Drama socijalnih radnika: Kontratransfer nakon razvoda

by karenwoodall

09/12/2017

U Velikoj Britaniji je prag[i] dobrobiti test koji se primjenjuje da bi se odredilo trpi li dijete ili postoji li vjerojatnost da će pretrpjeti značajnu štetu dok je u skrbi roditelja. [dio teksta ispušten zbog specifičnosti sustava u VB] Kriteriji praga dobrobiti su na ovoj poveznici: here dok je sažetak na ovoj poveznici: (podaci sa stranice: http://www.childprotectionresource.online)

Test "Dva stupnja" u postupcima povezanim sa skrbi

Da bi se opravdalo uvođenje nadzora ili promjena skrbi, sud mora zadovoljiti Test "Dva stupnja":

Prvi stupanj – prag – pokazuje postoje li dovoljni razlozi za nadzor ili promjenu skrbi – odnosno, drugim riječima slučaj mora prelaziti prag. Taj je prag prijeđen ako se sud usaglasi:

·                  da se dogodilo nešto što je djetetu nanijelo značajnu štetu,

·                  ili da nešto predstavlja ozbiljan rizik od značajne štete koju bi dijete pretrpjelo u budućnosti,

·                  ili da se dogodilo nešto što pokazuje da je dijete izvan kontrole roditelja.

[ispušteno zbog specifičnosti sustava u VB]

Drugi stupanj – dobrobit – čak i u slučajevima kad je prijeđen prag, postupanje suda mora biti u najboljem interesu djeteta. Ne događa se uvijek da se donosi odluka o promjeni roditeljske skrbi svaki put kad se djetetu nanese značajna šteta (ali je takva odluka vjerojatna).

Zbog toga vidimo da kriteriji praga jesu činjenice koje oni koji su nadležni za predmet, moraju dokazati u slučajevima odlučivanja o roditeljskoj skrbi. Ako prag nije prijeđen, sudac ne može razmatrati koje će korake poduzeti i zaključuje postupak. Zato je od ključne važnosti da već u početnoj fazi djelatnici nadležnih institucija odrede na čemu će temeljiti kriterije određivanja praga i da doznaju hoće li se roditelji s time složiti ili će biti potrebno suđenje na kojem će se preispitati dokazi tih institucija.

Njihovi će djelatnici morati dokazati da se nešto dogodilo prije ili na sam dan kad su podnijeli zahtjev za novu odluku o roditeljskoj skrbi ili o nadzoru. Pritom se mogu oslanjati i na podatke koji su im bili dostupni nakon toga datuma, dok god su ti podaci relevantni za ono što se događalo prije zahtjeva sudu. Vidi: R G (Care Proceedings: Threshold Conditions) [2001].

Kako se izaziva značajna šteta?

·                  ILI onim što roditelji čine ili propuštaju činiti za svoju djecu (tj. vjerojatnije je da će se smatrati "njihovom pogreškom")

·                  ILI zato što je dijete izvan roditeljske kontrole (što se ne smatra nužno "pogreškom" roditelja).

[dio teksta ispušten zbog specifičnosti sustava u VB]

Ipak, bez obzira na to okrivljuje li se roditelje za ono što se događa djeci, mora postojati jasna veza između značajne štete i onoga na što se djelatnici socijalne skrbi oslanjaju.

Lady Hale je u slučaju Re J [2013] UKSC 9 izjavila:

Uvijek se iznova u tim slučajevima naglašava da su uvjeti koji čine prag tu da bi zaštitili i dijete i obitelj od nepotrebnog uplitanja države. Za takvo uplitanje mora postojati osnova u obliku jasno postavljenog cilja. Bez toga nema "potrebe društvene zajednice" radi koje bi se država uplitala u obiteljski život djeteta i njegovih roditelja koji se štiti u Čl. 8 Europske konvencije o ljudskim pravima. Osnovana sumnja dovoljna je osnova da bi vlasti istraživale i čak donijele privremene zaštitne mjere, ali ne može biti dovoljna osnova za dugoročnu intervenciju, koja često podrazumijeva izuzimanje djeteta i smještaj izvan obitelji, kako to sadrže presude o skrbi o djetetu.

Radeći na području odnosa nakon razvoda, kad se djeca opiru ili odbijaju odnos s jednim roditeljem, terapeut MORA razumjeti način na koji funkcionira suradnja pravosuđa i stručnjaka mentalnog zdravlja. Ta povezanost, koja je zapravo način na koji pravosuđe daje moć intervencijama djelatnika mentalnog zdravlja, potrebna je u svim slučajevima otuđenja od roditelja, gdje dinamika koja je uzrok djetetova odbijanja roditelja najčešće ispunjava kriterije praga.

