Vratila sam se iz Belfasta gdje sam održala prezentaciju za 110 odvjetnika
Law Society of Northern Ireland
(Odvjetnička komora Sjeverne Irske) na Children’s Order Conference, o povezanosti pravnika i stručnjaka
mentalnog zdravlja u vođenju slučajeva otuđenja od roditelja. U razgovorima s
nazočnima bilo mi je jasno da je zanimanje za otuđenje djeteta od roditelja
kojeg je prije voljelo prisutno među mnogima s kojima sam se susrela. Također
je jasno i iz mojih drugih kontakata s ljudima diljem Velike Britanije da ljudi
razumiju otuđenje od roditelja na prilično sofisticiranoj razini. Ono što ne
znaju jest što činiti u takvim slučajevima. Ono što također često ne znaju ili
ne shvaćaju, jest da otuđenje od roditelja može prekrivati druge probleme u
odnosima s 'odabranim roditeljem' i da je po tome i po mnogočemu drugome, to
puno veće od problema kontakata djeteta s roditeljem.
Veliki dio mojeg rada odvija se s djecom koja se oporavljaju od
otuđenja nakon odluke o promjeni roditeljske skrbi, tj. kad se dijete premješta
da živi s roditeljem kojeg je odbacivalo. Rad s djetetom koje od snažnog
odbijanja pokazuje povratak normalnog odnosa punog ljubavi s roditeljem, jasno
pokazuje izazove s kojima se ta djeca suočavaju. U osnovi, nepodnošljiva
pozicija otuđenog djeteta takva je da se treba ticati svakoga tko radi u
području mentalnog zdravlja djece, zato što je to zlostavljanje djeteta na
najdubljoj razini psihe u razvoju. Bilo da je otuđenje prouzročeno namjerno ili
kroz nesvjesnu podršku djetetovih krivo usmjerenih napora za prilagodbu da bi
se nosilo sa životom nakon razvoda roditelja, krajnji je rezultat taj da se
dijete zlostavlja na razini koja mijenja život. Zato što je to zlostaljanje
tako skriveno i tako se često pripisuje vanjskim čimbenicima koje se prelako
može odbaciti ili previdjeti ('bave se pravima roditelja', 'to je situacija on
je rekao/ona je rekla'), štetu koja se nanosi na temeljnoj razini osobe u
razvoju i čak na strukturu mozga, u potpunosti se zanemaruje. Pri otuđenju od
roditelja ne radi se o roditeljskom sukobu, ne radi se o pravima roditelja da
imaju odnos s djetetom, ne radi se o tome treba li roditeljstvo biti
podijeljeno, ni o tome bi li presumpcija podijeljenog roditeljstva riješila
problem, to je opasan i razoran oblik emocionalnog i psihološkog zlostavljanja
koje provode pojedini roditelji, a podržava ga naš sustav obiteljskog
zakonodavstva. Otuđenje od roditelja jest pitanje mentalnog zdravlja djece i,
poput ispiranja mozga i zavođenja djece u Rochdale-u[1],
to je problem koji od našeg pogleda skrivaju stavovi i uvjerenja o roditeljstvu
nakon razvoda koji su prevalentni u našem društvu.
Otuđenje od voljenog roditelja zastrašujuće je, osamljeničko i
zbunjujuće iskustvo za dijete, i nije bitno u kojoj je dobi niti kako je došlo
do toga da mu je psihološki mehanizam za suočavanje podijelio osjećaje na
savršeno dobre i potpuno loše, život s otuđenjem jest nešto što dijete smatra
nepodnošljivim. Postoje razlozi zašto su otuđena djeca tako često šutljiva, ili
ljutita, ili trebaju 'zaštitu' roditelja s kojim su u savezu. To da se moraju
suočiti s užasom odabira da izgube jednog voljenog roditelja jednostavno je
nepodnošljivo iskustvo za njih. Razgovori s djecom koja se oporavljaju od otuđenja
omogućili su mi izravan uvid u put koji su prešla da bi postala otuđena, i put
koji su prešla da bi izišla iz toga stanja. Ono što temeljem rada s djecom jest
jasno, je da je svatko od njih, u dobi od 6 do 18 godina znao da živi dvostruku
svijest u kojoj je dijete bilo svjesno da je ono što govori i čini krivo, ali
nije imalo izbora već je to moralo govoriti i činiti. Život s boli, sramom i
zbunjenošću zbog onoga čega je svjesno, dok istodobno očajnički pokušava ne
biti toga svjesno, postavlja posebne zadatke pri oporavku djeteta nakon što se
prevlada otuđenje.
