonijelo problemu.

Mnogi terapeuti koji primjenjuju sistemsku terapiju, npr., ne vjeruju u koncept čistog otuđenja. Zapravo sam u Children's Mental Health Centre (Centar za mentalno zdravlje djece) prošloga tjedna od jednog takvog terapeuta čula da ljudi s poremećajima ličnosti obično ulaze u brak ili izvanbračnu zajednicu s onima koji imaju slične poremećaje ličnosti.

Ovoga tjedna, na blogu o osnivanju Europskog udruženja napisan je komentar da je većina slučajeva otuđenja od roditelja hibridna, što znači da je oboje roditelja pridonijelo otuđenju. Kad sam 2013. držala edukaciju za terapeute iz sistemske terapije, čula sam to isto, tj. da u takvim slučajevima svaki roditelj pridonosi problemu i da zato koncept čistog otuđenja nije valjan. To je toliko potpuno mimo saznanja iz međunarodnih istraživanja, da je otvoreno uvredljivo za odbačene roditelje i smatram da je opasno za djecu. Ako se troši vrijeme da se zdravi roditelj 'dovede u red' da bi se umirilo nezdravog roditelja, djeca gube jedinu priliku da se oslobode teške situacije s kojom se suočavaju i da povrate pozitivni odnos s roditeljem koji im može pomoći.

Kad radim na reunifikaciji djece s roditeljem, cilj mi je vratiti ih u odnos s odbačenim roditeljem na zdrav i normalan način i što je brže moguće. To na početku može malo potrajati, zato što je za postizanju dobre dinamike za brzo oslobođenje, potrebno posložiti dinamiku oko djeteta. Ne započinjem s reunifikacijom dok nemam primjerene uvjete, što u čistim i teškim slučajevima otuđenja znači da se dijete izuzima iz skrbi roditelja otuđitelja i predaje izravno (kad je god to moguće) na skrb prije odbačenog roditelja. Tijekom izuzimanja djeteta i predaje, poduzimam intervenciju kojom dijete prelazi iz stanja splittinga u stanje integracije. Upravo se time postiže trenutačni nestanak otuđenja i povratak djeteta u topli i normalni odnos s prije odbačenim roditeljem. To sam ove godine provela s jedanaestero djece, a prošle s dvadeset-sedmero.

Ono što mi je vrlo očito jest da izuzimanje i predaju MORA provoditi netko tko može pružiti i učinkovitu intervenciju pri kojoj dolazi do promjene perspektive djeteta. To mi se potvrdilo ove godine dok sam radila s djecom koju ja nisam izuzimala i predavala, već su to obavljali socijalni radnici ili djelatnici socijalne skrbi. Kad radim s tom djecom, što od mene traže zbog stalnih problema s ponašanjem te djece, jasno uviđam da u slučajevima izuzimanja i predaje bez učinkovite intervencije, dijete ostaje otuđeno i u stanju splittinga. Jednostavno rečeno, izuzimanje djeteta i predaja zdravom roditelju funkcionira, no samo kad se djetetu omogući da tijekom transfera od roditelja otuđitelja zdravom roditelju, riješi stanje splittinga u svojem umu. Time postaje sasvim jasno da povezanost pravosuđa i struke mentalnog zdravlja, pri kojoj pravni okvir omogućuje učinkovite intervencije stručnjaka mentalnog zdravlja, jest od ključne važnosti u procesu reunifikacije.

Učinkovita intervencija koja mijenja perspektivu djeteta kodificirana je unutar skupa vještina terapeuta ili nekoga drugog tko provodi izuzimanje i predaju djeteta. U SAD-u je uobičajeno poslati dijete na program reunifikacije poput Family Bridges[ii] ili High Road Protocol[iii]. U Velikoj Britaniji praksa je izravno izuzimanje djeteta od jednog i predaja drugom roditelju, ili se koristi prijelazna 'stanica' poput ustanove. Iako radim i jedno i drugo, draža mi je izravna predaja djeteta roditelju kojeg je dijete prije odbacivalo, zato što pri korištenju prijelazne 'stanice', sudjeluje previše drugih ljudi čiji osjećaji i uvjerenja mogu omesti djetetovu sposobnosti učinkovite promjene. Kad radim izravno s djetetom, lakše mi je osigurati psihološku intervenciju koja rješava splitting. Kad moram djelovati uz više drugih, djelatnike socijalnog rada i udomitelje i educirati ih kako će održavati ispravnu dinamiku, taj je rad puno složeniji. To je zato što intervencija koja izaziva promjenu u djetetovu umu ovisi o mojoj sposobnosti održavanja integrirane dinamike oko djeteta. Ovdje je primjer jedne takve intervencije.