Ovo nije kao uobičajena područja rada terapeuta. Svatko tko na tome radi mora biti svjestan da neka ponašanja koja vidi u roditelja kojem se dijete priklonilo vjerojatno ima podrijetlo u prikrivenim psihološkim problemima. To područje posuto je minama iznenađenja za nesvjesnog stručnjaka, a među njima nije najmanja činjenica da roditelj kojemu se dijete priklonilo (ili roditelj otuđitelj) drži veliku moć, bar do točke kad sudac presudi da je prijeđen prag dobrobiti djeteta.

Ono što mnogi stručnjaci koji rade na ovom području ne razumiju jest da se otuđenje od roditelja iskazuje pomoću korištenja ponašanja moći i kontrole od strane jednog roditelja. Taj roditelj može biti psihički bolestan ali istodobno i visoko funkcionalan i može izgledati kao da je potpuno suradljiv u većini scenarija. Taj se roditelj najčešće oslanja na ponašanje djeteta koje odbacuje roditelja kao na dokaz da je odbačeni roditelj i prije bio loš u odnosu s djetetom. Osim toga ga se vidi i kao vrlo sposobnog u praktičnim roditeljskim vještinama. Tek kad od takvog roditelja tražimo da učini nešto što zaista ne želi učiniti (npr. učiniti da se dijete vidi s odbačenim roditeljem), tad se vide temeljna disfunkcionalna ponašanja. Susret s takvim roditeljem za stručnjaka koji nije svjestan vlastitog subjektivnog materijala u susretu s roditeljem koji je visoko manipulativan može biti težak jer je takav roditelj sposoban za ekstremnu manipulaciju. Zato tako puno socijalnih radnika u Velikoj Britaniji, kad u slučajevima otuđenja dođu do točke gdje se prešao prag dobrobiti, ostavljaju dijete koje trebaju spasiti njegovoj sudbini, i umjesto toga ulaze u savez s roditeljem otuđiteljem.

Već se dulje vrijeme bavim slučajevima u kojima socijalni radnici nisu uspjeli prepoznati da je otuđeno dijete zlostavljano od strane roditelja kojem se priklanja. U takvim slučajevima, čak i kad postoji jasna presuda o emocionalnoj šteti, događa se da se socijalni radnici opiru ideji da se dijete treba izdvojiti od roditelja otuđitelja i nastavljaju na problem gledati kao na situaciju "on je rekao/ona je rekla"[ii]. U više slučajeva tijekom posljednih pet godina nisam se dobro razumjela sa socijalnim radnicima koji na sudu imaju ono što smatram nesrazmjernom količinima moći u određivanju primjene rješenja u nekom slučaju, tj. hoće li se dijete npr. premjestiti u udomiteljsku obitelj, kako se djetetu može pomoći i tko to treba učiniti. U takvim situacijama, gdje je jasno da socijalni radnici imaju vrlo ograničeno znanje o otuđenju od roditelja TE ih bolesni roditelj manipulira, nedostatak svijesti o sebi u socijalnih radnika postaje jako očit.

Kao terapeuti moramo ispuniti niz kriterija da bismo sigurno radili na ovom području, a jedan od tih kriterija jest dubinsko znanje o sebi. Budući sam kroz sve godina rada u terapiji i pod supervizijom, svjesna sam da bi bez tog rada, staza kojom kročim bila posuta mojim vlastitim projekcijama i mojom vlastitim materijalom kontratransfera. Radeći sa socijalnim radnicima koi ne moraju biti u terapiji i koji imaju superviziju koja im se pruža unutar političkog ideološkog okvira (obitelji se analizira koristeći tradicionalni feministički model patrijarhalne moći i kontrole), lako mi je vidjeti kako u slučajevima otuđenja djeteta od roditelja upadaju u zamke potvrdne predrasude[iii] i reakcija temeljenih na kontratransferu.