Kako sve više razumijem kako i zašto djeca postaju otuđena, tako
i prepoznajem načine na koje su djeca u našem društvu nevjerojatno ranjiva na
emocionalnoj i psihološkoj razini. Bez suvereniteta nad svojim bićem, djeca za
zadovoljenje svojih osnovnih potreba ovise o odraslima svake minute svakog
dana.
Što bolje razumijem otuđenje, vidim, čujem i osjećam realitet
života djece u razvedenim obiteljima i vidim kako otuđenje ne nastaje samo zbog
hladne i proračunate odlučnosti jedne strane protiv druge, već je često
jednostavno rezultat nemogućnosti djeteta da se nosi s dekompenzacijom odrasle
osobe koja je u očaju i depresiji zbog razvoda. Ove obitelji gdje otuđenje
postaje djetetovo jedino utočište, velika su tragedija zbog nedostatka podrške
okruženja, nedostatka znanja o tome kako raditi s djecom koja su osjetljiva na
ulaženje u savez i odbacivanje i nedostatak skrbi ili zanimalja našeg društva
kao cjeline za to kako pomoći djeci. Sve ove godine od kad radim ovaj posao,
svi milijuni koje je država sasula u agencije volonterskog sektora, NSPCC (National
Society for the Prevention of Cruelty to Children) i druge, život djeteta u
situaciji razvoda roditelja i dalje ostaje nepodnošljiv i nerazumljiv. Iako te
organizacije kažu da rade za djecu, istina je ta da se iza te krinke njihov
etos uvelike temelji na feminističkim principima po kojima su prava žena na
prvom mjestu, a potrebe djece nedjeljive su od potreba njihovih majki. Što
znači da se onim majkama kojima se nakon razvoda djeca 'priklone' vjeruje, a
majke koju djeca ne žele vidjeti smatraju se lošim. Očevi su pak uglavnom
opasni, za jednokratnu uporabu i odbacuju se. Zaboravlja se stvarno iskustvo
djetata u situacijama razvoda roditelja, zaboravlja se strah, zbunjenost,
činjenicu da u razvedenoj obitlji samo djeca moraju nastaviti odnos s objema
stranama od kojih je svaka ukopana u neprijateljski rov. Zaboravlja se
činjenica da u našem sustavu, pitati dijete što želi i osjeća, i to sve usred
rata ili u situaciji kad jedna strana vodi psihološki rat dok se druga
jednostavno trudi učiniti što treba, jest pomalo kao djetetu polomiti noge i
onda ga pitati koje cipele žele obuti.
U svojem radu s otuđenom djecu spoznala sam, na najdubljoj
razini, načine na koje je šteta koje se djetetu nanosi otuđivanjem i
emocionalna i psihološka KAO I sistemska zato što utječe na razvojne faze
djeteta i mijenja životne ishode djeteta. Oporavak od otuđenja nije za dijete
lagan iako se normalne reakcije na odbačenog roditelja mogu vidjeti već nakon
par sekudni kad se promijeni temeljna dinamika moći[i].
Međutim, oporavak ne znači samo odnos s prije odbačenim roditeljem. Pred
djetetom je put oporavka s posebnim zadacima o kojima sam pisala u tekstu http://drkarenwoodall-na-hrvatskom.blogspot.hr/2017/07/otpornost-odgovornost-i-oporavak.html.