Nick i ja u postupku reunifikacije radimo zajedno, i prošle smo godine takav postupak poduzeli na jugozapadu Engleske, jednoga hladnog dana u studenom. U pitanju je bilo dvoje djece, u dobi od 12 i 9 godina, koja su potpuno odbacivala svoju majku i oboje se žestoko protivilo tome da je ikad više vide. Toga smo dana s djecom koju smo preuzeli od udomitelja s kojim su živjela nekoliko tjedana (mi nismo djecu bili predali udomiteljima i ona su 'zaglavila' u udomiteljskoj obitelji te nisu bila u stanju susresti se s majkom, niti se vratiti ocu za koga je ocijenjeno da im je nanio veliku štetu). Majka te djece stigla je ranije i nervozno je sjedila u igraonici gdje smo trebali imati prvi sastanak. Djeca su vukući noge i ljutito došla u susjednu prostoriju, oboje je bilo namrgođeno i do krajnosti bijesno zato što su to morala učiniti. Prije toga sam se sa svakim od djece susrela u njihovoj školi i čula sam isto mrgodno gunđanje kakvo izbija iz sve otuđene djece

Toga su dana oboje zajednički gunđali u kutu i pokazivali iste uvježbane i pretjerano dramatične reakcije koje se viđaju u velikom broju te djece. Rekli su nam da ne mogu ući u tu sobu, jer je njihova mama čudovište koje bi ih ozlijedilo. Rekli su i da je ne poznajemo dovoljno, da je pred nama draga, a prema njima grozna čim okrenemo leđa. Ovakva litanija fraza toliko mi je uobičajena u takvim situacijama da se uopće nisam dala zbuniti i, ponašajući se kao ravnateljica škole, ponukala sam ih da uđu u sobu gdje je majka mirno sjedila. Trčeći preko sobe do suprotnog kraja od mjesta gdje je sjedila majka, oboje je djece odlučno sjelo okrenuvši leđa majci koja je sad izgledala uznemireno i nesretno. Dali smo joj znak da duboko diše i jednostavno sjedi tu gdje je. Mi smo sjeli u druga dva dijela sobe i opustili se.

O otuđenoj djeci znam da imaju sustave internaliziranog radara u stanju najvišeg stupnja pripravnosti. Stanje psihološkog splittinga javlja se u bistre i osjetljive djece koja su zloupotrebjena za čitanje emocionalne temperature prostora gdje obitavaju. Ta su djece oprezna i znala sam da će to što sjede okrenuta leđima svima nama u njih izazvati izvjestan osjećaj nelagode zato što neće moći pomno pratiti naše emocionalne reakcije. Tako se nakon još malo namrgođenog gunđanja, starije dijete okrenulo da nas promotri. Još prije sam majci dala uputu da ne gleda izravno ni u jedno od djece dok joj ne dam znak. Uzvratila sam pogled gledajući dijete netremice. Dijete je opet okrenulo leđa. No, znala sam da je to dijete sad svjesno da je u sobi netko tko ima više kontrole od djece.

Najsnažnije reunifikacije događaju se u tišini, i to se dogodilo i u ovoj situaciji. Dok je majka mirno sjedila, a ja pažljivo gledala oboje djece, primjetila sam da starije dijete isprepliće prste na rukama. To je postalo još izrazitije kad sam primijetila opuštanje ramena i spuštanje brade što se događa kad je dijete na rubu suza. Kad suze poteku, otpor se slama i došao je trenutak za ponovno povezivanje. Dala sam znak majci da priđe, a Nick je prišao mlađem djetetu. Majka je sjedila na podu iza starijeg, dok je Nick sjedio prekriženih nogu i igrao se križić-kružić s mlađim. Blago sam spustila ruku na rame starijeg djeteta. Ono se okrenulo, ali ne prema meni, već prema majci za koju je osjetilo da sjedi iza nje. Majka je raširila ruke i dijete joj se smjestilo na krilo i rasplakalo. Mlađe dijete, koje je u početku promatralo zbunjeno, prepoznalo je to ponašanje, okrenulo se i učinilo isto. Ostavili smo ih sve tri zagrljene koliko je god potrebno. Kad se dogodi reunifikacija, najbolje je da teče što je intenzivnije i dulje moguće. Ljubav njihove majke, koju su djeca prije odbijala, bila je sve što im je bilo potrebno za cijeljenje.