U svojem radu o pet reakcija kontratransfera, Dr Alan Carr -Principal Clinical Psychologist, Department of Child and Family Psychiatry, Norfolk, piše o različitim načinima na koje stručnjaci pomagačkih djelatnosti doživljavaju reakcije kontratransfera. Radeći na poboljšanju razumijevanja socijalnih radnika i CAFCASS-a·· u području otuđenja od roditelja, istraživala sam kontratransfer i problem koji zbog toga nastaje na sudu. U takvim slučajevima, vidjela sam da se socijalni radnici ne slažu sa stručnjacima i odbijaju prihvatiti njihove savjete, ostavljajući djecu na skrbi očito bolesnog roditelja, temeljem toga što taj roditelj pruža dovoljno dobru svakodnevnu praktičnu skrb. Argumenti u takvim slučajevima jesu da su oni protiv izuzimanja djeteta od toga roditelja zato što bi to štetilo privrženosti primarnom (iako bolesnom) roditelju. Također sam vidjela i socijalne radnike koji zaobilaze sudske odluke i vode slučajeve sukladno projekcijama svojih uvjerenja o situaciji. U svim takvim slučajevima stručnjaci suočeni s takvim odlučnim neznanjem bespomoćni su, zato što socijalni radnici pred sudom imaju nesrazmjerno preveliku moć (to je moje mišljenje) u usporedbi sa svojim kompetencijama na ovom području.

Dakle, što mi koji znamo o otuđenju, možemo učiniti?

Jedna od stvari koju možemo učiniti jest ukazivati na realnost onoga što se nalazi ispod vanjskog lika socijalnog rada u Velikoj Britaniji.

Drugo, možemo pružiti edukaciju i modele rada koji su učinkoviti u slučajevima otuđenja i demonstrirati neučinkovitost postojeće edukacije socijalnih radnika i njihovih usluga.

I, na koncu, možemo im dati podršku da rade bolje, zato što radeći zajedno s njima, prepoznajem da usprkos tomu da ih većina ima moć koja je nesrazmjerna njihovoj ideji odgovornosti za otuđenu djecu, oni razumiju da je potrebno zaštiti djecu od zlostavljanja, a neki od njih prepoznaju realnost takvih pojava i žele pomoći. Neki također znaju da će se njih smatrati odgovornima kad se skandal o tako zlostavljanoj djeci konačno prepozna. Pružanje pomoći, informacija i podrške da bi radili bolje i osiguravali ispravne ishode za djecu, jednako je važan korak kao i kritiziranje socijalnih radnika. Ne žmire svi pred problemom, nisu svi socijalni radnici nesvjesni štete koja se nanosi.

Rad Dr Carr zanimljiv je zato što ukazuje na jednu od prevalentnih tema na ovom području, tj. na reakciju kontratransfera u socijalnog radnika koji vidi dijete žrtvu i želi ga spasiti. Tako Dr Carr piše –

Ulogu Žrtve karakterizira bespomoćnost, Počinitelja karakterizira agresivnost, dok ulogu Spasitelja karakterizira pomaganje. U bazičnoj drama spasitelj pomaže žrtvi pobjeći od počinitelja. U kompleksnijim dramama sudionici u kritičnim točkama mijenjaju uloge. Npr. pomagač-spasitelj može postati agresivni počinitelj ako žrtva ne prihvati njegovu pomoć da bi izbjegla agresiju prvotnog počinitelja.

Ova kontratransferna reakcija često se vidi u socijalnih radnika koji koriste feministički model patrijarhalne moći i kontrole i koji vide (žrtvu) majku u odnosu s muškarcem za kojeg smatraju da je zlostavljač (socijalni radnik kao spasitelj) i koji će, kad majka ne prihvati da je muškarac uzrok problema, zaprijetiti majci (socijalni radnik zamjenjuje svoju ulogu spasitelja ulogom počinitelja) oduzimanjem djeteta (žrtve).

U klasičnom slučaju otuđenja od roditelja, najčešća kontratransferna reakcija socijalnih radnika lijepo je prikazana u crtežu iz rada Dr Carr –

Ta reakcija, koja podrazumijeva da oboje roditelja vidi kao počinitelje, a dijete kao žrtvu, stavlja socijalnog radnika u ulogu spasitelja. Najčešći ishod pri toj reakciji jest da socijalni radnik neće djelovati temeljem dokaza struke o tome da je jedan roditelj bolestan, a drugi nije, i umjesto toga će problem preraditi u situaciju "on je rekao/ona je rekla", uz preporuku za terapiju. U novijim najavama CAFCASS-a da su oni sad stručnjaci na području otuđenja od roditelja i da su svi slučajevi hibridni i potrebna im je intenzivna terapija, jasno je da reagiraju potpuno sukladno takvom kontratransferu.

