Pomaganje djeci i mladima da zacijele nakon otuđenja nije težak
zadatak kad se razumije proces kroz koji moraju proći da bi to postigli. Pri
pomaganju djeci i mladima u takvim okolnostima Postoji jasna staza koju je lako
slijediti. To znam zato što sam tu stazu slijedila s jedanaestero djece samo
ove godine i ona se dobro oporavljaju. Prošle sam godine tu stažu slijedila s
četrdesetero djece i svi se dobro oporavljaju, tako dobro da s većinom više ne
moram raditi. Tijekom svojeg radnog vijeka slijedila sam tu stazu i brojnoj
djeci, mladima i odraslima, pomogla da zacijele od posljedica otuđenja od
roditelja. To nije teško, osobito ako je odbačeni roditelj zdrav i s njim se
može raditi, zato što je taj roditelj ključan za ravnotežu djeteta (bilo koje
dobi) koja mu je očajnički potrebna da bi krenulo na put oporavka.
Od otuđenja se može zacijeliti kad otuđeno dijete može na umu, u
srcu i u duši držati tri stvari:
· Ono
nije krivo za 'odluku' da odbaci roditelja i taj mu roditelj to oprašta.
· Ono
ima dva roditelja, od kojih je jedan zdrav i pruža stabilnost i ravnotežu, a drugi
nije. Roditelja koji nije zdrav treba razumjeti da bi s njim mogao imati odnos
i ne odbaciti ga.
· Ono
ima pravo tražiti sklad u svojem životu.
Ni to nije teško. Ako se nauče potrebne vještine i postigne
potrebno razumijevanje otuđenje ne mora trajati cijeli život. Tad će nestati i
nikad se neće vratiti. Iako su posljedice otuđenja značajne, cijeljenje znači
da se obrazac otapa i borba oko djeteta prestaje zauvijek. Zato razumijevanje
kako pomoći djetetu u oporavku (što je predmet mojega trenutačnog rada) jest
bitan zadatak za svakoga tko želi biti uspješan u tom poslu.
Ne podržavam srceparateljne priče očaja zbog otuđenja od
roditelja. Ne cijenim predstavljanje problema kao preteškog da bi ga se
riješilo, prevelikoga da bi se njime upravljalo i previše mračnoga da bi se
itko njime bavio. On to nije. Reakcija otuđenja u djeteta izazvana je
infantilnim obranama psihološkog splittinga. Terapijski rad s
djetetom/adolescentom/odraslom osobom jest povesti ju na mjesto prvotne ozljede
i suočiti je s realitom koji poriče. Zato je rad na reunifikaciji otuđene djece
s odbačenim roditeljem tako bitan i zato promjena odluke o roditeljskoj skrbi
bez toga rada jednostavno samo postiže odbacivanje roditelja kojem se dijete
prije bilo 'priklonilo'.
Bez suočavanja sa zdravim roditeljem, sav rad na reunifikaciji
samo je šapat na vjetru. Ako se dijete ne povede stazom oporavka, sve su
terapijske intervencije puste riječi. Samo kombinirano suočavanje sa
splittingom i odbačenim objektom, zdravim roditeljem, upravljanje dinamikom
moći oko djeteta i reorganizacija djetetova sustava internaliziranih uvjerenja
i osjećaja privest će otuđenje kraju. Kad se to obavi, onda otuđenja više nema
zato što otpornost koja je djetetu nedostajala, razumijevanje i svjesno
prihvaćanje stvarnosti dovodi dijete u ravnotežu. Tako je s otuđenom djecom
bilo koje dobi.
Problem otuđenja od roditelja nije teško riješiti kad se zna što
činiti i kad se za to ima hrabrosti. Postoji jasan pristup, korak po korak, za
uklanjanje unutarnje i vanjske štete koju je prouzročilo otuđenje i svatko tko
radi u ovom području treba ga znati i koristiti. U zbilji bi svaki stručnjak
koji radi s otuđenom djecom trebao biti sposoban pomoći djetetu da se oporavi u
roku od 12 tjedana, koristeći poznate i provjerene korake. Dijete, koje je
prisiljeno koristiti psihološki splitting kao mehanizam obrane, mora naučiti da
je, kad se vanjske okolnosti riješe i kad odnos s odbačenim roditeljem
zacijeli, njegov doživotni zadatak razumjeti, nositi se s tim, i upravljati
ponašanjima roditelja koji je prouzročio problem – bez odbacivanja toga
roditelja. Fascinira me broj djece koja su, kad ih se oslobodi roditelja
otuđitelja, u stanju pobrojati ponašanja toga roditelja koja su prouzročila
problem. Djeca koja su oslobođena dovoljno brzo mogu brzo i ukazati na takva
ponašanja, ona koja su odrasla s psihološkim splittingom trebaju više vremena,
a odrasli koji su proživjeli dio života u takvom stanju uma trebaju još više
vremena. No, uz primjerenu intervenciju, obavljenu sa sigurnošću i kompetentno,
baš svatko razumije što mu je učinjeno i kako i, na koncu, zašto mu je to
učinjeno (iako to nije nešto na što se fokusiramo u početku terapijskog rada s
djecom, transgeneracijska svijest jest dio procesa oporavka).
Za mlade ljude u procesu cijeljenja odnosa s odbačenim
roditeljem to može izgledati kao dilema u kojoj su konstantno zarobljeni, zato
što o tome ne mogu razgovarati s roditeljem otuđiteljem. Što znači da je
zadatak terapije da im pomogne prihvatiti nemogućnost življenja s roditeljem
koji je u stalnom neprijateljstvu prema drugom roditelju i izvede ih iz
djetinje fantazije da bi trebali biti u stanju imati dva roditelja koji
prihvaćaju međusobni odnos. Treba ih izvesti iz djetinjstva u kojem su se
zaglavila sa svojom primarnom ozljedom – splitting-om u odraslo doba gdje ih
čeka perspektiva, integracija i prihvaćanje ambivalentnosti.
Izgradnji otpornosti, u smislu uvođenja razumijevanja,
cjelovitosti i konzistencije u živote otuđene djece, pomaže se u odnosu sa
zdravim roditeljem i terapeutom. S tim roditeljem često tijesno surađujem
tijekom perioda koji im omogućuje ojačati stabilnost iznutra i izvana, a koja
je nedostajala u djetetovu životu. To je intenzivan rad, ali nakon perioda od
12 tjedana, on postaje nepotreban zato što je ogromna dobobit za dijete od
ponovno zdravog odnosa. Kad su koraci oporavka prijeđeni, napredak prema
rješenju nastavlja se sam po sebi.
Izgradnja otpornosti pri oporavku od otuđenja odgovornost je
svih stručnjaka na ovom području. Trebaju razumjeti kako i onda to činiti. A
kad se zna kako, poteškoće poput otuđenja djeteta, nestaju zauvijek.
_______________________
Poveznica na izvornik
(copy-paste):
https://karenwoodall.wordpress.com/2017/04/22/resilience-responsibility-and-recovery-healing-the-wounds-of-parental-alienation/
Nema komentara:
Objavi komentar