Rad na reunifikaciji nije standardna terapija i on zahtijeva nešto što nisu standardne vještine i razumijevanje. Ono što taj rad zahtjeva nije lako kodificirati ali to činimo da bismo mogli druge educirati da mogu raditi ono što mi radimo. Ako se ne može aktivno pokazati uspjeh u toj areni, svijest i znanje nemaju puno za ponuditi u smislu podrške otuđenoj djeci i njihovim obiteljima. Apsolutno je nužan cijeli paket da bi se na tom području postigla promjena. Mi to pružamo u Family Separation Clinic, i to je ono što ćemo dati kao osnovu rada Europskom udruženju koje se bavi otuđenjem od roditelja.

Radeći na svojoj disertaciji i analizirajući sve elemente intervencije s djecom, jasno uviđam da otuđeno dijete nema roditeljsku skrb ni jednoga od svojih roditelja, jer ga jedan koristi kao medij za obradu vlastitih psihičkih problema, dok drugog reakcija otuđenog djeteta spriječava da na bilo koji način značajnije pomogne djetetu. Zato su otuđena djeca psihološki u opasnom prostoru i intervencija koju primjenjujemo vraća ih u prostor psihološke integracije i sigurnosti u odnosu sa zdravim roditeljem. Čineći to, koristimo kontakt očima i govor tijela da bismo presložili krajolik kojim je dijete naviklo dominirati. Uz priču i metaforu, koristimo jezik djeteta da im kažemo da je pomoć tu i da vise ne snose odgovornost. Hrabrost da se to učini u svijetu koji djecu opterećuje time da moraju činiti izbore i donositi odluke za koje nemaju zrelosti, jedna je od sržnih vještina za svakoga tko djeluje u ovom području.

Za sad je prepričavanje tijeka reunifikacije (uz svu potrebnu anonimizaciju radi zaštite identiteta, ali uz uvijek prisutne vidljive principe i relacijsku dinamiku), najbolji način da prenesemo realitet o tome kako izgleda uspješni tretman otuđenja od roditelja. Radeći dalje, kodificirani principi rada bit će dostupni i drugima, a intenzivne dukacije poput onih koje ove godine održavamo u Francuskoj i SAD-u, započet će proces formiranja skupine stručnjaka. Kako EAPAP[iv] oživljava, sve će ovo biti u osnovi našeg edukativnog rada u Europi, da bi se omogućilo da više ljudi može uspješno raditi s djecom.

Ostavljam vas s razmišljanjem o onoj majci i dvoje djece skutrene u njezinu krilu. Djeca su je 'mrzila' dvije i pol godine. Svakom su stručnjaku s kojim su bila u kontaktu pričala o njezinu zlostavljanju (pokazalo se da je sve to bilo lažno). Toga hladnog dana u studenome sjedila su s njom tijekom četiri sata, nakon čega su svi otišli na pizzu i igru tenpin kuglanja. Nakon tri dana otišla su s njom doma i s njom od tad žive. Kad sam ih posljednji put posjetila, starije dijete i ja kuglali smo se u vrtu, dok je mlađe dijete radilo zvijezdu. "Kako ide?" pitala sam dok sam bacala kuglu preko travnjaka. "Oh, znaš, opet je cool," reklo je starije dijete. Mama je kucnula na prozor i pozvala nas na čaj i kolače. Prije mi je još rekla o osjećaju traume kad su djeca došla doma. "Kao da moj um i tijelo nisu zaista mogli pojmiti kroz što sam sve prolazila," rekla mi je, "kao da sam glasno lupala na staklo prozora da svijetu kažem da su mi djeca u opasnosti, a nitko nije čuo." Mlađe je dijete ušlo i zgrabilo veliku krišku čokoladne torte "Idem dolje igrati se malo s xxx" i odjurilo je. "Uzmi kaput," vikala je mama dok su djeca žurila kroz vrata. Pogledala sam starije dijete. Pogledi su nam se susreli i dijete je slegnulo ramenimam kao da kaže 'luda braća!'

Popila sam čaj s majkom. Na televiziji se emitirao Spiderman i ulicom je prošao prodavač sladoleda. Život je opet postao običan.

Ovako izgleda uspješan tretman otuđenja od roditelja. Ništa više i ništa manje od toga.

_______________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/07/15/what-is-success-in-treating-parental-alienation/

---

[i] Sinonimi: sistematizirati, organizirati, struktirirati, katalogizirati, klasificirati, kategorizirati...

[ii] Family Bridges vodi dr. Richard Warshak

[iii] High Road Protocol vodi Dorcy Pruter, recenziju programa je proveo i stručni savjetnik joj je dr Craig Childress. Vidi http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/search?updated-max=2016-10-01T20:58:00%2B02:00&max-results=7

[iv] European Association of Parental Alienation Practitioners