Pri otuđenju od roditelja ne radi se o "kontaktima". Iako se problem javlja u situacijama nakon razvoda i iako, u početku, može vanjskom svijetu izgledati kao konflikt, tu se ne radi o visoko-konfliktnom razvodu, ne radi se o komunikaciji, i ne radi se i nikad se nije radilo o situaciji "on je rekao/ona je rekla". Ono o čemu se tu radi jesu posljedice ponašanja jednog roditelja, reakcija drugog roditelja i otpornost (ili nedostatak otpornosti) u djeteta. To je razlog zašto su u nekim obiteljima neka djeca jako zahvaćena otuđenjem, a druga uopće nisu. To je razlog zašto je u nekim slučajevima uzrok problema roditelj s poremećajem ličnosti, dok u drugom slučaju nema poremećaja ličnosti.

Ono što u Velikoj Britaniji trebamo jest jednako razumijevanje onoga što se događa nakon razvoda i načine na koje raspad obitelji izaziva neprilagođene reakcije na promjene. Treba nam razrađen program edukacije za sve stručnjake koji se susreću s djecom i roditeljima nakon razvoda roditelja. Svi koji rade taj posao trebali bi imati znanja o vlastitom subjektivnom biću i, da bi izbjegli projiciranje vlastitih neriješenih problema na obitelji s kojima rade,  trebali bi redovito biti u terapiji.

Ovaj zaključak Dr Carr navodi na realistično razmišljanje –

U svakom od ovih slučajeva, socijalni radnik se identificira sa zlostavljanim djetetom, i veliki dio emocija o roditeljima koje procjenjuje ima korijene u osjećajima toga socijalnog radnika u vezi s njegovim vlastitim roditeljima.

I, na koncu, ovaj se kontratransfer može pojaviti u socijalnih radnika koji su kao djeca bili žrtve zlostavljanja.

Što znači da u prvim redovima reakcije države na problem otuđenja od roditelja, gdje jedan roditelj neriješenu traumu iz djetinjstva projicira na drugog roditelja pomoću lažnih optužbi za zlostavljanje, imamo veliku vjerojatnost da imamo neke djelatnike koji na te obitelji projiciraju vlastite neriješene traume iz djetinjstva.

To objašnjava zašto tako puno djelatnika koji vide ovaj problem uopće nije u stanju poduzeti ono što je potrebno. Razlog je taj što je identificiranje sa zlostavljanjem za koje pretpostavljaju da dijete trpi toliko snažno da ne uspijevaju jasno sagledati problem.

Zato moramo jasno artikulirati problem, pomoći socijalnim radnicima da ga razumiju, naučiti ih kako intervenirati koristeći moć koju posjeduju.

Budući da otuđenje od roditelja traži izmjenu moći i odvija se u prostoru oko praga dobrobiti, tu se moć može koristiti odgovorno za brzo i trajno oslobađanje djeteta od problema. Moć koju ima država a koje su nositelji socijalni radnici, povežimo s onim intervencijama stručnjaka mentalnog zdravlja za koje se zna da pomažu otuđenoj djeci, i skandal oko zlostavljanja djece nakon razvoda roditelja koji se odvija tijekom posljednjih pet desetljeća, spremno i brzo može se u Velikoj Britaniji riješiti.

Drama socijalnih radnika – sve što je potrebno jest promjena načina razmišljanja.

______________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2017/12/09/the-drama-of-being-a-social-worker-counter-transference-in-the-post-separation-landscape/

---

[*]Kontratransfer možemo odrediti kao nesvesni emotivni odgovor terapeuta na nesvesni sadržaj klijenta.

[i] Prag je granica nakon koje nešto ispunjava uvjete za početak postupanja. Npr. kod ispita je prag granica broja bodova iznad kojeg je kandidat položio ispit.

[ii] U svojim drugim tekstovima K. Woodall objašnjava da je tumačenje situacije pomoću "on je rekao/ona je rekla" raspodjela odgovornosti za situaciju na oba roditelja, kad to nije primjereno konkretnom slučaju.

[iii] Potvrdna predrasuda (engl. confirmation bias) – u kongnitivnim znanostima i psihologiji, to je sklonost nekritičkog prihvaćanju svega što potvrđuje naše stavove, tj. tendencija traženja ili tumačenja informacija na način da potvrđujemo vlastita unaprijed stvorena uvjerenja.

·· Pandan našem sustavu centara za socijalnu skrb.