Tek ako se djetetu pomogne da svlada te zadatke može doći do integracije
njihova podijeljena bića. Ako se to ne učini, dijete ostaje u stanju
splitting-a, ali obrnuto, tako da sad roditelj kojem se prije bilo
'priklonilo', postaje odbačen. Za mene je to najjasniji dokaz da se temeljni
izazovi otuđenja od roditelja ne oslanjaju samo na odnose s roditeljima već na
emocionalnu i psihološku štetu koja se mora popraviti ako želimo da dijete
zacijeli. I, da, postoje mnogi prije odbačeni roditelji koji se iskreno trude
riješiti taj temeljni problem djeteta i koji omogućuju da se djetetu pomogne da
nastavi odnos s roditeljem kojem se prije bilo 'priklonilo' a sad je u riziku
da ga odbaci. No, postoje i oni drugi (i to je činjenica koju moramo
prihvatiti), koji će, kad su dobili dijete, dopustiti odbacivanje roditelja s
kojim je dijete prije bilo u savezu, i koji smatraju da imaju pravo na to.
Jednako tako postoje i roditelji kojima se dijete bilo 'priklonilo', a koji će
potpuno napustiti dijete kad se dijete preseli prije odbačenom roditelju, koji
će djetetu dopustiti odbacivanju drugog roditelja. Dijete nastavlja patiti.
Patnja je duga i ne prolazi.
Patnja djece jest ono čime se primarno bavim. Štetom koja im se
nanosi u odnosima nakon razvoda i kako, kad je ekstremna, poput otuđenja od
roditelja, ta šteta izaziva cjeloživotne probleme. Ne pišem kao
nezainteresirani promatrač, nekoć sam bila samohrani roditelj, udata sam za
muškarca koji je imao zajedničku roditeljsku skrb nad djecom tijekom niza
godina, pomajka sam i baka. Time i s profesionalnog i s osobnog stajališta
razumijem kako razvod utječe na djecu. Znam kako utjecaj razvoda čini da se
djeca bore u svakoj fazi svojeg života. I razumijem otuđenje od roditelja sa
svakog stajališta s kojeg se može razumjeti. Zato znam da je ono jedno od
najkobnijih i najproblematičnijih iskustva koje dijete može doživjeti.
Prouzročiti da dijete, koje bi trebalo biti nesvjesno slobodno
da se igra i raste i izroni sa svojim netaknutim identitetom, učiniti da se
djetetovi osjećaji o voljenim odraslima podijele u dobre i loše, jest ukrasti
djetinjstvo i zamijeniti ga nečim drugim. Stravom, strahom i teretom koji ni
jedno dijete ne bi smjelo nositi.
Učeći od otuđene djece, namjeravam postići da njihovi glasovi,
njihove želje i osjećaji postanu što je glasniji moguće. Govorit ću ja jer ona
jedino mogu imati ispade. Govorit ću ja jer su ona spriječena.
Ova djeca, koja su među nama stalno, spadaju u najranjiviju
djecu u našem društvu i zaslužuju da se o realitetu njihove patnje glasno
progovori. Što namjeravam nastaviti činiti.
Govorit ću o 'Missing
Children in the Lives of Good Enough Parents' (Nestala djeca u životima
dovoljno dobrih roditelja) na Missing Children Europe
Conference 15. lipnja 2017.
i
__________________________
Poveznica na izvornik
(copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/05/20/the-unbearable-experience-of-the-alienated-child-lessons-from-the-recovery-journey/
[1] U Rochdale-u
je seksualno zlostavljano 47 maloljetnih djevojčica. Osuđeno
je 12 muškaraca. 2015 se, Greater Manchester Police
ispričala zato što nije pravodobno reagirala i istražila optužbe u periodu od
2008 do 2010.
[i] Karen
Woodall u prijašnjim tekstovima objašnjava što je promjena dinamike moći. To je
sudska odluka o promjeni roditeljske skrbi koja se provodi odmah, bez odgode.
Nema komentara:
Objavi komentar